Jezikoslovci i vic : Slučaj Charlesa F. Hocketta

Šalom su se ili vicem kroz 20. stoljeće među filolozima uglavnom i tradicionalno kao žanrom bavili široko uzeti teoretičari književnosti (prvi padaju na um npr. A. Jolles, u nas Z. Škreb, M. Solar, J. Užarević, K. Bagić). Koliko nam je poznato, među rijetkim prvorazrednim jezikoslovcima koji su se šalom bavili jezikoslovno jest američki lingvist i antropolog Ch. Hockett (1916-2000), velikan svjetskoga jezikoslovlja prve polovice 20. stoljeća, pisac zadnje velike strukturalističke knjige (A course of modern linguistics, 1958), koji se po pojavi transformacijsko-generativne teorije krajem 1950-ih godina odmakao od formalizma popularne teorijske matice - kojemu je bio jedan od jasnijih i glasnijih kritičara - i okrenuo veliku rasponu tema i pristupa koje bismo danas zvali antropološkolingvističkima. Izlaganje bi iznijelo kako je šalu - više šalu nego vic - Ch. Hockett jezikoslovno razložio još 1960-ih, kao rad objavio pod naslovom "Jokes" (1973), odnosno na poseban antropološki način obradio u golemoj monografiji Man’s place in nature (1973). Izlaganje ima tri cilja. Prvo, domaću filologiju upoznati s potpuno joj nepoznatim radom. Drugo, razvidjeti mogu li se ustroj i vrste šala koje je Hockett razlučio u engleskome (potpune i nepotpune, poetske i prozaične, eksplicitne i implicirane, podvrste igre riječima, status zagonetke, igre i stiha u šali, status svetoga i neslane šale, suradnja u šali) dovesti u vezu s ovdašnjim šalama i njihovim proučavanjem, odnosno razvidjeti ima li ovdašnjih šala koje Hockett ne prepoznaje. Treće, ponuditi prijevode Hockettovih živopisnih termina (npr. od predvidljivih bild- up i punch do lone bild-up i let-down punch ili end-pun, garden-path pun, pratfall i sl.).