Search

Predaje o Manduševcu te legenda o čudotvornom spasenju slike Majke Božje Kamenite polazišta su za razmatranje o različitim pojavama folklorizma. U prvom se dijelu komentiraju događanja oko ponovnog otvaranja zdenca Manduševca 1987. godine. U njima se prepoznaje ljubav prema gradu, simbolima njegova identiteta i tradiciji što je bila zatirana posljednjih pedeset godina ; u drugom se dijelu analizira uporaba lokalne legende o obilježavanju dviju sličnih proslava: dvejstote godišnjice čudesnog spasenja slike Majke Božje Kamenite 1931. godine i 900. obljetnice Zagreba 1994.

U izlaganju se kreće od pretpostavke da se komunikacijski konteksti u kojima se posreduju neugodne emocije i ljudska patnja ne mogu razumjeti bez uzimanja u obzir načina na koji šutnja služi kao osnova, zamjena, surogat, okvir, znak ili pozadina za njihovo komuniciranje. Stoga je temeljno istraživačko pitanje kako je nešto prešućeno (iz folklorističke perspektive mnogo važnije od toga što je prešućeno), odnosno, čime je ispunjena ''praznina'' šutnje te kako ju se prepoznaje kao prešućivanje. Istodobno, izlaganje se bavi komunikacijskim i pripovjednim strategijama, dosezima i učincima šutnje. U ovome izlaganju se na primjeru terenskih istraživanja u posljednjih pet godina, a koja su se doticala teme traumatične prošlosti stanovnika Like i Banije, komunikacije boli i patnje koja zaokuplja umiruće pacijente u predpandemijskom i pandemijskom razdoblju, teške komunikabilnosti post COVID sindroma i dr., nastoji izdvojiti neke komunikacijske strategije specifične upravo za te kontekste koje jamče snagu jezika i mogućnost izražavanja usprkos neskladu i antagonizmu između jezika i neugodnih emocija.

Skeptički konstatirajući kako u svim mitskim pričama, a posebice u životinjskim pričama, pričama o životinjama nije mogao detektirati mitsku matricu, Nodilo začinje polemiku s Jacobom Grimmom koji je, prema njegovoj interpretaciji, polazio od zoomorfnoga svijeta basni kao izvorima za proučavanje mita, upućujući kako teriomorfizam prethodi antropomorfizmu. Riječ je, naime, o (evolucijskom) putu od božanstva prirode preko teriomorfizma do antropomorfizma, od politeističkoga božanstva prirode i teriomorfnoga božanstva do monoteističkoga antropomorfnoga božanstva. Dakle, u usporedbi s J. Grimmom, koji je, ponavljam, prema Nodilovoj interpretaciji, pretpostavljao da su basne (u Nodilovu određenju basne su “priče životinjske”) izvorište mita, Nodilo u basnama iščitava (samo) satiričnu referenciju, a time – šaljivu ili poučnu poantu. O prvenstvu teriomorfizma ili antropomorfizma Nodilo bilježi kako ne može pružiti znanstvenu argumentaciju i prepušta ih povijesti ideja: “(…) ja u to pitanje ne ulazim, jer ga drage volje izručujem filozofiji ljudske misli” (Nodilo 1981: 20). Međutim, ipak smatra da se mitska matrica priča može iznaći pomoću “drugog vjerskog blaga naroda” – poslovica, basmi, zakletvi, zagonetki, gatalica, izraza koje postavlja kao kontekst mitskim pričama. Na navedenom tragu rad će razmotriti tipove usmenih priča o životinjama – priče o životinjama, basne, predaje o postanku životinja (etiologija) i usmene priče o mitološkim životinjama na temelju istraživanja Maje Bošković-Stullli (npr. Bošković-Stulli 1997: 19) i Dragana Lakićevića (1989: 23–29), da bismo završno dali pregled neizbježnoga ulaza posthumanizma u folklorističku teoriju kakvu je svojom knjigom The Posthuman Folklore (2019) inicirao Tok Thompson.

In the first part, as an example of the zoo-ethical thinking in contemporary visual culture, the paper focuses on the multimedia artist Tajči Čekada (Rijeka, Croatia, 1979), her two video performances in which she introduces the animals – a she-boar and a hare as subjects. In the two channel video installation She-Boar, He-Boar, the Meat, Dead Boar (2013) the artist and the she-boar, in the form of a live sculpture, re-interpret Manet’s painting The Luncheon on the Grass (1863), otherwise in the history of art determined as the first painting of modern art. As a juxtaposition to the picnic, on the other side of the video performance (two channel video installation) scenes are being displayed of wild boars being hunted and their flesh being prepared for everyday consumption. Here likewise it will also be interpreted her video performance F to H, Run, Hare, Run (2014), which stands for shape-shifters, female to hare, where the artist called her case of trans-species and transgender transformation from a human being (i.e. a female) into a hare (i.e. a male) – F to H, like mythical cyborg in the unison transition between human and animal, non-human (cf. Haraway 2007, Dunayer 2004). From a zoo-ethical position, this performance opens a dialogue with the Dürer's portrait of a hare (Young Hare, 1502) as well as Beuys' action How to Explain Pictures to a Dead Hare (1965). Therefore, what exactly happened to Dürer's and Beuys' hare? The second part of the paper will introduce the "chicken art" of the artist and animal right activist Mary Britton Clouse who reveals the unison between chickens and humans. As a member of the JAAG (the Justice for Animals Arts Guild), the artist stresses the need of animal related art with zoo-ethical implication, or by her words: “Rather than art about animals as metaphor, generic or decorative subject matter, [JAAG is interested] in art made about and for the benefit of real, unique, individual beings” (cf. Britton Clouse 2009, Baker 2013).

Predaja: temelji žanra – zbornik je kanonskih tekstova o predaji stranih autoraa autora: braće Grimm, von Sydowa, K. Rankea, V. J. Proppa, K. Čistova, H. Bausingera, M. Lüthija, L. Honka, L. Dégh, L. Röhricha, koji su iznimno utjecali upravo na istraživanja predaja i poimanja književnosti, usmenosti te kulture u najširem smislu. Ti tekstovi nikad nisu bili prevedeni na hrvatski i često se prizivaju i navode iz sekundarnih, pa i tercijarnih izvora. Donose se i ključne studije domaćih autora (M. Bošković Stulli, D. Zečević, V. Bitija, Lj. Marks, E. Rudan). Predaja, kao iznimno aktualna kraća prozna vrsta, ne nudi samo poveznicu s povijesnim kronikama, usmenim svjedočenjima, obredima i vjerovanjima nego se uspješno transformira, širi i prilagođava novim medijima i komunikacijskim situacijama. Ona je istodobno i dokument pučkoga poimanja svijeta i odraz društvenih normi i vrijednosti zajednice, ima naglašene elemente neobičnog, fantastičnog, mitskog i/ili mitološkog, ali i sposobnost narativne potvrde aktualnosti, vjerodostojnosti i zbiljnosti opisanoga (pripovijedanoga) događaja. Zbornik se uklapa u niz studija o naracijama straha, između ostalog, preko podvrste (demonoloških/mitskih predaja) koja je iznimno važna za razumijevanje ovog žanra. U zadnjem desetljeću zaredale su knjige ('lijepe književnosti', ali i publicistički tekstovi), književne manifestacije te kulturno-turistički projekti koji na različite načine tematiziraju, koriste, preoblikuju, intertekstualno i intermedijalno računaju upravo s tekstovima predaja. Kao sekundarna posljedica javlja se i neophodna potreba za opisom, analizom, tumačenjem tih fenomena koji su u zajedništvu s primarnim upotrebama vitalan segment kulture. Međutim, u tom prostoru interpretativnih zahvata često se osjeća nedostatak temeljne literature, što ova monografija pokušava promijeniti. Monografija će biti nezaobilazan priručnik (i udžbenik) za studente kroatistike, komparativne književnosti, etnologije i kulturne antropologije i povijesti. Knjiga je organizirana u 6 poglavlja. Nakon uvodne studije, Zbornik se otvara Grimmovim tekstom kao ishodištem svih kasnijih stilskih i klasifikacijskih određenja. U sljedeća četiri poglavlja donose se rasprave o mjestu žanra u usmenoj prozi (Propp, von Sydow, Čistov, Ranke, Bascom) pod zajednički naslovom poglavlja: Predaja u okviru: mjesto žanra u usmenoj prozi ; zatim o strukturi, kompoziciji i stilu žanra (Bausinger, Lüthi, Bošković-Stulli, Sirovátka, Hand, Zečević, Tangherlini, Rudan) pod naslovom: Predaja u obliku: struktura, kompozicija i stil žanra ; nadalje o odnosu prema vjerovanjima i ostalim žanrovima (Honko, Dégh i Vázsonyi, Röhrich), poglavlje je onaslovoljeno: Predaja u zrcalu: pregovaranje žanra te o suvremenim predajama koje posvjedočuju život žanra (Bausinger, Biti, Dégh)s naslovom: Neuokvirena predaja: preživljavanje žanra. Knjiga je opremljena uvodom te preciznim podacima o izvorima.

Šalom su se ili vicem kroz 20. stoljeće među filolozima uglavnom i tradicionalno kao žanrom bavili široko uzeti teoretičari književnosti (prvi padaju na um npr. A. Jolles, u nas Z. Škreb, M. Solar, J. Užarević, K. Bagić). Koliko nam je poznato, među rijetkim prvorazrednim jezikoslovcima koji su se šalom bavili jezikoslovno jest američki lingvist i antropolog Ch. Hockett (1916-2000), velikan svjetskoga jezikoslovlja prve polovice 20. stoljeća, pisac zadnje velike strukturalističke knjige (A course of modern linguistics, 1958), koji se po pojavi transformacijsko-generativne teorije krajem 1950-ih godina odmakao od formalizma popularne teorijske matice - kojemu je bio jedan od jasnijih i glasnijih kritičara - i okrenuo veliku rasponu tema i pristupa koje bismo danas zvali antropološkolingvističkima. Izlaganje bi iznijelo kako je šalu - više šalu nego vic - Ch. Hockett jezikoslovno razložio još 1960-ih, kao rad objavio pod naslovom "Jokes" (1973), odnosno na poseban antropološki način obradio u golemoj monografiji Man’s place in nature (1973). Izlaganje ima tri cilja. Prvo, domaću filologiju upoznati s potpuno joj nepoznatim radom. Drugo, razvidjeti mogu li se ustroj i vrste šala koje je Hockett razlučio u engleskome (potpune i nepotpune, poetske i prozaične, eksplicitne i implicirane, podvrste igre riječima, status zagonetke, igre i stiha u šali, status svetoga i neslane šale, suradnja u šali) dovesti u vezu s ovdašnjim šalama i njihovim proučavanjem, odnosno razvidjeti ima li ovdašnjih šala koje Hockett ne prepoznaje. Treće, ponuditi prijevode Hockettovih živopisnih termina (npr. od predvidljivih bild- up i punch do lone bild-up i let-down punch ili end-pun, garden-path pun, pratfall i sl.).

Knjiga Predaja: temelji žanra zbornik je radova koji temom i izborom tekstova ispunjava prazninu u hrvatskoj folkloristici, znanosti o književnosti i kulturnoj antropologiji. Brojni kanonski tekstovi inozemnih autora (Propp, Ranke, von Sydow, Sirovátka, Čistov, Bausinger, Lüthi, Honko, Dégh, Röhrich …) iznimno su utjecali upravo na istraživanja predaja i poimanja književnosti, usmenosti i kulture uopće. Dosad nikada nisu prevedeni na hrvatski, a često se prizivaju i navode iz sekundarnih, pa i tercijarnih izvora. Izbor tekstova u knjizi nudi svojevrsni kronološki pregled, ali uspostavlja i interpretativna čvorišta organizirana oko određene teme. Iz tekstova hrvatskih autora vidljivo je kako se taj žanr udomaćivao u hrvatskoj znanstvenoj misli i, u sretnim slučajevima, uspostavljao nove analitičke mogućnosti na primjerima domaćih primarnih tekstova toga najvitalnijeg žanra. Cjelokupna interdisciplinarnost folkloristike zrcali se u istraživanjima predaja: u narativnim zakonitostima kojima se onostrano, imaginarno, mitsko i povijesno artikulira u odnosu prema ostalim žanrovima (bajci, legendi, šaljivoj priči, vicu, traču, glasinama, osobnim pričama, biografiji, autobiografiji, pripovjednim pjesmama), u nužnosti povezivanja arhivskih i terenskih istraživanja, u bujanju urbanih predaja posredovanih medijima. Unatoč tehnološkom napretku, ili upravo zbog njega, svjedoci smo naizgled paradoksalnom povratku usmene komunikacije u suvremenu kulturu i životnu svakodnevicu, zbog čega je povratak temeljnim tekstovima iznimno važan.

U hrvatskom jeziku, i književnojezičnoj normi, usustavljene su upućivačke riječi, pokazne zamjenice, prilozi mjesta (ovdje, tu, ondje...) i vremena (sada, tada, onda...) prema osobama sugovornicima u izravnom usmenom sporazumijevanju. Ti se izrazi često nalaze u hrvatskim usmenim pričama. U ovom se članku razmatra koliko su te uporabe sukladne jezičnosustavnoj i književnojezičnoj raspodjeli, te jesu li odstupanja tek pojedinačne nehotimične uporabe pripovjedača ili imaju kakva stilska obilježja. Naime, uporaba upućivačkih riječi može imati samo ulogu povezivanja i gradnje teksta (kataforičnih i anaforičnih odnosa), ali može biti i pripovjedačev osoban, svjestan ili nesvjestan izbor kojim prikazuje i oživljava događaje o kojima pripovijeda. Pojedine uporabe nisu uvijek dosljedne i nisu posve u skladu s jezičnom normom, ali pokazuju i raznolike odnose pripovjedača i priče.

Zbornik radova O pričama i pričanju danas izbor je tekstova izlaganih na istoimenom znanstvenom skupu koji se u studenom 2013. godine održao u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Usmjerenost skupa na istraživanja i istraživače, uz domaće, iz zemljopisno (pa i jezično) bliskih nam prostora (slavističkih ponajprije) bila je motivirana zajedničkim prošlim višestrukim prepletanjima metodologija, terenskih i teorijskih istraživanja, obrada tekstova, tipova klasifikacija pripovjednih žanrova i sl. Na snazi su već neko vrijeme naizgled kontradiktorne ideje da je postmoderno stanje najavilo raskid s velikim pričama (navodno sveobuhvatnim, istinitim, vječnim) te istodobno snažno promoviralo narativni obrat koji pokazuje da su priče i pričanja prepoznati kao relevantna, a u nekim kontekstima i disciplinama i ključna istraživačka područja ili perspektive. Mnoge su discipline, osim onih koje pripovijedanje imaju kao svoj primarni istraživački predmet, u posljednjih nekoliko desetljeća doživjele narativni obrat: primjerice historiografija, psihologija, sociologija, lingvistika te afirmacija malih priča poprima nerijetko i aktivistički prizvuk. Međutim, i danas se čini kao da analitičku važnost malih priča treba braniti kao što se brane glasovi malih, zapostavljenih, marginaliziranih, drukčijih. U tim je okolnostima, kao logična posljedica naoko kontradiktornih ideja, ponovno naraslo, katkad i neosviješteno zanimanje za folkloristički pojam priče kao dijaloški oblikovanog prijenosa imaginarija, iskustava i znanja u kojem se dodiruju kolektivno i individualno, tradicijsko i suvremeno, verbalno i neverbalno, spoznajno i tjelesno. Ideja je to koja oblikuje zbornik od korice do korice. Sve studije u zborniku pokazuju da je interes za priču iznimno velik i raznolik što potvrđuje ideju da je život bez priča u gotovo svim svojim aspektima nezamisliv. Svim je prilozima zajedničko uvjerenje da su priče moćno sredstvo oblikovanja i preoblikovanja stvarnosti. U jednima se priča određuje i tumači kao pokretačka snaga društvenih akcija, promotor ideja, vjerovanja i svjetonazora te mjesto stvaralačke slobode (znanstvene, umjetničke, individualne, kolektivne, tradicijske, suvremene, vokalne, nevokalne, verbalne, tjelesne, u snu i na javi), a u drugima, katkad istodobno, kao prostor poteškoća s izricanjem “neizrecivo velikog” da bi se ispunila tišina traume, boli, sputanosti, zapostavljenosti, konflikta i nemoći.

Rad analizira privatne tekstove Ivane Brlić-Mažuranić – mladenački dnevnik Dobro jutro, svijete! dnevnički zapisi 1888.-1891. te neobjavljeni rukopis ZAPISCI, BILJEŠKE, PISMA G. 1907.-1935. Osoba prve hrvatske dječje književnice u njima je prikazana u sasvim drugačijem svjetlu od onoga što ga je oblikovala književnopovijesna i kritičarska recepcija. Sve me zabavlja, zanima i na smieh potiče piše Ivana Mažuranić još u ožujku 1890. – samo godinu dana prije svojih zaruka. Iz čijega rakursa zapravo vidi sebe kao sve bedastiju, tramplastu, jaku, ružnu, dosadnu i antipatičnu, nalik rinocerusu ili krokodilu (zbog gombanja)? Čemu se smije i koga ismijava? O kakvom se smijehu uopće radi kad je on u pravilu povezan sa zlatnom mamicom Henriettom Mažuranić von Bernath Lendway i njezinim kriterijima o dužnostima ženskim. Ako je humor i bio alat u nejakim rukama djevojčice Ivane koja je u svom dnevniku vježbala biti književnica, činjenica je da je u njezine književne tekstove dospio suspregnut i discipliniran dok se u privatnim zapisima dijelom sačuvao upravo u autoreferencijalnom sloju.

U radu se analiziraju vicevi o Zagorcima koji se temelje na regionalnim stereotipnim predodžbama i imaginarijima. Izdvajaju se najčešće stereotipne predodžbe o stanovnicima sjeverozapadne Hrvatske (u prvom redu Krapinsko-zagorske županije): Zagorci i vino, Zagorci i inteligencija, Zagorci i pravda, Zagorci i inat. Istraživanje se temelji na usmenoj naraciji (usmenoknjiževnim rukopisnim zbirkama, terenskim zapisima istraživača i medijskim potvrdama) te književnom korpusu (Tituš Brezovački, Ante Kovačić, Ksaver Šandor Gjalski, Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Ivana Simić Bodrožić) koji je pridonio konstruiranju karakterologije i tipologije zagorskih likova prepoznatljivih i u današnjim humornim oblicima te popularnoj kulturi. Aspekti smiješnoga promatraju se kroz lingvističku analizu sintaktičkih i leksičkih značajki te narječnih osobitosti mehanizama stvaranja viceva oko stereotipne jezgre. Pozornost će se usmjeriti i na elemente jezične igre u strukturi vica te na druge ludističke sastavnice upotrebljavane u njegovoj izgradnji. Iznose se iskazi i narativi stanovnika Hrvatskoga zagorja o stereotipizaciji Zagoraca, neprihvaćanje ili pounutrenje određenih stereotipnih kategorija te različiti aspekti njihova korištenja u lokalnoj reprezentaciji i regionalnoj turističkoj promociji.

U suvremenim se retoričkim i stilističkim priručnicima antanaklaza najčešće definira kao ponavljanje riječi različita leksičkog značenja, a istoga podrijetla (npr. izreka Calvina Coolidgea: The business of America is business.) ili ponavljanje homonimnih riječi različita značenja (npr. Prvi put idem na put.). U prvome tipu, koji bi se mogao imenovati polisemijskim, osvješćuju se značenjske razlike u riječima istoga podrijetla ili im se pridaju nova značenja, dok je u drugome, homonimijskome tipu naglasak često na postizanju humornoga učinka uočavanjem prividnih etimoloških veza. Prvi se tip nerijetko izjednačava sa silepsom ili dijaforom, a drugi s etimološkim figurama paronomastičnog učinka. Ovaj rad želi problematizirati upotrebu antanaklaze kao modela humora u vicevima kao osobitom narativnom žanru. Analizirani korpus predstavljaju zapisi viceva iz Arhiva rukopisnih zbirki Katedre za hrvatsku usmenu književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Dvojaka narav i funkcija antanaklaze odražava se i u humoru koji se postiže u vicevima, a srodnost s dijaforom i silepsom utječe na raspon humorističnoga potencijala. Polisemija i homonimija u vicevima s antanaklazom kao modelom humora ne mogu se razumjeti samo iz lingvističke perspektive nego zahtijevaju i retorički i folkloristički pristup, odnosno stavljanje naglaska na krajnji učinak i neposredni kontekst kazivanja. Izlaganje propituje i usmenost kao conditio sine qua non vica s obzirom na homonimni tip antanaklaze koji se, budući da najčešće (kao i u naslovu izlaganja) nije i homofoničan (primjerice: Dođe lik doktoru i kaže: Doktore, doktore, suzi mi oko! I doktor mu suzi oko.), najbolje realizira u pisanoj inačici.

Rad se temelji na razmatranju dijela proznog opusa Ludwiga Bauera – od autorskih bajki što istodobno podržavaju i destruiraju tradicionalne modele, preko definiranja bajke kao ispričanog sna, do novopovijesnih romana koji se narativnim tehnikama vraćaju prirodi sna, a u psihoanalitičkim epizodama uvode i samoga Freuda ili se na njega referiraju. Autoanaliza književnika povezuje se s filološkim analizama sna – krivo shvaćenog/skraćenog prijevoda, modela razlivene naracije, izvora tekućeg identiteta ili novoga distopijskog ne-mjesta – s naglaskom na sinergiji pristupa.

Što fotografija može reći o ljubavi, točnije – što jedna žena, pišući fotografskim objektivom o prirodi međuljudskih odnosa i seksualnosti može ispričati o ljubavi? Niz od 125 fotografija, izabranih iz šireg opusa i objedinjenih pod nazivom The Ballad of Sexual Dependency, prvi je put kao knjiga objavljen 1986. godine, a riječ je o temeljnom djelu autorice Nan Goldin, jedne od najznačajnijih američkih fotografkinja svoje generacije koja je svojim autorskim potpisom ostavila veliki trag na polju suvremene umjetnosti i fotografije. Na navedenim je dnevničkim fotografijama Goldin zabilježila – u umjetničkim krugovima poznato i važno – povijesno razdoblje (New York početkom 1980-ih) i istodobno kroz njega ispričala svoju osobnu priču. No s obzirom na specifičnu prirodu fotografskog medija, tragične sudbine Baladinih protagonista spojenih fabularnim nitima seksa, droge, AIDS-a i neprestanih tuluma utjecale su na značenje tog umjetničkog teksta koje se s vremenom znatno izmijenilo i za autoricu i za gledatelja, i u tome je smislu ta knjiga fotografija živo, organsko tkivo čija je priča podložna različitim interpretacijama.Kako bih se približila širini značenja i smisla samog djela i doprla do središta fotografskog diskursa o ljubavi u Baladi, odnosno kako bih jasnije “vidjela” što autorica govori, istražila sam kako je Goldin uspjela u fotografskom tekstu uspostaviti i strukturirati naraciju. Pritom sam otvorila pitanje mogućnosti narativizacije traume uz pomoć medija fotografije, koja se čini iznimno snažnim artefaktom koji može posredovati između subjekata uključenih u traumatsko iskustvo, a paralelno s time – i na tragu same autoričine izjave da je fotografija njezin jezik sjećanja i pamćenja – pokušala sam iščitati fotografsku naraciju Nan Goldin kao strategiju preispisivanja, odnosno stabilizacije vlastitog ideniteta.

U središtu je promišljanja ovoga rada ostvarivanje humora u ukrasnim zidnim krpama (zidnjacima). Ukrasne zidne krpe bile su jako popularne između dvaju svjetskih ratova, prvotno kao dio gradske kulture, a zatim su se premjestile u prostor sela gdje su se zadržale do sredine 20. stoljeća. Proizvodile su ih žene za žene te ih možemo promatrati kao proizvod ženske subkulture. Iako prvotno nisu nužno izazivali smijeh, zidnjaci u svojoj jezičnoj i slikovnoj realizaciji danas ostvaruju humorni učinak. U radu se postavljaju pitanja: što je smiješno u zidnjacima, tko se smije (ili tko doživljava poruke na zidnjacima i same zidnjake smiješnima) te koji nam to mehanizmi, ili koje pozicije, omogućavaju čitanje zidnjaka kao humora.

U izlaganju se težište stavlja na razlike u imaginariju između predaja o vješticama i zapisnika sa suđenja krajem 17. i u 18. stoljeću te se nudi psihoanalitičko tumačenje "pomaka" u temeljnim predodžbama.

Fonostilistički pristup usmenoknjiževnim tekstovima dosada se ponajviše primjenjivao u analizama poezije, poslovičnih i retoričkih žanrova, prije svega zbog njihove čvršće ritmičke strukture. Pojedini pripovjedni žanrovi također su bili predmetom fonostilističkih analiza (v. Božanić 1988), ali predaji kao usmenoknjiževnom pripovjednom žanru rijetko se prilazilo iz ovog kuta gledanja. Razloge treba tražiti zasigurno u znatno labavijoj strukturi, ponekad i fragmentarnosti predaje, ali i u nužnosti postojanja audiozapisa, što predstavlja problem za starija, ali i mnoga novija terenska istraživanja. Tragom promišljanja B. Vuletića (2006) o fonetskoj i fonološkoj fonostilistici, a što je u skladu sa stavovima utemeljitelja fonostilistike, N. S. Trubeckoja, fonostilistički opis usmenih predaja mogao bi odlaziti u dvama smjerovima: jedan bi bio usmjeren na individualne značajke pripovjedača, a drugi na zajedničke značajke koje se javljaju kod različitih pripovjedača. Te bi se „predajne univerzalije” tada mogle temeljitije opisati, čime bi se upotpunile spoznaje o teksturi predaje. Ovo se izlaganje izravno nadovezuje na istraživanje o vrednotama govornoga jezika u folklorističkim istraživanjima (Nikolić i Rudan 2013), koje je na korpusu suvremenih predaja u Istri pokazalo važnost stanki, intenziteta, intonacije i tempa, kao auditivnih govornih vrednota u žanru predaje. Analizom različitih pripovjedača predaja iz različitih hrvatskih krajeva, kao i usporedbom s transkribiranim zapisima, ilustrirat će se mogućnosti fonostilističkoga pristupa u proučavanju usmenih predaja.

Terenski rad i tonsko snimanje usmene građe bitan su dio u prikupljanju materijala za analizu i dalje istraživanje u različitim društvenim i humanističkim znanostima. Iskustvo bilježenja usmenih kazivanja može pomoći u razumijevanju mehanizama funkcioniranja usmene književnosti i tradicijske kulture, a usmeni iskazi sudionika povijesnih događaja predstavljaju jedan od povijesnih izvora. Nadalje, uključivanje studenata u istraživački proces bitan je dio sveučilišne nastave i pripreme za obrazovanje budućih filologa i povjesničara kao i etnologa. Metoda terenskog rada koja se koristi kao oblik samostalnih istraživačkih zadataka za studente na Odsjeku za kroatistiku i Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci dovela je do sabiranja primjera usmene prozne građe koji svjedoče o suvremenosti i prošlosti kazivača. Iako su kazivanja o životu najbrojniji narativni oblici do kojih se takvim tipom zapisivanja građe dolazi, među zapisima se pojavljuju i klasične etiološke predaje, a ponekad i urbane legende kao novije transformacije usmenog oblika. U suvremenim se terenskim zapisima usmenih narativnih oblika često bilježe predaje koje čuvaju vjerovanja i oblikuju specifičnu sliku stvarnosti karakterističnu za pojedine lokalne zajednice te dobne ili rodne skupine unutar njih. U radu ćemo analizirati primjere predaja i kazivanja o životu u kojima je kondenzirano iskustvo pamćenja o zbivanjima relevantnim za identitet zajednice u prošlosti i iskustvo pripadnosti skupini koja dijeli slične vrijednosti. Situacija kontakta s bliskom osobom, ponekad i mlađim članom obitelji, može biti poticajni kontekst za usmenu produkciju usmenih kazivanja iz svakodnevnog života, tradicionalnih predaja te oblika svjedočenja o povijesno relevantnoj građi. Stoga je uključivanje studenata u ovakav oblik istraživanja višestruko plodna situacija: građa sabrana u ovakvom intimnijem okruženju nerijetko je oblikovana s više truda i želje kazivača da se iz pamćenja izdvoje relevantni trenuci iz prošlosti, uključivanje u istraživački postupak omogućava stjecanje iskustava o istraživačkom procesu, a nerijetko se kroz ovakvo istraživanje stječe nove spoznaje relevantne iz interdisciplinarne perspektive.

Narodne slavonske običaje (1846.) podijelio je Ilić Oriovčanin sadržajno i tematski na dva dijela: „slavonski narodni običaji i navade” i „slavonski plesi i sigre”. Unutar tih dvaju dijelova Ilić Oriovčanin obuhvaća sve sastavnice narodnoga života i običaja Slavonije u prvoj polovici 19. stoljeća. Naglasak stavlja na običaje i vjerovanja unutar kojih donosi cjelovite ili fragmentarne zapise usmene književnosti. U kontekstu usmene književnosti lirska je sastavnica u Narodnim slavonskim običajima najzastupljenija, ali uz lirske, lirsko-epske i manji broj epskih pjesama, Ilić Oriovčanin donosi i poslovice i zagonetke, prikazivačke oblike (cjelovite ili fragmentarne) vezane uglavnom uz božićno vrijeme (Adam i Eva), poklade i jurjevske običaje te zapise takozvanoga dječjega folklora. Žanrovsku raznovrsnost hrvatske usmene književnosti zabilježene u Narodnim slavonskim običajima upotpunjuju i dijelovi u kojima donosi prozne oblike. Žanr predaje inkorporiran je u opise narodnoga vjerovanja u nadnaravna bića kao što su vile, vještice, vukodlaci, mora, kuga. Ilić Oriovčanin ih ne donosi kao samostalne tekstove, nego kao sastavni dio običaja i vjerovanja. Cilj je ovoga rada pokazati kako predaja i predajno ulazi u tekst, u kakvu je odnosu prema vjerovanju i običajima te kakav je Oriovčaninov stav prema proznim žanrovima, s naglaskom na predaju i predajno u Narodnim slavonskim običajima.

Knjiga je izbor iz 70 usmenih molitvica i ostalih govorničkih skupljenih u posljednjih dvadesetak godina u selima Dubrovačkog primorja te 16 dosad neobjavljenih pjesama iz rukopisa O. Delorka iz Slanoga i okolice. Molitvice tematski prate Isusov život u kršćanskom i godišnjem hodu godine, kojemu je početak označen Navještenjem kao najavom, nastavlja se Božićem, Isusovim rođenjem, skrivanjem pred progoniteljima te rijetkim tekstovima koji tematiziraju Isusov život i osoba koje su bile s njime (Marija Magdalena, Šimun, Ivan). Korizma, Muka Gospodnja i plač Majke Božje pod križem sljedeća je tematska skupina. Slijede molitvice o sv. Petru i gradnji crkve, svetoj misi te dušama što traže zagovor kako bi dospjele u raj. Potom se nižu molitve upućene Isusu, Bogu, Gospi i ostalim svecima u raznim prigodama i u različito doba dana. Ostali govornički oblici ilustriraju formalnu i semantičku vezu između molitvica i basmi, uspavanki, brojilica, proklinjanja i zaklinjanja, a dio ljubavnih i svatovskih pjesama oprimjeruje zazivanje Božje pomoći i u najradosnijim trenucima. Na kraju je iscrpna studija o usmenoknjiževnom žanru pučkih molitvica te njihovim izvorima u usmenim i književnopovijesnim izvorima (Pučke molitvice, str. 173-211).

U svome preispisivanju stavova o ulozi Nijemaca i Austrijanaca u kulturi Hrvatske s povijesnog, etnološkog i kulturnopovijesnog aspekta, autori nisu bili motivirani ni zakašnjelim rodoljubljem niti dokinućem ranijih stavova o Nijemcima i Austrijancima kao nepoželjnim strancima na tlu Hrvatske, nego željom da donesu njihovu ulogu u ukupnosti Hrvatske.

Zorica Vitez je iznimno svestrana znanstvenica. Širina njezinih interesa, znanstvena znatiželja i stalna upitanost o polazištima istraživačkog i primijenjenog rada očituju se i u ovome zborniku, priređenom u povodu njezina 70. rođendana. U tematskoj, žanrovskoj, pa i medijskoj raznolikosti priloga – od znanstvenih članaka do stručnih osvrta, osobnih crtica, literarnih i vizualnih darova slavljenici – zrcali se izazov tradicijske kulture kao predmeta istraživanja, ali jednako tako i pristupi Zorice Vitez etnološkom pozivu i profesiji te odjek njezina djela u stručnoj javnosti. Svi okupljeni autori – štovatelji, kolege i prijatelji Zorice Vitez – većinom se svojim prilozima izravno naslanjaju na njezine radove, potvrđujući njihovu vrijednost za struku, ali i Zoričinu dijalogičnost i otvorenost novim idejama. Prilozi su raspoređeni u tri cjeline: u prvoj je naglasak na razmatranju raznolikih aspekata užeznanstvenog, a u drugoj primijenjenog rada, dok su u trećoj okupljene posvete i crtice o suradnjama sa slavljenicom.

U ovoj su knjizi po prvi put okupljena višestoljetna pričanja iz Zagreba i o Zagrebu ; u opπ irnom uvodu usporedno su predočeni sadržaji priča i povijesne činjenice oko kojih su izrasle. Riječ je o imenu Zagreb u usmenom pričanju i povijesnim tumačenjima ; o stvarnom i legendarnom zdencu Manduševac ; o ”boravcima” u Zagrebu sv. Marka, sv. Franje Asiškoga, bl. Martina ; o toboanjem prijestolju Matije Gupca pred Markovom crkvom ; o povijesnim građevinama i pričama o njima (Lotrščak, Dverce, palača Oršić-Rauch, Jelačićeva palača, zagrebačka katedrala, tzv. crna škola i dr.) Tu su i legende o kipovima i slikama Majke Boje, svaki put s povijesnim podacima o njima. Donose se i stara kazivanja (npr. prema Krčeliću, Tkalčiću), a uz tradicije o starome Zagrebu govori se i o modernom urbanom pričanju. Tekstovi se donose prema izvorniku, ali suvremenim pravopisom

U uvodu se donosi kratak pregled povijesti zapisivanja hrvatskih usmenih pripovijedaka. Nakon toga slijede 122 teksta objavljena prema izvornome zapisu.

Zbornik sadrži izbor predavanja održanih u svibnju 1993. u okviru "Tjedna Austrije" u Zagrebu. Prilozi propituju hrvatsku i austrijsku prošlost te kulturno nasljeđe.