Search

Kulturna diplomacija kao sadržajno uže područje diplomatskog djelovanja koristeći resurs kulture stvara meku moć države (koncept autora Josepha Nyea) koja joj donosi simpatije i poštovanje drugih zemalja međunarodne zajednice. Republika Hrvatska, razmjerno mala zemlja, u nedostatku značajnih kvantitativnih čimbenika, mora pronaći drugačiji način za stvaranje prepoznatljivosti i utjecajniju poziciju u svijetu. Cilj ovog rada je istražiti načine funkcioniranja hrvatske kulturne diplomacije unutar šireg područja njenog vanjskopolitičkog djelovanja i pokušati odgovoriti na pitanje je li kulturna diplomacija smjer u kojem Hrvatska, zemlja bogata prirodnom i kulturnom baštinom, treba ići kako bi ojačala svoju međunarodnu poziciju i utjecaj., Cultural diplomacy, a more narrow area of diplomatic activity, creates states soft power (the concept of author Josepha Nye) by using cultural resources which brings other countries of the international community to like and respect her more. The Republic of Croatia, relatively small country, in the absence of significant quantitative factors, must find a different way to create recognizability and more influential position in the world. The aim of this paper is to explore ways in which Croatian cultural diplomacy works within the wider area of its foreign policy and to answer the question whether cultural diplomacy is a direction in which Croatia, a country rich in natural and cultural heritage, should choose to strengthen its international position and influence.

Zajednička vanjska i sigurnosna politika (ZVSP), iako formalno izjednačena s ostalim politikama EU-a, de facto je i dalje poseban sustav drugačiji od ostalih politika Unije. Području Zajedničke vanjske i sigurnosne politike posvećeno je dosta pozornosti u sklopu političkih znanosti, međutim među autorima koji se bave pravnom znanošću to područje možemo smatrati čak i zanemarenim. Razlog je, vjerojatno, u malom broju presuda Suda EU-a na tom području, ali to ne može biti opravdanje za zanemarivanje tog bitnog područja europskog prava. Zajednička vanjska i sigurnosna politika u stranim udžbenicima i monografijama iz europskog prava većinom je obrađena šturo i na informativan način, najčešće samo u jednom poglavlju. U području hrvatske pravne znanosti autori tom dijelu prava EU-a ne posvećuju dovoljno pažnje. Uz to, pravni aspekti Zajedničke vanjske i sigurnosne politike nisu bili predmetom sveobuhvatne i cjelovite analize u inozemstvu a posebice u Hrvatskoj. Zato je autorica provela istraživanje i analizu pravnih i institucionalnih aspekata ZVSP-a što je i tema ove knjige. Rezultati istraživanja, provedenog pri pisanju ove knjige, daju detaljnu pravnu analizu odredaba ZVSP-a, što bi trebalo pridonijeti budućoj znanstvenoj raspravi u ovom području. Knjiga »Vanjska i sigurnosna politika Europske unije« sustavno i sveobuhvatno analizira povijesne, pravne i institucionalne aspekte Zajedničke vanjske i sigurnosne politike, a namijenjena je prije svega studentima prava i političkih znanosti i praktičarima.

Umjerenost i suzdržanost karakteristične su za konzervativne državnike, neovisno o okolnostima. Bushu su okolnosti svakako bile povoljne, no on je pokazivao suzdržanost od pretjeranog trijumfalizma nakon Hladnoga rata. Međutim, ako je kriterij onaj koji sve više prevladava u kulturi mišljenja, a to je kriterij koji se zanosi veličinom i sadržajem stanovite doktrine, koji slavi društvene preobrazbe ostvarene za nečijega predsjedničkog mandata, onda se o Bushu zaista nema što puno reći. Čini se da će, što će vrijeme više odmicati, interes za Reagana, Clintona, Busha mlađeg i Obamu rasti, budući da se njihove ostavštine osjećaju kao izravne posljedice u rapidnim promjenama koje određuju suvremeni poredak. Bush će u tom smislu zasigurno još više tonuti u zaborav. Takva je, uglavnom, sudbina konzervativaca u "revolucionarnim" vremenima.

Rad promatra uspješnost vanjske politike Republike Hrvatske od nastanka države do danas kroz postavljena tri najvažnija nacionalna interesa – međunarodno priznanje zemlje, reintegraciju okupiranih područja i pristupanje euroatlantskim integracijama. U promatranom razdoblju vanjska politika RH imala je uspona i padova, prilikom kojih su počinjene pogreške protivne nacionalnim interesima, no ipak se u konačnici ocjenjuje kako je ta politika bila uspješna jer su postavljeni ciljevi na kraju u potpunosti ostvareni. Utvrđeno je kako su krivi koraci vanjske politike doveli u pitanje kontrolu teritorija u međunarodnom priznatim granicama i pristup države u EU, no ispravljeni su zahvaljujući međunarodnom pritisku i promjeni vlasti. Međutim, kao najveća žrtva pogrešaka vanjske politike pokazali su se bosansko- hercegovački Hrvati kojima prijeti nestanak iz BiH, zbog čega se RH osnažen aktualnim međunarodnim položajem mora istinski zauzeti da BiH što prije postane članica EU.

Umjerenost i suzdržanost karakteristične su za konzervativne državnike, neovisno o okolnostima. Bushu su okolnosti svakako bile povoljne, no on je pokazivao suzdržanost od pretjeranog trijumfalizma nakon Hladnoga rata. Međutim, ako je kriterij onaj koji sve više prevladava u kulturi mišljenja, a to je kriterij koji se zanosi veličinom i sadržajem stanovite doktrine, koji slavi društvene preobrazbe ostvarene za nečijega predsjedničkog mandata, onda se o Bushu zaista nema što puno reći. Čini se da će, što će vrijeme više odmicati, interes za Reagana, Clintona, Busha mlađeg i Obamu rasti, budući da se njihove ostavštine osjećaju kao izravne posljedice u rapidnim promjenama koje određuju suvremeni poredak. Bush će u tom smislu zasigurno još više tonuti u zaborav. Takva je, uglavnom, sudbina konzervativaca u "revolucionarnim" vremenima.

21. stoljeće često se naziva i stoljećem Azije zbog predviđenog gospodarskog napretka i razvoja koji će obilježiti globalna gospodarska kretanja i geopolitičke odnose. Ubrzani razvoj prati i rast geopolitičkih apetita budućih svjetskih sila Indije i NR Kine koje se natječu za primat na području Jugoistočne Azije kako međusobno tako i sa već uspostavljenim globalnim silama poput SAD-a i Japana. Dok manje regionalne zemlje okupljene u Udruženje Nacija Jugoistočne Azije (ASEAN) nisu ulazile u središte javnosti, napredak koje su zabilježile kako u gospodarskom tako i u pogledu regionalne integracije omogućio im je provođenje neovisne vanjske i unutarnje politike. Unatoč napretku brojni problemi i dalje muče regionalne zemlje, od unutrašnjih nestabilnosti obilježenih oružanim pobunama, međunarodnog kriminala u švercu droge, oružja, i ljudi do graničnih sporova regionalnih zemalja međusobno i sa NR Kinom. Koji su razlozi unutarnjih nestabilnosti i vanjskih izazova te koja su rješenja, postavljaju pitanje mogu li i kako zemlje ASEAN-a demonstrirati ključnu sposobnost da se kao samostalni politički akter pozicioniraju na svjetskoj političkoj sceni. The C21th is often called the century of Asia because of predicted economic growth and development that will mark global economic movements and geopolitical relations. Fast growth is followed by deepening of geopolitical appetites of future global superpowers India and China, who are competing for primacy in Southeast Asia region between themselves and with USA and Japan. While smaller regional countries gathered around Union of Southeast Asian Nations (ASEAN) didn't enter public mainstream, development they achieved, in aspects of economy and regional integration, empowered them to conduct independent foreign and internal politics. Despite the development, numerous problems still plague regional countries, from internal instabilities, like international crime, smuggling of drugs, small arms and people, to external problems like border disputes between them and with China. What are the causes of internal instabilities and external challenges and what are the solutions, raises questions weather ASEAN countries can and how to, demonstrate key capability to position themselves as independent political player in global political scene.

The subject of this paper is to examine the role of morality in foreign policy decision making and action, while its goal is to argue that (1) morality plays an important role in the creation of foreign policy, and (2) that it is not possible to formulate a credible and intelligible foreign policy decision without moral considerations. In order to argue this point the author relies on the theoretical framework set by Edward Hallet Carr in his groundbreaking book The Twenty Years Crisis (1946), and reinforce his conclusions with an examination of one of the pivotal passages of Thucydides’ History of the Peloponnesian War, the famous Funeral Oration delivered by the Athenian statesman Pericles. In conclusion, the author claims that even in international relations are completely amoral, as they are in the realist account, that foreign policy cannot be, due to the inability of formulating foreign policy without moral considerations., Predmet teksta je uloga moralnih vrijednosti u vanjskopolitičkom odlučivanju i djelovanju, a cilj je argumentirati da (1) moralne vrijednosti imaju važnu ulogu u stvaranju vanjskih politika te da (2) nije moguće formulirati vjerodostojnu i razumljivu vanjsku politiku bez moralnih razmatranja. Kako bi isto tvrdio autor se oslanja na teorijski okvir iz Dvadesetogodišnje krize (1946) Edward Hallet Carra, a svoje zaključke pojačava istraživanjem jednog od najpoznatijih dijelova Tukididove Povijesti Peloponeskog rata, poznatog Periklova nekrologa. Zaključno autor tvrdi da čak i kad bi međunarodni odnosi bili potpuno amoralni, kao što su predstavljeni u realističkoj teoriji međunarodnih odnosa, vanjska politika zbog nemogućnosti vlastite formulacije bez moralnih razmatranja, sama ne može biti amoralna.

Članak analizira proces donošenja odluka u vanjskoj politici. Sastoji se od dva dijela: prvi dio usmjeren je na usporedbu procesa donošenja odluka i donositelje odluka u vanjskoj politici nasuprot unutarnje politike. Zamjetno je nekoliko trendova: nestanak „javnih službenika” i leadera u korist managera, pri čemu manageri slijede javno mišljenje, dok leaderi njime upravljaju; promjene u ulozi medija masovne komunikacije u društvu gdje odnosi s javnošću zamjenjuju istraživačko novinarstvo, a populizam zamjenjuje demokraciju. Živimo u doba dekadencije i duboke intelektualne i kulturne depresije. Anti-intelektualna i anti-kulturna klima određuje epohu, usprkos enormnom razvoju tehnologije masovnih medija i novim medijima. Uloga pojedinca u donošenju vanjsko-političkih odluka je istražena, da bi se zaključilo da je uloga javnosti vrlo ograničena, ako uopće postoji. Drugi dio članka izvještava o terenskom istraživanju, provedenom na slučajnom uzorku od 793 hrvatska građana o istoj temi. Istraživanje je provedeno kao obrazovni proces na smjerovima Međunarodni odnosi i Međunarodno poslovanje sveučilišta Libertas. Istraživanje je zaključilo da se hrvatski građani ne doživljavaju kao aktivni sudionici u kreiranju vanjske politike, da imaju malo interesa u sudjelovanju u kreiranju vanjske politike te da postoji nesrazmjer u angažiranju hrvatskih građana u sudjelovanju u političkom odlučivanju u području unutarnje politike i području vanjske politike. Unutarnja politika doživljava se kao nešto za njih važno, dok se vanjska politika doživljava kao nešto nevažno i daleko. U članku se zaključuje da postoje dva kontradiktorna procesa: dok je Hrvatska povezana s Europom i svijetom u smislu formalne vanjske politike, njezini građani sve su udaljeniji od Europe i svijeta. U kontekstu zajedničkog tržišta i gospodarske migracije, zaključeno je da se hrvatski građani ne doživljavaju kao dio tog tržišta. Njihova emigracija iz Hrvatske nema karakter privremene selidbe na mjesta gdje su bolji radni uvjeti, nego stalne emigracije.

U diplomskom radu autor je na temelju relevantne literature i izvora prikazao vladavinu srpske dinastije Obrenović u razdoblju od 1878. do 1903. godine. Promatrano razdoblje počinje 1878. godine kada Srbija formalno postaje samostalna država te završava događajem poznatima kao „majski“ prevrat 1903. godine. To razdoblje obilježeno je vladavinom Milana Obrenovića i njegova sina Aleksandra. Milan Obrenović usmjerava politiku Srbije prema Austro-Ugarskoj, što će biti od presudne važnosti za njezin unutarnji razvoj u budućnosti. Njegova vladavina će biti obilježena autoritarnim stilom vladavine, čestim smjenama vlada, te sukobima s Radikalnom strankom koja mu je bila glavni protivnik. Zbog poraza u ratu protiv Bugarske 1885. godine, Milan Obrenović odlučuje podnijeti ostavku i prepustiti vlast maloljetnom sinu Aleksandru. Vladavina Aleksandra Obrenovića bila je obilježena s nekoliko državnih udara, progonom političkih protivnika, te njegovim privatnim životom i brakom s Dragom Mašin. To je imalo loš utjecaj na njegovu popularnost u Srbiji, pa će kao rezultat te činjenice doći do „majskog“ prevrata 1903. godine u kojem će biti ubijen. Ta događaj će označiti kraj dinastije Obrenović. In the graduate thesis the author on the basis of relevant literature and historical sources shows the ruling of serbian dynasty Obrenović in period from 1878 to 1903. The observed period starts from 1878 when Serbia formally became independent state, and finished with the event known as the May coup in 1903. That period is marked by ruling of Milan Obrenović and his son Aleksandar. Milan Obrenović directed the Serbian policy towards Austria-Hungary which would be crucial for her domestic development in future. His ruling period would be marked with authoritarian way of ruling, frequent shifts of governments, and conflicts with Radical party which was his main rival. Because of war with Bulgaria in 1885, Milan Obrenović decided to resign from the throne and leave it to his underage son Aleksandar. Ruling of Aleksandar Obrenović was marked with several coups, persecution of political rivals, and his private life and marriage with Draga Mašin. That was bad for his reputation in Serbia, so as a result of that fact it would come the May coup in 1903, in which he would be killed. That event would marked the end of Obrenović dynasty.

Nakon poraza Sila osovine u Drugom svjetskom ratu istočna Europa, uključujući iJugoslaviju, postaje sovjetska interesna sfera. U poslijeratnom razdoblju Jugoslavija je bila najodaniji i najdosljedniji sovjetski saveznik, u potpunosti imitirajući sovjetsko društvo i gospodarstvo. Donošenjem Rezolucije Informbiroa 1948. Jugoslavija se našla izolirana od strane Istoka i Zapada. Jedina sila koja ju je mogla zaštititi od Sovjetskog Saveza bile su Sjedinjene Države. Zauzvrat je Jugoslavija trebala ispuniti neke uvjete Zapada, za što je primila prvenstveno novčanu potporu i vojne donacije. Jednako važni bili su odnosi s Italijom i Zapadnom Njemačkom jer su te dvije države bile glavna izvorišta zapadne kulture. Dolazak Hruščova u Beograd 1955. vodi do pomirbe sa Sovjetima. Jugoslavija je bila zagovornik neblokovske politike, a istomišljenike je pronašla u Egiptu i Indiji te zemljama trećeg svijeta. Te tri države osnovale su Pokret nesvrstanih. Pokretanje gospodarstva i društvene promjene pedesetih imale su kao posljedicu porast standarda i nove društvene reforme. Jugoslavija se okretanjem Zapadu otvorila slobodnom tržištu i dala svojim građanima okus Zapada. Na taj su način Hollywood i rock'n'roll osvojili Jugoslaviju i promijenili sliku i očekivanja njenog društva. Following the defeat of the Axis in World War II, Eastern Europe, including Yugoslavia, entered into the Soviet sphere of interest. In the early post-war period Yugoslavia was the most loyal Soviet ally, completely imitating Soviet society and economy. Following the Resolution of Cominform in 1948, Yugoslavia was left isolated from both the East and the West. United States were the only world power that could protect it from USSR. Yugoslavia had to fulfil some of the Western demands and in return, it received primarily financial help and military donations. Equally important were relations with Italy and West Germany, because these two countries were the main sources of Western culture. Arrival of Khrushchev to Belgrade in 1955, led to reconciliation with the Soviets. However, Yugoslavia was an advocate of the non-block policy and it found supporters in Egypt, India and other Third World countries. These three states founded the Non-Aligned Movement. Development of economy and social reforms of the fifties brought to the increase of the standard of living and new social reforms. By turning to the West, Yugoslavia opened itself to free market and gave its citizens some flavour of the West. In this way Hollywood and rock'n'roll conquered Yugoslavia and changed the society’s image and expectations.

Mirna reintegracija Podunavlja često se navodi kao jedna od najuspješnijih mirovnih misija Ujedinjenih naroda, s obzirom na to da se čitav proces mirne reintegracije odvijao pod prijelaznom upravom UN-a, na temelju Rezolucije 1037

Mediteran zasigurno predstavlja jedno od najvažnijih područja vanjske i sigurnosne politike Europske unije. Za EU je ideja promicanja i širenja demokracije zapravo jednaka ideji promicanja i širenja sigurnosti, što je tipično za teoriju demokratskog mira iz koje se ove ideje “posuđuju”.

Razvojna suradnja oblik je međunarodne suradnje čiji je primarni cilj iskorjenjivanje siromaštva i ostvarivanje održivog i uključivog razvoja u slabije razvijenim zemljama. Hrvatska se u zadnjih nekoliko godina našla u situaciji brze prilagodbe i preobrazbe iz zemlje primateljice pomoći u zemlju davateljicu pomoći.

This paper compares the foreign policies of the Republic of Croatia towards the regions of Latin America and the Middle East, aiming to identify the similarities and the differences. During the 1990s Croatia was primarily interested in diplomatic recognition and the establishment of diplomatic relations. In the period of 2001-2012 Latin America and the Middle East were not able to contribute to the achievement of main foreign policy goals – membership in NATO and the EU – so they stayed out of the interests of foreign policy creators. We argue that Croatia has not established a defined foreign policy towards the mentioned regions, and that political significance of a particular Latin American and Middle Eastern country was determined by its economic importance (Croatian export) and in the case of Latin America by the size of the diaspora. The first section briefly outlines the first decade of Croatian foreign policy (1991-2001) and the second section focuses on the empirical assessment of the determinants of Croatian foreign policy toward the countries of Latin America and the Middle East during the period ranging between 2001 and 2012. Bilateral relations between Croatia and Latin American countries are good but not developed. The reason for this is the geographical distance of Latin America and perception of low significance of majority of the countries, and that will not change. On the other hand, there is no correlation between economic and diplomatic importance of Middle Eastern countries for Croatia. Therefore, Croatia’s foreign policy towards these countries was not guided by economic incentives., Ovaj rad uspoređuje vanjsku politiku Republike Hrvatske prema Latinskoj Americi i Bliskom istoku, s ciljem pronalaženja sličnosti i razlika. Tijekom 1990-tih godina Hrvatska je prvenstveno bila zainteresirana za diplomatsko priznanje i uspostavu diplomatskih odnosa. Tijekom razdoblja od 2001. do 2012. Latinska Amerika i Bliski istok nisu mogli doprinijeti postizanju glavnih političkih ciljeva – članstva u NATO-u i u Europskoj uniji – te stoga nisu bili zanimljivi kreatorima vanjskih politika. Zastupamo mišljenje da Hrvatska nije uspostavila definiranu vanjsku politiku prema prethodno spomenutim regijama i da je politička važnost pojedine latinskoameričke i bliskoistočne države bila određena njenom gospodarskom važnošću (hrvatski izvoz) te u slučaju Latinske Amerike veličinom dijaspore. Prva cjelina sažeto izlaže prvo desetljeće hrvatske vanjske politike (1991.-2001.), dok se druga usredotočuje na empirijsku analizu odrednica hrvatske vanjske politike prema zemljama Latinske Amerike i Bliskog istoka tijekom razdoblja između 2001. i 2012. godine. Bilateralni odnosi između Hrvatske i zemalja Latinske Amerike su dobri, ali nisu razvijeni. Razlog tome je geografska udaljenost Latinske Amerike i percepcija niskog značaja većine zemalja, a to se neće promijeniti. S druge strane, nema korelacije između gospodarske i diplomatske važnosti bliskoistočnih zemalja za Hrvatsku. Stoga, hrvatska vanjska politika prema tim zemljama nije bila vođena gospodarskim pobudama.

U prvim godinama nakon završetka II. svjetskog rata Jugoslavija se našla u nezavidnoj situaciji. Najveći ideološki saveznik i partner, SSSR, želio ju je podčiniti i ekonomski iscrpiti, dok su se s druge strane nalaze SAD, s ciljem da SSSR-u „preotmu“ Jugoslaviju i stave ju pod svoj utjecaj. Jugoslavija se, kao mala europska država, našla u središtu hladnoratovske borbe između dvije supersile. Kako bi izašla iz uglavnom zadatih europskih i svjetskih okvira, Jugoslavija se morala okrenuti „trećoj strani“ koja 1950-ih još uvijek nije postojala. Kako bi sama stvorila tu „treću stranu“ Jugoslavija je počela uspostavljati kontakte s onim zemljama koje su joj bile slične po političkim i drugim ciljevima, ali koje su se također nalazile izvan blokovske podjele svijeta. Najveće i najznačajnije partnere Jugoslavija je pronašla u Indiji i Egiptu. Predsjednik Josip Broz Tito je zajedno s indijskim premijerom Jawaharlalom Nehruom te egipatskim predsjednikom Gamelom Abdelom Nasserom stvorio novi pokret koji, prema tadašnjoj podjeli svijeta, nije trebao postati novi treći blok, već zajednica naroda i država spremnih da međusobno surađuju na principima miroljubive koegzistencije. „Velika trojka“ (Tito, Nehru, Nasser) pronašla je istomišljenike i partnere u novonastalim zemljama Afrike, Azije i Latinske Amerike nakon procesa dekolonizacije. Na Beogradskoj konferenciji u rujnu 1961., na svjetsku pozornicu izašao je novi pokret predvođen Titom, Nehruom i Nasserom. Pokret nesvrstanih, iako nikada nije značajnije utjecao na svjetsku politiku, dokazao je da se i male i srednje zemlje mogu organizirati te sudjelovati na konstruktivnom političkom nivou. Jugoslaviji je Pokret nesvrstanih predstavljao najvažnije vanjskopolitičko oruđe 1960-ih i 1970-ih. Ona je bila najaktivnija članica Pokreta i protagonist izvornih načela. Razdoblje 1960-ih i 1970-ih bilo je vrlo aktivno razdoblje za jugoslavensku vanjsku politiku. Državni interesi i politika često su se nalazili na kušnji, a iz njih je Jugoslavije često izlazila jača. Iz svega toga se može zaključiti da je Jugoslavija imala mnogo više uspjeha u vanjskoj nego u unutarnjoj politici.

U radu je predstavljena konceptualna analiza osnovnih vanjskih i unutarnjih odrednica vanjske politike te osnovnih teorijskih pristupa donošenja vanjskopolitičkih odluka, s osvrtom na pristup prednosti i nedostataka temeljenog na racionalnom izboru koji ukazuje na uspostavu kauzaliteta između odluke i cilja koji se želi postići. U tom kontekstu ispitan je odnos između vanjskopolitičke odluke Crne Gore da surađuje s arapskim zemljama i vanjskopolitičkog cilja koji se odnosi na unaprijeđenje gospodarskog prosperiteta i međunarodnog položaja Crne Gore. Primjenom metode analize sadržaja, analize slučaja i komparativne metode došlo se do zaključka da potreba za većim gospodarskim rastom i poboljšanjem životnog standarda građana Crne Gore određuje odluku o suradnji sa zemljama arapskog svijeta, posebno gospodarski stabilnim i bogatim zemljama Perzijskog zaljeva, s ciljem privlačenja investicija, što bi trebalo doprinijeti postizanju navedenog cilja., This paper presents a conceptual analysis of the main external and internal determinants of foreign policy, basic theoretical approaches to foreign policy decision-making with regard to the pros and cons approach based on rational choice, which suggests establishing causality between the decision and the defined aim. In this context, the focus of this paper is on relations between foreign policy decision of Montenegro to cooperate with the Arab countries and objective regarding the promotion of economic prosperity and international position of Montenegro. By applying the method of content analysis, case analysis and comparative method, we came to the conclusion that the need for accelerated economic growth and improvement of living standard of Montenegrin citizens determines the decision on cooperation with Arab countries, notably with rich Persian Gulf countries, in order to attract investment that would contribute to the achievement of the mentioned objective.

Should Croatia focus significant efforts of its foreign policy towards neighbouring countries and their accession process to the EU membership? Could the potential turn towards pro-active politics of helping Bosnia and Herzegovina, Serbia and Montenegro in the EU accession process actually become one of the key actions in establishing Croatia as an important new EU member that can act in the mutual and long-term interest of the Union? Possible strong co-operation of Croatia with other Western Balkan states in their accession process could be one of the most beneficial potential mid-term goals for Croatian foreign policy. Such theoretical focus-shift could become the impetus of establishing itself as a desired role of a regional leader on a long-term basis – especially considering the policies of the EU and the USA with their vision of the future of the South Eastern Europe and the Western Balkans in the forthcoming decade. Unilateral policies towards neighbouring candidate countries, as displayed by Slovenia towards Croatia during its accession process, should be absolutely ruled out for the sake of Croatia’s own interest. Deliberately avoiding any similarities with the negative image attained by Slovenia because of the way it has treated the Croatian accession process, Croatia should present itself as a problem-solver and not a problem-maker – which will be the best long-term strategy in positioning the country on the new global map that will be established once the current EU crisis ends and further enlargement becomes the focus of the EU once again., Treba li Hrvatska usmjeriti značajne napore svoje vanjske politike prema susjednim zemljama i njihovom procesu pristupanja u članstvo Europske unije? Može li potencijalni zaokret prema proaktivnoj politici pomoći Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori u procesu pristupanja EU zapravo postati jedna od ključnih aktivnosti u uspostavi Hrvatske kao važne nove članice EU, koja može djelovati u međusobnom i dugoročnom interesu Unije? Moguća snažna suradnja Hrvatske s drugim državama Zapadnog Balkana u njihovom procesu pristupanja EU mogao bi biti jedan od najvažnijih potencijalno korisnih srednjoročnih ciljeva hrvatske vanjske politike. Takav teoretski pomak fokusa mogao bi postati poticaj za ostvarenje željene uloge regionalnog lidera na dugoročnoj osnovi - pogotovo s obzirom na politiku EU-a i SAD-a i njihovom vizijom o budućnosti Jugoistočne Europe i Zapadnog Balkana u narednom desetljeću. Jednostrana politika prema susjednim državama kandidatkinjama, koju je provodila Slovenija prema Hrvatskoj tijekom pristupnog procesa Hrvatske, treba biti apsolutno isključena zbog vlastitog hrvatskog interesa. Namjernim izbjegavanjem bilo kakvih sličnosti s negativnom slikom Slovenije zbog načina na koji je tretirala hrvatski pristupni proces, Hrvatska bi se trebala predstaviti kao rješavatelj problema, a ne njihov stvaratelj - što će biti najbolja dugoročna strategija u pozicioniranju zemlje na novu globalnu mapu koje će označiti kraj aktualnoj krizi u ovom području, te postati žarište interesa EU.

Autor u radu izlaže teoriju demokratskog mira koju je prvi formulirao Immanuel Kantu svojem spisu Prema vječnom miru. Autor zatim upozorava na teorijske prigovore i neke probleme s kojima se ta teorija suočava. Naposljetku prikazuje suvremenu vanjsku politiku SAD-a gledanu kroz naočale teorije demokratskog mira suvremenih američkih autora, posebice na Bliskom istoku. Autor smatra kako se ratove u Afganistanu i Iraku, koje je pokrenuo SAD u proteklom desetljeću, ne može percipirati samo kroz realizam nego se mogu objasniti teorijom demokratskog mira, iako nijedan teorijski idealni tip ne može potpuno objasniti sve političke procese na međunarodnoj pozornici. Treba voditi računa o tome da je SAD najmoćnija demokracija na svijetu koja smatra da je samim time i iznimna (exceptionalism) te da stoga ima mesijansku ulogu i obvezu širenja slobode i demokracije u sve ostale kutove svijeta.

U radu se razmatraju određene značajke sudjelovanja francuskih vojnika u misiji Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine s ciljem odgovora na pitanje motiva francuskih kreatora politike da dobrovoljno pošalju vojnike unutar misije Ujedinjenih naroda. Fenomenu se u članku pristupa na temelju postavki neorealistične škole međunarodnih odnosa, posebno mirovnih misija, koja motive država za sudjelovanjem u mirovnim misijama gleda kao borbu za vlastite interese. Istražuju se dostupni povijesni izvori, dokumenti i tisak, pomoću kojih se nastoje rasvijetliti zamršeni odnosi velikih sila i međunarodnih organizacija.

Nakon ulaska u EU Hrvatska je sebi dala u zadatak da na vanjskopolitičkom planu djeluje snažno prema regiji Zapadnog Balkana, kao spona između Brisela i regije. U tom smislu osnovala je Savjet za tranzicijske procese, 'centar izvrsnosti' unutar njega, te ponudila mogućnost potpisivanja Ugovora o euroatlanskom partnerstvu kao podlogu aktivnostima na prenošenju iskustva u pristupu EU i NATO-u zemljama kandidatima za članstvo u ove dvije organizacije. Međutim, kapaciteti koji su na raspolaganju u velikoj mjeri odlučit će o stvarnim dosezima u ovom dijelu vanjske politike, puno više nego različite deklarativne izjave.

U radu se razmatraju određene značajke sudjelovanja francuskih vojnika u misiji Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine s ciljem odgovora na pitanje motiva francuskih kreatora politike da dobrovoljno pošalju vojnike unutar misije Ujedinjenih naroda. Fenomenu se u članku pristupa na temelju postavki neorealistične škole međunarodnih odnosa, posebno mirovnih misija, koja motive država za sudjelovanjem u mirovnim misijama gleda kao borbu za vlastite interese. Istražuju se dostupni povijesni izvori, dokumenti i tisak, pomoću kojih se nastoje rasvijetliti zamršeni odnosi velikih sila i međunarodnih organizacija., This paper discusses some characteristics of the involvement of French troops in the United Nations Mission in Croatia and Bosnia-Herzegovina from 1992 to 1995. It addresses the question of motives of French policy makers regarding their decision to voluntarily send troops to partake in the United Nations mission. The subject matter is analyzed from the perspective of the neorealist school of international relations. Particularly, this means that peacekeeping mission are seen as motivated by the participating country’s own interests. The paper explores the available historical sources, documents and newspapers, through which it seeks to shed light on the intricate relations of the great powers and international organizations.

Hrvatskim ulaskom u EU započinje jedno novo vanjskopolitičko djelovanje Hrvatske u regiji Zapadnog Balkana kroz politiku daljnjeg proširenja EU. Nakon stupanja u članstvo Hrvatska djeluje u sklopu EU, ali istovremeno ima znanje i iskustvo koji mogu koristiti zemljama u regiji u procesu provođenja reformi potrebnih za pristupanje EU. Koliko će Hrvatska iskoristiti svoje znanje i iskustvo kako bi postala most koji spaja, što je ambicija kreatora vanjske politike u zemlji, a ne granica koja razdvaja ostaje za vidjeti.

Ovaj je članak drugi dio rada u kojem se istražuje vrlo kompleksna europska politika ugarsko-hrvatskoga kralja Matijaša Korvina. U ovom dijelu razmatraju se događaji od proljeća 1464. do 1490. godine. U prvom poglavlju članka autor obrađuje pokušaj križarskoga pohoda Pija II. protiv Osmanlija 1464. i Matijaševe samostalne akcije radi učvršćivanja jugoistočnih granica kraljevstva. U drugom se poglavlju obrađuje razvoj Matijaševih odnosa s bivšim tastom Jurjem Podjebradskim koji je na kraju doveo do rata (1468–1471). U trećem je poglavlju dan kratak osvrt na pobunu plemstva protiv Matijaševe centralističke vladavine 1472. Četvrto se poglavlje bavi ratom za češko prijestolje (1471–1479) i ponovnim ratom protiv Fridrika III. (1477). U petom poglavlju autor daje kratki pregled Matijaševih odnosa s papinstvom, a u šestom pregled ratovanja s Osmanlijama tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina XV. stoljeća. U sedmom poglavlju razmatraju se diplomatske akcije vezane uz traženje Matijaševe nove supruge te njegov brak s Beatricom Aragonskom. U osmom poglavlju autor se bavi Matijaševim ratom s Fridrikom III. za carsku titulu. Deveto je poglavlje posvećeno kraljevoj vanjskoj politici i diplomatskim aktivnostima s Venecijom i talijanskim državicama tijekom osamdesetih godina. Deseto poglavlje daje pregled političkih aktivnosti tijekom posljednjih godina njegove vladavine. Jedanaesto poglavlje analizira Matijaševu vojsku. Rad završava s kratkim pregledom posljednica kraljeve burne politike.

Iznova se pojavljuju natpisi u medijima, ali i u znanstvenim i stručnim publikacijama, propitujući je li Jugoslavija nakon 1945. godine radila na atomskoj bombi te gdje. Bez dovoljno argumenata i uvida u relevantne dokumente iznose se pojednostavljene prosudbe, ponekad na temelju općih stavova prema drugoj Jugoslaviji. Bez poznavanja složenih odnosa u višenacionalnoj državi u kojoj je osjetljivu ravnotežu među etnicitetima vrlo različite razvijenosti i s vrlo različitim nacionalnim interesima uspostavljala Komunistička partija s Titom na čelu može doći do pogrešnih procjena i miješanja državne politike s djelovanjem neke od struja ili frakcija. Ta unutarnja djelovanja odražavala su s jedne strane vanjsku politiku (nesvrstane) Jugoslavije, a s druge strane i politiku dvaju blokova u vremenima Hladnoga rata. Obje strane nastojale su zakonitim, ali i drugim metodama povećati svoj utjecaj. Ovaj rad nastoji dati prilog rasvjetljavanju toga pitanja na temelju dokumenata u posjedu autora i njegovog sudjelovanja u nekim relevantnim aktivnostima. Dokumenti koji su nam dostupni nisu dostatni za konačan zaključak o pokretačima, motivima i ostvarenom u planu izradu bombe, ali se iz rada može naslutiti u kojem bi smjeru trebali ići daljnji napori., Writings appear in the media repeatedly, both in scientific and political journals, discussing and speculating on the question of the Yugoslav atomic bomb program after 1945. Without access to relevant documents, simplified judgments are made, sometimes based on general views and attitudes to the second Yugoslavia. Without the knowledge of complex relations in a multinational state, where the delicate balance between ethnicities with very different levels of developments and different interests was maintained by the Communist Party under Tito, misconclusions can be made. Actions of some internal political groups or fractions can be interpreted as state policy. External policies of non-alignment and the confrontation of two blocks during the Cold War had their consequences on the internal political situation in Yugoslavia. Yugoslavia was an important country for both sides of the Cold War, trying to increase its influence by both legal and undercover methods. The aim of this paper is to shed light on the question of the alleged Yugoslav atomic bomb on the basis of documents in possession of the authors and their participation in certain relevant activities. Available documents are not sufficient for definite conclusions about the protagonists, motives and achievements in the plan for the Yugoslav atomic bomb; however, they indicate directions for further research and offer tentative conclusions, at least.

U kontekstu okretanja američke vanjske politike prema Aziji ponovno je aktualizirana pitanje unapređenja američko - indijskih odnosa. Suradnja SAD-a i Indije, započeta na prelasku u 21. stoljeće, nakon desetljeća otuđenja, a prema isticanju visokih dužnosnika američke administracije, ključan je element američke strategije u oblikovanju budućnosti azijske regije. Autorica analizira suvremeni razvoj američko-indijskih odnosa te njihove strateške implikacije za Ameriku, Indiju, šire područje Azije, ali i svijet u cjelini., While U.S. foreign policy is turning towards Asia, the question of improving US-Indian relations is updated again. Cooperation between the United States and India began at the turn of the 21st century, after decades of estrangement, according to senior officials of the U.S. administration is a key element of American strategy in shaping the future of the Asian region. The author analyses the development of contemporary American-Indian relations, and strategic implications thereof for the U.S., India, broader Asia and the world as a whole.

U ovoj knjizi, priređenoj na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske u prigodi 300. obljetnice rođenja znamenitog znanstvenika hrvatskog podrijetla, Dubrovčanina i isusovca Ruđera Josipa Boškovića (1711.-1787.), prikazani su konkretni slučajevi njegova diplomatskog djelovanja u korist Dubrovačke Republike u kontekstu međunarodnih odnosa druge polovice 18. stoljeća. U slučaju »makedonske regimente« (1755.) dubrovački Senat moli Boškovića za pomoć u traženju potpore papinske diplomacije. U slučaju francuskog državljanina Louisa Vianija (1756.), koji je u dubrovačkoj luci naručio gradnju broda, Bošković pregovara s papom Benediktom XIV. i francuskim veleposlanikom grofom de Stainvilleom kako bi otklonio sumnje Velike Britanije da su Dubrovčani stali na stranu Francuske u Sedmogodišnjem ratu. U slučaju francuskog konzula u Dubrovniku Le Mairea (1760.) Bošković djeluje u ulozi izvanrednog dubrovačkog veleposlanika u Parizu sa zadatkom da ishodi konzulov opoziv. U slučaju ruskog ultimatuma (1771.) Bošković traži posredovanje poljskog kralja Stanisława II. Poniatowskog između Dubrovačke Republike i Ruskog Carstva. Tijekom kasnog pariškog razdoblja (1774.-1776.) Bošković vodi uspješne pregovore s francuskim ministrom vanjskih poslova grofom de Vergenessom i ministrom mornarice de Boynesom o usuglašavanju francusko-dubrovačkog trgovačkog ugovora kojim je Dubrovniku priznat status luke na zapadnom Mediteranu. Premda je Bošković tijekom života djelovao u službi vatikanske i francuske diplomacije te uspostavljao važne kontakte s nizom diplomacija tadašnjeg doba - od austrijske, poljske, španjolske, britanske, mletačke, turske, pa sve do američke - konstanta njegova diplomatskog djelovanja ogleda se u zaštiti i promicanju vanjskopolitičkih interesa rodnog Dubrovnika.

Ovaj članak je prvi dio rada u kojem autor prikazuje vrlo kompleksnu europsku politiku ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina od njegova dolaska na vlast 1458. do iznenadne smrti u Beču 1490. godine. Pregled i analiza događaja temeljena je na istraživanju brojnih izvora i literature. U uvodnom dijelu autor daje sažeti prikaz života i djela Matijaša Korvina te njegove važnosti za povijest Hrvatske i Ugarske. U nastavku slijedi kratka analiza domaće i inozemne literature te pregled najvažnijih zbirki izvora za proučavanje ovog razdoblja. Glavni dio rada posvećen je vanjskoj politici Matijaša Korvina tijekom njegovih prvih godina vladavine. U prvom poglavlju obrađuje se odnos obitelji Hunyadi s grofovima Celjskim i kraljem Ladislavom V. Habsburškim u periodu prije Matijaševog izbora za kralja, Matijašovo kratkotrajno utamničenje u Češkoj, i izbor za kralja u siječnju 1458. Pritom su date kratke naznake Matijaševa odnosa s majkom Elizabetom i ujakom Mihajlom Szilágyjem te češkim gubernatorom Jurjem Podjebradskim. U drugom poglavlju autor obrađuje razvoj daljnjih odnosa s Jurjem Podjebradskim nakon izbora za kralja, sukob s Fridrichom III. i Kazimirom IV. oko ugarskog prijestolja u periodu od 1458. do 1463. koji završava s svečanom Matijašovom krunidbom u ožujku 1464. godine. U ovom dijelu razmatraju se i unutrašnji sukobi Matijaša i visokog plemstva na čelu s Nikolom Iločkim i Ladislavom Gorjanskim te odrazu tih zbivanja na vanjsku politiku kralja Matijaša u tom razdoblju. Obrađuje se i razvoj odnosa s Jurjem Podjebradskim koji je prvenstveno vezan uz njegov brak s Katarinom. U posljednjem dijelu rada obrađuje se Matijaševa politika prema Bosni i bosanskom kraljevstvu te njegov sukob s Stjepanom Tomaševićem. Također se analizira Matijaševa politika prema papinskom dvoru koja je vezana uz njegov sukob s bosanskim vladarima iz obitelji Kotromanića, te Matijaševe vojne akcije do proljeća 1464. godine koje su vezane uz osmanska osvajanja na Balkanu i pad Bosne

Ovaj je članak drugi dio rada u kojem se istražuje vrlo kompleksna europska politika ugarsko-hrvatskoga kralja Matijaša Korvina. U ovom se dijelu razmatraju događaji od proljeća 1464. do 1490. godine. U prvom poglavlju članka autor obrađuje pokušaj organiziranja križarskoga pohoda Pija II. protiv Osmanlija 1464. i Matijaševe samostalne akcije radi učvršćivanja jugoistočnih granica kraljevstva. U drugom se poglavlju obrađuje razvoj Matijaševih odnosa s bivšim tastom Jurjem Podjebradskim koji je na kraju doveo do rata (1468–1471). U trećem je poglavlju dan kratak osvrt na pobunu plemstva protiv Matijaševe centralističke vladavine 1472. Četvrto se poglavlje bavi ratom za češko prijestolje (1471–1479) i ponovnim ratom protiv Fridrika III. (1477). U petom poglavlju autor daje kratki pregled Matijaševih odnosa s papinstvom, a u šestom pregled ratovanja s Osmanlijama tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina XV. stoljeća. U sedmom poglavlju razmatraju se diplomatske akcije vezane uz traženje Matijaševe nove supruge te njegov brak s Beatricom Aragonskom. U osmom poglavlju autor se bavi Matijaševim ratom s Fridrikom III. za carsku titulu. Deveto je poglavlje posvećeno kraljevoj vanjskoj politici i diplomatskim aktivnostima s Venecijom i talijanskim državama tijekom osamdesetih godina. Deseto poglavlje daje pregled političkih aktivnosti tijekom posljednjih godina njegove vladavine. Jedanaesto poglavlje analizira Matijaševu vojsku. Rad završava kratkim pregledom posljednica kraljeve burne politike., This article is the second part of a longer paper in which the author reviews the very complex foreign policy of Hungarian-Croatian king Matthias Corvinus. In this paper the author analyses major events from Matthias’ coronation in the spring of 1464 until his sudden death in Vienna in the spring of 1490. The whole paper and analysis of events are based on research of various sources and literature. In the first chapter the author describes the failed attempt of Pope Pius II to organize a crusade against the Ottoman Empire in 1464 and Matthias’ own actions against the Turks with the main goal of strengthening his southeastern borders. In the second chapter the author analyses the conflict between Matthias and his ex-father-in-law, George of Poděbrady, and the war between them (1468–1471). In the third chapter the author gives a short overview of the uprising of magnates and the aristocracy against the central rule of King Matthias (1472). The fourth chapter deals with the war for the Bohemian throne from 1471 to 1479 and the war against Frederick III in 1477. In the next chapter the author gives a brief overview of the diplomatic relations between popes and Matthias Corvinus over a longer period of time, from 1464 to 1490. The main subject of the sixth chapter is the war against the Ottoman Empire during the seventh and eighth decade of the 15th century. In the seventh chapter the author describes Matthias’ search for his next wife and his marriage to Beatrice of Aragon. In the following chapter the author reviews Matthias’ new war against Frederick III for the title of the German Empire. The ninth chapter is a brief overview of Matthias’ foreign policy in the Italian states and Venice during the last decade of his life. The tenth chapter is dedicated to the final years of Matthias’ life. The next chapter analyses one of the most important segments of his foreign policy – his army. This article ends with short overview of the events which happened after the death of King Matthias and the consequences of his stormy policy.

Ovaj je članak prvi dio rada u kojem autor prikazuje vrlo kompleksnu europsku politiku ugarsko-hrvatskoga kralja Matijaša Korvina od njegova dolaska na vlast 1458. do iznenadne smrti u Beču 1490. godine. Pregled i analiza događaja temeljeni su na istraživanju mnogobrojnih izvora i literature. U uvodu autor daje sažet prikaz života i djela Matijaša Korvina te njegove važnosti za povijest Hrvatske i Ugarske. U nastavku slijedi kratka analiza domaće i inozemne literature te pregled najvažnijih zbirki izvora za proučavanje toga razdoblja. Glavni je dio rada posvećen vanjskoj politici Matijaša Korvina tijekom njegovih prvih godina vladavine. Obrađuje se odnos obitelji Hunjadi s grofovima Celjskim i kraljem Ladislavom V. Habsburškim u razdoblju prije Matijaševa izbora za kralja, Matijaševo kratkotrajno utamničenje u Češkoj te izbor za kralja u siječnju 1458. Pritom su dane kratke naznake Matijaševa odnosa s majkom Elizabetom i ujakom Mihályem Szilágyjem te češkim gubernatorom Jurjem Podjebradskim. Zatim autor obrađuje razvoj daljnjih odnosa s Jurjem Podjebradskim nakon izbora za kralja, sukob s Fridrikom III. i Kazimirom IV. oko ugarskoga prijestolja od 1458. do 1463. koji završava svečanom Matijašovom krunidbom u ožujku 1464. godine. Razmatraju se i unutrašnji sukobi Matijaša i visokoga plemstva na čelu s Nikolom Iločkim i Ladislavom Gorjanskim te odraz tih zbivanja na vanjsku politiku kralja Matijaša u tom razdoblju. Obrađuje se i razvoj odnosa s Jurjem Podjebradskim koji je ponajprije vezan uz njegov brak s Katarinom. U zadnjem dijelu rada obrađuje se Matijaševa politika prema Bosni i osanskomu Kraljevstvu te njegov sukob sa Stjepanom Tomaševićem. Također se analizira Matijaševa politika prema papinskomu dvoru koja je vezana uz njegov sukob s bosanskim vladarima iz obitelji Kotromanića, te Matijaševe vojne akcije do proljeća 1464. godine koje su vezane uz osmanska osvajanja na Balkanu i pad Bosne., This article is the first part of a longer paper, in which the author reviews the very complex European policy of the Hungarian-Croatian king Matthias Corvinus from his ascent to the throne in early 1458 until his sudden death in Vienna in the spring of 1490. The whole paper and analysis of events are based on research of various sources and literature. In the introduction, the author provides a short overview of the life and works of Matthias Corvinus, which is followed by a brief analysis of Croatian and international literature and a review of the major sources of information about King Matthias and Central European history in the second half of the 15th century. The article is primarily dedicated to the foreign policy of Matthias Corvinus during the first years of his reign. In the first chapter the author deals with the relationship between the Hunyadi family, the Counts of Celje and King Ladislaus V the Posthumous of Habsburg, the short period while he was held hostage by George of Poděbrady in Bohemia, and finally his election as King of Hungary in January 1458. The author also gives a short overview of his relationship with his mother Erzsébet Szilágyi, his uncle Mihály Szilágy and George of Poděbrady, Governor of Bohemia. In the second chapter the author describes events that followed his coronation; marriage to Catherine, daughter of George of Poděbrady, and his war for the Holy crown of Hungary with Frederick III of Habsburg and Casimir IV of Poland. This conflict lasted for several years (from early spring of 1458 to the summer of 1463, when the Holy Crown was returned to Hungary) and ended in March of 1464 when Matthias was finally crowned with the Holy Crown. In this part of the text the author reviews the interpersonal relations between the most influential Hungarian and Croatian magnates (Ladislav Garai and Nicholas of Ilok), which reflected on Matthias’ foreign policy during the whole period. The author has also analysed the relationship between Matthias and George of Poděbrady until the death of Catherine in February 1464. The last chapter is dedicated to Matthias’ relations with the house of Kotromanić, who ruled the Bosnian kingdom at that time, and his dispute with King Stephen Tomašević, son of Stephen Thomas. The relations with Pope Pius II, along with correspondence between Matthias, Pius II and Sjepan Tomašević, are also mentioned and interpreted. The last part of the article deals with the fall of the Bosnian kingdom in May of 1463, the death of Stjepan Tomašević in June of 1463, and Matthias’ war with the Ottoman Empire until the winter of 1464. The 192 M. Tomorad: Europska politika Matijaša Korvina war started in late spring of 1463, when King Matthias turned against the Ottomans, who were threatening his southern provinces after the fall of Serbia (in 1459), and Bosnia (in May, 1463). During the war against the Turks in Bosnia Matthias successfully defeated the Ottoman general Ali Pasha, and liberated the western parts of Bosnia along with the fortress of Jajce in December of 1463.

Članak donosi pregled ključnih pitanja vezanih za vanjsku politiku i teorije vanjske politike u širem kontekstu političke znanosti. Raspravljajući o izvorima i razvoju analize vanjske politike, kao i znanstvenim radovima na tu temu, autorica utvrđuje da analiza vanjske politike danas obuhvaća cijeli niz teorijskih pristupa i modela. Zajedničko im je razumijevanje da se ishodi vanjske politike ne mogu u potpunosti razumjeti ako se analiza ograniči na razinu cijelog sustava. Nadalje, rad konceptualizira vanjsku politiku kroz njezinu usporedbu s drugim tipovima policyja. Iako se u razdoblju Hladnoga rata vanjska politika poistovjećivala s vanjskom sigurnosnom politikom, autorica naglašava da je u današnjem globaliziranom svijetu sigurnosna politika tek jedna od njezinih dimenzija. Vanjska je politika proširila svoj opseg pa obuhvaća brojna druga pitanja, poput trgovine, ljudskih prava i okoliša. Sve veći broj unutarnjopolitičkih, međunarodnih i transnacionalnih pitanja, zainteresiranih aktera i doprinosa procesu stvaranja vanjske politike čini formulaciju i provedbu koherentne vanjske politike izazovnom zadaćom., This paper provides an overview of key issues related to foreign policy and foreign policy theories in the wider context of political science. Discussing the origins and development of foreign policy analysis (FPA), as well as scholarly work produced over time, it argues that today FPA encompasses a variety of theoretical approaches, models and tools. These share the understanding that foreign policy outputs cannot be fully explained if analysis is confined to the systemic level. Furthermore, this paper conceptualizes foreign policy by comparing it to other types of policy. Although during the Cold War period foreign policy was equated with foreign security policy, in today’s world, security policy is only one dimension. Foreign policy’s scope has expanded to cover other issues such as trade, human rights and the environment. The growing number of domestic, international and transnational issues, stakeholders and inputs into the policy making process have made the formation and conduct of a coherent foreign policy increasingly challenging.

Tema ovog diplomskog rada bavi se vanjskopolitičkim akcijama i događajima Jugoslavije u razdoblju od deset godina. Prati se suradnja s velikim silama, a pogotovo Sjedinjenim Američkim Državama i Sovjetskim Savezom koje su nakon Drugog svjetskog rata postale najmoćnije zemlje svijeta. Nakon Drugog svjetskog rata Velika Britanija je najviše htjela utjecati na obnovu vlasti u zemlji koja je bila pogođena narodnooslobodilačkim akcijama. Unatoč dogovoru s Moskvom o jednakoj podjeli utjecaja u Jugoslaviji, vlast nakon oslobođenja od okupatora pripala je socijalistički orijentiranom Narodnooslobodilačkom pokretu Josipa Broza Tita. Porastom tenzija između bivših saveznika SAD, SSSR i Velike Britanije, kritizirala je kapitalizam i imperijalističku politiku zapadnih zemalja. Imajući velikog saveznika na svojoj strani i činjenica da je posjedovala jednu od najvećih armija u Europi zahtijevala je teritorijalne ustupke na zapadnim granicama čime je još više produbljivala loše odnose sa zapadnim zemljama.

U ovoj knjizi, priređenoj na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske u prigodi 300. obljetnice rođenja znamenitog znanstvenika hrvatskog podrijetla, Dubrovčanina i isusovca Ruđera Josipa Boškovića (1711.-1787.), prikazani su konkretni slučajevi njegova diplomatskog djelovanja u korist Dubrovačke Republike u kontekstu međunarodnih odnosa druge polovice 18. stoljeća. U slučaju »makedonske regimente« (1755.) dubrovački Senat moli Boškovića za pomoć u traženju potpore papinske diplomacije. U slučaju francuskog državljanina Louisa Vianija (1756.), koji je u dubrovačkoj luci naručio gradnju broda, Bošković pregovara s papom Benediktom XIV. i francuskim veleposlanikom grofom de Stainvilleom kako bi otklonio sumnje Velike Britanije da su Dubrovčani stali na stranu Francuske u Sedmogodišnjem ratu. U slučaju francuskog konzula u Dubrovniku Le Mairea (1760.) Bošković djeluje u ulozi izvanrednog dubrovačkog veleposlanika u Parizu sa zadatkom da ishodi konzulov opoziv. U slučaju ruskog ultimatuma (1771.) Bošković traži posredovanje poljskog kralja Stanisława II. Poniatowskog između Dubrovačke Republike i Ruskog Carstva. Tijekom kasnog pariškog razdoblja (1774.-1776.) Bošković vodi uspješne pregovore s francuskim ministrom vanjskih poslova grofom de Vergenessom i ministrom mornarice de Boynesom o usuglašavanju francusko-dubrovačkog trgovačkog ugovora kojim je Dubrovniku priznat status luke na zapadnom Mediteranu. Premda je Bošković tijekom života djelovao u službi vatikanske i francuske diplomacije te uspostavljao važne kontakte s nizom diplomacija tadašnjeg doba - od austrijske, poljske, španjolske, britanske, mletačke, turske, pa sve do američke - konstanta njegova diplomatskog djelovanja ogleda se u zaštiti i promicanju vanjskopolitičkih interesa rodnog Dubrovnika.

Confronting an increasing EU opposition from a number of influential member states to its membership the AKP government adopted a multilateral approach to its foreign policy making resulting in dynamic economic and diplomatic policies with the countries from Asia, Africa, Latin America, and the Balkans region. In this article we analyzed the effects and consequences of a paradigmatic shift in Turkish foreign policy in the western Balkans in relation to the country’s EU membership prospects. Through its pro-active economic and diplomatic initiatives in the region Turkey has been proving itself as indispensable country for the European Union membership. Thus, if the Turkish government concentrates more on solving its internal problems and continues its pro-active diplomacy in western Balkans, among other regions, it could become not only a regional but also a global power., Suočivši se sa rastućom opozicijom jednog broja utjecajnih zemalja-članica glede članstva Turske u Europskoj uniji, vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) usvojila je multilateralni pristup u vanjskoj politici. To je rezultiralo dinamičkom gospodarskom i diplomatskom politikom u odnosu na zemlje Azije, Afrike, Latinske Amerike i balkanske regije. U članku se analiziraju efekti i posljedice paradigmatske promjene u turskoj vanjskoj politici u odnosu na Zapadni Balkan s obzirom na perspektivu članstva Turske u EU. Svojim proaktivnim gospodarskim i diplomatskim inicijativama u regiji Turska se dokazala kao “pogodna” zemlja za članstvo u EU. Stoga, ako se turska vlada u većoj mjeri koncentrira na rješavanje svojih unutarnjih problema i nastavi s proaktivnom diplomacijom na Zapadnom Balkanu i u ostalim regijama, ona može postati ne samo regionalna već i globalna sila.

Knjiga govori o razvoju popularne kulture u socijalističkoj Jugoslaviji od prvih godina poslije Drugog svjetskog rata, kada se ona razvijala pod sovjetskim utjecajem, do kasnijeg razvoja koji je gotovo potpuno bio pod zapadnim, poglavito američkim utjecajem. Razmatra se veza koja je uvijek postojala između kulturne politike, ideologije, vanjske politike i gospodarstva. Zaključak je da je najveći dio popularne kulture prepušten tržištu, a da je, silom prilika, devet desetina zabavnog materijala dolazilo sa Zapada.

Autorica analizira donose SAD-a i NR Kine u kontekstu novih realnosti međunarodnih odnosa koje karakterizira rastući značaj Kine na globalnoj političkoj sceni. Dinamiku bilateralnih odnosa jedine svjetske supersile i azijskoga giganta u usponu diktira pristup dviju zemalja nizu pitanja regionalnog i globalnog značaja, od budućnosti Tajvana i korejskog poluotoka do stabilizacije globalnih gospodarskih prilika i klimatskih promjena. Razmotrivši (ne)slaganja u suvremenim američko-kineskim odnosima, autorica zaključuje da SAD i Kina nastoje provoditi politiku suradnje, što se pozitivno odražava na njihove bilateralne, a posredno i na globalne političke odnose., The author analysis relations between the United States of America and the People's Republic of China in the context of new realities of international relations which are characterized by the growing importance of China in the global political scene. The dynamics of bilateral relations between the world's only superpower and the rising Asian giant is dictated by the access of the two countries to a number of issues of regional and global significance, form the future of Taiwan and the Korean peninsula to the stabilization of global economic conditions and climate change. Having considered the (dis)agreement in the contemporary US-China relations, the author concludes that the United States and China seek to pursue a policy of cooperation which bas a positive impact on their bilateral, and indirectly on global political relations.

Sredinom siječnja, turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoğlu, posjetio je u dva uzastopna dana (14. i 15.) Zagreb i Beograd, a na oba sastanka – s hrvatskim ministrom Gordanom Jandrokovićem, i sa srpskim Vukom Jeremićem – sudjelovao je i bosansko‐hercegovački ministar vanjskih poslova, Sven Alkalaj. Radilo se o prvim sastancima dviju (za sada poluformalnih, i uglavnom konzultativnih) potencijalnih trilateralnih organizacija: jedne u kojoj bi sudjelovale Turska, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, i druge u kojoj bi bile Turska, Srbija i Bosna i Hercegovina.

Rad daje pregled ruske vanjske politike te odnos Ruske Federacije s istaknutim sudionicima međunarodne zajednice. Ističe se velik utjecaj Rusije na prostoru bivšeg SSSR-a te se opisuje vanjska politika vezana uz energente na prostoru Jugoistočne Europe i Mađarske.

Autorica piše o iskustvima europskih zemalja, odnosno o kohabitaciji u vanjskoj politici kao korisnom iskustvu jedne zemlje - na primjeru Francuske. Naime, dugotrajna petogodišnja kohabitacija tražila je stvaranje minimalnog konsenzusa između rivala. Svakodnevne odluke morale su se na zajedničkim područjima, u vanjskoj politici i obrani, donositi sporazumno. Državnom je poglavaru za pregovaranje i zaključivanje međunarodnih ugovora (čl. 52. Ustava iz 1958.), postavljanje i opoziv veleposlanika i posebnih izaslanika u stranim državama (čl. 14.), imenovanje civilnih i vojnih državnih dužnosnika (čl. 13.), vrhovno zapovjedništvo oružanim snagama i predsjedavanja vijećima narodne obrane (čl. 15.) nužan supotpis predsjednika Vlade. Državna politika tu treba biti jednoglasna. U inozemstvu se Francuska morala oglašavati jedinstvenim glasom. Tko bi prekršio to diplomatsko i patriotsko pravilo, bio bi izložen kritici protivnika i javnog mnijenja. No, niti jedan od dva glavna čelnika izvršne vlasti ne može se svakodnevno upuštati u tu igru, a da se ne diskreditira. Incidenti u francuskoj diplomaciji podsjetnik su da predsjednik Republike i predsjednik Vlade ostaju i dalje rivali u nestrpljivom iščekivanju kraja kohabitacije koja ih obojicu sputava. Mnogobrojni su predmeti sporenja. Stoga autorica u članku piše, odnosno iznosi svoje mišljenje o iskustvima jedne europske zemlje u kojoj je ta kohabitacija nalagala da se sporna pitanja ostave po strani ili da se rješavaju u diskreciji, a očito je da je svaka strana nastojala na očigledan način postavljati prepreke drugoj strani.

Autorica u radu analizira uspješnost realiziranja vanjskopolitičkih ciljeva RH u Latinskoj Americi u razdoblju 1999.-2008., te tablicom istine i korištenjem statističkih podataka određuje politički i gospodarski značaj pojedinih država regije. Zaključuje da RH uglavnom uspješno realizira svoje političke ciljeve suradnje s demokracijama Latinske Amerike, ali da ponekad zanemaruje gospodarske ciljeve i pokazatelje. Smatra da će navedena kategorizacija vanjskopolitičke važnosti biti na snazi i u budućnosti, te da će se Latinska Amerika nalaziti na marginama hrvatske vanjske politike., The article deals with the efficiency of the realization of Croatian foreign policy goals in the countries of Latin America in the period from 1999-2008, using the truth table and statistic data to determine political and economic significance of particular counties of the region. It concludes that Republic of Croatia generally fulfils its political goals of cooperation with the countries of Latin America successfully, but at the same time neglecting economic goals and figures. The author claims that mentioned categorization of the foreign policy priorities will remain important in the future, meaning that countries of Latin America will remain on the margins of the Croatian foreign policy.

Prikaz zbornika radova o vanjskoj politici Jugoslavije od 1950. do 1961. godine.

Šesta knjiga biblioteke Izabranih djela Radovana Vukadinovića koncizno raslojava segmente američke vanjske politike u najdinamičnijem razdoblju Hladnog rata u potrazi za fudamentima suvremene američke globalne politike kao mogućim modalitetima njezina budućeg razvoja

Teorije međunarodnih odnosa definiraju odnose u međunarodnoj zajednici te predviđaju buduće smjernice zbivanja zasnovane na pravilnostima primjećenima u djelovanju subjekata međunarodnih odnosa.

Vanjska politika i sposobnost diplomacije imale su presudnu ulogu za opstanak i razvitak Dubrovačke Republike tijekom više od četiri i pol stoljeća. U cijelom tom razdoblju Dubrovačka Republika posjeduje vanjskopolitički suverenitet koji se manifestira u njezinoj samostalnosti u odlučivanju o odnosima s drugim državama, uključujući i priznavanje drugih država, u samostalnosti u sklapanju međunarodnih ugovora, u samostalnosti u uspostavi i održavanju diplomatskih i konzularnih odnosa. Pravovremeno uočivši prednosti svoga geopolitičkog položaja i prihvativši pomorsku orijentaciju, Dubrovčani su razvili brojne međunarodne političke i trgovinske odnose, kako sa zemljama u svojem kopnenom zaleđu tako i sa zemljama Mediterana, pa i šire. Takve geopolitičke i druge relevantne značajke Dubrovčani su znali mudro i vješto procjenjivati i koristiti u obrani svoje neovisnosti i suverenosti te gospodarskog razvitka, služeći se pritom gotovo isključivo diplomatskim sredstvima i diplomatskom vještinom. Dubrovačka vanjska politika temeljila se na načelu održanja neutralnosti u međunarodnim sukobima, kao i na isticanju svoga položaja kao posljednje kršćanske enklave u jugoistočnoj Europi. Kao mala zemlja bez vojne sile Dubrovnik se održao tražeći zaštitu moćnih država, poput Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, pape, španjolskog kralja i na kraju Turske. Usprkos priznavanju “vrhovne zaštite” prvo Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, a potom Turske, Dubrovačka Republika uspjela je uspostaviti i sačuvati tijekom stoljeća sve relevantne sastavnice državne suverenosti., Foreign policy and diplomatic skills played a key role in the survival and development of the Dubrovnik Republic for more than four and a half centuries. Throughout the period, the Dubrovnik Republic had foreign-policy sovereignty, which was manifest in the fact that it autonomously decided upon its relations with other states (including recognition of other states), signed international contracts, and established and maintained diplomatic and consular relations. Through timely awareness of the advantages of their geopolitical position and through their orientation towards the sea, the people of Dubrovnik entered into numerous international political and trade relations, both with countries in their continental background and with countries throughout, and beyond, the Mediterranean. They were able to assess and utilize such geopolitical and other relevant characteristics wisely and skilfully in the defence of their independence, sovereignty and economic growth, resorting almost exclusively to diplomatic means and diplomatic skill. The Dubrovnik foreign policy was based on the principle of remaining neutral in international conflicts and of stressing its position of the last Christian enclave in south-eastern Europe. As a small country with no military force, Dubrovnik managed to survive by seeking protection of powerful states, such as the Ugric-Croatian Kingdom, the Pope, the Spanish King and, finally, Turkey. In spite of the fact that first the Ugric-Croatian Kingdom, and then Turkey, provided it with “supreme protection”, the Dubrovnik Republic succeeded in establishing and preserving for centuries all relevant components of state sovereignty.

Šesta knjiga biblioteke Izabranih djela Radovana Vukadinovića koncizno raslojava segmente američke vanjske politike u najdinamičnijem razdoblju Hladnog rata u potrazi za fudamentima suvremene američke globalne politike kao mogućim modalitetima njezina budućeg razvoja.

Autor izlaže o temeljnim odrednicama vanjske politike Republike Hrvatske u doba globalizacije. Posebnu pažnju posvetio je članstvu Republike Hrvatske u Europskoj uniji i NATO-u, predvodničkoj ulozi Hrvatske u Jugoistočnoj Europi i članstvu Hrvatske u Vijeću sigurnosti UN-a, prilagodbi Hrvatske izazovima globalizacije, jačanju odnosa s velikim državama svijeta i promociji gospodarskih interesa Hrvatske u svijetu., The author, Gordan Jandroković, Minister of Foreign Affairs and European Integration of the Republic of Croatia, is presenting the basic points of reference of the foreign policy of the Republic of Croatia in the time of globalisation. He pays special attention to the admission of the Republic of Croatia to the European Union and NATO, the leading role of Croatia in Southeast Europe and its membership of the UN Security Council, the way Croatia tackles the challenges of globalisation, the strengthening of its relations with the great nations of the world and the worldwide promotion of the economic interests of Croatia. The author presented the content of the article before the Scientific Council for Human Rights and Peace of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb on November 11, 2008.

Knjiga se bavi američkom politikom nakon II svjetskog rata imajući na umu središnje razdoblje od 1945.-1972. godine. vremenska cenzura nije slučajno izabrana. Dinamikom svog sučeljavanja dvije velike sile: SAD i SSSR su odmah nakon II svjetskog rata započele svoj ulazak u hladni rat koji je imao nekoliko faza i koji je postupno vodio svom kraju.

Europa unija definirala je vrlo precizno svoju Politiku europske sigurnosti i obrane i Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. To ima za posljedicu da je EU angažirana u sve većem broju "različitih vrsta operacija upravljanja krizama na terenu u trećim zemljama", a posebno na Balkanu koji je od posebnog interesa za EU. Da bi realizirala svoju vanjsku i sigurnosno politiku EU provodi: a) vojne operacije, b) civilne operacije, c) vanjske operacije u trećim zemljama, . Strategije kojima se određuju ciljevi "upravljanja krizom" počinju se artikulirati u EU sredinom 1990-ih. Većina reformi koje se provode u Hrvatskoj, kao tranzicijskoj zemlji, diktirane su od strane EU, Svjetske banke, OSCE-a, NATO-a, USAID-a. Oni svoje strategije i poteze usklađuju i nastupaju koordinirano u Hrvatskoj. U Hrvatskoj ne postoje institucije koje kvalificirano promišljaju i pripremaju strategije razvoja Hrvatske, ni one koje istražuju strategije međunarodnih organizacija kojima bi se Hrvatska htjela priključiti. Zbog navedenih razloga rasprave u ovom zborniku imaju posebni važnost. Rasprave argumentirano govore o stavovima hrvatskih znanstvenika, javnih i kulturnih djelatnika o njihovu odnosu prema politici uključivanja Hrvatske u balkanske integracije. Istovremeno ove su rasprave upozorenje da bi se o toj i sličnim temama, trebalo raspravljati u središtima za strategiju razvitaka Hrvatske, institucijama koje Hrvatska nema, ili u kojima hrvatske znanstvene i kulturne elite nemaju pristupa.

Tri cilja usklađenog vanjskopolitičkog djelovanja Republike Hrvatske jesu uključivanje u punopravno članstvo Europske Unije i NATO-a, razvijanje dobrosusjedskih odnosa i regionalne suradnje u jugoistočnoj Europi, te odgovarajuće pozicioniranje Republike Hrvatske i jačanje njezinog imagea u međunarodnim okvirima. U pregovorima će se tijekom godine otvoriti i neka od teških pitanja, pri čemu će održavanje postignutog nacionalnog konsenzusa biti od iznimne važnosti i jačati pregovaračku poziciju. Mnoge reforme koje se poduzimaju u vezi pristupanja Europskoj Uniji, posebice glede ispunjavanja političkih uvjeta, komplementarne su reformama koje je nužno provesti za dobivanje pozivnice za punopravno članstvo u Sjevernoatlantskom savezu. Svjesna svoje uloge u regiji, Hrvatska se zauzima za održavanje i unapređenje dobrosusjedskih odnosa u temeljenih na poštivanju međunarodnog prava, ravnopravnosti i međusobnog uvažavanja u rješavanju preostalih otvorenih pitanja. U međunarodnim okvirima, Hrvatska nastoji jačati image odgovornog člana međunarodne zajednice, koji pridonosi demokratizaciji, sigurnosti i stabilnosti na globalnom planu., Three goals of the Croatian foreign policy activity are: becoming a member of the EU and NATO, developing good neighboring relations and regional cooperation in SEE, as well as forming and strengthening Croatia's position and image in the international relations. During this year some difficult questions are going to be raised in the process of the accession talks where the maintenance of the reached national consensus is going to be very important in strengthening our position in negotiations. Various reforms conducted in the relation with approaching the EU, especially regarding fulfillment of the political conditions, are complement to the reforms needed to be conducted in order to receive an invitation to a full membership in the NATO Alliance. Aware of its role in the region, Croatia supports the improvement of the good neighboring relations based on following the international law, equality of rights and mutual respect in order to resolve remaining open issues. 1n the international relations, Croatia is making efforts to strengthen the image of the responsible member of international community, which contributes to democracy, security and stability at the global level.

Memoari Mate Granića zaviruju ispod površine obilježene vanjskopolitičkim djelovanjem za vrijeme trajanja rata, međunarodnim nepriznavanjem, unutrarnjopolitičkim previranjima, traženjem demokracije te preživljavanjem na granici milosti i nemilosti međunarodne zajednice