Albanija od 1913. do 1939. godine

Sudbina Albanije bila je usko povezana s poviješću okolnih velikih sila: Osmanskoga Carstva, Italije i Austro-Ugarske. Kako je u razdoblju od kraja 19. i početka 20. stoljeća Osmansko Carstvo slabilo, više su se isticale pretenzije drugih zainteresiranih sila. Talijanske aspiracije na istočnu obalu Jadranskoga mora uključivale su i Albaniju kao najslabiju točku, te je tu i koncentrirala glavne napore za svoju penetraciju na Balkan. Talijanske težnje imale su najvećeg protivnika u Austro-Ugarskoj, koja je područje zapadnoga Balkana smatrala svojom utjecajnom sferom. Osamdesetih godina 19. stoljeća talijansko-austrougarske suprotnosti i borba za Albaniju se stišavaju zbog zaoštravanja talijansko-francuskih suprotnosti i talijanskog približavanja Njemačkoj i Austro-Ugarskoj. Talijansko-austrougarsko suparništvo u Albaniji ponovno se zaoštrilo početkom 20. st, nakon austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine. Za vrijeme balkanskih ratova, kao pretendenti na dijelove Albanije aktivno su se uključile Srbija i Grčka čemu su se protivile Austro-Ugarska i Italija koje su Albaniju smatrale svojom utjecajnom sferom. Proglašenje albanske nezavisne države 29. srpnja 1913. godine nije skinulo s dnevnoga reda problem dominacije u ovom dijelu Balkana. Srbija je na albansku državu gledala kao na branu svome izlazu na Jadran. U toku Prvog svjetskog rata borba za Albaniju se ponovno rasplamsala, a zemlja je bila okupirana od strane austrougarskih, talijanskih, francuskih i grčkih snaga. Talijanske aspiracije na Albaniju djelomično su priznale sile Antante u tajnom Londonskom ugovoru. Francuska je proglasila republiku u Korči koja je trajala tri mjeseca, a Italija je 1917. godine objavila osnivanje albanske države pod talijanskim protektoratom. U novim uvjetima, nakon završetka Prvog svjetskog rata, najveći suparnik Italije u Albaniji postala je novoformirana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Jugoslavensko-talijanska borba oko Albanije vodila se na samom teritoriju Albanije, koja je do 1920. godine bila okupirana od strane talijanskih snaga, te na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Pitanje Albanije je riješeno na Mirovnoj konferenciji 9. studenog 1921. godine kada je donijeta odluka o priznanju albanske nezavisnosti. Međutim, tom odlukom Italiji je istovremeno priznat protektorat nad Albanijom. Poslijeratna Italija pod vladama Nittija, Giolittia i Fachette bila je rastrzana unutrašnjom krizom, te nije bila u stanju voditi politiku ekspanzije, niti držati svoje jedinice u Albaniji. Međutim, nakon dolaska fašizma na vlast, politika Italije prema Albaniji postaje mnogo aktivnija. Talijanski utjecaj posebno je ojačao nakon prosinca 1924. kada vladu Fana Nolija ponovno zamjenjuje vlada Ahmeda bega Zogua. Talijanska vlada težila je dominantnome položaju u Jadranskom bazenu, te je učvšćivanju pozicija u Albaniji pridavala velik značaj. S obzirom da velike sile nisu podržavale ideju talijanskoga protektorata nad Albanijom, Italija je to nastojala postići putem jedne penetration pacifique. Italija je osigurala dominantan ekonomski položaj u Albaniji putem koncesija, monopola, te davanjem brojnih zajmova Zoguovoj vladi. Dobivene zajmove albanska vlada nije bila u stanju vraćati, a Zoguova vlast je i ovisila o talijanskim financijskim inekcijama, te je Italija potraživala sve veće političke ustupke. Tridesetih godina fašistički režimi jačali su i postajali dominantni u dijelu europskih zemalja navještavajući skorašnje sukobe. Njemačka je 1937. godine stekla snažnu političku i ekonomsku poziciju u Mađarskoj, Bugarskoj, Jugoslaviji, Rumunjskoj, Grčkoj i Turskoj. Na drugoj strani Italija je još više ojačala svoje pozicije u Albaniji. Osim toga, sklopila je pakt s Jugoslavijom, poboljšala odnose s Rumunjskom i Turskom. Time je jačala svoje položaje na Mediteranu u odnostu na Englesku i Francusku i u Podunavlju i Balkanu u odnosu na Njemačku i Francusku. Po uzoru na nacistički Anchluss, Italija će 1939. godine okupirati Albaniju i na taj način zaokružiti svoj, već dominantan, utjecaj u toj zemlji.