Search

Kultura patrijarhata ugrađena u tradicionalni život planinskih područja sjeverne Albanije, južne Ccrne Gore, Kosova i zapadne Makedonije i dalje prevladava u tim područjima. Ta kultura zahtijeva prisutnost muškog nasljednika ili, ako ga nema, zahtijeva transformaciju žene u ulogu muškarca. Kao virdžina, žena se otima podređenoj ulozi žene u društvu, ali i učvršćuje i održava kulturu patrijarhata i tradicionalne rodne uloge u društvu. Rrazgovori s virdžinama od 1990-ih do danas pokazuju njihovu neprekinutu podršku tradicionalnom sustavu rodnih uloga u Albaniji. Promjene koje su se u albanskom društvu počele događati 1991., najviše u većim gradovima, pomažu u prihvaćanju netradicionalnih obiteljskih skupina i rodnih uloga. S obzirom na to da se smanjuje potreba za muškom glavom obitelji i počinje se razgovarati o pitanjima rodne jednakosti, društveni fenomen virdžina i njegova podrška patrijarhatu se smanjuju., Northern Albania is known for its patriarchal social system - strict traditional oral laws dictate definitive gender roles. As a ‘sworn virgin’ a woman breaks from societal expectations but also reinforces the traditional culture. The need for the ‘sworn virgin’ may be reduced as changes in society bring acceptance of non-traditional family groups and roles.

Rad je zasnovan na istraživanju dosadašnjih saznanja historiografije, kao i na podrobnoj raščlambi gradiva iz Državnog arhiva u Zadru, posebice fonda Spisi zadarskih bilježnika (oporuke, inventari, ugovori). U radu se, tragom izvora i literature, ukazuje na temeljne sastavnice koje se odnose na prisutnost i djelovanje albanskih vojnika i časnika u Zadru u dugom vremenskom rasponu od kraja 16. do kraja 18. stoljeća. Posebna istraživačka pažnja usmjerena je na raščlambu načina bilježenja pripadnika te skupine albanskih useljenika u zadarskim vrelima (imena, prezimena, činovi, pripadnost pojedinim postrojbama), mjesta njihova stanovanja u Zadru (prema predjelima i četvrtima), gospodarskih mogućnosti (posjedovanje pokretne i nepokretne imovine i novčanog kapitala), svakodnevlja (obitelj i rodbina, prijateljske veze i poznanstva), kao i na raščlambu njihovih odnosa sa zadarskim vjerskim ustanovama i duhovnim osobama. U sklopu raščlambe tih sastavnica važno mjesto odnosi se na utvrđivanje oblika uključenosti i uklopljenosti albanskih vojnika i časnika u zadarsko društveno svakodnevlje, kao i na učestalost njihove povezanosti s drugim useljenicima u grad Zadar., During the Early Modern Age and particularly in the period of the Veneto-Ottoman wars of the seventeenth century (the Wars of Candia and Morea), there were frequent migration movements, well documented in sources, along the whole of the Adriatic coast. Movements of people (as groups or individuals) flowed from the areas threatened by the uncertainties caused by war towards destinations offering safer conditions of life. The city of Zadar, at that time the capital of Dalmatia, was for centuries one of the principal and most desirable targets for refugees, displaced people and anyone searching for a fresh start far away from a life threatened by war in the areas of the Veneto-Ottoman border. As early as the second half of the fifteenth century, and particularly since the sixteenth century and the War of Cyprus (1570–1573), when the greatest part of the wide and fertile hinterland of Zadar fell under Ottoman rule, the capital of Dalmatia became one of the most important and, due to its military supplement, the strongest Venetian defensive centres on the eastern Adriatic. In Zadar at that time numerous local military forces (for example, elite cavalry units known under the name Croati a Cavallo), Greek stratioti, Italian mercenaries and, as a central theme of this article, soldiers originating from the wider area of Venetian Albania all operated. Known in the sources as Soldati Albanesi, Cavalleria Albanese or Cappelletti, these soldiers and their officers played an important role not only in the military and social, but also in the demographic history of Zadar and Dalmatia through several centuries of the Early Modern Age. Even though many among them did not settle in Zadar permanently, but dwelled there only according to the needs of operation and movements of the unit to which they belonged, Albanian soldiers were to a great extent connected to the capital of Dalmatia during considerable periods of their military career. The research of the history of immigration, movements and agency of Albanian soldiers and officers in the cities along the eastern coast of the Adriatic and in Venice is, thus, not only an interesting research topic, one deserving of scholarly attention, but also an additional testimony to never-extinguished migrations and permeations between the areas, towns and people sharing one and the same sea. The article is based on the research of previous historiography and on an extensive archival research of the different series of the State Archive of Zadar (Državni arhiv u Zadru), in the first place of the documents kept in the series of the Deeds of the Notaries of Zadar (Spisi zadarskih bilježnika), containing last wills, inventories and different contracts. To a lesser extent, only as an addition to the sources mentioned above, the last wills kept in the State Archive of Venice (Archivio di Stato di Venezia) are also utilised. Following these sources, the article points to the principal elements related to the presence and agency of Albanian soldiers and officers in Zadar spanning through the long period from the end of the sixteenth to the end of the eighteenth century. Research attention is particularly directed to the analysis of the ways in which the members of the group were mentioned in the Zaratin sources (names, family names, military ranks, belonging to particular military units), of places of their dwelling in Zadar (according to the city areas and quarters), economic opportunities (owning of moveable and immoveable property and capital in cash), everyday life (family and kinship connections, relationship of friendship and acquaintances), as well as to the analysis of their relationship with the ecclesiastical institutions and members of the clergy in Zadar. Within the analysis of these elements an important place is accorded to establishing the modes in which Albanian soldiers and officers were integrated into the social everyday life of Zadar, and the frequency of their contacts with other kinds of immigrants in the city of Zadar. Finally, the article goes on to demonstrate the fact that a full understanding of important elements from the past of the eastern Adriatic during the long centuries of its history cannot be achieved without placing them into the broader setting of Venetian policy and its interests.

Prezentacija suvremene, a i opće albanske povijesti u okviru hrvatske društveno-javne zbilje, a dobrim dijelom i stručne akademske populacije, svedena je na minimalne informacije. Dobar dio razloga tomu možemo tražiti u samoj ulozi Albanije, koja je gotovo uvijek bila na marginama svjetskih zbivanja, u okviru svjetske povijesti. Tematski okvir ovog broja časopisa bavi se totalitarizmom, a on je u formi komunizma dominirao velikim dijelom suvremene albanske povijesti. Specifičnost albanskog komunizma temelji se na poptunom izolacionizmu, odbacivanju svake primisli na reformiranje staljinističkog tipa vladavine, te striktnom pridržavanju lenjinističko-marksističkog modela upravljanja. Ovdje će slika o totalitarizmu, koji je vladao albanskim društvom praktički četrdeset godina, biti prikazana kroz lik albanskog komunističkog vođe, Envera Hodže, koji utjelovljuje taj totalitarizam.

Tijekom razdoblja ranoga novovjekovlja, a posebice u doba mletačko-turskih ratova u XVII. stoljeću (Kandijski i Morejski rat), učestala su i vrelima dobro potvrđena migracijska kretanja duž cijele istočne obale Jadrana. Kretanja stanovništva (skupna ili pojedinačna) odvijala su se iz područja ugroženih ratnom nesigurnošću prema odredištima koja su nudila stabilnije uvjete življenja. Grad Zadar je – kao nekdašnja metropola Dalmacije – stoljećima slovio kao jedno od najučestalijih i po mnogu čemu najpoželjnijih odredišta za izbjeglice, prognanike i sve one koji su s područja mletačko-turske granice novi početak tražili daleko od ratne svakodnevice. Već od druge polovice XV. stoljeća, a posebice od XVI. stoljeća i Ciparskoga rata (1570.-1573.), kada pod osmanlijsku vlast pada najveći dio prostranog i plodnog zadarskog zaleđa, glavni grad Dalmacije postaje jedno od najvažnijih i vojnim posadama najjačih mletačkih obrambenih uporišta na istočnom Jadranu. U Zadru tada djeluju brojne domaće vojne snage (primjerice, elitne konjaničke postrojbe zvane Croati a Cavallo), grčki stratioti, talijanski plaćenici te – središnja tema ovoga rada – vojnici zavičajem sa šireg područja Mletačke Albanije. U vrelima nazivani Soldati Albanesi, Cavalleria Albanese ili Cappelletti, ovi će vojnici i časnici imati nemalu ulogu u vojnoj, društvenoj, ali i demografskoj povijesti Zadra i Dalmacije kroz više stoljeća ranoga novovjekovlja. Iako mnogi od njih ne borave u Zadru trajno već isključivo sukladno potrebama djelovanja i kretanja postrojbe kojoj pripadaju, albanski vojnici u velikoj će mjeri nemalim dijelom svoje vojne karijere biti vezani uz glavni grad Dalmacije. Istraživanje povijesti iseljevanja, kretanja i djelovanja albanskih vojnika i časnika u gradovima duž istočne obale Jadrana i u Mlecima stoga je zanimljiva i znanstvene pažnje vrijedna problematska tema, ali i dodatno posvjedočenje nikada ugaslih migracija i prožimanja između krajeva, gradova i ljudi koji dijele jedno isto more. Ovaj rad zasnovan je na istraživanju dosadašnjih saznanja historiografije, kao i na podrobnoj raščlambi gradiva iz Državnog arhiva u Zadru, posebice fonda Spisi zadarskih bilježnika (oporuke, inventari, ugovori). U manjoj su mjeri, samo kao nadopuna prethodno spomenutim vrelima, uporabljeni i oporučni spisi pohranjeni u Državnom arhivu u Mlecima (Archivio di Stato di Venezia). U radu se, tragom izvora i literature, ukazuje na temeljne sastavnice koje se odnose na prisutstvo i djelovanje albanskih vojnika i časnika u Zadru u dugom vremenskom rasponu od kraja XVI. stoljeća do kraja XVIII. stoljeća. Posebno pomna istraživačka pažnja usmjerena je na raščlambu načina bilježenja pripadnika ove skupine albanskih useljenika u zadarskim vrelima (imena, prezimena, činovi, pripadnost pojedinim postrojbama), mjesta njihova stanovanja u Zadru (prema predjelima i četvrtima), gospodarskih mogućnosti (posjedovanje pokretne i nepokretne imovine i novčanog kapitala), svakodnevlja (obiteljske i rodbinske veze, prijateljski odnosi i poznanstva), kao i na raščlambu njihovih odnosa s zadarskim vjerskim ustanovama i duhovnim osobama. U sklopu raščlambe ovih sastavnica važno mjesto odnosi se na utvrđivanje oblika uključenosti i uklopljenosti albanskih vojnika i časnika u zadarsko društveno svakodnevlje, kao i učestalosti njihove povezanosti sa drugim useljenicima u grad Zadar. Na kraju, ovaj rad teži ukazati na neodvojivost u sagledavanju bitnih sastavnica iz prošlosti istočnoga Jadrana kroz duga stoljeća njegove povijesti i povezanosti s mletačkom državom i njezinim interesnim područjem.

Donosi se biografija Dominika Katića, albanskog časnika u mletačkoj vojsci u Zadru.

Opisano je prvo interdisciplinarno istraživanje iznad albanskog šelfa i kontinentalnog slaza, duž profila od albanske obale do dubokog dijela Južnojadranske kotline, 12 svibnja 2009. godine. Istraživanje je financijski potpomogao međunarodni projekt kojeg vode stručnjaci iz Norveške i Hrvatske u području južnog Jadrana (Norwegian Cooperation Programme on Research and Higher Education with the Countries on the Western Balkans ; Marine Science and Coastal Management in the Adriatic, Western Balkan). U istraživanju je sudjelovalo 14 sudionika (sedam studenata) iz Hrvatske, Crne Gore i Albanije. Analize satelitskih slika površinske temperature kao i termohalinih svojstava sondom pokazale su termički gradijent između priobalne vodene mase pod utjecajem albanskih rijeka i Istočnojadranske ulazne struje. Okomito na gradijent je postavljeno šest postaja na kojima je obavljeno mjerenje i uzorkovanje. Analize će dati podatke o kemijskim i mikrobiološkim svojstvima u dvije vodene mase različitog porijekla.

U osvrtu se donosi pregled transliteracije i kritičkog izdanja najvažnijih dokumenata iz ranog novog vijeka, a vezanih uz odnose između Mletačke Republike sa Barom, Ulcinjom, Budvom i Herceg-Novim.

Važnu sastavnicu društvenog života i svakodnevlja dalmatinskih gradova u vrijeme mletačke uprave nad istočnojadranskom obalom činile su useljeničke skupine raznorodnog nacionalnog i vjerskog podrijetla. Grad Zadar – vodeće upravno, političko, gospodarsko i kulturno središte mletačke pokrajine Dalmacije upravo je primjer, vrelima dobro potvrđen, grada poznatog po šarolikosti svojega ranonovovjekovnog stanovništva i opstojanja useljeničkih skupina s mletačkog teritorija od Furlanije do Krete. Tema rada zadarski je svećenik Marko Delvesi, rodom iz biskupije Sappa u Albaniji, doseljen u Zadar vjerojatno tridesetih godina XVIII. stoljeća, odnosno u doba planskih useljavanja albanskih stanovnika u neposrednu okolicu Zadra. U radu se raščlanjuju Delvesijeve veze sa zadarskim nadbiskupom Vickom Zmajevićem i kanonikom Ivanom Campsijem (po rođenju Skadraninom), kao i Delvesijeva oporuka napisana u Zadru 1775. godine. Prijepis Delvesijeve oporuke, pohranjene u bilježničkim spisima zadarskoga Državnog arhiva, objavljuje se na kraju rada., Nationally and religiously diverse immigrant communities were an important component of social and daily life within Dalmatian cities during the Venetian government over the Eastern Adriatic coast. Good example is city of Zadar, the centre of economy, cultural life and administration of Venetian Dalmatia, were lived many different immigrant communities from the entire Venetian dominion (from Furlania to Crete) during the early modern period. Topic of this article is Marco Delvesi, a cleric, who was born in the bishopric of Sappa in Albania but who immigrated to Zadar probably during the 30s of the eighteenth century, i.e. during the Venetian authorities planned settlement of Albanians in the surroundings of Zadar. Author analyses Delvesi’s connections with Vicko Zmajević bishop of Zadar and clergyman Ivan Campsi. Moreover, author investigates Delvesi’s testament, which was written in 1775 in Zadar. At the end of this article author delivers transcription of this testament that is presently kept in State Archives in Zadar.

Važnu sastavnicu društvenog života i svakodnevlja dalmatinskih gradova u vrijeme mletačke uprave nad istočnojadranskom obalom činile su useljeničke skupine raznorodnog nacionalnog i vjerskog podrijetla. Grad Zadar – vodeće upravno, političko, gospodarsko i kulturno središte mletačke pokrajine Dalmacije upravo je primjer – vrelima dobro potvrđen – grada poznatog po šarolikosti svojega ranonovovjekovnog stanovništva i opstojanja useljeničkih skupina s mletačkog teritorija od Furlanije do Krete. Tema rada je zadarski svećenik Marko Delvesi, rođenjem iz biskupije Sappa u Albaniji, doseljen u Zadar vjerojatno tridesetih godina XVIII. stoljeća, odnosno u doba planskih useljavanja albanskih stanovnika u neposrednu okolicu Zadra. U radu se raščlanjuju Delvesijeve veze sa zadarskim nadbiskupom Vickom Zmajevićem i kanonikom Ivanom Campsijem (rođenjem Skadraninom), kao i Delvesijeva oporuka napisana u Zadru 1775. godine. Prijepis Delvesijeve oporuke, pohranjene u bilježničkim spisima zadarskoga Državnog arhiva, objavljuje se na kraju rada.

U povijesti istočnojadranske, posebice hrvatske obale, nemalu su ulogu imale obitelji koje svojim zavičajnim podrijetlom nisu pripadale krajevima i gradovima u kojima su neki od njihovih najzaslužnijih potomaka djelovali i ostavili najviše svojih tragova. Njihov spomen često je, možda baš i stoga, površan i nedovoljan, sveden na puku zabilježbu uklopljenu u kontekst neke druge, istraživaču privlačnije i prihvatljivije teme. Tema ovoga rada upravo je jedna takva obitelj, zabilježena u raznolikim arhivskim vrelima, znana (obično samo kao podatak) u nekim radovima historiografije, ali do sada neobrađena kao zaokružena tema. Riječ je o obitelji Ginni, zavičajem iz sjeverne Albanije, čiji su odvjetci u XVI. i XVII. stoljeću imali zapaženu ulogu u društvenoj i vojnoj povijesti istočnojadranskoga uzmorja. Rad se zasniva na raščlambi dosadašnjih saznanja historiografije i arhivskih vrela (iz Državnog arhiva u Zadru i Državnog arhiva u Mlecima). Kronološkim slijedom prati se životni put i djelovanje u tim vrelima zabilježenih odvjetaka obitelji Ginni, pri čemu je težište istraživanja ponajprije usmjereno na razdoblje XVII. stoljeća, kada se u Istri i Dalmaciji spominje najviše odvjetaka te obitelji. Poglavito je riječ o zapaženim časnicima u mletačkoj vojnoj službi, a posebno su se istaknuli kao zapovjednici (kapetani, guvernaduri) mletačkih vojno-pomorskih postrojbi (barche armate) koje su djelovale na nadzoru plovnih putova na sjevernom Jadranu i imale zapaženu ulogu u mletačkim sukobima sa senjskim uskocima. Na kraju rada zaključuje se kako obitelj Ginni, iako nedovoljno znana i obrađivana u historiografiji, pripada među zapažene albanske obitelji ranoga novovjekovlja, čiji su odvjetci dali važne prinose povijesti širega područja istočnojadranske obale. U prilozima na kraju rada objavljuju se prijepisi oporuka mletačkih guvernadura Ivana (1636.) i Ivana Jerolima Ginnija (1672.), pohranjenih u Državnom arhivu u Zadru.

The following article offers a chronological overview of the relations between Yugoslavia and Albania in the post-war period. The majority of the text focuses on the trade in goods, which was the only contact between the two countries in certain periods, and it also describes the political situation every time, since all the contacts between the two states should be considered in light of mounting or decreasing political tension., V prispevku je kronološko prikazan pregled gospodarskih odnosov med državama v povojnem obdobju. Glavnina teksta se nanaša na blagovno menjavo, ki je bila v določenih obdobjih edina stična točka med državama. Opisana pa je tudi vsakokratna politična situacija, saj je treba vse stike med državama gledati v luči naraščanja ali popuščanja političnih napetosti.

Tema rada jest obitelj Ginni (Gini, Ghini), zavičajem iz sjeverne Albanije, čiji su odvjetci u XVI. i XVII. stoljeću imali zapaženu ulogu u društvenoj i vojnoj povijesti u raznim dijelovima istočnojadranske obale. Rad se zasniva na raščlambi dosadašnjih saznanja historiografije i arhivskih vrela (poglavito iz Državnog arhiva u Zadru). Kronološkim slijedom prati se životni put i djelovanje ondje zabilježenih odvjetaka obitelji Ginni, pri čemu je težište istraživanja ponajprije usmjereno na razdoblje XVII. stoljeća, kada se brojni odvjetci obitelji Ginni bilježe u Zadru i u Istri (kao zapovjednici “naoružanih brodova” za nadzor plovnih putova na sjevernom Jadranu). Na kraju rada zaključuje se da obitelj Ginni, iako nedovoljno obrađivana u historiografiji, pripada među zapažene albanske obitelji ranoga novovjekovlja. U prilozima na kraju rada objavljuju se prijepisi oporuka mletačkih guvernadura Ivana (1636.) i Ivana Jerolima Ginnija (1672.), pohranjeni u Državnom arhivu u Zadru., Families who originated in regions outside the East Adriatic Coast played an important role in the history of this region. Yet we know little about them and the relevant data are often scattered in studies of other topics or in diverse archival sources. This essay discusses the history of such a family, the Ginnis, who originated in northern Albania and who, in the sixteenth and seventeenth centuries, contributed significantly to the social and military history of Eastern Adriatic. This essay uses the secondary literature and the archival sources (from the State Archives in Zadar and the State Archives in Venice) to chronologically reconstruct the lives and the careers of the Ginni family members. The study focuses on the seventeenth century as the period when the largest number of the family members is recorded in the Istrian and Dalmatian sources. As officers in the Venetian navy, they played prominent roles as commanders (captains; governors or guvernaduri) of navy formations (barche armate), controlling sea routes in North Adriatic and fought against the uskoks of Senj. The study concludes with the observation that the hitherto little known Ginnis were an important Albanian family of the Early Modern era, whose members played significant roles in the history of East Adriatic. Appendices to this article contain transcriptions of testaments of the Venetian guvernadur Ivan (1636) and Ivan Jerolim Ginni (1672), kept in the State Archives in Zadar.

Tema ovoga rada mletačke su prekojadranske elitne vojne jedinice, u izvorima nazivane Croati a cavallo (Cavalleria Croata) i Soldati Albanesi, te njihova zajednička bratovština sv. Jeronima, osnovana 1675. godine u Zadru. Bratovština je okupljala pripadnike hrvatske lake konjice, zavičajem ponajprije sa zadarskoga područja (iz krajeva koji su potpali pod osmanlijsku vlast), a čiji su zapovjednici istaknute ličnosti iz hrvatske vojne i društvene povijesti (odvjetci obitelji Posedarski, Benja, Detrico i dr.); okupljala je i pripadnike pješačkih i konjaničkih postrojbi podrijetlom iz mletačke pokrajine Albanije. U radu se podrobno raščlanjuju statutarne odredbe (Matrikula) bratovštine (način pristupanja u udrugu, izbor pojedinih dužnosnika uprave i njihova prava i ovlasti; karitativna djelatnost bratovštine te njezina pregnuća na uređenju bratimskoga oltara), kao i spisi nastali od vremena njezina utemeljenja do sredine XVIII. stoljeća (potvrdnice starih privilegija i nove odredbe generalnih providura Dalmacije i dr.). Na kraju rada objavljuje se cjelovit prijepis rukopisa Matrikule bratovštine hrvatskih i albanskih vojnika., In the period of the Early Modern Age, particularly during the Veneto-Ottoman wars, the city of Zadar was, as the capital of Venetian province of Dalmatia, one of the most important military outposts of the Serenissima on the eastern Adriatic coast. Within the city and its closest surrounding operated, since the beginning of the sixteenth century, numerous and according to their complexion diversified military contingents. This article deals with elite Venetian overseas military units (oltramarini), called by the sources as Croati a cavallo (Cavalleria Croata) and Soldati Albanesi, as well as with their common confraternity of St. Jerome, founded in 1675 in Zadar. The confraternity unified members of Croatian light cavalry, who were by their origin principally from the Zadar’s area (those parts of it which fell under the Ottoman rule), and whose commanders were prominent personalities of Zaratin and Croatian military and social history (the scions of the families of the Posedarski, Begna, Detrico, and so on), as well as those of infantry and cavalry units originating from the Venetian province of Albania (the area of present-day Montenegrin and Albanian littoral), who might by their ethnic compound be either Albanians or Croats or Montenegrins. The confraternity from its very foundation had enthusiastic support of the general proveditore of Dalmatia and Albania, as well as of other central bodies of provincial administration. In the years following its foundation, the confraternity built its own chapel in the church of St. Simon, still standing and ornate by the altar piece with the depiction of St. Jerome, the protector of the association. In the article, the statutory regulations (Matricula) of the Confraternity regulating rules for entering the association, ways of choosing members of its officialdom and their rights and prerogatives, charitable activity of the confraternity and its efforts for the building and adornment of the confraternity’s altar) are analysed in details, as well as documents recorded from its foundation until the middle of the seventeenth century (confirmations of its privileges and new rulings issued by the Venetian general proveditori of Dalmatia and Albania, and so on). The article concludes that the history of the confraternity is only an aspect of the history of military units operating in Early Modern Age Dalmatia (particularly in Zadar) and emphasises necessity of more comprehensive research of Dalmatian military history of the Veneto-Ottoman wars. At the end of the article, the transcript of the manuscript Matricula of the confraternity of Croatian and Albanian soldiers is given.

Sudbina Albanije bila je usko povezana s poviješću okolnih velikih sila: Osmanskoga Carstva, Italije i Austro-Ugarske. Kako je u razdoblju od kraja 19. i početka 20. stoljeća Osmansko Carstvo slabilo, više su se isticale pretenzije drugih zainteresiranih sila. Talijanske aspiracije na istočnu obalu Jadranskoga mora uključivale su i Albaniju kao najslabiju točku, te je tu i koncentrirala glavne napore za svoju penetraciju na Balkan. Talijanske težnje imale su najvećeg protivnika u Austro-Ugarskoj, koja je područje zapadnoga Balkana smatrala svojom utjecajnom sferom. Osamdesetih godina 19. stoljeća talijansko-austrougarske suprotnosti i borba za Albaniju se stišavaju zbog zaoštravanja talijansko-francuskih suprotnosti i talijanskog približavanja Njemačkoj i Austro-Ugarskoj. Talijansko-austrougarsko suparništvo u Albaniji ponovno se zaoštrilo početkom 20. st, nakon austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine. Za vrijeme balkanskih ratova, kao pretendenti na dijelove Albanije aktivno su se uključile Srbija i Grčka čemu su se protivile Austro-Ugarska i Italija koje su Albaniju smatrale svojom utjecajnom sferom. Proglašenje albanske nezavisne države 29. srpnja 1913. godine nije skinulo s dnevnoga reda problem dominacije u ovom dijelu Balkana. Srbija je na albansku državu gledala kao na branu svome izlazu na Jadran. U toku Prvog svjetskog rata borba za Albaniju se ponovno rasplamsala, a zemlja je bila okupirana od strane austrougarskih, talijanskih, francuskih i grčkih snaga. Talijanske aspiracije na Albaniju djelomično su priznale sile Antante u tajnom Londonskom ugovoru. Francuska je proglasila republiku u Korči koja je trajala tri mjeseca, a Italija je 1917. godine objavila osnivanje albanske države pod talijanskim protektoratom. U novim uvjetima, nakon završetka Prvog svjetskog rata, najveći suparnik Italije u Albaniji postala je novoformirana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Jugoslavensko-talijanska borba oko Albanije vodila se na samom teritoriju Albanije, koja je do 1920. godine bila okupirana od strane talijanskih snaga, te na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Pitanje Albanije je riješeno na Mirovnoj konferenciji 9. studenog 1921. godine kada je donijeta odluka o priznanju albanske nezavisnosti. Međutim, tom odlukom Italiji je istovremeno priznat protektorat nad Albanijom. Poslijeratna Italija pod vladama Nittija, Giolittia i Fachette bila je rastrzana unutrašnjom krizom, te nije bila u stanju voditi politiku ekspanzije, niti držati svoje jedinice u Albaniji. Međutim, nakon dolaska fašizma na vlast, politika Italije prema Albaniji postaje mnogo aktivnija. Talijanski utjecaj posebno je ojačao nakon prosinca 1924. kada vladu Fana Nolija ponovno zamjenjuje vlada Ahmeda bega Zogua. Talijanska vlada težila je dominantnome položaju u Jadranskom bazenu, te je učvšćivanju pozicija u Albaniji pridavala velik značaj. S obzirom da velike sile nisu podržavale ideju talijanskoga protektorata nad Albanijom, Italija je to nastojala postići putem jedne penetration pacifique. Italija je osigurala dominantan ekonomski položaj u Albaniji putem koncesija, monopola, te davanjem brojnih zajmova Zoguovoj vladi. Dobivene zajmove albanska vlada nije bila u stanju vraćati, a Zoguova vlast je i ovisila o talijanskim financijskim inekcijama, te je Italija potraživala sve veće političke ustupke. Tridesetih godina fašistički režimi jačali su i postajali dominantni u dijelu europskih zemalja navještavajući skorašnje sukobe. Njemačka je 1937. godine stekla snažnu političku i ekonomsku poziciju u Mađarskoj, Bugarskoj, Jugoslaviji, Rumunjskoj, Grčkoj i Turskoj. Na drugoj strani Italija je još više ojačala svoje pozicije u Albaniji. Osim toga, sklopila je pakt s Jugoslavijom, poboljšala odnose s Rumunjskom i Turskom. Time je jačala svoje položaje na Mediteranu u odnostu na Englesku i Francusku i u Podunavlju i Balkanu u odnosu na Njemačku i Francusku. Po uzoru na nacistički Anchluss, Italija će 1939. godine okupirati Albaniju i na taj način zaokružiti svoj, već dominantan, utjecaj u toj zemlji.

U radu se prikazuje život i djelovanje Vicka Zmajevića, istaknutog barskog i zadarskog nadbiskupa u prvoj polovini 18. st.

Katalog srednjovjekovnog novca kovanog na istočnoj obali Jadrana u gradovima Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Hvar, Kotor, Bar, Ulcinj, Skadar i Svač. Knjiga je u spomen na prvog i najvećeg poznavatelja tovrsne numizmatike dr. Karla Štokerta.

Autor analitički prikaziuje navedenu knjigu, ističući autoričinu znanstvenu akribiju i objektivnost u raspravljanju i rasvjetljavanju povijesnih zbivanja tijekom samo jedne godine. Djelo je utemeljeno na brojnim dokumentima i koje će dobro doći povjesničarima balkanskih zemalja i na koje će se morati pozivati znanstvenici, ali i početnici u povjesnoj znanosti, a i političari ako žele mir ne samo na Balkanu nego i u svijetu. Značajno je da autorica ističe etničku samosvojnost Vlaha, odnosno Arumuna.

Autor se kritički osvrće na navedenu knjigu. On istiće da je P. Bartl vrsni poznvaoc problematike koju tretira, iako istiće, da se načinom pristupanja problemu etnogeneze Albanaca, ne može riješiti navedeni problem. Za razliku od P. Bartla autor smatra da su Albanci autohtoni. Osim toga, autor ovoga priloga ističe, da je za očuvanje europskog duha u Albanaca zslužan albanski katolički kler.Unatoč činjenici što se autor ne slaže sa mnogim zaključcima P. Bartla, ipak ističe veliku vrijednost navedene sinteze "Povijesti Albanije" koja obuhvća razdoblje od buzantske vlasti do 1995. godine

International migration has been extensively studied in the second half of the century, but mainly from economic, demographic, sociological and cultural-anthropological viewpoints. Psychologists have shown somewhat less interest in the issue, focusing on acculturation and adjustment problems of migrants. With the globalization and acceleration of migration at present, the authors argue, psychologists should also get more involved in better understanding the "migrant personality". They propose a model of the motivational structure of emigrants. This model was tested with 1,050 college students in three Central/East European countries: Albania, the Czech Republic and Slovenia. As predicted, it was found that students who want to emigrate have higher achievement and power motivation than students who do not want to emigrate. If this pattern is confirmed in other studies, this could have a significant effect on migration policy and research., Međunarodne migracije su se sveobuhvatno proučavale u drugoj polovici stoljeća, ali većinom s ekonomskog, demografskog, sociološkog i kulturno-antropološkog gledišta. Psiholozi su pokazali manje interesa za ovu temu, usredotočujući se na akulturaciju i probleme prilagodbe kod migranata. Sa sadašnjom globalizacijom i ubrzanjem migracije, tvrde autori, psiholozi bi se također morali više angažirati u boljem razumijevanju "migrantske osobnosti". Oni predlažu model motivacijske strukture emigranata. Taj je model testiran na 1.050 studenata u tri srednjo/istočnoeuropske zemlje: Albaniji, Češkoj i Sloveniji. Kao što se pretpostavljalo, rezultati su pokazali da studenti koji se žele iseliti imaju veća postignuća i motivacijsku volju nego oni koji to ne žele. Ako se taj uzorak potvrdi i u drugim istraživanjima, to bi moglo imati znatan učinak na migracijsku politiku i istraživanje.

Hrvatski političar, povjesničar i književnik Ivan Kukuljević Sakcinski poduzimao je često putovanja po Hrvatskoj i susjednim zemljama radi prikupljanja građe za povijest južnoslavenskih naroda. Iz tih je putovanja objavljivao izvješća o pronađenim dokumentima i starinama, a na temelju dnevnika koje je vodio objavio je dva opširna putopisa o putovanjima kroz Dalmaciju, Albaniju i Italiju god. 1856. i 1857., te kroz Bosnu 1857. Ovdje je objavljen izvadak iz originalnog dnevnika prvog putovanja, i to od Barija do napulja u studenom 1856. U njemu ima dosta zanimljivih detalja i zapažanja koje Kukuljević nije uvrstio u putopis. Dnevnik sadrži zanimljivih dojmova autora o napuljskoj provinciji, o socijalnim prilikama toga vremena, o ljudima i društvenom životu u Napulju, te o sačuvanim spomenicima i građi vezanim uz hrvatsku povijest.

Using some graphical and analytical methods recommended mostly by American authors, a value of gamma = 0.007052 km-1 is determined for 1 Hz Lg surface waves of near earthquakes of Albania. Starting from this value of g, a reevaluation of the corrections for the Ao factor in the Richter’s magnitude formula for Albania is also carried out. For epicentral distances 80-700 km the difference in magnitude determination between the values obtained using tabulated Richter factor and corrected values is 0.1-0.4.

Tekst se odnosi na problematiku nastanka i zadržavanja albanskog običajnog prava, a napisan je povodom objavljivanja knjige »Kanon Leke Dukađinija«. Nakon navođenja nekih općih karakteristika albanskog običajnog prava, dana je njegova definicija, te distinkcija od morala i prava što pomaže pri njegovu smještanju u društveno-historijski kontekst, te sagledavanju uvjeta nastanka, nestanka i zadržavanja starih ustanova. Osvrt je usredotočen na prikaz uvjeta održavanja Kanona s posebnim naglaskom na faktore (geografske, društveno-historijske, materijalne i kulturne) koji su međusobnom interakcijom pridonijeli njegovu održanju. Nakon usporedbe s drugim zakonicima i običajnim pravima, u posljednjem odjeljku dan je pregled najvažnijih institucija običajno-pravnog ponašanja, čije je višestoljetno poštivanje formiralo specifični etnički identitet albanske narodnosti., This review, written on the occasion of the publication of the book “The Kanun of Leke Dukagjini”, deals with the origin and preservation of the Albanian common law. After presenting some general characteristics of the Albanian common law, the text defines it and indicates the differences between morality and law, placing common law in a social and historical context. Conditions bearing upon the origin, extinction or preservation of old institutions are outlined. The review focuses on those specific (geographical, social and historical, material and cultural) factors whose mutual interaction contributed to the preservation of the kanun. After a comparison with other statutes and common law codes, special attention is paid to the most important institutions of common law that through many centuries helped form the specific identity of the Albanian nationality.