Search

Obitelj je prva životna skupina kojoj pripadamo te prirodni socijalni sustav, koji ima svoju strukturu, funkcije, pravila, uloge, načine komuniciranja, načine suočavanja s problemima i njihovim rješavanjem. Obitelj predstavlja temelj socijalizacije. Socijalizacija je dugotrajan i složeni proces u kojem pojedinac u interakciji s društvenom okolinom razvija, oblikuje i uči društveno relevantne oblike doživljavanja i ponašanja: uvjerenja, stavove, vrijednosti, navike i običaje. U glavne čimbenike obiteljskog života ubrajaju se otac, majka, dijete te braća i sestre. Svatko od njih nosi određenu ulogu i pridonosi unaprjeđenju razvoja djeteta s poteškoćama. Oblici položaja djeteta s teškoćama u razvoju u svojoj obitelji usko su povezani sa sposobnošću prilagodbe roditelja novoj i iznenadnoj situaciji. Socijalna podrška obiteljima važna je za psihosocijalni razvoj djeteta i svakodnevno funkcioniranje odrasle osobe. Postoji nekoliko vrsta socijalne podrške: podrška samopoštovanju, informacijska podrška, podrška druženjem i instrumentalna podrška. Različiti oblici formalne i neformalne podrške pružaju zadovoljenje osnovnih životnih potreba i pozitivno utječu na članove obitelji. Uloga formalne podrške temelji se na informiranju i savjetovanju roditelja o mogućim rješenjima i strategijama nošenja sa izazovom. Neformalna podrška motivirana je osobnim motivima pružatelja, a ovisi o vrsti i težini invaliditeta osobe i mogućnostima pružanja i manifestira se kroz emocionalnu, informacijsku, praktičnu, financijsku i drugu podršku. Pomoću formalne i neformalne podrške obitelj može na različite načine pomoći djetetu s poteškoćama u razvoju kako bi ono postalo više samostalno i bilo pripremljeno za život u društvu.

Svaki osmi roditelj suočio se s izazovnim situacijama u roditeljstvu i primio podršku stručnih suradnika, a svaki drugi roditelj obratio bi se za pomoć odgajatelju kad bi se suočio s izazovnom situacijom u roditeljstvu.

Savjetovanje kao metoda formalne podrške za rad s pojedincem, članovima obitelji i osobama starije životne dobi primjenjuje se u zapadnom svijetu zadnjih nekoliko desetljeća. U svojoj osnovi savjetovanje može imati funkciju mijenjana, osnaživanja za promjenu, podrške, prevencije ili jednostavno poboljšanja kvalitete života osobe ili članova obitelji osoba oboljelih od Alzheimerove bolesti. Izbor funkcije ili cilja savjetovanja prvenstveno ovisi o potrebama klijenata i njihovoj svjesnosti o cilju koji žele postići u savjetovališnom procesu. Ponekad se pred pojedincem nalaze izazovi koje ne može prevladati uz tzv. nulto savjetovanje odnosno kroz razgovor s prijateljima i osobama iz okoline. U tim situacijama potrebno je potražiti stručnu pomoć od educirane osobe savjetovatelja/ice koja ima usvojene pomagačke vještine i pri tome je nepristrana i visoko etična. Podrška članovima obitelji oboljelih od Alzheimerove bolesti može biti: individualna, grupna, partnerska i obiteljska. U domovima umirovljenika i lokalnoj zajednici raširene su grupe za podršku, a individualni rad se preporuča u situacijama kada je osobi starije životne dobi ili članu obitelji potreban rad jedan na jedan i izravna podrška stručnjaka u povjerljivim uvjetima. Stručnjaci koji vode proces savjetovanja su osobe koje imaju završenu edukaciju i dodatno specijalizaciju za jedan od terapijskih pravaca, iskustvo rada u području savjetovanja i cijeloživotno usavršavanje. Savjetovanje za osobe starije životne dobi u Hrvatskoj je u procesu razvoja i svoje korijene pronalazi u praksi zapadnih zemlja, u radu u lokalnoj zajednici te kroz umrežavanja i suradnju sustava socijalne skrbi i zdravlja. Kontinuirana ulaganja u: educiran kadar, prostorne uvjete i redovite supervizije savjetovatelja put je ka kvalitetnoj podršci članovima obitelji oboljelih od Alzheimerove bolesti.

Djeca su najosjetljivija populacija pogođena ratom, te uslijed svih posljedica koje rat i izbjeglištvo donose, prijeko im je potreban savjetovališni rad. Savjetovatelji koji provode savjetovališni rad uzimaju u obzir sve kulturološke kontekste i pronalaze individualni pristup u radu s pojedinim djetetom. Karakteristike i kompetencije stručnjaka u radu s djecom ključne su zbog kompleksnosti procesa savjetovališnog rada i težine života u izbjeglištvu. Primjena savjetovališnog rada važna je i za budućnost djeteta budući da intenzivna iskustva izbjeglištva ograničavaju prostor koji djeca imaju za razvijanje budućnosti i otežavaju njihovo zdravo funkcioniranje i razvoj u sadašnjosti. Potreba za stručnjacima zadnjih godina se povećava što je primijećeno i od strane važnih svjetskih aktera koji u sve aktivnosti koje provode nastoje uključiti što veći broj psihosocijalnih intervencija. Savjetovanje kao jedna od metoda u radu s djecom izbjeglicama i njihovim obiteljima jedan je od prvih koraka u procesu sveobuhvatne inkluzije djeteta u društvo i jačanja kapaciteta za život u novoj okolini., Children represent the most vulnerable population affected by war: confronted with the adverse effects of war and refugee experience, they manifest an exceptional need for counselling support. The professionals providing counselling services carefully consider the entire cultural context and pursue an individualised approach in treatment for each child. The personal traits and competences of professionals who work with children bear particular importance in the light of the complexity of the counselling process, as well as the extremity of the refugee experience. The counselling treatment significantly contributes to the future prospects of the child in the face of the challenges of life in exile that limit the opportunities for the children’s future, and equally impair the activities of daily living and healthy development of children in the present. The need for professional service has been continuously increasing in recent years as observed by the leading global stakeholders who now include a growing number of psychosocial interventions in all of their activities. As a treatment method, the counselling of refugee children and their families represents the initial step in the process of the overall social integration of children, as well as in their empowerment for life in a new environment.

Djeca su najosjetljivija populacija pogođena ratom i čine 51% ukupne populacije izbjeglica, te uslijed svih posljedica koje rat i izbjeglištvo donose, prijeko im je potreban savjetovališni rad. Savjetovatelji koji provode savjetovališni rad uzimaju u obzir sve kulturološke kontekste i pronalaze individualni pristup u radu s pojedinim djetetom. Karakteristike i kompetencije stručnjaka u radu s djecom ključne su zbog kompleksnosti procesa savjetovališnog rada i težine života u izbjeglištvu. Primjena savjetovališnog rada važna je i za budućnost djeteta budući da intenzivna iskustva izbjeglištva ograničavaju prostor koji djeca imaju za razvijanje budućnosti kao što i otežavaju njihovo zdravo funkcioniranje i razvoj u sadašnjosti. Potreba za stručnjacima zadnjih godina se povećava što je primijećeno i od strane važnih svjetskih aktera koji u sve aktivnosti koje provode nastoje uključiti što veći broj psihosocijalnih intervencija. Savjetovanje kao jedna od metoda u radu s djecom izbjeglicama i njihovim obiteljima jedan je od prvih koraka u procesu sveobuhvatne inkluzije djeteta u društvo i jačanja kapaciteta za život u novoj okolini.

Roditelji djece s teškoćama u razvoju imaju veći intenzitet stresa u roditeljskoj ulozi, percipiraju nižu kvalitetu vlastitog i obiteljskog života, imaju manje razgranatu socijalnu mrežu a veće potrebe za socijalnom podrškom, u većoj mjeri koriste suočavanje izbjegavanjem i sl. (Guralnick, 1997). Roditelji prolaze kroz 4 faze adaptacije na djetetovu teškoću (Miller prema Ljubešić, 2003): 1. preživljavanje ; 2. traganje: a) vanjsko, b) unutarnje ; 3: smještanje ; 4: odvajanje. Faze slijede jedna iza druge, ali ne linearno već uz povremena preklapanja i regresije. Karakteristike procesa adaptacije su cirkularnost i dinamičnost. Važno je prepoznati u kojoj fazi se nalaze roditelji, kako bi im se primjereno pristupilo. Moguće je da se roditelji nalaze u različitim fazama. U praksi se pokazalo kako su obitelji s djecom s teškoćama u razvoju u većem riziku od raspadanja te je potrebno osmisliti i provoditi sustavnu podršku za obitelji djece s teškoćama u razvoju. Stoga se može reći kako adekvatna podrška ima i prevencijsku vrijednost.