Tragovi modernizma 1960-ih u novijem hrvatskom igranom filmu

Hrvatski autorski modernistički film 1960-ih, s Vatroslavom Mimicom kao jednim od najboljih predstavnika, u novije je vrijeme našao nastavljače u relativno velikom broju filmskih opusa, a poetika jednog od najboljih novijih modernista, Lukasa Nole, po mnogim značajkama podsjeća upravo na Mimičinu poetiku. Asocijativnost, vizualna i zvučna dotjeranost, elementi alegoričnosti i slične značajke Nolinih filmova, nasuprot napomenama povjesničara hrvatskog filma Ive Škrabala, ukazuju da Mimičina poetika nije ostala zatvorena u svojoj epohi. K tome je zanimljivo da su modernisti obje epohe djelovali paralelno s autorima sasvim različitih poetika, kao što je Veljko Bulajić, redatelj čiji se populistički opus proteže od tzv. klasične epohe hrvatskog filma i epohe autorskog filma do suvremenosti