Search

Rad analizira "Hanku" Zofke Kveder (1918.) i "Fragmente romana" Tita Strozzija (1919.), dva donedavno manje poznata hrvatska romana o Prvome svjetskom ratu, polazeći od teza iznesenih tijekom prijepora između Zofke Kveder i časopisa "Plamen", koji se razvio nedugo nakon što je u njemu objavljen Strozzijev tekst. Unatoč stanovitim tematskim i formalnim sličnostima, usporedba tih dvaju romana otkriva važne razlike u poetičkim i političkim stajalištima njihovih autora, koje su relevantne kako za njihove prikaze ratnih zbivanja, tako i za smještanje njihovih tekstova u onodobni književno-povijesni kontekst.

Rad istražuje kulturno nasljeđe te metapoetski utjecaj i funkciju Gestalta femme fatale u četiri hrvatske modernističke drame: "Gospođi sa suncokretom" Iva Vojnovića, "Salomi" i "Gospodi Glembajevima" Miroslava Krleže te "Pustolovu pred vratima" Milana Begovića. Daleko od toga da se radi o lako prepoznatljivom "prikazu" žene: femme fatale upućuje na radikalnu destabilizaciju bilo kakvog prikazbenog sustava, konkurenciju mnoštva poetičkih i političkih opcija, kulturnu tjeskobu. Stoga i neproničnost svoje biti utjelovljuje zakrivanjem iza ekrana vizija, sjećanja, umjetničkih portreta i kinematografskih transpozicija.

Rad istražuje porast zanimanja za osamostaljivanje hrvatske umjetničke bajke i legende kao oblika, koji se nakon 1910. g. pojavljuju podjednako u samostalnim izdanjima i uklopljeni u zbirke novela i pripovijedaka. Bajka i legenda bile su trajno prisutne u hrvatskoj književnosti, no o njima se do početka XX. st. rjeđe pisalo kao o samostalnim formama: uglavnom su bile uklopljene u nadređeni okvir "narodne priče". Na primjeru Legende o Amisu i Amilu Branimira Livadića (1913.) određen je odnos koji fantastika uspostavlja prema sve dominantnijem zanimanju književnosti za povijesnu i političku stvarnost. U obzir je uzeta reakcija politički i angažirano intonirane književne kritike na pojavu novih iskaza religioznosti i vjerovanja u izravnu i simboličku vrijednost čudesnoga, od Vladimira Nazora, Ivane Brlić-Mažuranić, Branimira Livadića, Jagode Truhelka, Josipa Cvrtile itd., koji se opiru nastojanjima onodobnih suvremenika avangardnoga izričaja.

Hrvatska drama i kazalište tijekom moderne imalo je brojnih i plodonosnih dodira s bečkim teatarskim životom, nalazeći u njemu poticaje za vlastiti razvitak. Autor književno-teorijskom interpretacijom dijela Ogrizovićeva dramskog stvaralaštva, razotkrivši činjenicu kako se Milan Ogrizović u svom književnom opusu nije izrazio samo u jednoj određenoj stilskoj, scenskoj varijanti, nego je tijekom raznolikosti prožeo sva ona obilježja što su u hrvatskoj književnosti, ponajviše dramskoj, bila prisutna tijekom moderne - od drama naturalističkih i lirsko-simbolističkih obilježja, sve do onih kojima je predložak narodna poezija i epsko stvaralaštvo, iznalazi recentne bečke dramatičarske uzore i njihova djela takvomu Ogrizovićevu heterogenu stvaralaštvu, komparira ih i dokazuje njihovu stilsku i motivsku povezanost. Time se upozorava na zajedništvo umjetničke senzibilnosti i povijesnog zanimanja u dramskom djelu Milana Ogrizovića i bečkih dramatičara iste generacije, ponajprije onih koji su privukli posebnu pozornost zagrebačkog dramskog i kazališnog kruga s kraja 19. i početka 20. stoljeća – Hermanna Bahra, Huga von Hofmannsthala, Arthura Schnitzlera i Karla Schönherra.

Polazeći od jednoga zapisa u „Davnim danima“ koji se doima kao sažeti nacrt za „Zastave“ autor navodi i komentira slične motive koji se pojavljuju u ta dva djela. Imajući na umu da je Krleža pripremao „Davne dane“ za tisak sredinom pedesetih godina, kad je očito već planirao „Zastave“, autor zaključuje da podudarnosti među njima nisu slučajne te da su „Zastave“ na stanovit način djelovale na raniju knjigu. Usporedna analiza tako pokazuje da među Krležinim starijim i novijim djelima postoji dinamičan odnos te da bi ga trebalo detaljnije istražiti.

Premda je kao književnu činjenicu konstituiraju neka od zvučnih imena, književnost nacionalističke omladine tek je epizoda u hrvatskoj književnoj povijesti. Bez većeg značenja i utjecaja, presudno je određena političkim ciljevima koje je trebala ostvariti. U njezinoj se slici, u odveć skromnu literarnom ruhu, zrcale ideje koje su uoči prvoga rata zanosile omladinu i usmjeravale njihove akcije, pa je stoga i razumljiva prevlast ideološke retorike nad književnom autentičnošću. Na osnovi nekoliko članaka uzetih iz omladinskih tekstova, rad nastoji osvijetliti odnos ideologije i književnosti u njihovim tekstovima i glasilima.

Zbornik donosi materijale dvanaestog međunarodnog skupa iz niza Komparativna povijest hrvatske književnost. Simpozij je bio posvećen temi Poetika i politika kulture nakon 1910. godine.

Na primjeru rasprave Vergilija i Cezara u Brochovu romanu "Vergilijeva smrt" može se razabrati problem recepcije književnosti bilo kao ideologije bilo kao utopije. Oba načina osobito su prisutna u epohi modernizma, u kojoj esteticizam naglašava utopijsku, a avangarda ideološku dimenziju. Pravo razumijevanje književnosti kao umjetnosti ipak je osigurao tek ukus, koji se oslanjao na estetičke vrijednosti u biti između ideologije i utopije, a koje karakterizira odnos prema svim vremenskim dimenzijama, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Prijeteća je opasnost postmodernizma u tome što ukus zamjenjuje moda, a time je književnost svedena na dimenziju sadašnjosti te na mitsku utopiju ili političku ideologiju.

U radu se nastoji odgovoriti na pitanje o značenjskim, prije svega političkim potencijalima stihovne forme u razdoblju između 1910. i 1920. Polazeći od pretpostavke da je posrijedi jedinstveno razdoblje u povijesti hrvatskoga stiha, obilježeno eksplozivnim kulturnim procesima, odnosno pojavom gotovo svih ritmotvornih praksi poznatih hrvatskom pjesništvu u jednom povijesnom trenutku, autor na ključno pitanje pokušava odgovoriti kako na temelju relevantnih teorijskih rasprava koje su vođene na temu emncipatorne uloge oblikovnih poetskih praksi u modernizmu (Mallarmé, Eliot, Adorno, Sartre, Bürger, Eysteinsson i dr.) tako i na temelju analize onih stihovnih opusa koji u danom razdoblju formalnim, kompozijcskim i semantičkim eksperimentima otvaraju pitanje nove društvene funkcije pjesništva. Pritom se u zaključnom dijelu rada pokazuje aporija svakog pjesničkog angažmana koji, s jedne strane „otvorenom formom“ probija granice konvencionalne kulturne komunikacije i tradicionalniih modela reprezentacije, dok s druge strane, pod pritiskom povijesne dinamike i naslijeđenih političkih odnosa biva djelomično asimiliran u institucionalne okvire.

Rad nudi pregled strukture i književnog odjeka omladinskog časopisa "Mladi Hrvat" uz pokušaj iščitavanja poruke čitateljima kroz nekolicinu tekstualnih osobina (npr. politika i poetika objavljivanog stiha, najčešće teme i motivi priloga). Također se nastoji sagledati jesu li implicitna publika časopisa podnaslovljenog "za mladi svijet" nužno djeca i omladina, ili je moguće govoriti o dvostruko kodiranoj poruci, upućenoj istodobno i djeci i roditeljima.

SAŽETAK: Pitanje podobnosti ili pogodnosti nekog autora ili osobe uopće u povijesti hrvatske književnosti i kulture izrazito je važno a time i prijeporno, s obzirom na povijesna previranja, političke i ideološke mijene u prostoru i prostorima kojima su Hrvatska odnosno hrvatsko područje - pogotovu u posljednih stoljeće i pol - pripadali. Međutim, domaća književna povijest i uopće znanost o književnosti počele su se življe tom problematikom baviti tek prije neko desetljeće, kad su se poticaji za pisanje ili izjašnjavanje na tu temu u znatnoj mjeri umnožili i u inozemnim publikacijama i na stranim skupovima. Autorica izabire primjere osoba koje su - djelujući u razdoblju između svjetskih ratova kao istaknuti kulturni i književni pregaoci - bile iz raznih ideoloških ali i privatnih, interesnih razloga držane nepogodnima pa u povijestima domaće književnosti uglavnom su (pogotovu do 90-ih godina XX. st.) prešućivane i marginalizirane. Među tim su osobama: J. Horvat(h), V. Krišković, I. Hergešić, A. Haler, Lj. Maraković, I. Kozarčanin, I. Krnic i I. M. Petrović. Autoričin prilog stoji na tragu istraživanja prezentirana u njezinoj knjizi "Posrednici engleske književnosti u hrvatskoj književnoj kritici 1914.-1940." (HFD, Zagreb, 2003.) ABSTRACT: The question of the appropriateness, suitability or eligibility of an author or person in general in the history of Croatian literature and culture is expremely important and thus debatable in regard to historical turmoil, political and ideological changes in the space and spaces to which Croatia belonged, particularly during the last century and a half. However, Croatian literary history, and literary science in general, started dealing with these issues more vigorously only several decades ago, when incentives for writing or making statements about the subject began to significantly multiply in foreign publications and in foreign conferences. As an example of people who, by working in the period between the world wars and making efforts in eminent cultural and literary fields, were not discussed and were mostly marginalized (especially up to the 1990s), the author Peričić chooses those who, through the history of Croatian literarure, for ideological reasons or personal interests, had a reputation of being unsuitable. They are J. Horvat(h), V. Krišković, I. Hergešić, A. Haler, Lj. Maraković, I. Kozarčanin, I. Krnic and I. M. Petrović. The autor's work is on the trail of the research presented in her book "Posrednici engleske književnosti u hrvatskoj književnoj kritici 1914.-1940." (Mediators of English Literature in Croatian Literary Criticism 1914-1940 ; HFD, Zagreb, 2003).

Film Čaruga Rajka Grlića jasno se uklapa u redateljev opus u kojem se razrađivao odnos politike i povijesti kroz formu žanrovskoga filma, sasvim nalik radu njegovih europskih suvremenika. Ovaj film, međutim, započet je u jednom jasno određenom socio-kulturnom kontekstu - onom kasne socijalističke Jugoslavije - a pred publiku je došao u sasvim dugačijem kontekstu, u vrijeme kada se ta država raspadala u ratnom plamenu. Usporedba Grlićevog filma s Kušanovim romanom "Čaruga pamti" redateljevog koscenarista Ivana Kušana podcrtava naznačenu tendenciju, jer je Kušanov tekst protkan demitologizirajućom ironijom potisnutom u Grlićevom (temeljno populističkom, no svejedno veoma zanimljivom) filmu.

Tekst daje doprinos raspravama o esteticizmu i antimodernizmu u hrvatskoj književnosti ranog 20. stoljeća, nastavljajući se na tezu Cvjetka Milanje o distinktivnosti novosimbolizma gričanske, matoševske pjesničke struje, napose zbirke "Hrvatska mlada lirika" (1914.), spram ranijem simbolizmu A. G. Matoša i V. Vidrića, kao i na slične teze Zorana Kravara o distinktivnosti Matoševa simbolizma spram transcendentnog simbolizma njegovih sljedbenika poput Ljube Wiesnera. Kasnija lirika Nikole Polića, koja se premješta s ladanja u grad, tumači se kao krajnja etapa u svojevrsnom projektu "hrvatske mlade lirike", tj. matoševsko-esteticističke poetike, koja stoji u intencionalnom raskoraku s vremenom, kao utopijska, antimoderna estetska oaza, sasvim drukčija od istih toposa u istodobnoj lirici od grada jednako antimodernistički zaplašenog ekspresionizma.

U ovom se tekstu promatraju i uspoređuju tipični tekstovi trojice paradigmatičnih autora fin de sieclea: Kamoljev roman Isušena kaljuža, psihološke novele Géze Csátha, te ciklus „alter ego“ novela pod naslovom Rembrandt Sándora Bródyja. Pojedine Csáthove pripovijetke tematski su jako blizu Kamovljevu romanu, a Bródyjev Rembrandt koji u neku ruku premošćuje prošlo i autorovo vrijeme i na određeni način sveobuhvatno, ali i s distancom obrazlaže i objašnjava fin de siécle, s razlogom se može smatrati djelom koje kroz Bródyja-Rembrandta povezuje heterogenost mišljenja i razmišljanja glavnog lika Isušene kaljuze i Csáthove psihološke pripovijetke.

This work analyses the status of plays with a historical theme and their performances during the dissolution of the Austro-Hungarian Empire, and the declaration of the new State of Slovenes, Croats and Serbs. The plays selected for this work are those that were on the repertoires of the national theatres in Ljubljana, Zagreb, Belgrade and Skopje.

U radu se upućuje na sveze Čerinina govora o književnosti i njegove poezije, kao i na izvedbeni raspon pjesničke dikcije što traži prostora izvan estetike pjesništva drugoga naraštaja hrvatske moderne obilježena Matoševim utjecajem. U središtu je pozornosti supostavljanje poetički i strukturalno amblematske studije o Kamovu te drugih kritičkih tekstova s Čerininim pjesmama tradicionalnoga postava. Čerina potvrđuje senzibilitet prispodobiv suvremenomu dobu podijeljenih ciljeva, osobito svijest o rascjepu na elitno i populističko u kulturnoj sferi Europe početnih desetljeća dvadesetoga stoljeća.

Postavlja se pitanje o neophodnosti poredbenog proučavanaj ukrajinske i hrvatska moderne.

Rad se bavi problematikom dokumentarnog filma u razdoblju od prvih prikazivanja stranih filmova u Zagrebu 1896. godine pa sve do 1927. godine i uspostavljanja sustavne i kontinuirane proizvodnje znanstveno-obrazovnih, odnosno namjensko- prosvjetnih filmova Škole narodnog zdravlja. U radu se naglašavaju tri glavna aspekta proučavanja rane povijesti hrvatske kinematografije poput uporabe stranih filmova u djelatnosti hrvatskih kulturnih središta Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine SHS, zatim djelovanja stranih i domaćih snimatelja na području sadašnje Hrvatske, te funkcije koju su pojedini filmovi imali u predratnim, ratnim i poslijeratnim godinama Prvog svjetskog rata (od atrakcije, zabave, obrazovanja i znanosti pa sve do političke propagande i buđenja nacionalne svijesti). Posebna se pozornost posvećuje intrinzičnim karakteristikama pojedinih dokumentarnih filmova s obzirom na tipove filmskog izlaganja koji u njima prevladavaju i koji su specifični za rod dokumentarnog filma i srodne tipove filmskih vrsta poput namjenskih filmova (obrazovnih, etnografskih, političko-propagandnih i drugih).

Mirisi, zlato i tamjan bez dvojbe su središnji tekst u narativnom kompleksu Slobodana Novaka, usto tekst formativan za recentnu hrvatsku književnu i kulturnu povijest. Polazeći od različitih čitanja priče o Edipu, prije svega onih koja edipski kompleks povezuju s konceptom političkoga (Jean-Pierre Vernant ; Gilles Deleuze), te od studija o melankoliji, u svome prilogu analiziram «Badessu madre Antoniju», prvu Novakovu novelu, kao naraciju programatsku za Mirise, zlato i tamjan, te kao poziciju za proradu specifičnoga sklopa politike i političkoga u književnoj povijesti za koju je Novakov roman formativan.

U radu se razmatra poetička podudarnost između trojice hrvatskih pjesnika retrospektivno označujući divergentna razdoblja hrvatske poezije. Rečeni pjesnici približavaju se uporabom poetskog jezika u čijem su središtu dihotomičke slike, izmjena svjetla i sjene, blještavila i tame. Taj slikovni supstrat služi kao figurativna korelacija između njihovih privatnih sfera i odgovora na složene poetičke i nadpoetičke zahtjeve razdoblja na koje se odnose: djela Tina Ujevića kao pečat avangardne, ekspresionističke poetike između dva rata, Mate Ganza kao predstavnik refleksivne, konceptualne poezije Razlogovaca i Tomica Bajsić kao predvodnik hrvatskih postmodernističkih pjesnika iz razdoblja nakon Domovinskoga rata.

Ako se uzme u obzir činjenica da se u matičnoj, francuskoj književnosti naturalizam izvodio iz realizma već po semantičkoj bliskosti nazivlja "stvarno/realno - realizam" i "prirodno/naturalno - naturalizam" pa često čak i jednačio s njime, onda bi se trebalo uzeti u obzir još jedno nastojanje pisaca i kritičara druge polovice XIX. st., činjenica da su oni upravo naturalizam vidjeli kao početak modernizma i takvim ga nazivali. Eugen Kumičić nalazio se na izvoru naturalizma dok se on tek probijao, te ga je memorirao i modificirao. Usporedbenom raščlambom izdvajaju se pojedine Kumičićeve tehnike koje nisu zanemarive niti u kontekstu europskog naturalizma niti u kontekstu modernizma.

Tekst se bavi poetološkim raznolikostima karakterističnima za pjesnike koji su objavili zbirke lirike 1938. godine.

U promjenama značenja i važnosti pojmova ukusa, mode i poetike, kao i u promjenama njihovih međusobnih odnosa, mogu se razabrati razvoj i status književnosti u moderni i postmoderni. Određenu suglasnost, ali i stalnu napetost između ukusa i poetike, koja je pratila povijest europske književnosti, narušava najprije estetika, koja od Kanta zahtijeva prevlast ukusa nad tradicionalnom poetikom. Do ključnog prevrata dolazi u procesu kad ukus zamjenjuje moda, koja u brzom ritmu promjena i prividnoj slobodi izbora osporava opća načela na kojima je izgrađen ukus i uspostavlja uzore nametnute isključivo tržištem.

U radu se analiziraju i interpretiraju diskurzivne strategije i mehanizmi kojima je prvi hrvatski književni časopis bio involviran u proizvodnju sustava hrvatske književnosti ("starije" i "novije" ; usmene i umjetničke ; elitne i pučke/ popularne ; estetske i trivijalne ili didaktične), kao i u oblikovanje odgovarajućih čitateljskih i autorskih identiteta. Usmjerena diskurzivnoj integraciji nacionalne književnosti i nacionalnoga identiteta, Gajeva se Danica nužno oblikovala kao polifon medij koji se ni u poetičkome niti u političkom smislu ne uklapa u idealnu sliku (zamišljene) homogene i nekonfliktne nacionalne zajednice. Kako se, međutim, pokazuje u zaključku rada, usprkos ili upravo zahvaljujući takvim svojim značajkama, Danica se i danas prepoznaje kao jedan od istaknutih simbola hrvatskoga nacionalnog identiteta.

U hrvatskoj književnosti Pavličić je pisac o kojemu s uvažavanjem govore i autoritativni književni znalci i brojni čitatelji. Premda se uz njegovo ime često vezuje atribucija žanrovskog pisca, njegovo je djelo – što je kritika odavno potvrdila – gotovo uvijek mnogo više od žanrovske konstrukcije. U njemu posebno mjesto pripada feljtonima koji su mu svojom diskurzivnom strukturom omogućavali da u zadanom prostoru novinskog medija progovori o temama za koje je roman prezahtjevan oblik, a da istovremeno sačuva dignitet književne mjere. U desetak feljtonskih knjiga Pavličić tematizira nekoliko uporišnih krugova i civilizacijskih kodova s različitim pripovjednim strategijama. To su: rijeka, grad, ulica i kuća, svaka s pripadajućim kulturološkim kodovima (hrana, prostori, predmeti, odjeća, običaji…), koji strukturiraju kao oblici i načini pamćenja vremena, pamćenja prolaznoga. U Pavličićevim feljtonima predmeti i sadržaji od kojih gradi svoju književnost nisu tek puki p/opis stvari nestalih u hodu povijesti, njihova jednoznačna inventarizacija i katalogizacija, već ponajprije slike koje čuvaju vrijeme i identitet. U okolnostima razrušenoga rodnoga grada, a s njime i jednog od osobnih identifikacijskih uporišta, pisanje postaje na/čin rekonstrukcije identiteta, pamćenja, dokaz trajanja i postojanja, argument i dokument zbilje ; u okolnostima nestalih dokaza, naime, sjećanja zadobivaju snagu povijesne dokumentarnosti, a istovremeno su i znakovi nositelji autobiografičnosti i autogeografičnosti njegova pisma.

Rad se bavi interpretacijom jednog kruga eseja Danijela Dragojevića na podlozi poetike avangarde. Preko eksplicitnog diskursa njegove esejistike, ali i poezije, iščitava se polemika koju Dragojević vodi s avangardnim i neoavangardnim tendencijama u likovnoj umjetnosti. U pitanju je njegova kritika likovne apstrakcije kojoj, vođen estetičko-moralnim sudovima utemeljenim u kršćanskom svjetonazoru, pretpostavlja figuraciju i realizam. Dragojević iz iste kritičke i misaone vizure prevrednuje i pitanje angažmana umjetnika u društvu, također problem iznjedren u okrilju avangardi. Na koncu, nakon niza negativnih određenja spram naslijeđa avangarde, razmatraju se i pozitivne implikacije ovoga odnosa na razini književne strukture Dragojevićevih esejističkih i pjesničkih tekstova.

/Sažetak/ U radu se u središte uvida stavlja kontroverzni dramski tekst s početka sedamdesetih godina protekloga stoljeća – "Svrha od slobode" Ivana Kušana (r. 1933.) ; tekst je ovdje poslužio kao primjer drame koja je u svojoj značenjskoj i jezičnoj složenosti te konotativnosti primjenjiva u različitim vremenima i (ideološkim) prostorima ; u raznim dobima ona je „istodobna“ i prepoznatljiva. Nekoliko izvedbi tijekom 1971., nakon čega je predstava u režiji Mire Međimorca temeljena na tom Kušanovu predlošku zabranjena, potvrdilo je kako je „svrha od slobode“ zapravo sv(a)rha (arh. izraz za "kraj") (od) kazališta uopće: reagiranje publike na kazalište ujedno je značilo i ima značiti reagiranje na aktualnu zbilju. Osim Kušanova teksta autorica obrazlaže još nekoliko primjera domaće političke i tzv. subverzivne drame od konca šezdesetih do početka osamdesetih godina te ih na razini potencijalne raznodobnosti/istodobnosti odnosno moguće primjene povezuje sa suvremenim stvarnosnim i kazališnim okolnostima. /Abstract/ The author focuses on a controversial dramatic text "The End of Freedom" (Svrha od slobode ; "sv/a/rha" - the archaic Croatian expression for "end") written by Ivan Kušan (b. 1933) in the early 1970s. The play epitomizes a literary work which, based on its complex meaning and language as well as connotations, can fit into many different periods and (ideological) places. In various times it is "simultaneous" and recognizable alike. There were a few performances in 1971, and afterwards the play directed by Miro Međimorec based on Kušan's dramatic text was forbidden, which proves that "The End of Freedom" was actually the end of theatre in general in Croatia of the early 70s: the way in which the audience reacted to the theatre meant and still has to mean that it is how they react to current events. In addition to Kušan's play, the author of the article deals with several other examples of Croatian subversive political dramas in the period from the late 1960s to the early 1980s establishing a connection between these texts and the circumstances of contemporary life and theatre in terms of potential (non)simultaneity of application.

Pokazane su osnovne tendencije u interpretacijama Križanića u znanosti, s osvrtom na "bum" Križanića u ruskome društvu kraja minulog i početka 21. stoljeća.

Rad se bavi pitanjima recepcije teorije filmskog medija koja je prevladavala u 1930-im i 1940-im godinama i to na slučaju tekstova Ljubomira Marakovića i Ranka Marinkovića. Tekstovi o filmu oba autora pokušavaju se smjestiti u kontekst karakterističnih tema i objašnjenja klasične teorije filma, napose njezinog formativnog odvjetka. U prilog takvom sagledavanju ponajviše govori inzistiranje na razvoju filma kroz očište dokumentarno-realističke ili, pak, narativno- fikcionalne filmske prakse te uporaba metafora koje su se tih godina koristile prilikom objašnjavanja prirode filma, poput metafore filma kao jezika, organske metafore razvoja filmske umjetnosti i filmskog jezika. Završni dio rada posebno naglašava teorijsku vezu koju Marinković dijeli s francuskim filozofom Henrijem Bergsonom i njihovu zajedničku fenomenološku orijentaciju u pogledu na film, no tek ako se Bergsonova složena teorija te usporedba kinematografskog mehanizma i ljudske svijesti interpretira u obliku suprotnom onom kako ga je izvorno uobličio sâm Bergson.

Hrvatski autorski modernistički film 1960-ih, s Vatroslavom Mimicom kao jednim od najboljih predstavnika, u novije je vrijeme našao nastavljače u relativno velikom broju filmskih opusa, a poetika jednog od najboljih novijih modernista, Lukasa Nole, po mnogim značajkama podsjeća upravo na Mimičinu poetiku. Asocijativnost, vizualna i zvučna dotjeranost, elementi alegoričnosti i slične značajke Nolinih filmova, nasuprot napomenama povjesničara hrvatskog filma Ive Škrabala, ukazuju da Mimičina poetika nije ostala zatvorena u svojoj epohi. K tome je zanimljivo da su modernisti obje epohe djelovali paralelno s autorima sasvim različitih poetika, kao što je Veljko Bulajić, redatelj čiji se populistički opus proteže od tzv. klasične epohe hrvatskog filma i epohe autorskog filma do suvremenosti

U ogledu se raspravlja o dva istaknuta autora suvremene hrvatske, odnosno mađarske književnosti s različitim književnim usmjerenostima a istim povijesnim pozadinama (Srednja Europa) i uspoređuju se njihove poetike te pogledi na književnost. Radi se o proznim djelima Ede Popovića (kultni pisac naraštaja quorumaših) i Lászlóa Garaczia (paradigmatični autor mađarske neoavangarde). Unatoč kulturalnim razlikama, poetike su dvaju autora na prvi pogled vrlo slične ; čak i njihova tzv. „klasicizacija“ je paralelna. Najveće razlike između poetika autora nalaze se u njihovim poimanjima jezika i, stoga, u raznovrsnoj segmentaciji svijeta, u načinima kako i što pretaču iz vanjskog i unutrašnjeg svijeta u svoja prozna djela. I tako, ne podudaraju se ni njihova „umjetnička ponašanja“: iz Popovićevih tekstova može se iščitati ponašanje reformera, dok iz Garaczijevih prije nekog svojevrsnog revolucionara.

Zbornik sadrži materijale dvanaestog međunarodnog znanstvenog skupa iz niza Komparativna povijest hrvatske književnosti. Okuplja 29 izvornih znanstvenih i stručnih tekstova istraživača iz Hrvatske, Njemačke, Italije, Mađarske, Ukrajine i Španjolske.

Na primjeru književnosti hrvatskoga baroka u radu se nastoji ilustrirati praktična primjena Slamnigovih i Šoljanovih teza o nacionalnoj književnoj tradiciji, koja ujedno omogućuje da se Slamnigov znanstveni i književni rad promotre unutar zajedničkoga analitičkog okvira. U prvome se dijelu na temelju znanstvenih radova i antologijskih izbora nastoji rekonstruirati Slamnigova književnopovijesna koncepcija hrvatskoga baroka, koja je uvelike doprinijela revalorizaciji ovoga odsječka hrvatske povijesti književnosti, kako iz nacionalne, tako i komparatističke vizure. U drugome se dijelu uz pomoć Genettove tipologije transtekstualnih odnosa analizira uporaba različitih baroknih predložaka u Slamnigovim književnim tekstovima.

Redoviti skup iz niza Komparativna povijest hrvatske književnosti bio je 2008. posvećen Držićevoj obljetnici. Održan je od 22. do 24. rujna 2008. u Splitu. Na njemu su svoje priloge prezentirali stručnjaci iz Europe i Amerike te većih broj hrvatskih komparatista. Objavljeno je 27 radova (preglednih i znanstvenih).

Usporedba talijanskih i Držićevih prologa nastoji pokazati dijalogičnost Držićeve primjene načela oponašanja.

Prolog Dugog Nosa, prvi od dvaju prologa komediji Dundo Maroje (1551) Marina Držića, stekao je u drugoj polovici povlašten status, postavši svojevrstan ključ za razumijevanje Držićeva opusa. Tu danas kanoniziranu liniju interpretacija autorskog svijeta Marina Držića otvorio je Živko Jeličić, povezavši Prolog, tj. njegov utopijski sloj i parabolu o ljudima nazbilj i ljudima nahvao, s Držićevim urotničkim pismima. Kako se nakon Drugoga svjetskog rata razvio niz ideoloških i društveno uvjetovanih iščitavanja Držića (kao svojevrsnog preteče socijalističkog društva), 1960-ih je Leo Košuta dokazao da je Držićev Prolog nastao u kontekstu renesansne kulture i ranonovovjekovne slike svijeta. Ovaj rad bavi se polemikom Jeličić-Košuta, tj. raspravi o utopijskome momentu u Prologu, s tvrdnjom (koju je prvi izrekao i Frano Čale) da je i Košutino mišljenje izrazito kontekstualno u svojoj zaključnoj interpretaciji Držićeva opusa kroz društvenu i političku optiku. Stoga je uostalom "polemika" o Držićevu utopizmu bespredmetna, jer je – slijedom teza Fredrica Jamesona iz Achaeologies of the Future (2007) – kod Držića riječ o utopijskoj formi, u smislu literarnog teksta (pa i prakse iz urotnički pisama), a ne o utopijskom impulsu. Slijedom Darka Suvina (1979) i kasnijih kritičkih pristupa znanstvenoj fantastici, koje je – po suvinovskim formalističkim definicijama – utopija "društvenopolitički podžanr", drugi dio rada svrstava Prolog u tradiciju znanstvene fantastike, i to ne samo po utopijskom elementu, nego ustanovljujući u tekstu formalne obrasce i pripovjedna sredstva karakteristične za pred-znanstvenu fantastiku od Platona, Jambula i Lukijana do modernog doba: (1) čudesno (imaginarno) putovanje ; (2) opis Starih Indija kao spleta motiva iz opisa indijskog carstva Prezbitera Ivana, Rajskog (Sretnog) otoka, Arkadije i Otoka blaženih ; (3) opis Novih Indija kao Raja zemaljskog (Edena), Eldorada, koji prelazi u socioekonomski opis alternativnog društvenog uređenja – u opis (4) utopije, koja se poistovjećuje s drugim antičkim toposom, opisom Zlatnog doba. Svojim formalnim elementima Prolog Dugog Nosa time svakako pripada tzv. protoznanstvenofantastičnoj književnosti.

Mavro Vetranović je - koliko znamo - dvaput pisao io Marinu Držiću: prvi put, kad ga je uzeo u zaštitu nakon što je Držić optužen da je plagirao Vetranovićev tekst, i drugi put nakon što je Držić umro, pa mu je Vetranović napisao nadgrobnicu. U prilogu se zastupa mišljenje da te dvije pjesme pripadaju dvama posve različitim žanrovima, pa imaju i različit status u književnoj komunikaciji. Jedna od njih - ona u povodu tobožnjega plagijata - zapravo je uzimanje riječi u javnoj polemici i nema pravih literarnih ambicija, dok je druga - nadgrobnica - ambiciozan literarni tekst, što se vidi i po činjenici da je za prvu pjesmu upotrijebljen osmerac, a za drugu dvostruko rimovani dvanaesterac. Paradoksalno je pri tome što je ona prva pjesma umjetnički ipak bolje uspjela.

Prijevod komedije Marina Držića u Ukrajini sredinom 1960-ih godina sagledan je u kontekstu vala nacionalnog preporoda u Ukrajini što je u narednim godinama bilo stagnirano tadašnjim režimom "zastoja".

U članku se analizira stvarateljska poetika zagrebačke skupine Kazališna radionica Pozdravi iz 1970-ih godina na primjeru procesa rada na predstavi Play Držić 1978. godine. Djelovanje grupe smješta se u kontekst svjetskih kazališnih zbivanja toga razdoblja uz poseban osvrt na proizvodnju kolektiva i postupak kolektivne režije. Objašnjava se specifičnost njihova pristupa životu i opusu Marina Držića te ih se dovodi u suodnos s renesansnim dramatičarem, primjerice s obzirom na pristup prostoru, uvjete rada i odnos s gledateljima.

Studija polazi od filma i televizijske serije "Libertas" Veljka Bulajića (hrvatsko-talijanska koprodukcija) i pokušava objasniti na koji je način formiran junakov lik. Porazno po "Libertas" kao umjetničko djelo - može se ustvrditi da se u njemu ne naziru tragovi bujice kreativnosti Marina Držića kao umjetnika, pa su čak i Luka i ostali cenzori iz filma u pravu kada optužuju junaka da samo koristi teatar za plitke političke poente. Bulajićevski je Držić dijelom formiran kroz prizmu klasičnog socijalističkog razdoblja u kojem je Držić, nasuprot Ivanu Gunduliću, shvaćan kao pjesnik dubrovačke sirotinje, a tamo gdje se nije pridržavalo takvog modela, došlo je do klizanja u još starije klišeje, sliku umjetnika naslijeđenu iz razdoblja romantizma.

Od šezdesetih godina pa sve do danas Feđa Šehović je apostrofiran kao pisac izvorno humornoga pogleda na svijet, a njegova je spisateljska kultura otprve uspoređena s držićevskom. Opteretivši znakovit broj stranica Držićem, imenovan je njegovim izravnim nastavljačem. U Šehovićevu djelu, koje je predmetom ovoga rada, Držić je prisutan u svim razdobljima stvaranja i na različitim razinama, od one spisateljskog svjetonazora, tako i kao citat, kao lik romana i kao dramski tekst ; kao predtekst, kontekst i intertekst.

U radu se uspoređuju dvije blizanske komedije, Držićev "Pjerin" i Shakespeareova "Komedija zabluda", s obzirom na njihove strategije preobrazbe izvornoga blizanskog predloška, Plautove komedije "Menehmi". Uočene sličnosti u sadržajnim i strukturnim izmjenama antičkoga izvornika nastoje se pritom promotriti iz perspektive zajedničkoga književnopovijesnog i kulturnopovijesnog konteksta Držićeve i Shakespeareove komedije, poglavito manirizma s jedne, te perspektive renesansnog samooblikovanja s druge strane.

Kao jedna od dvanaest studenata iz prve generacije studija komparativne književnosti autorica prikazuje Ivu Hergešića kao Zagrepčanina, potom kao profesora te naposljetku u stilu "combat".

Književnost je uvijek "svjetska", jer u književno iskustvo ulaze i djela koja su prevođena, prerađena ili zbog dobrog poznavanja stranog jezika naknadno usvojena kao okvirni horizont cjelokupnoga mogućeg iskustva književnosti. Končana se procjena može oslanjati jedino na ukus, ili na njegove ostatke u našem dobu, sklonom da ga zamijeni modom.

U prvom dijelu ogleda – koji je usko vezan s autorovim znanstvenim radom Trenuci povijesti: suvremena hrvatska proza u mađarskim prijevodima – Medve ispituje teorijska pitanja kanonizacije općenito kao i u kontekstu velikih i malih jezika te velikih i malih književnosti. Rad se fokusira na sljedeća pitanja: na kakav način i zašto dano književno djelo može biti kanonizirano u narodnoj književnosti i, u slučaju prijevoda, u književnosti jezika-cilja. U drugom dijelu autor pregledava i pruža raščlambu najvažnijeg razdoblja u povijesti hrvatsko-mađarskih kulturnih i književnih veza. Centralnu pažnju u ovom dijelu autor obraća na proces – na uzroke i razloge – kanonizacije hrvatske književnosti u Mađarskoj. Kad se uspoređuje hrvatska praksa objavljivanja inozemne (mađarske) beletristike i mađarska praksa objavljivanja inozemne (hrvatske) beletristike, dolazi se do zaključka da je proces kanonizacije puno uspješniji pomoću trećeg, većeg i posrednog jezika (u ovom slučaju: njemačkog) koji, s jedne strane, kontrolira dane beletristike, a s druge strane može lagano sinkronizirati narode književnosti jezika-izvora i jezika-cilja.

Rana poezija talijanskoga hermetičara Giuseppea Ungarettija nedvojbeno je utjecala na prve dvije pjesničke zbirke Drage Ivaniševića. Veza između dvaju pjesnika učvršćena je i Ivaniševićevim intenzivnim prevođenjem Ungarettijevih ranih pjesničkih tekstova. Ungarettijev utjecaj ponajviše dolazi do izražaja u Ivaniševićevu isticanju vizualnoga aspekta poezije i prostornosti pjesme, koji pritom zadobivaju stanovitu značenjsku i komunikacijsku funkciju. U prvoj su zbirci ("Zemlja pod nogama", 1941.) uglavnom posrijedi rubni utjecaji, dok je u narednoj ("Dnevnik", 1957.) zamjetno izrazitije i dosljednije nasljedovanje poetike talijanskoga uzora.

U članku se iznose metodološke refleksije o sudbini komparativne književnosti u svjetlu novijih pristupa i radikalne kritike discipline koju je poduzela G. Spivak. U posljednjem dijelu članka ponuđena je interpretacija Guarinijeve komedije L'idropica na polazištima postkolonijalne kritike i nove komparatistike.

Autorica uspoređuje simboliku odjevnih predmeta u Gogoljevoj "Kabanici" i Novakovoj "Pripovijesti o Marcelu Remeniću". Osim što u objema novelama imena glavnih junaka nose u sebi oznake odjevnih detalja, velika se sličnost uočava i u fabuli: protagonisti postaju opsjednuti svojim odjevnim predmetima, čiji gubitak naposljetku u obama slučajevima dovodi do smrti junaka.

Načela analize se temelje na trima pretpostavkama: povijest književnosti je književnoznanstveni žanr, povijest književnosti je proces rekonstrukcije i interpretacije književnih tekstova i književnih sustava u dijakronijskoj i sinkronijskoj perspektivi, povijest književnosti može se proučavati s obzirom na književnopovijesne metodološke analize

U svome prvome romanu Christoph Ransmayr propituje odnos između stvarnosti i fikcije, suprotstavljajući narativne razine prošlosti i sadašnjosti kroz prizmu opreke između dokumentarističkoga diskursa i želje za autentičnošću s jedne te fiktivne konstrukcije pripovjednoga svijeta s druge strane. Pritom se dva devetnaestostoljetna mita, mit o neograničenoj ljudskoj moći nad prirodom te mit o nacionalnoj homogenizaciji, dovode u pitanje iz suvremene pozicije fragmentiranoga subjekta, čijim gašenjem naposljetku prestaje i sama naracija.