Vanjska politika Dubrovačke Republike (primjer međunarodne suradnje i diplomatske vještine)

Vanjska politika i sposobnost diplomacije imale su presudnu ulogu za opstanak i razvitak Dubrovačke Republike tijekom više od četiri i pol stoljeća. U cijelom tom razdoblju Dubrovačka Republika posjeduje vanjskopolitički suverenitet koji se manifestira u njezinoj samostalnosti u odlučivanju o odnosima s drugim državama, uključujući i priznavanje drugih država, u samostalnosti u sklapanju međunarodnih ugovora, u samostalnosti u uspostavi i održavanju diplomatskih i konzularnih odnosa. Pravovremeno uočivši prednosti svoga geopolitičkog položaja i prihvativši pomorsku orijentaciju, Dubrovčani su razvili brojne međunarodne političke i trgovinske odnose, kako sa zemljama u svojem kopnenom zaleđu tako i sa zemljama Mediterana, pa i šire. Takve geopolitičke i druge relevantne značajke Dubrovčani su znali mudro i vješto procjenjivati i koristiti u obrani svoje neovisnosti i suverenosti te gospodarskog razvitka, služeći se pritom gotovo isključivo diplomatskim sredstvima i diplomatskom vještinom. Dubrovačka vanjska politika temeljila se na načelu održanja neutralnosti u međunarodnim sukobima, kao i na isticanju svoga položaja kao posljednje kršćanske enklave u jugoistočnoj Europi. Kao mala zemlja bez vojne sile Dubrovnik se održao tražeći zaštitu moćnih država, poput Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, pape, španjolskog kralja i na kraju Turske. Usprkos priznavanju “vrhovne zaštite” prvo Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, a potom Turske, Dubrovačka Republika uspjela je uspostaviti i sačuvati tijekom stoljeća sve relevantne sastavnice državne suverenosti.
Foreign policy and diplomatic skills played a key role in the survival and development of the Dubrovnik Republic for more than four and a half centuries. Throughout the period, the Dubrovnik Republic had foreign-policy sovereignty, which was manifest in the fact that it autonomously decided upon its relations with other states (including recognition of other states), signed international contracts, and established and maintained diplomatic and consular relations. Through timely awareness of the advantages of their geopolitical position and through their orientation towards the sea, the people of Dubrovnik entered into numerous international political and trade relations, both with countries in their continental background and with countries throughout, and beyond, the Mediterranean. They were able to assess and utilize such geopolitical and other relevant characteristics wisely and skilfully in the defence of their independence, sovereignty and economic growth, resorting almost exclusively to diplomatic means and diplomatic skill. The Dubrovnik foreign policy was based on the principle of remaining neutral in international conflicts and of stressing its position of the last Christian enclave in south-eastern Europe. As a small country with no military force, Dubrovnik managed to survive by seeking protection of powerful states, such as the Ugric-Croatian Kingdom, the Pope, the Spanish King and, finally, Turkey. In spite of the fact that first the Ugric-Croatian Kingdom, and then Turkey, provided it with “supreme protection”, the Dubrovnik Republic succeeded in establishing and preserving for centuries all relevant components of state sovereignty.