Search

In trying to understand God and faith in a proper way, philosophy and theology could be very complementary. I would like to review and examine a few modern challenges and relationships between philosophy, theology and faith, seen also from important hints from history of these disciplines. I shall just take some points I consider as the most interesting. I would suggest that the most important relationship between philosophy and theology is threefold: pure philosophical works arguing for theistic conclusion; philosophical explications of existing theological matters, and there is philosophical theology – mixed philosophical and theological components densely intertwined in texts. I give some examples of problems of interest for both disciplines and what significance the solutions, in general, can have for practical faith., U nastojanju da se razumije Bog i vjera na pravi način, filozofija i teologija se mogu izuzetno dopunjavati. Htio bih prikazati i ispitati neke suvremene odnose i izazove između filozofije, teologije i vjere koje se mogu promotriti i iz povijesti ovih disciplina. Razmotrit ću neke točke koje smatram najzanimljivijima. Sugerirat ću da je najvažnija veza između filozofije i teologije trodijelna: postoje čisto filozofska djela koja argumentiraju za teistički zaključak; postoje djela koja filozofski ekspliciraju postojeće teološke sadržaje i postoji filozofska teologija – pomiješane filozofske i teološke komponente gusto isprepletene u tekstu. Dajem primjere zanimljivih problema za obje discipline u ovakvim odnosima te razmatram koje značenje rješenja mogu imati za praktičnu vjeru.

Zbornik radova s trinaest priloga koji iz perspektive metafizike, filozofije o Bogu, antropologije, etike, filozofije znanosti, teologije i prava tematizira tragove i putove do Prvog uzroka.

Prilog iznosi na vidjelo prisutnost enciklike Fides et ratio Ivana Pavla II. u nas, i to povodom njezine dvadesete obljetnice izlaska. S tim ciljem kronološki pokazuje osvrte na nju u našoj znanstvenoj periodici, koja se mahom vezuje uz filozofsko– teološke institucije na našem nacionalnom korpusu. Članci su većinom izlazili u časopisima Crkva u svijetu, Obnovljeni Život, Vrhbosniensia i Bogoslovska smotra, a gotovo zanemarivo na drugim mjestima. Napisi su bili prigodničarskoga karaktera, tj. izlazili su povodom objave enciklike i obilježavanja njezinih godišnjica. Riječ je o veoma dobrim prikazima čitavoga dokumenta, odnosno pojedinih njegovih dijelova u kojima je riječ o problematici kojom se autori inače bave u svojem znanstvenom radu. Oni su slijedeći okružnicu pisali o povijesno bremenitom odnosu razuma i vjere, odnosno filozofije i teologije kao znanosti o vjeri, o načelnoj otvorenosti ljudskoga duha prema istini koja je i transcendentnoga karaktera, o nužnosti filozofije za teologiju, o prirodnim znanostima i enciklici, o grozoti nihilizma koji predstavlja pravu negaciju ljudskosti te o ponudi poruke Isusa Krista koju je filozofiji pružio Ivan Pavao II. Valja spomenuti da su se pojedini autori znali i kritički osvrnuti na neke dijelove enciklike., This article highlights the presence in Croatia of John Paul II’s encyclical Fides et Ratio on the occasion of the twentieth anniversary of its publication. Hence, the article gives a chronological list of reviews on the encyclical in Croatian scientific periodicals, which are generally associated with philosophical–theological institutions in Croatia. Articles were published in the journals Crkva u svijetu (The Church in the World), Obnovljeni život (Renewed Life) and Bogoslovska smotra (The Seminarian Review) and in other places also, though the latter are almost negligible. Writings were occasional in nature, i.e., they were issued at the time of the publication of the encyclical and on the marking of its anniversaries. The aforesaid are very good presentations of the entire document or of individual sections on whatever problem the authors deal with in their scholarly endeavours. Following the encyclical, they wrote about the meaningful relationship between reason and faith throughout history, or rather philosophy and theology as the sciences of faith, of the openness, in principle, of the human spirit to the truth which is of a transcendent nature, of the necessity of philosophy for theology, of the natural sciences and the encyclical, of the abomination of nihilism which is a true negation of humanity, and of the offer of Jesus Christ’s message which John Paul II proposed to philosophy. It must be mentioned also that certain authors tended to make critical references to some sections of the encyclical.

U disertaciji se izlaže poimanje odnosa teologije i književnosti Marka Marulića (1450. – 1524.), koji se realizirao kroz ispravno shvaćanje pojma istine koju Marulić tumači kao evanđeosku istinu (božanska nauka, Sveto pismo, Biblija) i kao vrhovnu istinu (summa veritas), Krista. Svoje razumijevanje Marulić izlaže u moralno-didaktičko religiozno-teološkom djelu Dialogus de laudibus Herculis pisanim formom dijaloga, a alegorija, kao strukturna i idejna okosnica djela, realizira se između Teologa i Pjesnika koji polemiziraju o temi koja je bila veoma popularna i od velike važnosti za srednjovjekovlje. O odnosu književnosti i teologije bavili su se i drugi humanisti poput Mussata, Alighierija, Petrarke, Boccaccia, Salutatija, Dominicija, koji su kroz svoje književne radove iznosili promišljanje i zastupanje o književnosti te ga na taj način branili od skolastičara. Marulić je poput pravog humanista iznosio svoje razmišljanje o odnosu teologije i književnosti kroz svoj književni opus, među kojima su izdvojena djela Institucija, Priče, Evanđelistar, Davidijada i O poniznosti i slavi Kristovoj, u kojima je izlagao o kršćanskim krepostima, oružjima, koje su uvelike snažnije od Herkulovih herojskih kreposti. Istraživanje zadane teme provedeno je deduktivnom metodom, dok se humanistima pristupilo kronološkim slijedom. Navedenim se istraživanjem pokazalo Marulićevo shvaćanje istine, koja je ključni element za skladanje književnih djela. Istina se prepoznaje kao "bjelodana i dokazana istina", a reflektira Krista kao jedinu vrhovnu istinu. Alegorija se u književnim djelima humanističkog razdoblja ogleda kao strukturna i idejna okosnica koja prikriva istinu radi većeg užitka čitatelja. Pjesnik ima ulogu izmiritelja koji prenosi novu božansku istinu čovjeku. Pjesnička se teologija odnosi na Božji govor koji sudjeluje u božanskom činu stvaranja, pri kojoj teologija nije više razdvojena od književnosti, već je suptilno obnovljena i osvježena pored njega, a k tome i upućena prema kontemplaciji božanskog misterija. Marulić je kroz ulogu Teologa osvježio Pjesnika naučavanjem o evanđeoskoj istini, čime je književnosti osvježio u njegovom odnosu s teologijom gledajući ga kroz odraz istine. In the dissertation is presented the consideration of the relationship between theology and poetry of Marko Marulić (1450.-1524.), which was realized through the correct understanding of the notion of truth that Marulić interprets as evangelical truth (divine teaching, Holy scripture, the Bible) and as supreme truth (summa veritas), Christ. His considerations Marulić exposes in the moral-didactic religious-theological work Dialogus de laudibus Herculis written in the form of a dialogue, and allegory, as the structural and ideal frame of the work, realized between the Theologian and the Poet discussing the theme that was very popular and of great importance for the middle ages. Other humanists also dealt with the relationship between poetry and theology as Mussato, Alighieri, Petrarch, Boccaccio, Salutati, Dominici, who through their literary works presented the deliberation and advocacy of poetry and in that way defending it from the scholastics. Marulić as a true humanist presented his considerations about the relationship between theology and literature through his literary opus, in works like Institutione, Qvinqvaginta parabole, Euangelistarium, Dauidias i De hvmilitate et gloria Christi, in which he shows the Christian virtues, weapons, that are greatly stronger than the heroic virtues of Hercules. Researching the given theme was done in the deductive method, while the works of the humanists and of Marko Marulić, were approached chronologically. The named research showed Marulić’s understanding of truth, which is the key element in the making of literary works. Truth is recognized as "revealed and proven truth", and it reflects Christ as the only supreme truth. In the works from the humanistic era allegory is seen as a structural and ideal framework that hides truth, for the greater enjoyment of the reader. The poet has the role of a decedent who presents the new divine truth to man. Poetical Theology refers God’s speech which is involved in God’s act of creation, in which theology is not separated from poetry, but is subtlety renewed and refreshed around him, and in which is directed to the contemplation of the divine mystery. Marulić has through the role of Theologian refreshed the Poets teaching of evangelical truth, in which poetry is refreshed in its relationship to theology viewed through the reflection of truth.

U tekstu će biti izveden temeljni postav Pascalove filozofije kako ga je moguće pronaći u postumno objavljenoj zbirci sabranoj pod imenom Misli. Osim aporijama do kojih dospijeva Pascal prepiranjem geometrijskog i tankoćutnog duha, redanja i izravnosti, vjere i razuma i sl., pozornost će biti naslonjena i mjestima teološkog sadržaja. Kroz tekst, Pascalova filozofija bit će položena u odnos s filozofima koji u određenom smislu dijele njegov pathos, posebice predstavnicima fragmentarnog filozofiranja – od prethodnika i suvremenika (Montaigne, La Rochefoucauld), do nastavljača (romantičari, Nietzsche, Jaspers). Naposljetku, bit će ponuđena mogućnost neteističkog čitanja Pascalova teksta., In the paper, I deliver a fundamental structure of Pascal's philosophy, as it is laid out in a post-humous collection gathered under the title Thoughts. Besides apories, to which Pascal arrives through haggling of geometrical and sensible spirit, sequencing and directness, fate and reason etc., attention will also be organized around places of theological content. Through text, I will lay Pascal's philosophy in relation to philosophers who, in a certain sense, share his pathos, primarily fragmentary philosophers – from predecessors and contemporaries (Montaigne, La Rochefoucauld) to successors (romantics, Nietzsche, Jaspers). Finally, I will offer a possibility for the non-theistic reading of Pascal's text.

Vjera i nevjera u nekim vidovima filozofije, teologije i prirodnih znanosti

U članku se propituje filozofijski aspekt izgradnje kršćanskog humanizma sadržanog u enciklici Fides et ratio. Analizom odnosa autonomije filozofije i teologije izgrađuje se platforma da se sinteza vjere i razuma ne gleda u svjetlu hermetizma, nego sukladno zakonitosti autentičnosti. Autentična filozofija ne može postati teologijom, baš kao što ni autentična teologija ne može postati filozofijom. Načelom heteroafirmativnosti ostvaruje se sinteza vjere i razuma na način da se istina oslobodi formalističkog i od čovjeka otuđenog oblika stvarnosti. Egzistencijalno je relevantna istina ona koja ne isključuje, koja ima snažne integrativne mehanizme te tako pridonosi osmišljavanju ljudskog života., The article discusses the philosophical aspect of building Christian humanism contained in the Encyclical Fides et Ratio. In analyzing the reciprocal autonomous relationship between philosophy and theology, a platform has been created for the synthesis of faith and reason, not however to be seen in light of hermeticism, but in keeping with the laws of authenticity. An authentic philosophy cannot become a theology, similarly an authentic theology cannot become a philosophy. The principle of hetero–affirmation embodies the synthesis of faith and reason in such a way that the truth is liberated from a formalistic and alienated form of reality. An existentially relevant truth is one that does not exclude, one that has powerful integrative mechanisms, and that contributes to the meaningfulness of human life.

Radi se o prikazu knjige poznatog kardinala Saraha.

Članak nastoji predstaviti poimanje teologije koje je prisutno u objavljenim tekstovima prof. dr. Josipa Turčinovića (1933. – 1989.). On sam to pitanje nije izravno obrađivao, ali je poimanje teologije kao razumijevanja vjere posvuda u njega prisutno, a koji put i uzgred natuknuto. Rekonstrukcija toga modo exercito danog poimanja polazi od njegovih tekstova, koji su uglavnom kerigmatične naravi, te obrađuje najprije Turčinovićevo poimanje vjere u trojedinoga Boga kao temelja teologije. Potom su prikazane, u tekstovima razlučive, glavne dimenzije pojma teologije: ona se konfigurira kao razumijevanje vjere i govor o Bogu te kao reflektirani oblik samorazumijevanja Crkve i kao javnosti okrenuto lice vjere. U svemu je prisutna nota kritike kao vjeri i teologiji neophodno potrebnog razlučivanja datostî u Crkvi i društvu te nota prakse ili obistinjavanja vjere u životu vjernika i njegove zajednice. U završnom dijelu su istaknute neke konzekvencije koje se dadu izvesti iz Turčinovićeva poimanja teologije, a tiču se osobe teologa i njegova rada, istraživanja naše teološke baštine te neophodne polidijalogičnosti teologije u suvremenim kulturnim i društvenim uvjetima., The article tries to present the understanding of theology in the published texts of prof. dr. Josip Turčinović (1933 – 1989). He did not engage with this issue directly, but the idea of theology as understanding of faith is quite present in his thought and sometimes even pointed out. The reconstruction of this modo exercito given understanding begins with his texts, which are mostly of kerygmatic nature, and deals firstly with Turčinović´s understanding of faith in Triune God as the basis of theology. After that the article presents the main dimensions of the concept of theology that can be detected in his texts: there, theology is seen as an understanding of faith, a discourseon God, as a reflected form of self-understanding of the Church, and as the face of faith that is turned towards the public. In all of this there is a touch of critique understood as, for faith and theology, a needed discernment of facts in the Church and society, and a touch of praxis or realisation of faith in life of a believer and his/her community. The final part points out some consequences of Turčinović´s understanding of faith. These concern the theologian as a person and his/her work, research on our theological heritage, and necessary poly-dialogical character of theology in contemporary cultural and social conditions.

Autor istražuje Verešovo poimanje čovjeka i njegovu težnju za postojanjem, slobodom, besmrtnošću, vječnošću u odnosu na čovjekovu prolaznost, uvjetovanost i smrtnost; otkriva Verešov filozofsko–teološki napor u proučavanju sposobnosti čovjeka da razumskim putom spozna podrijetlo, smisao i svrhu svojega postojanja u odnosu na postojanje iskonskog Pokretača odnosno Stvoritelja koji oduvijek jest i koji se postupno objavljuje preko svojih djela i u čovjekovoj svijesti. Proučava utemeljenost i suvislost Verešova razmišljanja, razložnost i opravdanost njegova promicanja i zagovaranja filozofsko–teološkog dijaloga među filozofsko– teološkim znanostima, posebno između vjere i razuma., In the article Tomo Vereš –Promoter and Advocate of Philosophical–Theological Dialogue: The Role and Significance of Faith in Dialogue the author delves into Vereš’s concept of man and his longing for existence, freedom, immortality and eternity in respect to transience, contingency and mortality. He exposes Vereš’s philosophical– theological efforts in the course of his inquiries into man’s ability to acquire knowledge by means of reason about the origin, meaning and purpose of his existence in relation to the existence of the Prime Mover, or rather, the Creator who always was and who reveals himself gradually throught His works and in man’s consciousness. The article studies the foundedness and significance of Vereš’s reflections, judiciousness and justifiability of his endorsement and advocacy of philosophical–theological dialogue among the philosophical–theological sciences, particularly between faith and reason.

Specifičnost teme očituje se u tome što je ona vezana uz općenitu stvarnost vjere, temeljne dimenzije ljudske i kršćanske egzistencije, ali i uz osobu Josepha Ratzingera/Benedikta XVI. iz čije se perspektive teološkoga i misaonog promišljanja pokušava obrazložiti bit čina i sadržaja vjere. Obrada je teme bila zahtjevna zbog nepostojanja Ratzingerova sustavnoga govora o vjeri. On se, naime, u brojnim svojim knjigama, člancima, predavanjima, izlaganjima, meditacijama, govorima i intervjuima bavio temom vjere i njezinom aktualizacijom u kontekstu suvremenih obilježja svijeta i društva. Stoga je bilo potrebno prvenstveno proučiti kontekst njegovih, u različitim djelima, »raspršenih« misli o vjeri pa tek onda pristupiti izradi strukture rada kako bi tema bila logično postavljena i obrađena.

U članku se promišlja o doprinosu teologa i pape Josepha Ratzingera (Benedikta XVI.) na području teologije, filozofije te kršćanskog života. Konkretno se promatra situacija vjernika pred izazovima pluralnog i sekulariziranog društva koje izbjegava dublja pitanja o smislu života jer tu vjera može „nešto reći“, a čovjek često izbjegava istinu života. Cilj je člankom pokazati kako Ratzinger ulazi u sučeljavanje sa znanstvenicima različita svjetonazora s namjerom da argumentira „razloge nade koja je u nama“ (usp. 1 Pt 3, 15) i koji primjećuje da je u znanosti na pomolu „nova antropologija“ koja lišava čovjeka svakog dostojanstva stvarajući ga prema ljudskim mjerilima i željama. Zato je navještaj Boga danas kušnja teologiji te je teolog pozvan prvenstveno biti osobom molitve, tj. Božjeg iskustva kako bi djelovanje teologa bilo plodno i ljudima privlačno, tj. vodilo Bogu. Ako su djela najbolji „dokaz“ autentična svjedočenja Boga, tada je i govor o kršćanskom iskustvu bitan. Stoga članak razmatra i iskustva svetaca koji su bili osobe prokušane i valjano proživljene vjere. Za Josepha Ratzingera (Benedikta XVI.) vjera je onaj pokretač koji nudi smisao i cjelovitost ljudskog života jer čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još manje razumije tko je on sam., The article ponders the contribution of the theologian and pope Joseph Ratzinger (Benedict XVI) in the field of theology, philosophy and the Christian life. The situation of the faithful is considered in respect to the challenges of plural and secular society, that often avoids deeper questions regarding the meaning of life, because faith can “say something” while man often avoids the truth of life. The aim of the author is to show how Ratzinger enters into discussion with the scientists of different worldviews, with intention to argue “the reasons for faith in us” (1 Pt 3,15). He notes that in the science a “new anthropology” is being profiled, depriving the man of every dignity, creating it according to human measures and desires. Therefore, the annunciation of God today is a test for theology, and the theologian is invited to be a man of prayer, of God’s experience, in order to render fruitful and appealing the mission of the theologian, and as such - leading to God. Deeds are the best “proof” of an authentic testimony of God, therefore, the discourse of Christian experience is important, so the article ponders the experience of the saints, persons of a tested and soundly lived faith. For Joseph Ratzinger (Benedict XVI), faith is the mover offering sense and wholeness of the human life, because man without God does not know where he is going to, and even less understands who it is.

U članku se istražuje kakve je posljedice imala iznenadna promjena Pavlova života pred Damaskom na njegovu osobnu vjeru i što je to značilo za vjeru zajednica koje su nastale iz poganstva njegovim navještajem evanđelja. Kako je od biblijske vjere u jednoga i jedinoga Boga Izraelova došlo do vjere u Isusa Krista? Iz toga nužno proizlazi pitanje odnosa u Pavla vrlo naglašene kristologije i stvarne teologije. Nadalje, da bi se osvijetlio pojam i sadržaj vjere u Pavlovim poslanicama, potrebno je usredotočiti se na odnos obraćenja i vjere te evanđelja i vjere. Isto tako je važno odrediti pravo značenje Pavlove specifične teme opravdanja po vjeri jer o tome ovisi integracija njegovih kršćanskih zajednica poganskog podrijetla u povijest spasenja. Predmet zanimanja članka je također i ostvarenje vjere u svakodnevici života, odnosno kršćanska etika, kao i buduća dimenzija ili odnos vjere i nade., This article explores the consequences which the sudden change in Paul’s life until Damascus had on his personal faith and what it meant for the faith of communities that emerged from paganism based on his proclamation of the Gospel. The article also explores how the biblical faith in the one and only God of Israel became faith in Jesus Christ. From this necessarily follows the question of the relationship

Ljudski govor o Duhu Svetom može biti samo naznaka susreta s misterijem koji stalno izmiče ljudskoj težnji za znanjem. Jer, za vjernika je on sasvim konkretna ljubav. Pa iako se pritom radi o nedokučivoj objavi Božje istine o smislu svega, ni ljudska teološko-filozofska spekulacija o ovome nije besmislena. Stoga Crkva poziva suvremenog čovjeka da vjeruje, moli, razmatra, promišlja, da ima povjerenje prema njezinoj vjeri da je Bog u Isusu Kristu i u Duhu Svetom uvijek tu. No, neosporno je da su razne filozofije i ideologije u prijašnjim desetljećima, pa i stoljećima, ljudski um ustoličile kao mjeru svega, a teologija se i zbog svoje racionalne neutemeljivosti u smislu egzaktne evidentnosti kao mode vremena nerijetko gubila i gubi u beživotnoj spekulaciji. Stoga istinski kršćanski vjernik treba postati svjestan činjenice da priča o Duhu Svetom nije i ne može biti na prvom mjestu neko teološko-filozofsko raspravljanje, nego podsjećanje da je život u Bogu i s Bogom relacija ljubavi i njezina izlijeva na čovjeka i njegov svijet. Pritom unutarbožanska proizlaženja valja razumjeti kao vječno savršeni život ljubavi, koji kao stalno događanje osmišljava i čovjekovo postojanje, u što on može biti siguran prije svega na osnovi biblijske objave i njezina životnog pokazivanja i prakticiranja u Crkvi.

U ovom uvodniku autor ukratko progovara o važnosti teologije za vjeru.

U radu se govori o znanosti, filozofiji i religiji kao načinima odnosa prema svijetu i spoznaje toga svijeta. Ističe se uska povezanost vjere i znanosti te se postavlja pitanje teologije kao znanosti i uspoređuje ju se s matematikom. Naglašava se i uloga činjenica u znanosti i s tim u vezi ističe se problem induktivne spoznaje. Također se osvrće na neke kritike znanstvene metode od strane vrhunskih znanstvenika. Uz empirijski i induktivni način spoznavanja postoje i drugi načini spoznaje (deduktivno-aksiomatski, intuitivni i sl.). Ističe se da i u znanosti ima vjere. Konačno se otvara pitanje ima li u znanosti mjesta Bogu. Na kraju se postavlja pitanje koliko su vjera, Crkva i znanost bile u sukobu i je li njihov sukob bitne naravi ili je samo periferna pojava te tko zapravo koči razvoj znanosti.

Govor o »posebnim«, »privatnim« ili »specijalnim objavama« nije lišen ambivalencija, posebno u novije vrijeme. S jedne strane, teološki ih se nerijetko diskreditira, a s druge, mnogi im pristupaju nekritički. U svemu se tome iz vida lako izgubi teološki sadržaj koji one nose i koji zaslužuje biti teološki razmotren, bilo u smislu utvrđivanja teološke istinitosti, bilo u smislu traženja mogućih doprinosa za teologiju. Polazeći od ukazanja u Fatimi i viđenja M. F. Kowalske, ovaj se rad posebno bavi eshatološkim temama prisutnima u tim dvjema konkretnim »posebnim objavama«. Donoseći na poseban način eshatološke teme navedenih »posebnih objava«, u ovom se radu pokušava pokazati teološka relevantnost »posebnih objava«. Upravo one mogu pomoći prikladno komunicirati govor o raju, paklu i čistilištu suvremenomu čovjeku.

Članak promišlja neke vidove teologije vjere Tome Akvinskoga. Tomino poimanje vjere smješta se u širi kontekst problematike vjere današnjega čovjeka. Tomina misao nam služi da se kritički osvrnemo na neka pitanja današnje teologije vjere, života Crkve kao i društva. U prvomu dijelu analizira se crkveno-dogmatski, a drugomu misleći vid vjere, odnosno uloga mišljenja u vjeri. Treći dio razmatra nad sumnjom u vjeri, pri čemu se istoj temi pristupa sa stajališta teologa Karla Bartha i Josepha Ratzingera. Četvrti dio predstavlja Tomino određenje odnosa vjere i ljubavi, s posebnim osvrtom na problematiku toga istog određenja danas u Crkvi. U posljednjem, petomu dijelu, donosi se Tomino viđenje eksplicitne vjere kao i važnost teologije za duhovnost. Naime, teologija služi ljubavi, ukoliko povećava „razložnost ljubavi“., The article discusses some aspects of the theology of faith of Thomas Aquinas. Thomas' concept of faith is placed within the broader context of the issues of faith of modern man. Thomas’ thought helps us critically reflect on some of the issues of modern theology of faith, life of the Church and society. The first part analyzes the ecclesiastical dogmatic aspect of faith and the second the reflective aspect of faith, that is, the role of thought in faith. The third part discusses the suspicion of faith, approaching the subject from the perspective of theologians Karl Barth and Joseph Ratzinger. The fourth part presents Thomas’ definition of the relationship between faith and love, with a special reference to the issues of that same definition in the Church today. The fifth and last part brings the vision of Thomas’ explicit faith and the importance of theology for spirituality. Namely, theology serves love, insofar as it increases "the reasonableness of love."

Govor o »posebnim«, »privatnim« ili »specijalnim objavama« nije lišen ambivalencija, posebno u novije vrijeme. S jedne strane, teološki ih se nerijetko diskreditira, a s druge, mnogi im pristupaju nekritički. U svemu se tome iz vida lako izgubi teološki sadržaj koji one nose i koji zaslužuje biti teološki razmotren, bilo u smislu utvrđivanja teološke istinitosti, bilo u smislu traženja mogućih doprinosa za teologiju. Polazeći od ukazanja u Fatimi i viđenja M. F. Kowalske, ovaj se rad posebno bavi eshatološkim temama prisutnima u tim dvjema konkretnim »posebnim objavama«. Donoseći na poseban način eshatološke teme navedenih »posebnih objava«, u ovom se radu pokušava pokazati teološka relevantnost »posebnih objava«. Upravo one mogu pomoći prikladno komunicirati govor o raju, paklu i čistilištu suvremenomu čovjeku., In recent years especially, speech about »particular«, »private« or »special revelations« is not devoid of ambivalence. On the one hand, these are often theologically discredited and on the other hand are approached uncritically by many. In this situation the theological content which they contain and which is deserving of consideration is easily neglected regardless of whether it involves establishing theological truths, or seeking out possible contributions to theology. Setting forth from the Fatima apparitions and the visions of M. F. Kowalska, the paper deals particularly with eschatological themes in these two »special revelations«. Through a unique presentation of the latter, this paper attempts to demonstrate the theological relevancy of »special revelations«. It is precisely these revelations that can help to appropriately communicate speech about Paradise, Hell and Purgatory to modern man.

Članak promišlja neke vidove teologije vjere Tome Akvinskoga. Tomino poimanje vjere smješta se u širi kontekst problematike vjere današnjega čovjeka. Tomina misao nam služi da se kritički osvrnemo na neka pitanja današnje teologije vjere, života Crkve kao i društva. U prvomu dijelu analizira se crkveno-dogmatski, a drugomu misleći vid vjere, odnosno uloga mišljenja u vjeri. Treći dio razmatra nad sumnjom u vjeri, pri čemu se istoj temi pristupa sa stajališta teologa Karla Bartha i Josepha Ratzingera. Četvrti dio predstavlja Tomino određenje odnosa vjere i ljubavi, s posebnim osvrtom na problematiku toga istog određenja danas u Crkvi. U posljednjem, petomu dijelu, donosi se Tomino viđenje eksplicitne vjere kao i važnost teologije za duhovnost. Naime, teologija služi ljubavi, ukoliko povećava »razložnost ljubavi«

Znanstvena ovjera sekularizacije u ovome članku je okvirno područje istraživanja religiologijski relevantnih društveno-kulturalnih promjena, s posebnim naglaskom na značenju tih promjena za kršćanstvo i u samome kršćanstvu. Način na koji se promišlja o sekularizaciji pretpostavlja se kao prikladan za uvažavanje višeznačja i složenosti sekularizacijskih procesa u pogledu aktualizacije njihove hermeneutičke valjanosti za novije analize i tumačenja položaja i uloge kršćanstva i religije u suvremenom društvu i svijetu današnjice. Istodobno se nastoji oko aktualizacije relevantnih istraživanja Željka Mardešića, kako u pogledu samoga fenomena sekularizacije, tako i s obzirom na novije usporedive društveno-kulturalne procese u sadašnjosti., Scientific verification of secularization in this paper is taken as a general research framework investigating socio-cultural changes relevant in religiology, especially its consequences for Christianity and also within Christianity itself. The way secularization is here considered seems to be adequate for taking into account the polyvalency and complexity of some processes of secularization concerning its hermeneutical validity in due to further analyses and explanations of state and role Christianity and religions take in contemporary societies and in nowadays world. At the same time there is also endeavour to actualize some relevant Željko Mardešić’s researches, concerning both the phenomenon of secularization and some of comparable contemporary socio-cultural processes.

Recenzija i prikaz knjige: Mijo Nikić, Očima psihologa teologa, Zaklada biskup Josip Lang, Zagreb, 2011., 296 str. ; „Naslov knjige… podsjeća čitatelja da će u knjizi, uz puno teologije, naći obilje materijala iz psihologije. Piscu, međutim, nije bio cilj prirediti za svoga čitatelja razne informacije iz tih dviju znanosti. Obje te znanosti, i psihologija i teologija, koje on profesionalno poznaje, njemu su ustvari samo sredstvo u ovoj knjizi. Služeći se njima, on želi pripremiti svoga čitatelja da postane zapravo otvoren i spreman za izlječiteljsku Božju riječ.“

Doktorska teza o vjeri kod Terezije Avilske u cijelosti objavljena u izdavačkoj kući Editrice Pontificia Università Gregoriana, dakle na Sveučilištu na kojem je i obranjena. U dva dijela - nauk koji polazi od iskustva (I. dio) i dinamizam vjere (II. dio) - autor kroz sedam poglavlja pokazuje kako Terezija Avilska u svojim spisima svjedoči o svojim mističnim iskustvima. Riječ je o posebnoj formi iskustva vjere. Ta su iskustva polazište Terezijinih promišljanja o vjeri (I, 1). Vjera je kod Terezije življena i mišljenja unutar mističnog iskustva koje je u trostrukom i neodvojivom affectus, intellectus i confessio fidei izvor i forma njene spoznaje (I, 2). Nauk vjere (kod) svete Terezije Avilske rađa se i oblikuje u molitvi shvaćenoj kao razgovor s Bogom za koga znamo da nas voli. Molitva je kod Terezije pravi locus theologicus i hermeneutski ključ svih njenih djela (I, 3). Njen nauk koji polazi od iskustva prezentiran je u drugome dijelu knjige preko četiri velike perspektive: teološko- trinitarna (II, 1), kristološka (II, 2), antropološka (II, 3) i ekleziološka (II, 4) kojima je, svakoj, posvećeno jedno poglavlje. Iz te strukture koju zapravo nude sedme odaje Terezijinog najzrelijeg djela Zamak duše, autor je ponudio definiciju vjere kod Terezije Avilske kao događaja u kojem se Trojedini Bog objavljuje i djeluje u Isusu Kristu djelujući spasenjski u životu čovjeka koji zbog toga postaje novo stvorenje sposobno živjeti i ispovijedati novi život u Crkvi, dakle, ljubiti i služiti.

U radu se tematizira problem odnosa filozofije i teologije te se ukazuje na razne mogućnosti pristupa tom problemu. Navode se specifičnosti tih dviju znanosti i traži se kriterij njihove znanstvenosti kako bi se mogle konstituirati kao znanosti. Kao primjer filozofskog pristupa ističe se Heideggerovo stajalište o njima i njihovu odnosu. Govori se u kojem je smislu teologija pozitivna znanost, ali i u čemu je ta pozitivnost drukčija od pozitivnosti drugih znanosti. Također se tematizira poznata fraza da je filozofija sluškinja teologije. Govori se o bezpretpostavnosti kao kriteriju znanstvenosti i pokazuje se da bezpretpostavnost ne može postojati ni u prirodnim znanostima te su prirodne i druge znanosti jednako upitne u svojoj znanstvenosti kao i teologija. Kao minimalni kriterij znanstvenosti navodi se odsutnost protusklovlja, ispravna dedukcija, točnost i razumljivost.

U radu se tematizira problem odnosa filozofije i teologije te se ukazuje na razne mogućnosti pristupa tom problemu. Navode se specifičnosti tih dviju znanosti i traži kriterij njihove znanstvenosti kako bi se mogle konstituirati kao znanosti. Kao primjer filozofskog pristupa ističe se Heideggerovo stajalište o njima i njihovu odnosu. Govori se o tome u kojem je smislu teologija pozitivna znanost ali i u čemu je ta pozitivnost drugačija od pozitivnosti drugih pozitivnih znanosti. Za Heideggera je teologija samostojna ontička znanost, ne tek puki nastavak filozofije kako se smatra prema vulgarnom stajalištu. Također se tematizira poznata fraza da je filozofija sluškinja teologije. Kako se prava znanost može temeljiti na vjeri? U tom se kontekstu govori o bespretpostavnosti kao kriteriju znanstvenosti i pokazuje se da bezpretpostavnost ne može postojati ni u prirodnim znanostima te da su prirodne i druge znanosti jednako upitne u svojoj znanstvenosti kao i teologija. Kao minimalni kriteriji za znanstvenost znanosti navode se odsutnost protuslovlja, ispravna dedukcija, točnost i razumljivost. Prema tim kriterijima teologija je jednako znanost kao i druge znanosti., The most appropriate way of examining the relationship between philosophy and theology is from a scientific viewpoint since both are sciences. They can both be examined, just like their relationship, from a theological and philosophical perspective. It is therefore necessary that the relationship between theology and philosophy is one of mutual dialogue. Their true status can only be reached through ‘theologizing’ and ‘philosophising’. The example of a philosophical approach to the relationship between philosophy and theology is Heidegger’s examination of that very relationship. A philosopher investigates reality as a natural reality, whilst a theologian investigates it as a supernatural reality. The parallel between philosophy and theology can be seen in the fact that each has its own theory of knowledge: noetics as a theory of knowledge about the natural being, and fundamental theology or apologetics as a theory of knowledge about the supernatural being. When it comes to the relationship between faith and knowledge, there is still a predominant superficial understanding according to which the increase of knowledge and the progress of science render faith pointless and redundant. Faith, however, is not a blind and uncritical acceptance of something that is not known. Knowledge is an integral part of faith just as faith is an integral part of knowledge. This is not about confronting two basic sciences, philosophy and theology, but about seeing if they both respect the criteria of science according to which they can be merely compared. As a methodological minimum, the criteria of absence of contradiction, correct deduction, accuracy and intelligibility are suggested. Considering these, theology is no less a science than other sciences. Philosophy is not a subordinate science to theology, but is its supporting (assisting) science, whilst theology is not possible without the philosophical opinion. Therefore, they are complementary. The difference is that the unity of philosophers does not lead to some ‘philosophical faith’ whilst a theologian confirms his opinion before itself and before a community of believers.

Opsežno područje suvremene filozofije religije također obuhvaća problematičan odnos između vjere i ateizma. Autor se svom diplomskom radu osvrće na bogat propovjednički, katehetski i filozofski opus pomoćnog zagrebačkog biskupa Mije Škvorca koji se istaknuo svojim nastojanjima u izgradnji dijaloga između marksista i kršćanskih intelektualaca u bivšoj Jugoslaviji. Primjer takvih nastojanja su javne tribine 1967., na kojima je raspravljao s poznatim marksistom Brankom Bošnjakom. Vjera i ateizam su podjednako prisutni u povijesti i kulturi. Prije svega, objavljene religije se razlikuju od ostalih religija svijeta jer su utemeljene na objavi jednog Boga. Svim religijama i religioznim sustavima zajedničko je religiozno iskustvo. Ono se odrazilo i na ostala područja ljudskog duha: u književnosti, umjetnosti, filozofiji i povijesti. Prigovori ateista s kojima je biskup Škvorc vodio rasprave su se upravo temeljili na argumentu subjektivnosti religioznosti. Suvremeni ateizam je uvjerenje koje se oslanja na objektivnim datostima koje pružaju znanstvene discipline. Ipak, koliko god zasluge znanosti bile neupitne za stupanj ljudskog razvoja ona nailazi na prepreke u razumijevanju temeljnih pitanja o smislu postojanja čovjeka i svemira, i ideje o Bogu kao početku svega i konačnoj svrsi.

Nužnost prezentacija teologije u kontekstu njezina vremena - ne samo u smislu "hvatanja koraka" s vremenom, nego i u smislu kritike aktualnog vremena jer vjera je također "kontrakultura".

Nakon više od stotinu godina enciklika Fides et ratio (1998.) postavlja iznova pitanje o odnosu teologije i filozofije. Taj je odnos posljednji put obrađivao Lav XIII. 1879. godine. Ivan Pavao II. preuzima nauk Lava XIII., ali stavlja nove odlučujuće naglaske: treba razlikovati vjeru i mišljenje, no oni se istodobno i prožimaju. Bez mišljenja vjera je ništa (Augustin). Iz toga proizlaze zaključci koje Ivan Pavao II. samo djelomično povlači. Članak donosi najprije pregled Enciklike, potom opisuje stajalište Lava XIII. i karakterizira zaključno ono »sada« vjere i razuma prema Ivanu Pavlu II. Zaključak tvore posljedicu za današnju filozofsku izobrazbu teologa., Die Enzyklika »Fides et Ratio« (1998) stellt - nach über hundert Jahren Kirchengeschichte - die Frage nach dem Verhältnis von Theologie und Philosophie neu. 1879 hatte Leo XIII. dieses Verhältnis zum letzten Mal behandelt. Johannes Paul II. greift die Lehre von Leo auf, setzt aber entscheidende neue Akzente: Glauben und Denken sind zu unterscheiden, aber sie durchdringen sich zugleich. Ohne Denken ist Glaube nichts (Augustinus). Daraus ergeben sich Folgerungen, die Johannes Paul II. nur zum Teil zieht. - Der Artikel gibt zunächst eine Übersicht über die Enzyklika, behandelt dann die Position Leos XIII. und charakterisiert anschließend das »Jetzt« von Glauben und Vernunft nach Johannes Paul II. Den Beschluss bilden einige Folgerungen für eine heutige philosophische Bildung von Theologen. A translation of this article is published in Croatian in a printed version in: Bogoslovska smotra, 78 (2008) 4,721-740. A German version is available on-line only., After more than 100 years the encyclical Fides et Ratio (1998) once again raises the question of the relationship between theology and philosophy. That relationship was last analysed by Leo XIII in 1879. Pope John Paul II takes over the teachings of Leo XIII but places new decisive highlights: should we differentiate faith and thought yet at the same time they pervade. Without thought, faith is nothing! (St. Augustine). This leads us to the conclusions that John Paul II partially draws. The article first presents an overview of the encyclical and then describes Leo XIII position and characterises the conclusive »now« of faith and reason according to John Paul II. The conclusion forms the consequences for current philosophical education of the theologian.

Strauss, David Friedrich (1808-1874), njemački protestantski teolog. Mladohegelovac, prof. teologije u Tubungenu (do 1836). Najpoznatije mu je djelo Život Isusov obrađen kritički (I-II, 1835-36), koje je izazvalo veliku polemiku, ali i potaknulo na kasniji razvoj egzegeze. Pod utjecajem Hegelove filozofije i kritičke historiografije držao da su biblijski tekstovi nehistorijske i mitološke priče s filozofskom porukom. Oštro naglašava razliku između povijesnog Isusa i Krista kršćanske vjere. Polazeći od Hegelove ideje o Bogočovjeku, smatra da se ta mogućnost ne može do kraja ostvariti u jednome čovjeku (Isus), nego u čovječanstvu kao cjjelini, čime se približio materijalističkom shvaćanju. Napisao niz životopisa glasovitih ljudi (H. von Hutten, Reimarus, Voltaire i dr.).

U knjizi je obrađeno Vlačićevo poimanja uloge razuma pri razumijevanju vjere, što uključuje različite oblike filozofskog, teološkog i hermeneutičkog promišljanja.

skolastika (grč. skolastikos, lat. scholasticus, učitelj), naziv za filozofsko-znanstvena naučavanja koja nastaju u srednjem vijeku u okviru Crkve ili pod utjecajem teoloških shvaćanja. U skolastici se obnavlja antička, napose aristotelovska filozofska misao, ali filozofija ostaje u službi teologije na način da racionalni argumenti filozofije ne smiju proturječiti teološki utvrđenoj istini, odnosno objavi. Vjera je iznad uma, a filozofija je sluškinja teologiji (ancilla theologiae). Skolastika se dijeli na razdoblja: rana skolastika (o. 800-1200 - Albert Veliki, Petar Lombardijski, Anselmo Canterburejski), razvijena skolastika (do o. 1400 - Toma Akvinski, Aleksandar Haleški, Bonaventura, Duns Skot, W. Ockam), kasna skolastika (do o. 1500), novovjekovna skolastika (XVI-XVII. st.- Cajetan Suarez, Bellarmin) i novoskolastika (nakon XX.st.).

U povodu stote obljetnice rođenja luteranskog pastora i teologa D. Bonhoeffera, u ovome se osvrtu ističe njegova zasluga na području suvremene kršćanske teologije i svjedočko življenje vjere i iz vjere u jednome od najtežih trenutaka moderne povijesti čovječanstva.

Polazište ovog doprinosa čine doktrinarna i pastoralna načela Pastoralne konstitucije “Gaudium et spes” o Crkvi u suvremenom svijetu Drugoga vatikanskog koncila (7. prosinca 1965.) u pogledu teološkog utvrđivanja strukturnoga i sadržajnoga značenja pojma kulture i na tim zadanostima utemeljenog traženja prikladnih uvjeta i realnih mogućnosti promicanja kulturnog napretka u suvremenom svijetu u svjetlu Evanđelja. U doprinosu je dakle riječ o svojevrsnom teologijskom vrednovanju postojeće artikulacije kulture u “Gaudium et spes”. No, da bi takvo vrednovanje dosegnulo određenu razinu obuhvatnosti i kontekstualnosti, autor u prvom dijelu doprinosa obrađuje pojam kulture u svjetlu povijesnih, antropoloških, socioloških, etnoloških i religijskih začetaka, razvoja i utjecaja kulture i kulturnog napretka. Ta je obrada poduzeta na temelju analize postavki u nekim važnim teološkim istraživanjima posljednjih desetljeća u svijetu. Na tim se osnovama postupno gradi jedan povijesno-kritički uvod, u smislu prethodnoga sustavnoga teologijskog vrednovanja ideje kulture i kulturnog napretka, a za potrebe kasnije obuhvatnije analize koncilskog poimanja i vrednovanja kulture te njegovog izričitog naloga za promicanjem kulturnog napretka u suvremenom svijetu. Po sudu autora u kontekstu specijalističkih teoloških rasprava o kulturi stoji glavno kršćansko pitanje o nastojanjima Crkve glede definiranja novih i autentičnih kriterija za evangelizaciju, kao izvornu i prvotnu zadaću Crkve, suvremenoga svijeta dinamičkih i evolutivnih procesa, tj. svijeta koji počiva na rezultatima velikih povijesnih, društvenih i znanstvenih metamorfoza koje su na općedruštvenom planu već nametnule nove vrijednosne paradigme. Nenadmašiva novost Radosne vijesti jednostavno se mora susresti s neupitnim povijesnim, društvenim i znanstvenim novostima, tj. s očitim društvenim, kulturnim i civilizacijskim promjenama koje je Crkva do prije Koncila nevoljko priznavala ili čak prešutno odbacivala ili, pak, izričito osuđivala, a koje su snažno utjecale ili neprestano utječu na oblikovanje svijesti i mentaliteta ljudi, uključujući dakako i kršćane, s novim pogledima na svijet, čovjeka, povijest, znanost, tehniku, prirodu, društvo, politiku, religiju pa onda neminovno i na samu vjeru. Zbog toga je takozvana moderna kultura, zajedno s neumoljivim zahtjevom za promicanjem integralnoga kulturnog napretka, postala prvorazredni i urgentni izazov za Crkvu općenito, što u skladu s njezinim teološkim određenjem u prvom redu znači za njezino evangelizacijsko poslanje u suvremenom svijetu, dotično društvu. Ta se spoznaja u drugom dijelu doprinosa temeljito i kritički propituje i vrednuje upravo u svjetlu koncilskog nauka o kulturi u “Gaudium et spes”. Nema nikakve sumnje da se inkulturacija evanđelja u modernu kulturu ili, još šire, u nove civilizacijske stečevine čovječanstva mora odvijati logikom same evanđeoske vjere, a ne logikom prevladanih i zastarjelih teoloških i pastoralnih modela koji više otežavaju nego što olakšavaju susret evanđelja i kršćanske vjere s modernom kulturom, tj. s njezinim pozitivnim i hvalevrijednim stečevinama dostojnima evanđelja i vjere. U tu svrhu, a na pozadini prethodnih analiza kulture iz etimologijske perspektive, zatim iz njezinih bitnih obilježja kao i iz nekih problemskih vidova pokušaja definiranja kulture, autor iznosi jedno teologijsko vrednovanje kulture u koncilskom duhu i smislu, nastojeći naznačiti neke žarišne točke oko kojih ne bi smjelo biti parničenja pri utvrđivanju kriterija za novo – postkoncilsko i obnovljeno – evangelizacijsko poslanje Crkve u suvremenom svijetu., The starting point of this contribution are the doctrinally and pastoral principles of the Pastoral Constitution “Gaudium et Spes” about the Church in contemporary world of II. Vatican Council (7th December, 1965) with regard to theological determination of structural and content-related meaning of culture and searching for the appropriate conditions and real possibilities in contemporary world in the light of the Gospel. Actually, the contribution is about a specific theological evaluation of the existing evaluation of culture in “Gaudium et Spes”. But, if such evaluation should reach a certain level of coverage and contextuality, the author, in the first part of this contribution, treats the idea of culture in the light of historical, anthropological, sociological, ethnological and religious origins, of the development and influence of culture and cultural progress. The treatment has been done on the basis of the analysis of theses in some important theological investigations in recent decades in the world. On these bases a historical-critical introduction has been gradually built up, in terms of previous systematic theological evaluation of the idea of culture and cultural progress, and for the needs of the subsequent more comprehensive analysis of the Council’s understanding and evaluation of culture and the Council’s explicit order to promote cultural progress in contemporary world. In the author’s opinion, in the context of specialized theological disputes on culture, there stands the main Christian issue on the efforts of the Church to define new and authentic criteria of evangelisation, as an original and primary task of the Church of contemporary world, the world of dynamic and evaluative processes, i.e. the world that rests on the results of great historical, social and scientific metamorphoses that have already imposed new value paradigms on a general social level. The unsurpassed novelty of Good News simply must encounter the unquestionable historical, social and scientific news, i.e. the obvious social, cultural and civilization changes that the Church reluctantly admitted before the Council or even tacitly renounced or explicitly condemned. But, anyway, these changes strongly influenced or have been still influencing on the formation of human conscience and mentality, including the Christians, of course, with new views on the world, man, history, science, technique, nature, society, politics, religion, and then inevitably, on the faith itself. That’s the reason why the so called modern culture, together with relentless demand for the promotion of an integral cultural progress, has become the primary and urgent challenge for the Church in general, and that primarily means, in accordance with its theological attribute, a challenge for its mission of evangelisation in contemporary world, in the particular society. That cognition is thoroughly and critically analysed in the second part of the contribution. It is evaluated in the light of the Council’s doctrine on culture in “Gaudium et Spes”. There is no doubt that the inculturalization of Gospel into modern culture, or even more broadly, into new civilization achievements of mankind, has to develop by the logic of evangelic faith itself, and not by the logic of the obsolete and outdated theological and pastoral models that more often destruct than relieve the encounter of Gospel and Christian faith with modern culture, i.e. with its positive and praiseworthy achievements worthy of Gospel and faith. For this purpose, on the basis of previous analyses of culture from the etymological perspective, then also from its essential features as well as from some problem aspects of trying to define culture, the author presents a theological evaluation of culture in the spirit and sense of the Council, trying to point out some focal points that should not be the matter of dispute when determining the criteria for the new post-Council and restored evangelic mission of the Church in contemporary world.

Autor se bavi trajnim filozofsko-teološkim pitanjem o odnosu vjere i razuma pristupajući ovoj problematici osobito kroz iskustvo ranoga kršćanstva koje je svojim odnosom prema filozofiji uvelike odredilo stavove kršćanskih pisaca i cjelokupne teologije sve do naših dana. Stav o nespojivosti vjere i razuma (kršćanstva i filozofije) zastupala je tek manjina ranokršćanskih mislitelja, dok je većina držala kako između spoznaje razumom (filozofije) i spoznaje vjerom (teologije) postoji sklad i jedinstvo. Istaknuti pobornici takva mišljenja jesu Justin, Klement Aleksandrijski i Augustin. Taj skladni odnos koji je trajao stoljećima poremećen je suvremenim razdvajanjem i indiferentnošću, što je dovelo do obostranoga osiromašenja. Na to upozorava enciklika pape Ivana Pavla II. Fides et ratio koja na tragu crkvenih otaca ponovno želi uspostaviti tu nasilno narušenu harmoniju između ovih neodvojivih stvarnosti., The author deals with permanent philosophical-theological question about relation of religion and mind, approaching to this problem especially through the experience of the early Christianity, which, with its relation to philosophy, considerably determined attitudes of Christian writers and entire theology till today. The view about incompatibility of religion and mind (Christianity and philosophy) was supported by the minority of the early Christian thinkers, while the majority thought that harmony and unity exist between rational cognition (philosophy) and religious cognition (theology). Prominent advocates of such view are Justin, Clement of Alexandria and Augustin. That harmonious relation, which has lasted for centuries, is now disarranged with separation and indifference that caused mutual impoverishment. The encyclical letter of the Pope John Paul II Fides et ratio warns about that. It wants to reestablish that forcibly disrupted harmony between these inseparable realities in accordance with the Church fathers.

Polazište ovog doprinosa čine doktrinarna i pastoralna načela Pastoralne konstitucije “Gaudium et spes” o Crkvi u suvremenom svijetu Drugoga vatikanskog koncila (7. prosinca 1965.) u pogledu teološkog utvrđivanja strukturnoga i sadržajnoga značenja pojma kulture i na tim zadanostima utemeljenog traženja prikladnih uvjeta i realnih mogućnosti promicanja kulturnog napretka u suvremenom svijetu u svjetlu Evanđelja. U doprinosu je dakle riječ o svojevrsnom teologijskom vrednovanju postojeće artikulacije kulture u “Gaudium et spes”. No, da bi takvo vrednovanje dosegnulo određenu razinu obuhvatnosti i kontekstualnosti, autor u prvom dijelu doprinosa obrađuje pojam kulture u svjetlu povijesnih, antropoloških, socioloških, etnoloških i religijskih začetaka, razvoja i utjecaja kulture i kulturnog napretka. Ta je obrada poduzeta na temelju analize postavki u nekim važnim teološkim istraživanjima posljednjih desetljeća u svijetu. Na tim se osnovama postupno gradi jedan povijesno-kritički uvod, u smislu prethodnoga sustavnoga teologijskog vrednovanja ideje kulture i kulturnog napretka, a za potrebe kasnije obuhvatnije analize koncilskog poimanja i vrednovanja kulture te njegovog izričitog naloga za promicanjem kulturnog napretka u suvremenom svijetu. Po sudu autora u kontekstu specijalističkih teoloških rasprava o kulturi stoji glavno kršćansko pitanje o nastojanjima Crkve glede definiranja novih i autentičnih kriterija za evangelizaciju, kao izvornu i prvotnu zadaću Crkve, suvremenoga svijeta dinamičkih i evolutivnih procesa, tj. svijeta koji počiva na rezultatima velikih povijesnih, društvenih i znanstvenih metamorfoza koje su na općedruštvenom planu već nametnule nove vrijednosne paradigme. Nenadmašiva novost Radosne vijesti jednostavno se mora susresti s neupitnim povijesnim, društvenim i znanstvenim novostima, tj. s očitim društvenim, kulturnim i civilizacijskim promjenama koje je Crkva do prije Koncila nevoljko priznavala ili čak prešutno odbacivala ili, pak, izričito osuđivala, a koje su snažno utjecale ili neprestano utječu na oblikovanje svijesti i mentaliteta ljudi, uključujući dakako i kršćane, s novim pogledima na svijet, čovjeka, povijest, znanost, tehniku, prirodu, društvo, politiku, religiju pa onda neminovno i na samu vjeru. Zbog toga je takozvana moderna kultura, zajedno s neumoljivim zahtjevom za promicanjem integralnoga kulturnog napretka, postala prvorazredni i urgentni izazov za Crkvu općenito, što u skladu s njezinim teološkim određenjem u prvom redu znači za njezino evangelizacijsko poslanje u suvremenom svijetu, dotično društvu. Ta se spoznaja u drugom dijelu doprinosa temeljito i kritički propituje i vrednuje upravo u svjetlu koncilskog nauka o kulturi u “Gaudium et spes”. Nema nikakve sumnje da se inkulturacija evanđelja u modernu kulturu ili, još šire, u nove civilizacijske stečevine čovječanstva mora odvijati logikom same evanđeoske vjere, a ne logikom prevladanih i zastarjelih teoloških i pastoralnih modela koji više otežavaju nego što olakšavaju susret evanđelja i kršćanske vjere s modernom kulturom, tj. s njezinim pozitivnim i hvalevrijednim stečevinama dostojnima evanđelja i vjere. U tu svrhu, a na pozadini prethodnih analiza kulture iz etimologijske perspektive, zatim iz njezinih bitnih obilježja kao i iz nekih problemskih vidova pokušaja definiranja kulture, autor iznosi jedno teologijsko vrednovanje kulture u koncilskom duhu i smislu, nastojeći naznačiti neke žarišne točke oko kojih ne bi smjelo biti parničenja pri utvrđivanju kriterija za novo – postkoncilsko i obnovljeno – evangelizacijsko poslanje Crkve u suvremenom svijetu., The starting point of this contribution are the doctrinally and pastoral principles of the Pastoral Constitution “Gaudium et Spes” about the Church in contemporary world of II. Vatican Council (7th December, 1965) with regard to theological determination of structural and content-related meaning of culture and searching for the appropriate conditions and real possibilities in contemporary world in the light of the Gospel. Actually, the contribution is about a specific theological evaluation of the existing evaluation of culture in “Gaudium et Spes”. But, if such evaluation should reach a certain level of coverage and contextuality, the author, in the first part of this contribution, treats the idea of culture in the light of historical, anthropological, sociological, ethnological and religious origins, of the development and influence of culture and cultural progress. The treatment has been done on the basis of the analysis of theses in some important theological investigations in recent decades in the world. On these bases a historical-critical introduction has been gradually built up, in terms of previous systematic theological evaluation of the idea of culture and cultural progress, and for the needs of the subsequent more comprehensive analysis of the Council’s understanding and evaluation of culture and the Council’s explicit order to promote cultural progress in contemporary world. In the author’s opinion, in the context of specialized theological disputes on culture, there stands the main Christian issue on the efforts of the Church to define new and authentic criteria of evangelisation, as an original and primary task of the Church of contemporary world, the world of dynamic and evaluative processes, i.e. the world that rests on the results of great historical, social and scientific metamorphoses that have already imposed new value paradigms on a general social level. The unsurpassed novelty of Good News simply must encounter the unquestionable historical, social and scientific news, i.e. the obvious social, cultural and civilization changes that the Church reluctantly admitted before the Council or even tacitly renounced or explicitly condemned. But, anyway, these changes strongly influenced or have been still influencing on the formation of human conscience and mentality, including the Christians, of course, with new views on the world, man, history, science, technique, nature, society, politics, religion, and then inevitably, on the faith itself. That’s the reason why the so called modern culture, together with relentless demand for the promotion of an integral cultural progress, has become the primary and urgent challenge for the Church in general, and that primarily means, in accordance with its theological attribute, a challenge for its mission of evangelisation in contemporary world, in the particular society. That cognition is thoroughly and critically analysed in the second part of the contribution. It is evaluated in the light of the Council’s doctrine on culture in “Gaudium et Spes”. There is no doubt that the inculturalization of Gospel into modern culture, or even more broadly, into new civilization achievements of mankind, has to develop by the logic of evangelic faith itself, and not by the logic of the obsolete and outdated theological and pastoral models that more often destruct than relieve the encounter of Gospel and Christian faith with modern culture, i.e. with its positive and praiseworthy achievements worthy of Gospel and faith. For this purpose, on the basis of previous analyses of culture from the etymological perspective, then also from its essential features as well as from some problem aspects of trying to define culture, the author presents a theological evaluation of culture in the spirit and sense of the Council, trying to point out some focal points that should not be the matter of dispute when determining the criteria for the new post-Council and restored evangelic mission of the Church in contemporary world.

Clanak se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu autor polazi od aktualnoga trenda u teološkim strukama. Naime, teološki strucnjaci, izazvani problemskim pitanjima aktualnoga trenutka, sve više meusobno komuniciraju. U tom smislu autor se referira na one relevantne rezultate toga meuteološkoga (znanstvenog) komuniciranja koji u polju teologije utjecu na promjenu u obrazovnom komunikacijskom procesu. Zahvaljujuci toj (široj) meuteološkoj komunikaciji sve se više osvješcuje stoljetni problem teološko-katehetske komunikacije; radi se o problemu odnosa metode i sadržaja. U toj perspektivi, u drugom dijelu, autor, pozivajuci se na provjerene modele u praksi, razmatra uspješnost metode biblijske parabole koja afirmira katehetsku komunikaciju. Parabola je biblijska metoda cija se kompatibilnost sve više otkriva u humanistickim znanostima. Tako metoda biblijske parabole ima svoje uporište u ljudskoj osobnosti, te se pokazuje kao odgovor na potrebu razvijanja ljudskih religioznih sposobnosti, posebice sposobnosti za cuenje. Na temelju dviju vrsta parabola autor razmatra njihovu komunikacijsku valjanost u kojoj dolazi do izražaja dvojaka vjernost – vjernost sadržaju/biblijskoj poruci i vjernost katehizandu, odnosno njegovoj potrebi i sposobnosti. Ukratko, rijec je o teološko-katehetskoj kreativnosti za sve dobne skupine. U zakljucnom razmišljanju autor ukazuje na mogucnost daljnjeg razvoja takve katehetske komunikacije, posebice u stvaranju novoga govora vjere. Izabrana literatura i dva priloga u funkciji su poticaja za daljnja teorijsko-prakticna istraživanja na podrucju katehetske komunikacije., The article consists of two parts. In the first part the author takes as a starting point the actual trend in theological professions. Namely, theological experts, provoked by the current issues, have been increasingly communicating. In this respect the author refers to the relevant results of that inter-theological (scientific) communication that, in the field of theology, cause the change of educational-communication process. Thanks to that (broader) inter-religious communication we have become increasingly aware of a hundred-year-old problem, i.e. the problem of the relation between the method and content In that perspective, in the second part, the author considers, on the basis of verified models in practice, the efficiency of the method of biblical parable, which affirms the catechetic communication. Parable is a biblical method that has been increasingly used in the humanities. Thus, the method of biblical parable has its foothold in human personality, and it displays itself as an answer to the need for the development of human-religious capacities, particularly the capacity for marvelling. On the basis of two kinds of parables the author analyses their communication validity in which double credibility is expressed – credibility to the content/biblical message and credibility to the person catechised, i.e. to his/her needs and abilities. In brief, we are talking about theological-catechetic creativity for all age groups. In the final part the author points to the possibilities of further development of such catechetic communication, particularly in creating a new talk of faith. The purpose of the chosen literature and two contributions is to encourage further theoretical-practical investigations in the field of catechetic communication.

U predgovoru se govori o nastanku prijevoda te pojašnjava metodologija u prevođenju (str. V-VII), potom se donosi opširan uvod u homilije (str. IX-XXXV), te bibliografija koja podrazumijeva izdanja i studije o Teodoru Mopsuestijskom. Sam prijevod (1-190) sadrži 16 (šesnaest) Teodorovih homilija od kojih prvih deset tumači Simbol vjere na temelju Nicejsko-carigradskog Simbola vjere. Teodor je u homilijama koristio i Mopsuestijski simbol vjere. Ovih deset homilija odnose se na tumačenje Boga općenito i onda Boga Oca (I-II), šest homilija (III-VIII) posvećeno je razlaganju o Kristu. Za primijetiti je da je Krist središnja tema homilija u Simbolu vjere. Posljednje dvije homilije u razlaganju Simbola vjere posvećeno je Duhu Svetomu (IX-X). Drugih šest homilija posvećeno je razlaganju otajstava vjere, odnosno sakramentima. Jedanaesta homilija posvećena je Očenašu, sljedeće tri (XII-XIV) razlažu sakramenat krštenja, a posljednje dvije (XV-XVI) posvećene su tumačenju Svete mise. Slijedi Kazalo biblijskih navoda (str. 191-194), te kazalo osoba, stvari i pojmova (195-206). Na str. 207 nalazi se Sadržaj.

U ovom radu autor se bavi odnosom teologije i kršćanskog života odnosno pitanjem Jedinstva između nauke i života, znanja i djelovanja, što ga Drugi vatikanski sabor u OT 16 postavlja kao zadaću pred teologiju. Raščlambom pojmova objave i vjere ukazuje se na činjenicu da ti pojmovi imaju, uz spoznajni, i svoj dinamički karakter, po čemu je vjera počelo novog života. U tom vidu i teologija kao znanost vjere ne iscrpljuje svoju zadaću formuliranjem i tumačenjem sadržaja vjere, već vodi u nasljedovanje, tj. u praksu novoga života. Rascjep između nauke i života kao jedan od temeljnih problema teologije i Crkve zahtijeva da teologija, u svojim istraživanjima, uz proučavanje sadržaja objave i njezine recepcije u vjeri tijekom povijesti, svoju pozornost usmjeri na sadašnju situaciju te traženjem rješenja za aktualne ljudske probleme pokaže daje kršćanstvo zivljena stvarnost, a sadržaj vjere ne samo istina o postojanju nego sam život., OT 16 reminds of the task of theologv to find out the harmonv between doctrine and life, knowledge and practice. The analvsis of the terminologv of revelation and faith discovers that both titles have a knowing and dvnamic character. So, faith becomes the principle of new life. In this perspective the task of theologv does not finish with the formulation and interpretation of the contents of faith, but theologv conducts to imitation, i. e. to the practice of new life. Christianitv is a living realitv. Faith contains not only the truth of existence, but it is a mere life.

This study shows how Tomo Vereš conceives philosophy of Thomas Aquinas, why and how philosophy to Aquinas is not an end in itself and that Vereš understood relationship between philosophy and theology, reason and faith. In its complete autonomy philosophy is essentially an open dialog.

Poniklo u židovskoj religioznoj tradiciji, kršćanstvo se vrlo brzo susrelo s grčkom filozofijom i poganskim ambijentom. Susret kršćanstva i filozofije, vjere i razuma, bio je neizbježan što su dobro shvatili i ranokršćanski pisci koji su iskoristili dobre plodove do kojih je filozofirajući došao ljudski razum. Većina ranokršćanskih pisaca ima pozitivan odnos prema filozofiji i nastoji uskladiti bogatstvo Objave (vjeru) i plodove filozofije (razum). Kao važnije predstavnike enciklika Fides et ratio ističe Justina, Ireneja, Klementa Aleksandrijskog, Augustina i druge koji će ostati i u budućnosti dobar primjer skladnog povezivanja vjere i razuma, teologije i filozofije.

Knjiga Umsko i nadumsko (Suvremene teme znanosti o društvu i o religiji), kako već naznačuju njezin naslov i podnaslov, sadrži tekstove koji obrađuju neke aktualne teme suvremene znanosti o društvu i o kulturi te religiologije. To će reći da se bave onim predjelima zbilje kojima se prilazi na racionalan, umski i metodičan način u empirijskom području društveno-humanističkih znanosti (ali u bitnoj njihovoj povezanosti), s jedne strane, odnosno nadumskim, supraracionalnim putom (doživljajem i vjerom) u bitno nadempirijskoj, meta-fizičkoj sferi religije, s druge (što, dakako, ne isključuje određenu racionalnost u religiji, osobito u njezinoj ustanovljenosti, uređenju života i u teologiji). To dalje znači da ovi tekstovi nužno dotiču i pitanja odnosa (raz)uma i vjere, tj. odnosa znanosti i filozofije prema teologiji kao specifičnoj racionalizaciji vjere (sacra doctrina), te pitanja o mogućnostima i dometima znanja i umovanja u odnosu spram nadnaravnoga, transcedentnog bića.

Ovaj tekst obrađuje odnos filozofije i teologije u enciklici pape Ivana Pavla II. Fides et ratio. Papin izvod toga odnosa veoma je akribičan i korektan s neotomističkoga stajališta. No, filozofija kao philosophia samobitan je oblik ljudskoga duha i kao takav neovisan o bilo kojem drugom obliku duha.

The works shows to what extent the spititual orientation of the period in wich Vergerius leved and worked formed his work, attitudes and view of the world, also including the echoes of intelolectual contents of philosophical findings, wich from his own findings and make the essence of his reflection. The focus of the work is studying the ratio between philosophical and theological discurse as one of aspects of P. P. Vergerius Jr.'s rich opus, which up to the present day has not been researched systematically and formalised in value. Although Vergerius was neither a philosopher nor a theologian, the author points out to some speculative-theoretical, philosophic and theological forms and ferments of his ideas, to the echos of the Classical humanistic culture, heritage of ideas of the Christian Middle Ages, spiritual contents of Renaissance humanism of 15. and 16. century. Vergerius' position is determined, not one-sidedly and ultimately, but according to an aspect of his work, and his importance in searching for new ways of spiritual renovation of the line Erasmus-Melanchton and forward, within the historyy of ideas and development of historical critical opinions.

Autor postavlja stari problem odnosa razuma i vjere, ali ovaj put osobito s obzirom na logički status religioznoga govora. Nakon pregleda raznih teškoća izmedu filozofskih i teoloških iskaza tijekom povijesti, najveću je pozorost usmjerio na izazove modeme logike i logičkoga pozitivizma. Autor na kraju zastupa mišljenje da se religijski iskazi mogu logički opravdati, ali ne direktno i deduktivno, nego ako ih stavimo u kontekst čitavoga ljudskog života.