Search

Diplomski rad bavi se obnovom arhitektonskog sklopa u Ulici Matka Laginje 7-9 u Zagrebu. Građen je od 1957. do 1962. godine prema projektu arhitekta Ivana Vitića i predstavlja izuzetan primjer hrvatske moderne arhitekture poslijeratnog perioda. U prvom dijelu rada donosi se kontekst razvoj moderne arhitekture uz osvrt na Vitićev arhitektonski opus i stvaralaštvo. Nakon toga prikazan je doprinos umjetničke platforme Bacači sjenki i projekta Vitić pleše zahvaljujući kojem su intenzivirani napori za afirmacijom, zaštitom i obnovom ovog vrijednog ostvarenja graditeljske baštine. U drugom dijelu rada prikazani su podaci prikupljeni istraživanjem arhivske građe, stanje sklopa prije i poslije obnove pročelja i krova razmatrana su pitanja i problemi zaštite modernističke baštine. This thesis deals with the renovation of the architectural complex in 7-9 Matko Laginja Street, Zagreb. It was built between 1957 and 1962 according to the project of architect Ivan Vitić and it represents a remarkable example of Croatian post-war modern architecture. In the first part of the paper the context of the development of the modern architecture is displayed with reference to Vitić's architectural opus and creativity. Following this, contribution of the art platform Shadow Casters is shown as well as of the Vitić Dances project thanks to which efforts for affirmation, protection and renovation of this valuable architectural heritage has been intensified. The second part of the paper presents the data collected by researching the archival material, the condition of the architectural structure before and after the renovation of the facade as well as of the roof, along with summerized overview of questions and problems of modern heritage protection.

Đuka Kavurić (Zagreb, 10. VI. 1903. — Zagreb, 6. XI. 1976.) bio je hrvatski arhitekt, dizajner interijera, dizajner muzejskih postava, scenograf, profesor, kolekcionar itd.; svestrani profesionalac koji je u svojoj dugogodišnjoj karijeri ostvario niz projekta na različitim poljima. Od 1950-tih Kavurić se posvećuje prostorno-likovnom oblikovanju muzejskih izložbi, dizajnirajući postave muzeja diljem Jugoslavije. Ovaj diplomski rad predstavlja muzeološke projekte Đuke Kavurića na području Republike Hrvatske. Istraživanje se temelji na građi iz osobnog arhivskog fonda Đuke Kavurića pohranjenog u Hrvatskom muzeju arhitekture Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Cilj rada je predstaviti i valorizirati Kavurićevo djelovanje na području dizajna muzejskih postava te tako doprinijeti malobrojnim saznanjima o prvim akterima profesionalnog dizajna muzejskih izložbi na hrvatskom prostoru. Opisani su Kavurićevi realizirani projekti za stalne postave: Muzeja Vis - Sjedište VŠ NOV I POJ I NKOJ (Vis), Memorijalnog muzeja Jasenovac (Jasenovac), Muzeja radničkog i narodnooslobodilačkog pokreta Slavonije i Baranje (Slavonski Brod), Muzeja II. kongresa KPJ (Vukovar) i realizirane povremene izložbe u Muzeju revolucije naroda Hrvatske (Zagreb). Dio rada je posvećen i neostvarenim, idejnim projektima s naglaskom na idejne projekte za splitske muzeje. Muzeološki projekti sagledani su i s konzervatorskog gledišta, iščitavajući Kavurićev odnos prema povijesnim građevinama čije interijere je adaptirao za potrebe nove muzejske namjene. Đuka Kavurić (Zagreb, 10 June 1903 - Zagreb, 6 November 1976) was a Croatian architect, interior designer, museum exhibition designer, stage designer, professor, collector etc .; a versatile professional, who in his long career, has accomplished a number of projects in various fields. From the 1950s onwards, Kavurić dedicated himself to the visual and spatial shaping of museum exhibitions by designing museum exhibitions throughout Yugoslavia. This master’s thesis presents the museological projects of Đuka Kavurić on the territory of the Republic of Croatia. The research is based on the material from the personal archives of Đuka Kavurić that is being kept in the in the Croatian Museum of Architecture of the Croatian Academy of Sciences and Arts. This thesis’s aim is to present and valorise Kavurić’s activity in the field of museum exhibition design and to contribute to the lacking knowledge about the first professional museum exhibition designers on Croatian territory. Described are Kavurić's realized projects for permanent exhibitions: Museum Vis - The seat of the Supreme Headquarters of the People's Liberation Army and the Partisan Detachments of Yugoslavia and the National Committee for the Liberation of Yugoslavia (Vis), Memorial Museum Jasenovac (Jasenovac), the Museum of the Worker and National Liberation Movement of Slavonia and Baranja (Slavonski Brod), the Museum of the II. Congress of the Communist Party of Yugoslavia (Vukovar) and a few realized temporary exhibitions in the Museum of the Revolution of the Peoples of Croatia (Zagreb). A part of the paper is also dedicated to unrealized, conceptual projects, with an emphasis on conceptual projects for museums in Split. Museological projects have also been viewed from a conservationist point of view, reading into Kavurić's attitude towards historical buildings whose interiors he adapted for the new purpose.

Monografska tema disertacije pod nazivom Arhitekta Rudolf Tӧnnies – život i djelo, obuhvaća kao što i sam naslov ističe nekoliko značajnih i za budući period afirmacije, etabliranja i razvoja kao arhitekta, podataka vezanih za obiteljske prilike i predispozicije prema budućem radu, stavljajući ipak težište na period stvaralaštva u BiH. Kako je djelatnost arhitekta Rudolfa Tӧnniesa u Hrvatskoj kratkotrajna i neznatna, u Sloveniji vezana za aktivnosti tvrtke Obnova, gradbena družba z.o.z. Ljubljana, a u Beču ograničena isključivo na 11 tipskih projekata oficirskih paviljona, oni su samo dijelom analizirani, ostavljajući prostora za budući istraživački rad na temu stvaralaštva van granica BiH. S obzirom da je Sarajevo, odnosno BiH prostor u kojem arhitekt ostvaruje najznačajniji doprinos graditeljskom naslijeđu austrougarskog perioda utoliko rad pokazuje analizu, opise, valorizaciju i komparaciju svih realiziranih i nerealiziranih projekata, samostalnih i u suradnji s vodećim arhitektima Monarhije, dokumentuje i potvrđuje iznesene činjenice, putem očuvane projektne dokumentacije i relevantne pisane građe (podataka iz personalnih listova, objavljene i neobjavljene arhivske građe te iznimno domaće literature). Kao glavna odrednica u atribuciji korištena su tri osnovna izvora – podaci iz personalnog lista Rudolfa Tӧnniesa, zatim projektna dokumentacija i pisana građa Arhiva BiH (akti vezani za Građevinsko odjeljenje Kraljevske Zemaljske Vlade za BiH, točnije ureda za zgrade). Obimom najveći dio rada ipak obuhvaćaju realizirani projekti pretežno u Sarajevu, ali i drugim gradovima u BiH, zatim slijede suradnje, pa nerealizirani projekti i na koncu ostale vrsta radova (makete, skice uređenja enterijera, dodijeljenih nagrada, priznanja i dr.) The dissertation titled “Architect Rudolf Tӧnnies – his life and works“, covers, like the title itself suggest, important facts that influenced his future period of affirmation, establishment and development as architect and artist-cum-designer, such as the facts relating to his family circumstances and predispositions for his future work, but focusing primarily on his creative period in BiH. As the activities of Architect Rudolf Tӧnnies in Croatia were brief and negligible, in Slovenia they were related to the activities the Company Obnova, gradbena družbaz.o.z. Ljubljana, and in Vienna limited only to 11 standardized designs for officers' pavilions, these have only been partially analysed, leaving an opportunity for a future researcher to explore his works outside the borders of BiH. Considering that Sarajevo or BiH is where the Architect made his most significant contribution to the architectural heritage of the Austro-Hungarian period, this paper analyses, describes, valorises and compares all of his finished and unfinished designs, independent and those done in cooperation with the leading architects of the Monarchy. The facts presented here are documented and corroborated by evidence, such as preserved design documents and relevant written materials (data from his personal files, published and unpublished records and exceptionally locally found reference materials). In terms of referencing, three sources were used – information from personal file of Rudolf Tӧnnies, the design documents and written materials from the Archive of BiH (documents relating to the Construction Department of the Royal National Government for BiH, more specifically, the Building Construction Department). In terms of scope, the paper mostly focuses on the projects implemented in Sarajevo as well as those in other towns in BiH, this is followed by his collaborations, then his unimplemented projects and finally other works (such as: scale models, sketches for interior design, awards and recognitions received, etc.)

Izgradnja zagrebačke željeznice u 19. stoljeću direktno je utjecala na smjer i intezitet prostornog širenja grada te je postavljen temelj modernizacijskim procesima urbanizacije. Longitudinalno prostiranje željeznice unutar urbanog tkiva ubrzo počinje onemogućavati daljnji razvoj grada, a novonastale posljedice pokušavaju se razrješiti već u prvim generalnim regulatornim osnovama. Regulatorne osnove nastojale su pomiriti potrebe rastućeg industrijskog grada te ga, prostorno i funkcionalno, povezati u jedinstvenu cjelinu sa željeznicom. Pokušajima rješavanja „željezničkog pitanja“, iznimno važnog za prijestolnicu, nerijetko se upliću državni interesi te ekonomsko-političke prilike, što rezultira velikim raskorakom između predviđenih prostornih planova i njihove implementacije u prostoru. Kroz povijest se odnos Zagreba i željeznice može opisati kao simbiotska veza u kojoj su odnosi podložni mijenjaju, od mutualizma prema parazitizmu. The construction of the Zagreb railway in the 19th century directly influenced the direction and intensity of the city's spatial expansion and laid the foundation for the modernization processes of urbanization. The longitudinal extension of the railway within the urban fabric soon begins to prevent the further development of the city, and the newly created consequences are already being resolved in the first physical plans. The regulatory bases sought to reconcile the needs of the growing industrial city and connect it, spatially and functionally, into a single unit with the railway. Attempts to solve the "railway issue", which is extremely important for the capital, often interfere with state interests and economic and political opportunities, which results in a large gap between the urban planning maps and their implementation in space. Throughout history, the relationship between Zagreb and the railway can be described as a symbiotic relationship in which relations are subjected to change, from mutualism to parasitism.

U radu se istražuje graditeljsko nasljeđe Kaptola i Gradeca u razdoblju od 13. do 15. stoljeća. Cilj rada je objediniti i digitalizirati dosadašnja saznanja o srednjovjekovnom graditeljskom nasljeđu tog prostora sa svrhom poticanja bolje konzervatorske prezentacije te početka šire digitalizacije zagrebačke povijesti. Podatci o nestalom ili sačuvanom srednjovjekovnom graditeljskom nasljeđu prikupili su se analizom postojeće građe i obilaskom terena. Poznati podatci o pojedinim građevinama unijeli su se u GIS program iz kojeg su se kreirale tematske karte. Napravljeno je pet različitih tematskih karata Kaptola i Gradeca uključujući kartu srednjovjekovnih zidina. Lokaliteti sa sačuvanim srednjovjekovnim graditeljskim dijelovima podijelili su se prema kategorijama, ovisno o stupnju očuvanosti te o postotku sačuvane izvorne srednjovjekovne građe. Navedeno je četrnaest lokaliteta iz srednjovjekovnog razdoblja koji imaju status nepokretnog kulturnog dobra. Ustanovljeno je deset arheoloških istraživanja na Kaptolu i Gradecu koja su otkrila srednjovjekovne nalaze. Detektirano je jedanaest srušenih ili nelociranih građevina te se uputilo na literaturu korisnu za njihovo daljnje istraživanje. Za četrnaest građevina koje su u većoj ili manjoj mjeri preživjele od srednjeg vijeka do danas napravljen je kataloški obrazac. Diplomski rad osvrnuo se i na mogućnosti digitalne prezentacije nasljeđa nadovezavši se na slične projekte u Dubrovniku i Veneciji. Pružio se i prijedlog potpunije prezentacije srednjovjekovnog nasljeđa Kaptola i Gradeca upućujući na parterno prezentiranje nekadašnjih ulaza u grad te na održavanje već prezentiranih lokaliteta. This research examines the architectural heritage of Kaptol and Gradec in the period from the 13th to the 15th century. The paper aims to review and digitize literature concerning the medieval architectural heritage of the area to encourage a better conservation presentation and the wider digitization of Zagreb's history. Data on the lost or preserved medieval architectural heritage was collected through literature review and in situ analysis. Existing data on individual buildings were entered into the GIS program from which the thematic maps were created. Five different thematic maps of Kaptol and Gradec were made, including a map of the medieval walls. Sites with preserved medieval architectural parts were divided into categories, depending on the degree of their preservation and the percentage of preserved original medieval material. There are fourteen sites from the medieval period in this area that have the status of cultural heritage. Ten archeological excavations have been established on Kaptol and Gradec, which have revealed medieval finds. Eleven demolished or unlocated buildings were detected and reference was made to the literature useful for their further research. A catalog form has been made for fourteen buildings that have survived to a greater or lesser extent from the Middle Ages to the present day. The thesis also looked into the possibilities of digital presentation of heritage, referring to similar projects in Dubrovnik and Venice. A proposal for a more complete presentation of the medieval architectural heritage of Kaptol and Gradec was also made, referring to the floor presentation of the former city gates and the maintenance of the already presented sites.

Zagrebački Kaptol danas je dio povijesne jezgre Zagreba na kojemu je veća graditeljska djelatnost započela 1094. godine, kada je na njegovom području osnovana biskupija. Nakon sjedinjenja Kaptola i Gradeca 1850., na Kaptolu su se počele provoditi i prve urbanističke intervencije koje su dovele do smanjenja njegovih vrijednosti. Loše stanje Kaptola potaknulo je donošenje odluke o njegovoj zasebnoj regulaciji u sklopu međunarodnog natječaja za generalnu regulatornu osnovu Zagreba koji je bio raspisan u razdoblju od 15. kolovoza 1930. do 31. ožujka 1931. Arhitekti, koji su se javili na natječaj, ponudili su više ili manje radikalna rješenja, odnosivši se prema zatečenom povijesnom ambijentu s većim ili manjim poštovanjem. Međutim, ocjenjivački sud nije dodijelio prvu nagradu niti jednom pristiglom projektu, smatravši da nitko od natjecatelja nije ponudio potpuno izvedivo rješenje regulacije Kaptola. Navedeno, kao i daljnje odluke ondašnjeg Gradskog građevnog ureda o daljnjem postupanju s područjem Kaptola, pokrenulo je raspravu o načinu regulacije Kaptola, vođenu sve do današnjih dana, u kojoj su bili uključeni različiti stručnjaci, uključujući Stjepana Korenića, Ivana Zemljaka, Gjuru Szabu, Branka Šenou, Roberta Frangeša Mihanovića, Roberta Jeana Ivanovića, Petra Knolla, Zdenka Strižića, Edu Schöna, Milovana Kovačevića, Aleksandra Freudenreicha, Marka Vidakovića, Brunu Bauera i Dragu Iblera. Kaptol is part of the historic core of Zagreb, where major construction began in 1094, when a diocese was established in its area. After the unification of Kaptol and Gradec in 1850, the first urban interventions began to be carried out in Kaptol, which led to a decrease in its values. Kaptol's poor condition prompted the decision for it to have a separate regulation process as part of the International Competition for General Regulation Plan of Zagreb, which was held between 15. August 1930 and 31. March 1931. Architects who applied for the Competition offered more or less radical solutions, treating the existing historical environment with varying degrees of respect. However, the jury did not award the first prize to any of the submitted projects, considering that none of the competitors offered a completely achievable solution. This, as well as further decisions of the City Construction Office about further actions around Kaptol, began discussion on the regulation of Kaptol, which continue to this very day, which included various experts such as: Stjepan Korenić, Ivan Zemljak, Gjuro Szabo, Branko Šenoa, Robert Frangeš Mihanović, Robert Jean Ivanović, Petar Knoll, Zdenko Strižić, Edo Schön, Milovan Kovačević, Aleksandar Freudenreich, Marko Vidaković, Bruno Bauer and Drago Ibler.

Godine 2020. dovršena je rekonstrukcija berlinskog Gradskog dvorca oštećenog u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu te srušenog u vrijeme Demokratske Republike Njemačke 1950. godine. Arhitekt Francesco Stella projektirao je novu građevinu prema osnovnoj stereometriji uništenog dvorca oblikujući istočnu fasadu u suvremenom rješenju, a preostale tri kao faksimile oživljavajući tako izgled izgubljene građevine. Na istom mjestu je 1976. godine bila sagrađena Palača Republike u kojoj je zasjedao istočnonjemački parlament, porušena između 2006. i 2008. godine. Nakon pada Berlinskog zida poduzetnik Wilhelm von Boddien osnovao je Udrugu za promicanje berlinskog dvorca te inicirao postavljanje kulise oko Palače Republike sa zadatkom evociranja baroknog izgleda uništenog dvorca. Nova građevina u vlasništvu Zaklade za Humboldtov forum u berlinskom dvorcu prema odluci Bundestaga iz 2002. godine predstavlja centar posvećen izvaneuropskim kulturama. U jukstapoziciji s visokom europskom umjetnošću Muzejskog otoka zaokružuje ideju da čitav otok na rijeci Spree bude dom znanosti i umjetnosti pripisanu kralju Friedrichu Wilhelmu IV. Odluka o rekonstrukciji izazvala je polemike koje zastupaju različita stajališta o opravdanosti podizanja građevine koja svojom formom rekreira izgled spomenika koji se dovodi u vezu s pruskim kolonijalizmom. Gradeći poglavlja oko tri osnovna pitanja autentičnosti, neokolonijalizma i revizionizma, ovaj rad analizira ključne tekstove koji su se kritički bavili temom skicirajući kulturno-politički kontekst unutar kojega je rekonstrukcija bila moguća. In 2020, the reconstruction of Berlin Palace was completed. The building had been damaged by bombing during the Second World War and demolished in the German Democratic Republic in 1950. Francesco Stella was the architect who designed the new building according to basic stereometry of the destroyed castle, shaping the eastern facade in a modern solution, and the remaining three as facsimiles, thus reviving the appearance of the lost building. The Palace of the Republic, which was the seat of East German parliament, was built on the same location in 1976, and was dismantled between 2006 and 2008. After the fall of Berlin Wall, an entrepreneur named Wilhelm von Boddien founded the Berlin City Palace Sponsoring Association and initiated the construction of a coulisse around the Palace of the Republic, wishing to evoke the Baroque look of the demolished castle. The new building, owned by the Foundation for the Humboldt Forum in the Berlin Palace, according to a resolution of the Bundestag from 2002, is a center dedicated to non-European cultures. In juxtaposition with the high European art of the Museum Island, it encompasses the idea of making the entire Spree river island a home of science and art attributed to King Friedrich Wilhelm IV. The decision to reconstruct the Palace provoked polemics representing various views on the justification for erection of a building that, in its form, recreates the appearance of a landmark that is associated with Prussian colonialism. Constructing the chapters around these three basic questions: of authenticity, neocolonialism, and revisionism; this paper analyzes key texts that have critically addressed the topic, by researching the cultural and political context within which this reconstruction was possible.

Rad donosi kratki povijesni pregled nastanka, tehnika i materijala izrade iluminiranih rukopisa s naglaskom na važnost poznavanja svojstava materijala u svrhu pružanja što adekvatnije zaštite. Povijest zaštite vrijednih rukopisnih knjiga u Hrvatskoj započela je pisanjem knjižnih kletvi i laičkim pokušajima popravaka koji su doveli do rađanja prvih službenih institucija za zaštitu. Konzervatorsko-restauratorski radovi na vrijednim rukopisima u Hrvatskoj započinju osnutkom prvog laboratorija za restauriranje arhivske građe u Zagrebu pri Historijskom institutu JAZU u srpnju 1953. godine. Veliki značaj za razvoj konzervatorsko-restauratorskih intervencija na arhivskoj građi ostavile su dipl. ing. Vera Hršak-Flajšman i dipl. ing. Tatjana Ribkin. Ulogu vodećeg laboratorija preuzeo je laboratorij Hrvatskog državnog arhiva koji se kadrovski i opremom za razliku od laboratorija JAZU (danas HAZU) uzdigao u jednu od najvažnijih institucija za konzerviranje i restauriranje knjižne građe u Hrvatskoj. Zbog potresa koji je pogodio Zagreb 22. ožujka 2020. godine i epidemije koronavirusa slavni laboratorij HAZU uskoro prestaje djelovati. Putem nekoliko detaljnijih izvještaja prikupljenih iz Središnjeg laboratorija Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu pokušava se dati uvid u kompleksnost konzervatorsko-restauratorskih radova potrebnih za očuvanje i obnovu iluminiranih rukopisa. Iluminirani rukopisi na kojima su prikazani konzervatorsko-restauratorski postupci su: Statut grada Dubrovnika iz 1437. godine, Matrikula bratovštine sv. Duha iz 1449. godine i Matrikula bratovštine sv. Ivana iz 1572. godine iz Šibenika. Za zaštitu vrijednih rukopisnih knjiga najvažnija je preventivna zaštita koja se danas najbolje provodi putem digitalizacije, osiguravanjem optimalnih uvjeta čuvanja i pravilnom pohranom. Cilj rada je ukazati na važnost interdisciplinarnog pristupa prilikom proučavanja iluminiranih rukopisa i poznavanja materijala te povijesti intervencija radi pružanja što bolje zaštite u budućnosti. This paper provides a brief historical overview of the origin, techniques and materials of illuminated manuscripts with an emphasis on the properties of the materials in order to provide the best protection. The history of book conservation in Croatia began with the writing of book curses and lay attempts at repairs that led to the birth of the first official institutions for restauration and conservation. Book conservation in Croatia began with the establishment of the first laboratory for the restoration of archival material in Zagreb at the Historical Institute of JAZU in July 1953. The most important scientists that contributed to the development of book conservation in Croatia were B. Sc. Vera Hršak-Flajšman and B. Sc. Tatjana Ribkin. The role of the leading laboratory was taken over by the laboratory of the Croatian State Archive. The laboratory rose to one of the most important institutions for book conservation and restoration in Croatia. Due to the earthquake that hit Zagreb on March 22, 2020 and the coronavirus epidemic, the famous HAZU laboratory will soon close down. Several detailed reports collected from the Central laboratory of the Croatian State Archives in Zagreb attempt to provide an insight into the complexity of conservation and restoration work required for the preservation and restoration of illuminated manuscripts. Illuminated manuscripts on which the procedures are shown are: Statute of the City of Dubrovnik from 1437, Matriculation of the Brotherhood of the Holy Spirit from 1449 and the Matriculation of the Brotherhood of St. John from 1572 from Šibenik. Preventive protection is the most important thing when it comes to book preservation. That is best implemented today through digitization, ensuring optimal storage conditions and proper storage. The aim of this paper is to point out the importance of an interdisciplinary approach when studying illuminated manuscripts in order to provide the best possible protection in the future.

Diplomski rad bavi se pitanjem valorizacije, zaštite i očuvanja poslijeratne arhitekture. Problematika se otvara na primjeru Ulice grada Vukovara, prvog velikog projekta poslijeratnog zagrebačkog urbanizma, uz koju su izgrađena neka od antologijskih ostvarenja hrvatske arhitekture druge polovice 20. stoljeća. Ideja ovog diplomskog rada i popratnog kataloga je na primjeru Ulice grada Vukovara istražiti i prezentirati kako se odnosimo prema modernoj arhitekturi druge polovice 20. stoljeća koja je upisana u Registar kulturnih dobara Ministarstva kulture kao zaštićeno kulturno dobro.

Prva hrvatska tvornica ulja u Zagrebu osnovana je 1916. godine. Osnivatelj Samuel David Aleksander sa suosnivačima je prvi pogon smjestio u Palmotićevu ulicu, a 1920. godine izgrađen je novi, kapacitetima veći pogon u Branimirovoj ulici. Od 1920. do raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Tvornica ulja Zagreb radila je na adresi u Branimirovoj, da bi se potom kompletno preselila u moderni pogon na Žitnjaku. Nova urbanistička planiranja i izgradnje koje su se krajem 20. i početkom 21. stoljeća odvijale na prostoru Tvornice ulja Zagreb dovele su do rušenja velike većine starog tvorničkog pogona, probijanju prometne žile kucavice i transformacije kvartovskog bloka. U procesu izgradnji novog i rušenja starog i napuštenog, preživjeli su rijetki objekti. Ovaj rad pokušava ponuditi povijesni pregled tvorničkog kompleksa i njegovih preživjelih građevina, kao i njihov arhitektonski opis i konzervatorsku studiju. Zgrada kotlovnice i strojarnice i objekt vodovoda zajedno čine povijesnu cjelinu, nose veliku simboličnu i povijesnu vrijednost za grad Zagreb i njegovu industriju. Zbog neizvjesnosti sudbine navedenih objekata, ovim radom se pokušava jasno argumentirati razloge za zaštitu i očuvanje spornih građevina te ponuditi smjernice za konzervatorske radove temeljene na analizi i opisu preživjelih građevina. Diplomski rad pisan je u nadi da će posljednja dva nezbrinuta objekta Prve hrvatske tvornice ulja dobiti novu namjenu i da će njihov lokacijski i prostorni potencijal biti iskorišten u svrhu memorije, edukacije i oplemenjivanja kvartova Donji Grad i susjednih kvartova Stara Peščenica i Trnje. First Croatian oil factory in Zagreb was founded in 1916. Its founder Samuel David Aleksander together with its cofounders established the first factory in Palmotićeva street; later in 1920. they planned and build a new, much larger factory in Branimirova street. From 1920. until the end of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia, Oil factory Zagreb operated under the same address on Branimirova street, until its final move to a modern production plant on Žitnjak. New urbanistic planning and building which occurred in the late 20th and early 21st century on the site of the Oil factory Zagreb in Branimirova street brought a number of drastic changes – the demolition of the old factory buildings, building a new highway and subsequently transformation of the entire neighbourhood block. In the processes of the building of new and the destruction of old and abandoned, only a few structures remained. This thesis aims to present a historical overview of the Oil Factory site in Branimirova, its surviving edifices as well as its architectural description and a conservation study. The building which housed the boiler room and the engine room and the building which stored the water supply are the only two surviving edifices. Together they make a historic industrial whole, carry symbolic meaning and are of a great historical importance for the city of Zagreb and its industrial past. Because of the uncertainty of their destiny and a great need for their preservation, this thesis aims to establish clear arguments and methods for their protection and care. This thesis was written in the hopes that the last two remaining buildings of the once great factory site will receive proper care, adaptation and conservation following the guidelines and policies set by the licensed conservator. Hopefully, the remaining buildings would, by the end of the future adaptations and repurposing, become a place of memory and education, with their architectural and locational potential fully realized.

Rad predstavlja načela australskog konzervatora Jamesa Semplea Kerra, sažeta u djelu Conservation Plan (Konzervacijski plan), na temu sastavljanja uspješne konzervacijske koncepcije. Načela su uspoređena s recentnom hrvatskom konzervacijskom praksom Dragice Barešić i suradnika na primjeru sastavljanja popratne natječajne literature Program za javni natječaj za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja za novu Gradsku knjižnicu na lokaciji Paromlin u Zagrebu. U drugom poglavlju iznesena su glavna načela Konzervacijskog plana i uspoređena sa sadržajem Programa u čijem središtu je oronula lokacija bivšeg parnog mlina u Zagrebu. Paromlin usko demonstrira lokalni pristup prema industrijskoj arheologiji, točnije građevnom fondu visoke vrijednosti industrijske prirode. U trećem poglavlju obrađeni su rezultati natječaja u kontekstu shvaćanja, prihvaćanja i primjene smjernica iz konzervatorske koncepcije i u manjoj mjeri, ostalih zadanih uvjeta. Rad se u srži temelji na navedenoj literaturi, kao i elaboratima natječajnih projekata predanima ocjenjivačkom sudu, te samim komentarima ocjenjivačkog suda priloženima u petom poglavlju ovoga rada. This paper presents the principles of compiling a successful conservation policy by the Australian conservationist James Semple Kerr, summarized in his Conservation Plan. The principles are compared to recent Croatian conservation practices of Dragica Barešić and her associates on the example of the compilation of the competition program Public competition for the design of a conceptual architectural-urban solution for the new City Library at the Paromlin location in Zagreb. In the second chapter, the main principles of the Conservation Plan are presented and compared with the programs' content, in the center of which is the location of the former steam mill in Zagreb. Paromlin narrowly demonstrates the local approach to industrial archeology, more precisely, immovable heritage of significance of industrial nature. The third chapter deals with the results of the competition in the context of understanding, accepting and applying the guidelines from the conservation guidelines and to a lesser extent, all other set of conditions. The work is based on the aforementioned literature as well as the elaborations of the competitors' proposals submitted to the evaluation jury and the consequent comments of the jury enclosed as inserts of this paper.

U radu je istražena kompleksna povijest gradnje i djelovanja Gradskog kazališta „Zorin-dom” u Karlovcu, s naglaskom na dvije veće obnove. Zgrada pripada urbanističkoj cjelini karlovačke „ Zvijezde,” pa je samim time upisana u Registar spomenika kulture. Kroz rad je naglašen doprinos Prvog hrvatskog pjevačkog društva „Zora” u stvaranju ideje o nastanku i opstanku kazališne zgrade. Uspoređujući pristupe pojedinim obnovama cilj je ovog rada dati uvid u okolnosti nastanka, kao i u motivaciju za obnove 1960.-ih i kraja 1980.-ih godina. Dio rada odnosi se na suvremene intervencije koje su potrebne za fizičko očuvanje i funkcionalnost zgrade. Značaj zgrade i institucije „Zorin-doma” za grad Karlovac je nepobitan. Glavni kulturni centar Karlovca ima estetsku, ambijentalnu i kulturnu vrijednost. Od početka gradnje do danas prošlo je više od sto godina, a Gradsko kazalište „Zorin-dom” i dalje doprinosi jačanju kulturnog i javnog života Karlovca, ali i Hrvatske općenito.

Remetinečki gaj prvo je novozagrebačko planski izgrađeno naselje koje prati postavke funkcionalizma iz Atenske povelje i u kojem je stanovnicima osigurano sve za kvalitetan život. Posebnost Remetinečkog gaja je to da u odnosu na ostala novozagrebačka naselja sadrži upravne i društvene zgrade sa sadržajima za šire novozagrebačko područje, te svim pratećim sadržajima za samo naselje. U ostalim naseljima prateći sadržaji gradili su se pri kraju izgradnje stambenih zgrada, ili nikad nisu ni izgrađeni zbog prevelike želje za maksimalnom izgradnjom stambenih prostora.63 Remetinečki gaj jedno je od najzelenijih novozagrebačkih naselja, a stanovnici naselja sretni su što u svojim parkovima mogu bezbrižno gledati djecu kako se igraju, zaštićeni od prometa. Jugomontove stambene zgrade jedinstvene su u svijetu te je nužno prepoznati njihovu vrijednost s ciljem njihove zaštite i obnove kao primjer vrijedne urbanističke i arhitektonske baštine. Izvorna zamisao i urbanistički plan naselja zadržan je do danas te unutar parametara naselja nije došlo do neplanskih interpolacija kao u nekim drugim dijelovima grada. Javne ustanove u južnom potezu naselja štite stambene zgrade s parkovima od buke i prometa s Remetinečke ceste i željezničke pruge.

Povijesni grad Varšava nastaje u srednjem vijeku na obroncima rijeke Visle, a nedugo nakon osnivanja prvih naselja formiran je i njegov urbanistički plan kakav nam je poznat i do današnjeg dana. Starim gradom dominira Trg Starog grada čija funkcija kroz povijest nije uvijek bila u glavnom fokusu građana kao ni funkcija cijele četvrti Stari grad. Specifična izgradnja cijele četvrti i Trga doživljava svoj vrhunac početkom XVIII. stoljeća kada većina takozvanih kamienica dobiva finalni izgled arhitektonskog plašta kao i raspored prostorija interijera te je to razdoblje znano kao zlatno doba Varšave. Iako Stari grad kroz povijest gubi na značaju, on nikako nije izgubio vrijednost u očima arhitekata, povjesničara umjetnosti, konzervatora, a najmanje građana. Razdoblje II. svjetskog rata pokazalo je tu činjenicu istinitom i iako je jedan od ciljeva njemačkih sila bio u potpunosti izbrisati poljsku kulturu, poljski narod, predvođen stručnjacima na polju očuvanja spomeničke baštine, uspio se, nakon silne štete koja je učinjena gotovo svim gradovima, vratiti u život. Podzemne organizacije nisu gubile vrijeme te su se planovi obnove Varšave počeli razrađivati još za vrijeme trajanja rata. Po završetku rata stavovi su bili podijeljeni, ali je na kraju ipak odlučeno kako će se Stari grad u potpunosti rekonstruirati prema poznatoj dokumentaciji i silnim inventarizacijama koje su provođene prije, a i za vrijeme rata. Ovaj iznimno veliki zahvat osigurao je Varšavi mjesto na UNESCO-vom popisu zaštićene svjetske baštine i iako su mišljena bila podijeljena i prije i nakon obnove pa i danas, svi se mogu složiti kako se radi o jedinstvenom i iznimno velikom pothvatu. Ovaj rad će ga približiti kroz jedan segment cijele četvrti, a to je Trg Starog grada. Opis svake pojedinačne kamienice koje se nalaze uz Trg pokušat će približiti odluku o potpunoj rekonstrukciji grada te podignuti tešku zavjesu s ove teme o kojoj je do sada uglavnom poznato samo kako je jedinstven primjer poratne obnove. Historical city of Warsaw was formed in the Middle ages on the slopes of river Vistula and not long after the formation of first settlements the urban plan of the city was completed and it remained that way to this day. Old Town Market Place is the dominant feature of the Old Town but throughout the history its function was sometimes out of focus in the eyes of the citizens as well as the function of the whole Old Town complex altogether. Specific construction of the whole quarter was at its peak at the beginning of XVIII. century which was the period when most of so-called kamienicas got their final architectural shape as well as the interior room layout. That period was also known as the golden age of Warsaw. Although Old Town was losing its significance throughout the history, it never lost value for all the achitects, art historians, conservators and least of all for its citizens. Times of 2nd World War proved that thesis was a fact. When the main goal for German forces was to completely destroy Polish culture, Polish people, lead by experts in the field of preservation of monumental heritage, managed to get back to life even after all the damage that was made. Underground organisations did not waste time and the plans for the renovation of Warsaw were being made during the war. After the war ended attitudes were divided but it was decided that the Old Town will be completely reconstructed afterall and it will all be based on documentation and inventarisations done before and during the war. This exceptionally great intervention ensured that Old Town of Warsaw would get on the list of protected heritage of UNESCO. Although there was a division in stances before and after the renovation and even nowadays, we can all still agree that it is a unique and major undertaking. This thesis sheds a bit of light on the whole process of renovation through one small segment of the whole complex and that is the Old Town Square Market

Данная дипломная работа посвящена жизни и деятельности архитектора Петра Павловича Фетисова. Петр Павлович Фетисов сделал замечательную карьеру в Российской империи, а в 1920 году переехал в Загреб и там активно продолжил свою деятельность. Несмотря на это, специальная литература его имя почти не упоминает. Петр Павлович Фетисов родился в 1877 году в Москве, в купеческой семье. В 1895 году окончил московское Реальное училище Воскресенского и поступил в Институт гражданских инженеров императора Николая I в Сант-Петербурге. В 1900 году Фетисов окончил Институт по первому разряду со званием гражданского инженера, а потом отбывал воинскую повинность. В 1902 коротко работал сверхштатным техником строительного отделения Московского губернского правления. В том же году поступил в Архитектурный отдел Императорской Академии художеств в Санкт-Петербурге. В 1906 году Петр Павлович окончил Академию по первому разряду со званием архитектора-художника. После диплома был послан Комиссией Императорской Академии наук в Лондон, с целью подготовиться к профессорскому званию. В Британском музее Фетисов прослушал курсы по истории классического искусства, по искусству Древнего Востока и исламского искусства, сдал экзамены и работал помощником заведующего в отделе восточных древностей. В Лондоне в 1906 году участвовал и в VII Международном съезде архитекторов. Вернувшись в Российскую империю в 1908 году, начал преподавать архитектуру и руководить архитектурным черчением и проектированием в Санкт-Петербургском политехническом институте. В том же 1908 году участвовал в организации Международной строительно-художественной выставке в Санкт-Петербурге, а в то же время начал публиковать свои работы в специальных журналах. Уже в 1909 году опять был командирован в Мюнхенский университет, где слушал курсы по исламскому искусству и искусству средних веков, защищал ряд семинаров и написал диссертацию. Вернувшись в Санкт-Петербург, Петр Павлович работал преподавателем архитектуры и истории искусств и руководителем по архитектурному проектированию на Курсах Общества поощрения художеств, в Женском политехническом институте, Институте гражданских инженеров императора Николая I и Политехническом институте императора Петра I. Летом в тот же период совершал научные экспедиции в Среднюю Азию с целью изучения памятников искусства. В 1909 году стал почетным членом Московского археологического института. До начала Первой мировой войны его рисунки печатались в журналах «Зодчий», «Ежегодник Общества архитекторов-художников», и «Известия Общества гражданских инженеров». Статьи Фетисова «Планы древнего Вавилона» (1913 г.), «Подставка для корана мечети Баби-ханым в Самарканде» (1914 г.) и статья о выставке и лекции Фетисова «Архитектурные памятники эпохи Тимуридов в Самарканде» в Императорском обществе СПб. архитекторов (1914 г.) были опубликованы в журнале «Зодчий». Петр Павлович спроектировал здание дом Хренникова (1910-1913) в городе Екатеринослав. Дом спроектирован в стиле модерна с влиянием народной архитектуры. Во время Великой отечественной войне дом был сожжен, а позже реставрирован не совсем в формах проекта Фетисова. По всей вероятности, Петр Павлович представил проект дома Хренникова на V Всероссийском съезде зодчих в Москве в декабре 1913 г. В самом начале Первой мировой войны Фетисов стал добровольцем и был послан на службу на Украину. Несмотря на войну, Фетисов продолжал свою работу. В журнале «Зодчий» в 1914 и 1915 гг. опубликованы рисунки киевских памятников, а вышла и серия открыток по его рисункам украинских памятников. Фетисов спроектировал храм-памятник для павших смертью в войну на Братском кладбище в Киеве. Проект храма был разработан в неорусском стиле и стиле модерн. Первый камень положила императрица Мария Федоровна, мать императора Николая II, в 1916 году. Из-за войны и революции 1917 г., храм никогда не был законченным. В 1917 году Петр Павлович работал профессором и руководителем в Киевском археологическом институте и Киевской высшей художественной школе. В 1918 г. перешел на службу в Добровольческую армию Деникина. В 1919 году заболел малярией и ревматизмом, из-за чего был эвакуирован в Сербию. В начале 1920 оздоровился и вступил в контакт с ректором Технической высшей школы в Загребе. В апреле того же года начал работать ассистентом на Архитектурном отделе этой школы. Петр Павлович преподавал «Архитектурные формы древнего мира» и «Историю искусств древнего мира», и достиг степени доцента на Технической высшей школы. Его акварели архитектурных памятников Загреба были опубликованы в форме серии двенадцать открыток. Иностранцы в Королевстве Сербов, Хорватов и Словенцев могли работать над архитектурным проектами, не могли получить лицензию строителя и архитектора, т.е. не могли поставить свою подпись на проектах. Это осложняет вопрос архитектурной деятельности Петра Павловича в Загребе. Источники «традиционно» атрибуируют Фетисову фасад Югославского банка на углу площади Елачича и Прашкой улицы, фасад здания компании «Народная лесная промышленность» на площади Мажуранича в ателье Фишер и фасад здания компании «Фабрика таннинов и паропила Нашице» на углу площади Марулича и улицы Вукатиновича в ателье Карнелутти. Петр Павлович Фетисов в Хорватии прожил только шесть лет. Он умер 5 ноября 1926 г. в Загребе и был похоронен на городском кладбище Мирогой. Могила не сохранилась.