Search

Promicanje duhovnoga, moralnoga, društvenoga i kulturnoga razvoja mladih zadaća je koja se provodi putem odgojno–obrazovnih i drugih društvenih institucija. Cilj ovoga istraživanja bio je identificirati koje su vrijednosti učenici osnovnoškolskoga uzrasta iskazali svojim likovnim radovima objavljenima u zbornicima temeljem natječaja Susret dječjega duhovnoga, književnoga i likovnoga stvaralaštva “Stjepan Kranjčić” od 2012. do 2021. godine., Values are transmitted in a variety of ways, most notably through upbringing. In this paper, the teaching of values education through visual/artistic communication is explored in reference to the Meeting of the Croatian Association of Children’s Spiritual Creativity „Dr. Stjepan Kranjčić”. The paper identifies the values promoted through the children’s artwork published in ten volumes of the proceedings of the Association of Children’s Literary Creativity „Kranjčić“. Children were encouraged to promote spiritual and socio–humanistic values through their art. From 2012 to 2021, the artwork of 245 children was published in the proceedings. Messages on values education with regard to spiritual, universal, cultural, political, material and vital values were transmitted through their art. Values which were promoted the most were spiritual (61%), followed by universal (27%), cultural (15%), political (4.1%), material (1.6%) and vital values, which include health and the human body at 0.8%. The children conveyed messages through their art on true faith, holiness, love, piety, kindness, hope, family, friendship, humility, knowledge, beauty of the soul, modesty, education, tolerance, interpersonal relationships, cultural heritage, job, work, strength and health. Since the competition emphasized the spiritual aspect, the hypothesis was confirmed that children expressed their spiritual values mostly through their art. By means of a combination of various teaching methods, teachers encouraged the children’s creativity and guided them toward their teaching goal — personality development through values education.

Poznavanje povijesti književnosti, koja čini dio ukupne „narodne historije“ i u kojoj se ogleda „duševni razvitak jednoga naroda“, kako ju je opisao Ivan Filipović (1823. – 1895.), zaneseni ilirac, društvena je vrijednost po sebi i dužnost koju bi trebao usvojiti svaki „savjesni rodoljub“. U radu se razmatra i analizira odgojno i obrazovno pitanje važnosti poučavanja povijesti narodne književnosti, prve potrebe obrazovanja u narodnom duhu, prema Ivanu Filipoviću. Poznavajući kontekst vremena u kojemu je živio i intelektualno stvarao, ovim će se radom pokušati dati odgovor na pitanje zašto je Ivan Filipović književnost smatrao medijem kojim se posreduju poželjne odgojne vrijednosti. Njegova “Poviest književnosti hrvatske i srbske za gradjanske i višje djevojačke školeˮ (Osijek, 1875.) temelj je za analizu u ovome radu te shodno tomu i razumijevanje Filipovićeve misli o književnosti kao odgojnom, vrijednosnom putokazu.

Motiv majke čest je motiv u hrvatskim pričama za djecu. Majka se obično prikazuje kao brižna, nježna i ljubazna, koja se brine za svoju djecu i koja ih uči važnim životnim lekcijama. Djeca se često mogu lako poistovjetiti s likovima u književnosti, a motiv majke prikazan u književnosti kao lik koji brine, štiti i voli svoju djecu može biti vrlo snažan i poticajan za dijete. U mnogim pričama majka igra ključnu ulogu u rješavanju problema i učenju vrijednosti poput ljubavi, poštovanja i odgovornosti. Cilj je ovoga rada potanko analizirati lik-motiv majke u hrvatskoj dječjoj književnosti te istaknuti posebnosti u njenoj karakterizaciji u hrvatskim pričama za djecu.., The mother's motif is a common theme in Croatian children's stories. The mother is usually depicted as caring, gentle, and kind, who takes care of her children and teaches them important life lessons. Children can often easily identify with characters in literature, and the mother motif as a character who cares, protects, and loves her children can be very strong and encouraging for a child. In many stories, the mother plays a key role in solving problems and teaching values such as love, respect, and responsibility. The aim of this work is to analyze in detail the motif of the mother in Croatian children's literature and to highlight its various forms and the lessons that can be learned from it.

Kroz egzistencijalnu potrebu čovjeka se rađa i potreba za razvijanjem i napredovanjem. Stoga odgoj smatramo neizostavnim dijelom odrastanja i usavršavanja vještina i vrijednosti. Prilikom definiranja odgoja, autori se slažu, kako se odgoj smatra procesom usvajanja moralnih i drugih društvenih vrijednosti. Kažemo društvenih jer je čovjek društveno biće koje ne opstaje samostalno. Iz toga je razloga važno da ono zna kako se odnositi prema drugim osobama. Prilikom odgoja je važno naglašavati ljudsku slobodu danu prirodom te razvijanje i odgoj koje će djetetu, kasnije i odrasloj osobi, omogućiti samoodrživost te izvršavanje obveza koje se tiču odrasle osobe prema drugim članovima uže ili šire zajednice. Takav se način odgoja naziva prirodnim te se začetnikom smatra Jean Jacques Rousseau koji svoje promišljanje izlaže u djelu Emil ili O odgoju. Sam čin odgoja podložan je utjecajima društva te raznim drugim promjenama kroz koje prolazi čovjek. Ukoliko su ti utjecaji negativni za razvijanje zdravog razuma i duha pojedinca, potrebno je znati načine na koje djelovati suprotno tim utjecajima. Ključnu ulogu ovdje imaju upravo roditelji te obrazovani odgojitelji. From one's existential needs, the need for growth and development also emerges. Therefore, education is considered to be an essential part of skills development, values instilment, and growing up generally. Several authors agree that education is a process of acquisition of moral and other societal values. We refer to these values as societal because humans are considered to be social beings who cannot survive on their own. Therefore, people need to learn how to behave with each other. It is necessary to emphasize the importance of inherent human freedom through education so that children could learn to live sustainably during their childhood and later in their adult lives. Also, to be prepared for responsibilities towards their family and community that adulthood brings. The founder of this type of education, natural education, is considered to be Jean Jacques Rousseau, who presented his thoughts on the topic in his work Emile, or On Education. If these influences are adverse to one's mental development, it is necessary to find ways to counteract them. In this process, parents and educators play an essential role.

U ovom radu promišlja se o odgoju kao temeljnom pojmu pedagoške djelatnosti, od njegovog ishodišta u grčkoj kulturi do danas. Shvaćanje odgoja u grčkoj kulturi zasniva se na jasnoj svijesti prirodnih načela ljudskog života i skrivenim zakonima u pojavama i stvarima oko čega se čovjek treba angažirati kako bi se postigao cilj odgoja. Brojne su teorije o odgoju koje pokušavaju definirati srž pedagoške djelatnosti i modernih odgojnih zbivanja. Posebno danas, u vrijeme brzih globalnih promjena, razvoja tehnologije, krize identiteta, moralne krize, imperativ je odgoj preispitati i redefinirati s ciljem njegova aktualiziranja i razvoja, odnosno razvoja mlade osobe i društva u cjelini. Stoga, u radu se promišlja o vrijednostima i odgojnoj dimenziji kurikula te suvremene škole, utjecaju aktualnih fenomena (globalizacija, digitalizacija i nesigurnost) na odgoj u školi. Kroz odgoj treba pomoći djeci i mladima osvješćivati vlastite zadaće i odgovornost za život, sposobnost gledanja cilja, odnosno ispunjenje vrednota koje im se nude u njihovim konkretnim i specifičnim životnim okolnostima. Usmjeravati djecu i mlade da biraju življenje koje ima smisla, to je istinski odgoj, a on je odgovornost i škole. Iz tih razloga, propituje se i mogućnost „logoterapijskog odgoja“ kao nove ponude pedagoškom promišljanju i djelovanju u odgojno-obrazovnom sustavu.

Nastavnici su temelj i jedni od najznačajnijih nositelja cjelokupnog odgojno-obrazovnog sustava. Tijekom nastave oni ostvaruju neposredan kontakt s učenicima te znatno utječu na znanja koja će učenici steći, vrijednosti i stavove koje će usvojiti te vještine i sposobnosti, odnosno kompetencije koje će razviti. Na što će se nastavnici najviše usmjeriti u svojem radu uvelike ovisi o tome kako poimaju svoju ulogu, koje stavove, znanja i umijeća imaju u vezi sa svojim, u najširem smislu shvaćenim, pedagoškim djelovanjem te što smatraju svojim najvažnijim ciljem u odnosu na učenike. Studenti nastavničkih usmjerenja, tj. budući nastavnici, budućnost su svakog odgojno-obrazovnog sustava pa tako i našeg. Stoga je važno ispitati kako oni poimaju svoju buduću profesionalnu ulogu. Ovim se istraživanjem nastojalo ispitati kako studenti nastavničkog usmjerenja poimaju ulogu nastavnika, kakvi nastavnici oni žele biti te koje izazove očekuju u svojem budućem radu. U istraživanju je sudjelovalo 48 studenata Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Splitu, 1. godine diplomskog studija nastavničkog usmjerenja (različite kombinacije studijskih grupa – Hrvatski jezik i književnost, Engleski jezik i književnost, Talijanski jezik i književnost, Povijest, Povijest umjetnosti i Filozofija). Analizirani su odgovori studenata(kvalitativna analiza i kvantitativni prikaz kategorija odgovora) na 3 pitanja otvorenoga tipa na koja su odgovarali u anketnom upitniku na prvome satu seminara Osnova pedagogije (kraj veljače 2018. godine). Odgovori su prvo kategorizirani s obzirom na teme koje su se učestalo pojavljivale u odgovorima studenata, a potom je obavljena dubinska analiza sadržaja te je opisano poimanje nastavničke uloge kroz elemente koji su prepoznati u odgovorima studenata. Radi boljeg razumijevanja kako studenti poimaju ulogu nastavnika i koja ponašanja smatraju poželjnima prikazani su i njihovi odgovori o tome kakvi nastavnici oni žele biti, a da bi im fakultet mogao ponuditi kvalitetnu pripremu i pomoć u izgradnji njihovog profesionalnog identiteta ispitani su, a potom i prikazani, odgovori studenata o izazovima koje očekuju u svojem radu. Rezultati istraživanja pokazuju da studenti uočavaju i odgojnu (N=35) i obrazovnu (N=41) ulogu nastavnika, kao i ulogu nastavnika u osposobljavanju učenika (N=12).U odgovoru na pitanje kakvi nastavnici oni žele biti najčešće su spominjali različite pedagoške kompetencije nastavnika (N=38) te didaktičke kompetencije (N=22). Što se tiče izazova koje očekuju u svojem budućem radu izdvojeno je nekoliko kategorija odgovora, a najviše odgovora pripada kategoriji o pristupu učenicima (osobito onima s problemima u ponašanju i/ili učenju) te odnosu s roditeljima. Naglašene su implikacije koje rezultati ovoga istraživanja mogu imati za kolegije koji su usmjereni na uvođenje studenata u pedagošku problematiku i pripremu za budući nastavni rad.

U ovome radu problematizira se koncept ljubavi u odgoju, odnosno razmatra se je li ili nije ljubavi mjesto u odgoju, te ako jest u kojoj mjeri. U tom smislu definiraju se i uspoređuju dvije suprotstavljene filozofske koncepcije koje se razlikuju u odnosu između odgoja, obrazovanja i ljubavi. Hrvatski filozof Pavao Vuk-Pavlović odgojnu ljubav smatra temeljem odgoja, a njemački filozof Maxa Scheler smatra da ljubavi nije mjesto u odgojnoj djelatnosti. U dijelu o Vuk-Pavlovićevoj filozofiji odgoja ima dosta riječi o odnosu između učitelja i njegovog pitomca zbog presudne uloge odgajateljske ljubavi u njegovoj filozofiji odgoja. U dijelu o stavovima o odgoju Maxa Schelera analizira se i Schelerova fenomenologija ljubavi i teorija vrijednosti. Pri tome se detaljno pojašnjava što je to obrazovanje, odnosno koja je njegova bit i zašto kod Schelera nema mjesta za ljubav u odgoju, kao i zašto odgoju nema mjesta u ljubavi. Odlomak o razlikama i sličnostima između filozofija Schelera i Vuk-Pavlovića najvažniji je dio jer se osvrće na ključne točke njihovih učenja i otvara put zaključku o mogućnostima i granicama ljubavi u odgoju kod Pavla Vuk-Pavlovića i Maxa Schelera. In this thesis, we examine the concept of love within an educational upbringing, we try to see if there is or if there is not a room for love within education. For this purpose, we define and compare two contrary philosophical concepts regarding the relationship between upbringing, education and love. Croatian philosopher Pavao Vuk-Pavlovic considers love as the most important element of education and upbringing, where German philosopher Max Scheler states that there is no place for love in environment of educational upbringing. In the part of the thesis that analyses Vuk-Pavlovic’s philosophy of education, we consider the actual relation between the teacher and his student because of the crucial role of educational love in his theory of education. Regarding Max Scheler’s view of education, we analyze his phenomenology of love and also the theory of values. Furthermore, we will explain in detail what is considered education to Scheler, or more precisely, what is the essential nature of education. We will examine why there is no possibility of a concept of love within the concept of upbringing and educating within Scheler’s philosophy, and also why there is no room for educating while loving. The most important part of this thesis is the consideration of the differences and similarities between the concepts of Vuk-Pavlovic and Scheler because it evaluates the key points of their teachings and leads to the conclusion about the possibilities and limits of love in education in Vuk-Pavlovic’s and Scheler’s philosophy of education.

U članku se analiziraju i aktualiziraju teorijske i praktične poveznice i implikacije suodnosa (kriza) vrijednosti i (kriza) odgoja. Odgoj je vrijednosna kategorija i ne možemo ga razumjeti bez filozofijskoga, sociologijskoga i psihologijskoga konteksta. Autori se zalažu za pedagogijski diskurs "odgoja za vrijednosti" i/ili "odgoja za demokraciju", jer pojedinci, kao i svaka država, stagniraju ili prosperiraju provedbom (konkretnih) odgojnih vrijednosti. Odgoj nije vrijednosno neutralan i svaki kritički pedagog treba biti vrijednosno angažiran i mora upozoravati na to s kojim se odgojnim vrjednotama gradi zdravo društvo i angažirani građanin. Vjerovanje u vrijednosno neutralnu društvenu znanost znači da bi znanstvenici trebali biti nezainteresirani za posljedice društvenih deformacija. Pojedinačna i društvena perspektiva zadana je vrednota, ali ona ima i (svoju) vremensku ograničenost. Autori na temelju istraživanja drugih, kao i na temelju vlastitih istraživanja, objašnjavaju kako se djeca i mladi približavaju riziku i rizičnomu ponašanju. Na kraju članka donose i (operativnu) definiciju ciljeva odgoja i obrazovanja.

Doktorski rad bavi se vrijednostima i motivacijom za učenje kao prediktorima školskoga uspjeha srednjoškolaca. Prvi dio rada posvećen je prikazu relevantnih teorija i rezultata dosadašnjih istraživanja povezanih s temom. S obzirom na to da odgoj i školu nije moguće razumjeti bez pogleda na njihovu prošlost, na početku je prikazana (retro)perspektiva teorija odgoja i škole. Naglašena je njezina ulogu u razvojnom kontekstu učenika – adolescenata i odgoj za vrijednosti kao socijalnopedagoški izazov modernoga društva. Potom su prikazane (suvremene) teorije i relevantna istraživanja povezana s motivacijom, učenjem, poučavanjem i školskim (ne)uspjehom u pedagoškome kontekstu. To uključuje i razlikovnu pedagogijsku perspektivu između odgojne nastave i konstruktivističke didaktike. Na kraju je istaknuta važnost socijalnoga bića škole za cjeloviti razvoj učenika. Drugi dio rada sadrži empirijsko istraživanje u kojem su otkrivene varijable povezane sa školskim uspjehom gimnazijalaca i učenika četverogodišnjih strukovnih škola. Podijeljene su na sociodemografska obilježja, vrijednosne orijentacije, motivaciju i aktivnosti učenika povezanih s učenjem. Rezultati istraživanja ukazuju kako su značajni prediktori školskoga uspjeha srednjoškolaca (prema značajnosti): motivacija i ponašanje učenika (interes, koncentracija, ulaganje napora i aktivno sudjelovanje na nastavi), vrsta škole, autoritarnost i roditeljska kritika te akademsko obrazovanje oca. Što se tiče vrijednosnih orijentacija, utvrđena je povezanost između samoostvarujuće vrijednosne orijentacije, spola učenika i roditeljske podrške. Temeljem dobivenih rezultata zaključuje se da je školski (ne)uspjeh kompleksan fenomen koji ovisi o brojnim i različitim faktorima. Interpretacija rezultata doprinosi njegovu razumijevanju, a u radu su izloženi i prijedlozi za implementaciju u hrvatski odgojno-obrazovni sustav na razini 4. i 5. odgojno-obrazovnoga ciklusa koji obuhvaća četverogodišnje srednje škole. Postojeći model ovoga istraživanja omogućuje daljnji razvoj unošenjem novih varijabli u znanstvena istraživanja s ciljem unapređenja teorijske i metodološke perspektive u područjima obiteljske (redefiniranje odgojne uloge oca u obitelji i odgoju) te školske pedagogije (razumijevanje fenomena školskoga ne/uspjeha).

U doktorskoj disertaciji iščitane su, tipologizirane i metodološki uokvirene odgojne vrijednosti u romanima i bajkama Ivane Brlić- Mažuranić. U radu su pedagoški aspekti vrijednosnih sustava iščitani ponajprije u kontekstu odgojnih znanosti. Pojmu se vrijednosti pristupilo iz različitih znanstvenih disciplina, pa je time i tema rada interdisciplinarna. Problem vrijednosti promatran je u širem okviru društveno- humanističkih znanosti oslanjajući se na središnju metodologiju istraživanja iz područja pedagogije, ali i na teoretičare, pristupe i literaturu iz područja sociologije, psihologije, filozofije i teologije. Analitički korpus osim književnih djela autorice u disertaciji proširen je i osobnim pismima, znanstvenom i novinskom kritikom kao i internetskim izvorima posvećenima etičkim implikacijama promatranog autoričinog opusa. Analizom je utvrđeno da romani i bajke Ivane Brlić-Mažuranić obiluju odgojnim vrijednostima. Također, u disertaciji je analizirano 98 udžbenika za nastavu iz hrvatskoga jezika i književnosti prema zastupljenosti autoričinih ulomaka. Analizom je utvrđeno da u udžbenicima prevladavaju doslovna pitanja što dovodi do zaključka da se ulomci autoričinih tekstova dovoljno vrijednosno kritički ne propituju. No budući da romani i bajke Ivane Brlić-Mažuranić donose bitne odgojne vrijednosti, zastupljenost bi autoričinih ulomaka u udžbeničkoj građi za hrvatski jezik i književnost trebala biti mnogo veća.

Nadahnjujući se na gledištu pape Franje prema kojem je sport metafora života, postavlja se pitanje: koji su odnosi između vjere i sporta? Postoje li područja i ograničenja toj sinergiji? Sport može biti ključan za odgoj, jer omogućuje onome tko ga prakticira, osobito mladima, ali ne samo mladima, da se otvore događaju života, da kušaju prijeći granice, susrećući se s protivnikom na istoj razini, dajući više od sebe, otvarajući se, na neki način, onostranome. Sport ima moć poučavanja u pozitivnim vrijednostima; on obogaćuje življenje. Svaki od nas koji igramo, poučavamo, organiziramo i podupiremo sport, može se preobraziti preko sporta kao i da preobrazuje druge putem sporta. No postoje li preduvjeti da se to ostvari? Jesu li nužna načela na kojima se valja nadahnjivati? Može li vjera osvjetlati sport? I koji su odrazi na području odgoja? O tim pitanjima prigode za razmišljanje i svjedočenje ne manjkaju: sport je ‘askesis’, asketsko iskustvo, odnosno, djelovanje preobrazbe tijela i duha; sport je ‘paideia’, odnosno, opći odgoj; sport je put odgoja koji se ne temelji na uvođenju, nego na e-ducere, izvlačenju onoga što u osobi postoji; sport je natjecanje u kojem cum-patere znači zajedničko traganje za ciljem., Inspired by Pope Francis' view that sport is a metaphor for life, the question arises: what are the relations between faith and sport? Are there areas and limitations to this synergy? Sport can be crucial to upbringing, because it enables the one who practices it, especially to the young, but not only to the young, to open up to life, to try to cross the limits, encountering the opponent at the same level, giving more of himself, somehow opening up to transcendence. Sport has the power to teach in positive values; it enriches life. Each of us who play, teach, organize and support sport, can be transformed by sport, and can transform others by sport. But, are there any conditions to make it happen? Are the principles that we are inspired by necessary? Can faith illuminate sport? What are the reflections in the field of education? These issues can be discussed and witnessed on numerous occasions: sport is ‘askesis’, ascetic experience, i.e. the activity of body and spirit transformation; sport is ‘paideia’ or general education; sport is the way of education that is not based on introduction, but on ex-ducere, extraction of what already exists in a person; sport is a competition in which cum-patere means joint search for a goal.

The authors deal with three different philosophic ideas about the human being and three different models of education. The first model is the model of radical individualism which does not recognize any value of other human being (F. Nietzsche). That being educates himself/herself necessarily. The second model is a model of different figures of a friend and an enemy (J. Derrida). The education in the function of the publicly or politically mediated reality corresponds to this model. At last, the third model is the model of the anthropology of values (P. Vuk Pavlovic). The authors show that in this last model we can see the mixture of the anthropological and educational area. With this model we can avoid the tensions between the idea of individualism and collectivism, personal and social, friendly and hostile, and a human being is observed as the receiver and the giver of values.

U prvom dijelu rada govori se o odgoju i obrazovanju u predškolskoj ustanovi. Budući da obitelj ima vrlo važnu ulogu u odgoju i obrazovanju djeteta, bitno je da odgojitelji i roditelji surađuju. Ozračje u vrtiću određuju međusobni odnosi između djece te djece i odgojitelja. Djetetu je potrebno da se druži sa svojim vršnjacima i sudjeluje u igri. Zadaci predškolske ustanove su da djetetu osiguraju razvoj raznih sposobnosti, zadovoljavanje životnih potreba te razvijanje u stabilnu ličnost. U drugom dijelu rada govori se o predškolskom kurikulumu. Kurikulum predškole namijenjen je odgojno-obrazovnom radu s djecom koja nisu obuhvaćena u nijednom obliku redovnog programa vrtića, a u godini su prije polaska u školu. Kvaliteta kurikuluma u vrtiću ovisi o kvaliteti prostorno-materijalnog i socijalnog okruženja. U nastavku je napravljena analiza godišnjih programa vrtića. Cilj analize je uočiti razlike u kvaliteti izrade godišnjih planova predškolske ustanove. U trećem dijelu rada govori se o odgoju i obrazovanju za ljudska prava. Odgoj za ljudska prava u predškolskoj dobi usmjeren je na područje socijalnog i emocionalnog razvoja djeteta. Dijete uči živjeti u zajednici promatrajući druge i uključujući se u interakcije. Vrlo je bitno da djeca već od predškolskog uzrasta uče o svojim pravima i slobodama. U četvrtom dijelu rada govori se o odgoju i obrazovanju za vrijednosti. Ističe se važnost moralnih vrijednosti utemeljenih na prosudbi dobrog i lošeg, ispravnog i neispravnog, poželjnog i nepoželjnog ponašanja prema drugim ljudima i sebi samome. Djeca moraju i sama razvijati svoje znanje o vrijednostima, a to najčešće čine kroz igru istraživanjem i susretanjem s problemima u svakodnevnom životu. U petom dijelu rada napravljene su tri metodičke pripreme. Teme metodičkih priprema odnose se na razvoj i učenje o vrijednostima. Metodičke pripreme sadrže niz aktivnosti kojima se na kreativan način djecu uči najbitnijim vrijednostima u životu. The first part of thesis deals with the raising children and education in preschool. Since the family has a very important role in both education and parenting, it is essential that educators and parents work together. The atmosphere in kindergarten defines relations between the children and between children and educators. Child needs to socialize with their peers and participate in the game. The tasks of pre-shool institutions are to provide the child development of various skills, to meet their needs, and to develop in a stable personality. The second part deals with the pre-school curriculum. The curriculum is designed for pre-school educational work with children who are not covered by any form of regular kindergarten program, and they are in the year before starting school. The quality of the curriculum in kindergarten depends on the quality of physical-material and social environments. Second part provides the analysis of the annual program of the early kindergartens. The goal of this analysis is to spot the differences in the quality of annual planning preschool. The third part deals with the education of human rights. Human rights education in pre-school age is focused on the areas of social and emotional development of the child. The child learns to live in the community by watching others and engaging in interactions. It is very important that children from preschool age learn about their righs and freedoms The fourth part of this thesis deals with the education of values. The significance of moral valuesis based onthe judgment of good and bad, right and wrong, desirable and undesirablebehavior towards other people and himself. Children must develop their knowledge of values by themself, which is mostly consisted by researching while playing games and they encounters with problems in everyday life. In the fifth part of this thesis there are three methodical preparations. Topis of them relate to the development and teaching of values. Methodical preparations constains a number of activities that creatively teaches children the most important values in life.

U uvodnom dijelu autorica govori o težini i kompleksnosti obrazovanja u današnjem svijetu. Nakon toga, ističe važnost i potrebu za obrazovanjem koje je orijentirano na vrijednosti naglašavajući glavne kreposti: razboritost, pravdnost, jakost i umjerenost. Vrijednosno usmjereno obrazovanje nije samo pitanje privatnosti, već ima i vlastitu socijalnu dimenziju. Svako društvo treba održati svoje temeljne vrijednosti. Uz obitelj, koja je najvažniji dio ljudskog obrazovanja, obrazovne institucije moraju biti mjesto cjelovitog obrazovanja za svako ljudsko biće. U zaključku autorica govori o krizi obrazovanja i potrebi za povratkom moralnih i kulturnih vrijednosti. Poseban naglasak stavlja na učitelje i nastavnike jer se vrijednost ne prenose riječima, već prihvaćanjem osobe koja je pozitivan uzor.

U članku se analiziraju i aktualiziraju teorijske i praktične poveznice i implikacije suodnosa (kriza) vrijednosti i (kriza) odgoja. Odgoj je vrijednosna kategorija i ne možemo ga razumjeti bez filozofijskoga, sociologijskoga i psihologijskoga konteksta. Autori se zalažu za pedagogijski diskurs „odgoja za vrijednosti“ i/ili „odgoja za demokraciju“ jer pojedinci, kao i svaka država, stagniraju ili prosperiraju provedbom (konkretnih) odgojnih vrijednosti. Odgoj nije vrijednosno neutralan i svaki kritički pedagog treba biti vrijednosno angažiran i mora upozoravati na to s kojim se odgojnim vrjednotama gradi zdravo društvo i angažirani građanin. Vjerovanje u vrijednosno neutralnu društvenu znanost znači da bi znanstvenici trebali biti nezainteresirani za posljedice društvenih deformacija. Pojedinačna i društvena perspektiva zadana je vrjednota, ali ona ima i (svoju) vremensku ograničenost. Autori na temelju istraživanja drugih, kao i na temelju vlastitih istraživanja, objašnjavaju kako se djeca i mladi približavaju riziku i rizičnomu ponašanju. Na kraju članka donose i (operativnu) definiciju ciljeva odgoja i obrazovanja., In this paper theoretical and practical links and implications of the correlation between (crisis of ) values and (crisis of ) education are analyzed and updated. Education is a value category and it cannot be understood without philosophical, sociological and psychological context. The authors of the paper argue for the pedagogical discourse of “education for values” and/or “education for democracy”, due to the fact that individuals, as well as every state, stagnate or prosper through the implementation of (specific) educational values. Education is not value-neutral, and every critical pedagogue should be value engaged and indicate with which educational values to build a healthy society and an engaged citizen. The belief in the value-neutral social science means that scientists should be unconcerned about the consequences of social distortions. Individual and social perspective is a given value, but it also has (its) time restriction. Based on the other, as well as their own research studies, the authors explain how to reach children and youth at risk and with risky behaviour. In the end, the article offers an (operational) definition of the educational objectives.

Dekodiranje simbola i sumblimiranih tenika u medijma pedagoški su zanemareno istraživačko područje, ali i iznimno intrigantno za odgojne znanosti. Teoretičari komunikacija, sociolozi, medijski pedagozi i mediolozi suglasni su s tezom da je društvena moć koncentrirana kod onih koji kontroliraju informacije. Moćne korporacije, koristeći se medijima, sve više pretvaraju djecu u pasivne konzumente, ovisnike o stvarima - nesposobne razlikovati autentičnu od neautentične zbilje. Brisanjem granica između stvarnoga i zamišljenoga takvi mediji postaju sredstvo ideologije zavođenja. Oni pretvaraju Homo sapieansa - communicansa u homo consumensa, što ima negativne implikacije na odgoj djece i mladih. U radu je naglasak na proučavanju poruka i tipova sumblimiranih tehnika za manipuliranje putem medija te nužnost stvaranja interdisciplinarnih veza medijske pedagogije i semiotike medija kod dekodiranja istih. Rad prikazuje brojne primjere „fetišiziranja“ određenih reklamnih proizvoda te narušavanja odgojnog procesa i procesa komunikacije na svim razinama. Navode se pedagogijske implikacije ne/razotkrivanja (dekodiranja) simboličkih poruka te se prikazuju rezultati istraživanja o utjecaju medija u (ne)promoviranju (ne)krščanskih vrednota u odgoju. Razvojem inovativnih metoda u radu s mladima i djecom, u sklopu Medijskoga odgoja kao predmeta, uočile bi se razlike između odgojnih i manipulativnih poruka u različitim medijima. Rad zaključuje da je za razoktrivanje sumblimiranih tenhnika u medijima nužna svrsishodna povezanost medijske pedagogije i semiotike medija.

Razvoj djece i mladih moguće je sveobuhvatnije promatrati iz perspektive užeg i šireg društvenog okruženja koje utječe na njihovu socijalnu i društvenu prilagodbu. Za uspješan i pozitivan njihov razvoj važna je interakcija individue i okruženja, pri čemu socijalizacija čini ključni okvir za prihvaćanje i usvajanje vrijednosti i društveno poželjnih normi ponašanja. Sadržaji i aktivnosti u slobodnom vremenu mogu se povezati s nizom pozitivnih obrazovnih, društvenih i razvojnih ishoda u učenika., The development of children and youth can be viewed from the perspective of comprehensive narrower and broader social environment that affects their welfare and social adjustment. For a successful and positive development of their is important interaction of the individual and environment, where socialization is the key framework for the acceptance and adoption of socially desirable values and norms of behaviour. Facilities and leisure activities can be associated with a number of positive educational, social and developmental outcomes achieved by students.

U radu se analiziraju glavne ideje Rousseauove filozofije odgoja, tj. glavni naglasci njegovoga odgojnog pristupa, posebice s obzirom na isticanje važnosti moralnoga odgajanja koje je izložio u djelu Emil ili o odgoju. Moralni odgoj, osobito kada je riječ općenito o odgajanju, vrstama, metodama i ciljevima odgoja, i danas ima presudno značenje, kako za čovjeka kao pojedinca tako i za čovjeka kao društveno biće. O odgoju ovisi kakva će netko postati osoba, tj. koje vrijednosti će zastupati i ostvarivati te kako će se odnositi prema drugim ljudima. Drugim riječima, o odgoju u najvećoj mjeri ovisi izgradnja osobnosti. Odgoj ili barem određena vrsta odgoja pretpostavlja se, ali i očekuje kao rezultat cjelokupnog odgojno-obrazovnog ili školskog sustava u nas, ali i svugdje u svijetu. No nije u potpunosti jasno o čemu točno govorimo kada govorimo o moralnom odgoju. Stoga analiziramo Rousseauov pristup fenomenu moralnog odgoja i propitujemo u kojoj mjeri je njegova misao aktualna i danas., In this paper we will discusses Rousseau’s philosophy of education. The aim is to analyze the main aspects of Roussau’s approach to education as developed in Emil, particularly given the way its moral aspects are emphasized. It is agreed that moral education, especially concerning education generally, its types, methods and aims, is crucial not only for the person as an individual but also for the person as a member of society. Education has important role in determining what kindof person someone will become, what his values are going to be and how they will be realized as well as how the individual will treat others. In other words, the education has one of the most important role to play for development of personality. Education, or at least some of its type is presupposed as well as expected as a result of the overall educational system in schools all over the world, and our country is no exception to this. However, it is not entirely clear whatwe are talking about when discussing moral education. Therefore, in this paper we will analyze Rousseau’s approach to the phenomenon of moral education and we will see the extent to which his thoughts are still valuable.

Autori problematiziraju tri različite filozofijske ideje o čovjeku kojima odgovaraju tri različita odgojna modela. Prvi model je model radikalnog individualizma koji ne priznaje nikakvu vrijednost drugog bića (F. Nietzsche). Takvo biće nužno odgaja sebe samoga. Drugi model je model različitih figura prijatelja i neprijatelja (J. Derrida). Ovome modelu odgovara odgoj u funkciji javne ili politički posredovane stvarnosti. Konačno, treći model je model antropologije vrijednosti (P. Vuk-Pavlović). Autori pokazuju kako upravo u ovom potonjem modelu do izražajadolazi komplementarnost antropološkog i odgojnog područja. Njime se izbjegavaju napetosti između ideje individualizma i kolektivizma, osobnog i socijalnog, prijateljskog i neprijateljskog, a čovjeka se promatra kao primatelja i davatelja vrijednosti., The authors deal with three different philosophic ideas about the human being and three different models of education. The first model is the model of radical individualism which does not recognize any value of other human being (F. Nietzsche). That being educates himself/herself necessarily. The second model is a model of different figures of a friend and an enemy (J. Derrida). The education in the function of the publicly or politically mediated reality corresponds to this model. At last, the third model is the model of the anthropology of values (P. Vuk Pavlović). The authors show that in this last model we can see the mixture of the anthropological and educational area. With this model we can avoid the tensions between the idea of individualism and collectivism, personal and social, friendly and hostile, and a human being is observed as the receiver and the giver of values.

Narav i poslanje Crkve usko su povezani s odgojem i obrazovanjem te je stoga razumljivo da je cjelokupan život i djelovanje Crkve prožeto tim naglascima, ostavljajući u dvotisućljetnoj povijesti bogatu baštinu koja otkriva ne tek nejasnu i sporednu brigu na tome području, nego iznimnu zauzetost u stvaranju sustava i institucija odgoja i obrazovanja (od škola do sveučilišta) koje su oblikovale europski identitet, snažno obilježen pečatom kršćanskih vrijednosti i kršćanskih kulturoloških prepoznatljivosti. Crkva, koja se očituje kao sveopća, u dinamici inkulturacije - u skladu s načelom inkarnacije - ujedno pokazuje vezanost uz konkretnost unutar povijesnih odrednica. U prvome se dijelu nalaze prikazani naglasci iz prošlosti i način na koji je kršćanstvo u raznim okolnostima dijalogiziralo i oblikovalo kulturu kršćanskim humanizmom u području odgoja i obrazovanja. U drugome se dijelu naročito naglašava dinamika povezana s pitanjem transcendentnoga, mita, kulta i etosa i s potrebom teološkoga temelja u suvremenim izazovima, tematizirajući osobito relacijsku semantiku i pitanje različitosti u pluralnosti koja sa sobom povlači pitanja kulturološke dinamike općenito kao i pokušaja stvaranja identiteta na bazi indiferentnosti, kao suvremene specifičnosti, što uvelike utječe na suvremeni europski pristup odgoju i obrazovanju., This article starts from the presumption of immeasurable spiritual and material wealth that the Church, through its activities, has brought and built in the educational processes in the past. As opposed to a certain ideology of neutrality of education and a neglect for upbringing in society (based on forgetfulness of the anthropological determinants), the article emphasises the internal dynamics of Christian values which is present in every historical era, including the contemporary one. Christianity, with its theological (primarily Christological) specificity remains a challenge to society because it interprets the question about meaning and significance at the level of anthropology and culture that, unavoidably, had and continues to have impact on society. Based on the claims of R. Spaeman and P. Donati and in relation to upbringing and education in Europe, the author shows why is the Christian approach to myth, cult, ethics and other elements of formation (such as the value of revelation, memory and experience) interesting. In this effort, the author keeps in mind that Christianity has a particular approach to the relationship between the sources of knowledge (faith and reason), as well as the sources of agency (freedom and love). All this has been and continues to be vitally reflected in the European culture and its notion of organisation of life in society over which the eschatological dimension continues to exert formidable influence. On the basis of historical constants, the author attempts to find possible connections with today's questions in upbringing and education. Amongst these, he finds the imperatives of anthropological foundations (and their theological basis) to be most significant in the European context which is sliding toward a system built on the aforementioned neutrality and in-difference (a difference that does not differ).

Detaljno se analiziraju poveznice skepticizma mlade generacije i studentskih prosvjeda, s jedne te anarhistički elementi anarhizma u posljednjim studentskim prosvjedima u Evropi i kod nas, s druge strane. Datektirani su osnovni elementi skepticizma kao indikatori studentskih nemira. Komercijalizaciju visokog obrazovanja autor ne smatra kao glavni uzrok prosvjeda, već ih vide u desetlječima akumuliranom skepticizmu, koji je generirao izigranu (mladu) generaciju. Specifičnost ovih prosvjeda bila je izvrsna internetska umreženost, osobito kod implementacije metode blokade sveučilišta i medijske prezentacije studentskih prosvjeda. U ovoj znanstvenoj monografiji autor ukazuje na poveznice između anarhizma i (studentskih) prosvjeda te implikacija radikalnog moralog relativizma i medijskih manipulacija na odgoj mlade generacije. Analizira ulogu korporatista u poticanju nereda od Afrike do Europe. Upozorava na mogućnost eskalacije sukoba poticanim od "vladara kaosa" i anarhosindikalističkog pokreta, (koji će, prema autoru, obilježiti predstojeće godine).

U suvremenom društvu pluralističkih vrijednosti uporno se nastoji odgovoriti na izazove ubrzanog razvoja stvaranjem društva znanja. Naglasak se stavlja na nova znanja, spoznaje, napredak. Ipak, znanja koja stječemo previše su raspršena, fragmentirana i onemogućuju nam cjelovito promišljanje. Ono što se zaista događa je gubitak temeljnih vrijednosti komponente odgoja. U odgojno-obrazovnoj instituciji škole možemo uočiti kako se o odgoju promišlja prema načelu automatizma. Ako polazimo od shvaćanja da su odgoj i obrazovanje dva različita pojma koja se u školi međusobno nadopunjuju, komponenta odgoja zaista je zanemarena. Iako naglašavamo važnost ekološkog pristupa obitelji i potrebu partnerstva sa školom, obitelj je i dalje mjesto gdje se dijete odgaja, a škola ga obrazuje. Razlozi te podjele mogu se pronaći u sveobuhvatnom društvenom problemu poricanja odgovornosti. Preuzimanje odgovornosti za naše djelovanje i odlučivanje sa sobom nosi veliki rizik, samim time i mogući neuspjeh, a svaki pojedinac ima potrebu doživjeti uspjeh. Sukladno tome, nitko zapravo ne želi odgovornost. Uloga učitelja u školi time postaje nezavidna. Na njemu je velika odgovornost za odgoj i obrazovanje generacije učenika. Kako je ovisan o drugim eksternim činiteljima odgojno-obrazovnoga procesa koji u velikoj mjeri utječu na njegov rad i ishod rada, pred njim je rizik od neuspjeha. U Hrvatskoj pozitivan pomak prema preuzimanju odgovornosti je stvaranje Nacionalnog okvirnog kurikuluma za predškolski odgoj i opće obvezno obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi. Iako i sam pokazuje probleme poricanja odgovornosti, ipak pridaje veće značenje vrijednostima. Predstavlja temelje na kojima je neizbježno prihvatiti odgovornost za odgoj kako bi mogli odgajati za odgovornost.

Sažetak Nastava prirode i društva, osim svoje obrazovne dimenzije i važnosti iskazane u stjecanju kompetencija koje učenike uvode u znanstveni način razmišljanja omogućavajući im tako kvalitetnije razumijevanje prirode i društva, ima i vrlo istaknuto odgojno značenje. Njezin doprinos u promicanju i ostvarivanju odgojnih vrijednosti očituje se u prenošenju općih vrijednosti te formiranju moralne svijesti, ponašanja i djelovanja koji omogućavaju cjelovit razvoj osobnosti. Stoga je nastava prirode i društva usmjerena ne samo na realizaciju spoznajnih, već također i na ostvarenje odgojnih ciljeva. Takvim svojim usmjerenjem omogućeno je da se, vrlo često zanemarena, odgojna dimenzija i zadaća škole ponovno aktualizira i aktivira. U ovom se radu razmatraju izazovi i mogućnosti koje odgojna djelatnost škole pruža nastavi prirode i društva. U tom kontekstu razmotreni su neki od odgojnih ciljeva nastavnog predmeta priroda i društvo usmjerenih na promicanje općih vrijednosti, razvijanje osobne odgovornosti za zdravlje, razvijanje samopoštovanja i poštivanja drugih, promicanje snošljivosti te poštivanje i prihvaćanje različitosti, promicanje jednakovrijednosti spolova, promicanje ljubavi i razvijanje ponosa prema zavičaju i domovini, čuvanje i promicanje kulturne baštine kao dijela nacionalnog i kulturnog identiteta, razvijanje ekološke svijesti i odgovornog odnosa prema prirodi i okolišu, razvijanja kulture ponašanja, osjećaja osobne i društvene odgovornosti i drugo. Realizirajući navedene ciljeve primjenom svojih sadržaja, nastava prirode i društva posreduje u ostvarenju moralnog, estetskog, ekološkog, zdravstvenog, prometnog i drugih područja odgoja. Takvo odgojno djelovanje usmjereno je na cjeloviti i svestrani razvoj učeničke osobnosti te izgrađivanje ljudskih vrijednosti u njoj, jer odgoj kao takav i jest proces formiranja čovjeka kao ljudskog bića, u svim njegovim kvalitetama i pozitivnim osobinama. Nastava prirode i društva sastavni je i neizostavni dio istinskog odgojnog procesa jer pridonosi cjelovitom, nesmetanom razvoju učenika kao umnog, moralnog i duhovnog bića odnosno oblikovanju njegova identiteta. Uloga škole, a samim time i uloga nastave nikako ne može i ne bi smjela biti odgojno neutralna jer odgoj je proces koji traje istodobno s procesom spoznavanja. Konstatacije o krizi i zanemarenosti odgoja u suvremenoj školi sve su više prisutne u našem društvu. Učiteljima je stoga potrebno osviješćivanje potrebe i mogućnosti odgojnog djelovanja kroz sadržaje svakog od nastavnih predmeta pa tako i sadržaje nastave prirode i društva. Ključne riječi: odgoj, vrijednosti, odgojni ciljevi, nastava prirode i društva

Rasprava je posvećena odgoju kao pedagogijsko-vrijednosnom fenomenu. Autor se suprotstavlja jednostranom intelektualističkom, didaktičko- materijalističkom i scijentističkom svođenju vrlo složenog, slojevitog procesa odgajanja i čovjekova oplemenjivanja na puko stjecanje znanja, umijeća i navika, na faktografiju i obrazovanje. Time se ignorira i posve zapostavlja etičko-vrijednosna sastavnica života i izgrađivanje ljudskih odlika po kojima biološki dani pojedinac i postaje uljuđenim ljudskim bićem. Rasprava ima četiri glavna strukturna dijela. U prvom autor razmatra općeljudsko povijesno i individualno značenje odgajanja i zaključuje da je odgoj temelj na komu sve počiva, jer bez njega ne bi bilo ni čovjeka ni ljudske zajednice. U drugom se pedagogija promatra u vrijednosnom ozračju, izdvajaju se pedagogijska teleologija i aksiologija kao posebno značajne discipline, jer bez njihova određenja smisla, svrhe i odgojnih vrijednosti nije moguće svrhovito i učinkovito odgajanje. Treći dio je posvećen hrvatskoj pedagogijsko-vrijednosnoj baštini i glavnim predstavnicima takve usmjerbe između dva svjetska rata. U četvrtom autor traži reafirmaciju naznačene baštine i povratak zanemarenim pedagogijskim stečevinama i vrjednotama kao bitnom sastavnom dijelu svekolike hrvatske duhovne obnove, moralne i odgojne preobrazbe.

Autori su (i) u praktičnom radu s mladima usmjereni na dva osnovna (paralelna i usklađena) cilja. Prvi je bio neposredan rad s mladima – od osnovnog prepoznavanja i razumijevanja vrsta novinarskog i medijskog izražavanja, do šireg poučavanja o funkcijama i djelovanju medija, te etičkim sastavnicama novinarskoga i medijskog rada i izričaja. U svemu je tome interaktivni pristup – rad na konkretnim primjerima i slučajevima, proizvodnja vlastitih tekstova, simulacije razgovora ili reportaža, simulacije rada u redakciji, izrada pisanih tekstova i/ili priloga za elektroničke medije, poticanje prezentacije proizvedenog, timski rad – imao glavnu zadaću: poticanje kreativnih iskrica značajnih ne samo za neki budući novinarski uradak već i za promatranje svijeta kroz "medijsku prizmu". U radu smo dali znanstvene potvrde brojnih istraživanja te naših iskustava kroz održavanje predavanja, brojnih tribina, radionica, sve do projekta "Deset dana bez ekrana". Jedan od glavnih rezultata, provjeren sa stotinama polaznika – od učenika osnovne škole, srednjoškolaca do studenata – bio je podizanje kritičke svijesti i percepcije onoga što se doista događa u medijima kako bi se mladi oduprli pošasti "žutila" novog doba i manipulacijama koje su ozbiljno zaprijetile osnovnim funkcijama medija. Stoga su iskustva s novinarskih i medijskih radionica vrijedan dio ovog priručnika. Da bi se djeca i mladi snašli u sve šarolikijoj medijskoj ponudi, oni od odraslih trebaju dobivati putokaze. Stoga medijski kompetentni najprije trebaju postati odrasli, ponajprije roditelji, učitelji, profesori... kako bi potom mogli usmjeravati djecu i mlade. Nadamo se da će ovaj priručnik, kao i navedena knjiga, pobuditi interes najšireg kruga čitatelja (a osobito "socijalnih nojeva") za probleme i potrebe mlade generacije (Miliša, Zloković, 2008.). Priručnik daje učiteljima i roditeljima smjer kako raditi s djecom i mladima u suvremenom medijskom okruženju. On objašnjava koncepcije obrazovanja uz pomoć medija, prema kojima djeca uče o medijima, nudeći niz važnih informacija o medijskim manipulacijama, praktične vježbe za razvoj socijalne interakcije i razvoj kritičkog pristupa. Priručnik je rezultat dugogodišnjeg rada i praćenja rezultata domaćih i inozemnih istraživanja o utjecaju medija na djecu, mlade i odrasle što je objavljeno u navedenoj knjizi Mediji i mladi. Priručnik završava sa 14 radionica (svaka radionica traje dva školska sata, a odvija se kroz individualni, grupni i timski rad), od kojih je prvih pet namijenjeno učenicima petoga i šestoga razreda, a ostale učenicima završnih razreda osnovne škole i prvih razreda srednje škole.

U radu se pokušavaju odrediti etičke vrijednosti, moralna svrha cjeloživotnog obrazovanja u kontekstu suvremenog, postpostmodernističkog društva i vrijednosti za koje je danas potrebno odgajati. Vrijednosti se određuju kao pokretači za ostvarenje, a budući da je čovjek vrijednost sama po sebi, u etičkim se relacijama u tom smislu podrazumijeva samoostvarenje, bivstvovanje, očovječenje čovjeka u procesu odrastanja i življenja u zajednici s drugima. Propituje se jesu li etičke vrijednosti univerzalne ili su relativne s obzirom na konkretne moralne agente-ljude, vrijeme i prostor, odnosno socijalno- kulturalni i materijalni kontekst. Ističu se neke od bitnih vrijednosti za koje valja odgajati: poštovanje ljudskog dostojanstva, pravda, sloboda, suradnja, tolerancija, solidarnost, građanska odgovornost ... , iz kojih razloga te kakvo značenje, mjesto i ulogu one danas imaju u cjeloživotnom obrazovanju odgojitelja i učitelja. Cjeloživotnim učenjem, odgojem i obrazovanjem razvijaju se osobne vrijednosti, osobni i profesionalni identitet, egzistencijalna potreba za osvrhovljenjem rada i življenja. Međudjelovanjem okruženja i pojedinca izgrađuju se osobne vrijednosti kojima se povratno utječe na vrijednosti u zajednici i na taj način na razvoj društvenih vrijednosti.

Vrijednosti se u okviru domskog odgoja mogu sagledati na razvoju individualiteta, kroz otvoren, dinamičan i stvaralački proces u kojem se prepliću relevantni činitelji odgoja (dom, okružje, odgajatelj, otvoreni kurikulum), putem demokratskog, pluralističkog, partnerskog suodnosa. Suvremeni učenički dom je prosocijalna zajednica kojoj je polazište interakcijsko-komunikacijska odgojna perspektiva i međuljudski odnos između odgajatelja i učenika s ciljem formiranja dinamične, stvaralačke, humane domske zajednice, jačanje socijalne kompetencije i samoosnaživanja učenika.

Medijska pedagogija do sada nije uspjela razlučiti temeljna pitanja i glavno područje problematike, njena specifična teorijska gledišta i stajališta prakse. Ostale poteškoće u definiranju problematike temelje se na pitanjima koji se odnose na poboljšanje odgoja, gdje mediji imaju dominantnu ulogu. Glavna uloga medijske pedagogije je bavljenje (inovativnim) medijima, kako bi se u pojedincu razvile odgovarajuće kompetencije i kako bi se spriječila manipulacija. Postmodernom društvo je popraćeno naglim razvojem digitalne globalizacije, tehnike……Mediji u društvu imaju vodeću ulogu u odgoju, ali i u manipuliranju, poglavito u formiranju mlade generacije.

Ne postoji menadžment sportske organizacije sam radi sebe, niti može biti upravljanje sportskim organizacijama biti na bilo koji način "oslobođeno" etičkih i moralnih principa. Ponašanje vrha sportske organizacije sigurno će se prenijeti na sve ostale segmente i razine te je obaveza upravljačkog vrha utoliko veća, jer su i posljedice njihova djelovanja dalekosežne. Menadžment kluba, saveza i sl. nositelj je najvažnijih odgojnih djelovanja i ne može se takvog djelovanja odreći niti ga prepustiti bilo kome drugome, jer je takvo djelovanje određeno samom svrhom menadžmenta kao upravljačke funkcije u svakom pogledu. Sistematskim edukativnim djelovanjem, počelo bi se razmišljati o funkciji sporta, načinu postizanja rezultata, načinu djelovanja navijača, i sl. Moglo bi se reći kako je suština filozofije upravljanja edukacija cijelog sustava!

Odgoj je smislena i vrijednosna funkcija društva – važna u životu čovjeka. Teorija smisla je pogodna za objašnjavanje fenomena odgoja. Autor slijedi defi niciju smisla prema Šešiću (1977): smisao je promjenjiva, razvojna ili procesualna pojava. Dakle, smisao je prije svega relacija ili odnos. Dva su bitna čimbenika smisla: nositelj smisla i sam smisao. Nositelji (be)smisla mogu biti sve pojave u društvu i čovjekovu životu. Izdvojene su ove kategorije smisla: smisao organiziranosti, osmišljenosti, usmjerenosti, svrhovitosti, funkcionalnosti i smisao vrijednosti. Autor razmatra odnos između teorija čovjekova života i smisla. Odgoj ima važnu ulogu u čovjekovu životu. Nositelji smisla odgoja mogu biti: odgojni ideal, ciljevi i zadaci odgoja; faktori odgoja; subjekti odgoja; organizacijski modeli odgoja; oblici i sredstva odgoja i evaluacijski instrumenti za prosuđivanje smisla i učinkovitosti odgoja. Na primjeru sedam povijesno-epohalnih i svakodnevnih dvojbi konstruiran je teorijski model za raspravu o smislu odgoja. Autor je razradio i neke aspekte metodologije istraživanja smisla života i odgoja, posebno hermeneutičkofenomenologijsku paradigmu i narativnu analizu., The Function of education in society is a meaningful and a valuable one – it is important in an individual’s life. The theory of meaning is provides a very good explanation of the education phenomenon. The author draws upon the meaning theory according to Šešić (1997): meaning is a changeable, developmental or processible phenomenon. Hence, meaning is in the fi rst place a relation or a relationship. There are two important factors of meaning: the meaning holder and the meaning itself. Meaning(lessness) holders can be all the phenomena in a society or an individual’s life. The following meaning categories are singled out: the meanings of being organized, rational approach, direction, purposefulness, functionality and the meaning of value. The author analyzes the relationship between the theories of human lifeand meaning. Education has an important role in a person’s life. Meaning holders include the following: educational ideal, education goals and tasks; education factors; the subjects of education; organisational models of education; education types and instruments as well as evaluation instruments for the assessment of education meaning and effectiveness. On the example of seven historic-epochal and everyday doubts a theoretical model was constructed for the discussion on the meaning of education. The author has also developed some aspects of the methodology of studying the meaning of life and education, especially the hermeneutic-phenomenological paradigm.

U članku se promišlja o promjenama odgojno-obrazovnih sustava u Europi te osobito u Hrvatskoj. Ističe se temeljna uloga obrazovanja u osobnom i društvenom životu. Opisuju se dva temeljna smjera razvoja suvremene škole. Posebno se naglašava važnost cjelovitog odgoja, koji uključuje i razvoj moralne i duhovne dimenzije.

U prilogu se raspravlja o pojavi zloupotrebe darovitih ljudi u povijesti, a prije svega u današnjem ekološki razornom modelu razvoja. Navode se osnovni razlozi za raspravu te se otvara kompleksni problem odgovornosti darovitih i njihovih odgajatelja za promjenu postojeće razvojne paradigme u novu, koja bi se temeljila na humanističkim vrijednostima te stvarala ekološki povoljnije uvjete za opstanak života i čovjeka na Zemlji. Zatim se ukratko iznose osnovne pretpostavke drukčije podrške nadarenima tijekom njihova razvoja i školovanja. Propituju se zatim mogućnosti širokoga humanističkog obrazovanja kao osnove za odabir i usvajanje odgovarajućih vrijednosti, koje bi osiguravale prihvatljivu upotrebu znanosti, tehnologije i tehnike nego što je to bilo do sada., The paper discusses the concept of the abuse of gifted people throughout human history, particularly in today’s ecologically devastating model of development. First the discussion groundwork is laid, thus opening the complex problem of the responsibility of the gifted and their teachers for changing the existing development paradigm into a new one, which would not only be founded on humanistic values but would also create ecologically more favourable conditions for the survival of life and humanity on Earth. Then the fundamental presuppositions of a different support system for the gifted during their development and education are presented in brief. This is followed by examining the possibility of a much more extensive humanistic education as the foundation of both the choice for and adoption of adequate values, which would in turn facilitate a utilisation of science, technology and technics far more acceptable than has recently been the case.

Predmet razmatranja su smisao, svrha i ideal odgoja (teleologijski problem) i vrijednosti (aksiologijski problem) kao prva i glavna pitanja svakoga odgajanja. Rad ima četiri dijela. U prvom su određenja relevantnih pojmova: čovjek, odgoj, vrijednosti, pedagogija. U drugom se razrađuje teleologijski i aksiologijski problem. Društvena analiza, u trećem dijelu, završava spoznajom da je suvremeno društvo moralno bolesno i treba ga liječiti. U četvrtom se traže rješenja i zaključno se kaže: „Zaštita mladeži, reafirmacija odgoja, vrijednosti i odgojne funkcije – najprimarnije su društveno-pedagoške zadaće“ našega doba.

Odgoj je smislena i vrijednosna funkcija društva - važna u životu čovjeka. Teorija smisla je pogodna za objašnjavanje fenomena odgoja. Autor slijedi definicija smisla prema Šešiću (1977): smisao je promjenjiva, razvojna ili procesualna pojava. Dakle, smisao je prije svega relacija ili odnos. Dva su bitna čimbenika smisla: nositelj smisla i sam smisao. Nositelj (be)smisla mogu biti sve pojave u društvu i čovjekovu životu. Izdvojene su ove kategorije smisla: smisao organiziranosti, osmišljenosti, usmjerenosti, svrhovitosti, funkcionalnosti i smisao za vrijednosti. Autor razmatra odnos između teorija čovjekova života i smisla. Odgoj ima važnu ulogu u čovjekovu životu. Nositelji smisla odgoja mogu biti: odgojni ideal, ciljevi i zadaci odgoja ; faktori odgoja ; subjekti odgoja ; organizacijski modeli odgoja ; oblici i sredstva odgoja i evaluacijski instrumenti za prosuđivanje smisla i učinkovitosti odgoja. Na primjeru sedam povijesno-epohalnih i svakodnevnih dvojbi konstruiran je teorijski model za raspravu o smislu odgoja. Autor je razradio i neke aspekte metodologije istraživanja smisla života i odgoja, posebno hermeneutičko-fenomenologijsku paradigmu i narativnu analizu.

U ovome članku polazi se od problemskih pitanja vezanih uz promjene koje se događaju u školskim odgojno-obrazovnim sustavima u Europi, osobito u Hrvatskoj. Tema odgoja posvuda je aktualna. Mnogi upozoravaju na opću krizu odgoja i vrijednosti na kojima se temelji suvremeno društvo i koja se u velikoj mjeri odražava na krizu odgoja unutar školskog sustava. U prvom dijelu članka, ističući temeljnu ulogu obrazovanja u osobnom i društvenom životu, definiraju se dva temeljna smjera razvoja suvremene škole, koji se naziru u pozadini rasprava o školi u Hrvatskoj. U drugome dijelu formulirana su neka relevantna problemska pitanja koja utječu na odgojnu djelatnost škole. Posebno se naglašava važnost cjelovitog odgoja, osobito odgoja koji promiče duhovni i moralni razvoj. U trećemu se dijelu problematizira pitanje vrijednosti i odgojnih ciljeva suvremene škole. Polazeći od najnovijih hrvatskih dokumenata, predlažu su i elaboriraju neki temeljni odgojni ciljevi. U definiranju tih ciljeva ističu se izazovi i mogućnosti koje ta odgojna djelatnost škole pruža religioznom odgoju., This article starts with a problematic issue related to changes occurring in educational institutions in Europe, particularly in Croatia. In the past few decades the majority of European countries have developed and changed their education systems. In Croatia too, intensive work is being invested in advancing the quality of the education system and harmonising them to European standards. One of the key issues of these changes is the question of education and values. Many are warning of a general crisis in education and values upon which modem society rests and which largely reflect the education crisis with the school system. The first part of the article stresses the fundamental role of education on personal and social life. It defines two fundamental directions of developing contemporary schools that seem to be emerging in various debates about schools in Croatia. Special attention is being given to knowledge as a value that is highlighted as one of the main resources for development in the 21st century. The significance of knowledge is undoubted however it is worth knowing that knowledge itself need not necessarily influence the value system or individual behaviour. The second part of the article formulates some relevant problematic issues that affect the educational activities of schools. It is not possible to ignore the question of the relations between two fundamental components of the teaching process, these being up-bringing and education. Contemporary thought about schools often stress the problems of upbringing as one of the most important and most difficult tasks that teachers are faced with every day. At the same time there is a significant level of ignoring the aspect of upbringing at the expense of educating. The question of upbringing is observed in the context of the crisis in educational institutions. We are faced with a special general crisis, a crisis of the process of education of socialisation in general. The mechanisms of transferring values in traditional education media lose their effect. Special emphasis is placed on the wholeness of education, particularly upbringing which promotes spiritual and moral development. The third part deals with the problematic question of objectives of values and upbringing in contemporary schools. Starting for the latest Croatian documents some fundamental objectives of upbringing are being highlighted and debated: promoting mutual introduction, valuing and dialogue; promoting the person, each person; promoting ethics of responsibility; promoting patriotism, cultural and national spirit; developing critical attitudes; promoting a spiritual dimension to formation. When defining these objectives, challenges and opportunities are highlighted that education activities in schools offer through Religious Instructions. Religious Instructions include the need to become familiar with the issue of religion which is a constitutional part of a true process of upbringing and part of correctly comprehending school programmes. The dimension of upbringing in Religious Instructions is expressed in the contribution that subject has in complete development of the personality of the student. The contribution of that promotion of fundamental values like human dignity, justice, patriotism, solidarity, peace and so on is undoubted. It furthe rpresents the important focal point of co-existence and dialogue in a contemporary, plural society in which people of various religions, cultures and nationalities exist side by side.

Promjene u društveno-političkom sustavu i gospodarstvu zemlje, te ratna zbivanja kroz koje ja naša zemlja prošla u posljednjih petnaestak godina, dio su makrosustava djetetova razvoja koji, prema Bronfenbrennerovoj teoriji ekoloških sustava, utječe na sve ostale sustave u djetetovoj okolini i značajno se odražava na razvojne ishode. Kakve posljedice te promjene imaju po odgojne vrijednosti i ciljeve obitelji, vrtića, škole i šire društvene zajednice? Cilj ovog okruglog stola je putem, razmjene mišljenja, iskustava i nekih empirijskih podataka psihologa koji su uključeni u različite razine društvene skrbi o djeci i mladima, razmotriti današnje odgojne vrijednosti, razlike u odnosu na ranije i pravce u kojima se one kreću. Sudionici će raspravljati o tome koje se vrijednost mogu prepoznati u odgoju djece u današnjoj Hrvatskoj, koje se osobine kod djece nastoje razviti, koje se aktivnosti kod djece potiču, koliko su različiti okolinski sustavi djetetova razvoja međusobno (ne)usklađeni u svojim odgojnim nastojanjima, o važnosti roditeljske uloge i izazovima s kojima se susreću roditelji i institucije koje se bave odgojem djece, te o općenitom položaju koje djeca zauzimaju u današnjem društvu. Također će se raspravljati postoje li razlike u odgojnim vrijednostima i ciljevima ovisno o socioekonomskom položaju djeteta, regionalnoj pripadnosti i individualnim karakteristikama djeteta. Planira se sudjelovanje psihologa zaposlenih u vrtićima, osnovnim i srednjim školama, sveučilištima, istraživačkim institucijama, nevladinim organizacijama i uredu državne pravobraniteljice za djecu.

The paper is a brief outline of Vuk-Pavlović’s life, his scholarly career and his philosophy. A short account of Vuk-Pavlović’s critique of the theory of knowledge and its interpretation as a meta-empirical issue is given, as well as some aspects of his philosophy of values, providing a framework for his entire philosophical system. Since he has remained one of the most influential Croatian authors when it comes to philosophical considerations of pedagogical problems, the main focus is on his philosophy of education., U radu se donosi kratki prikaz života, znanstvene karijere i filozofije Pavla Vuk-Pavlovića. Ukratko se izlaže Vuk-Pavlovićeva kritika spoznajne teorije i njegovo tumačenje spoznaje kao metaempiričkog pitanja kao i neki aspekti filozofije vrijednosti koja predstavlja glavnu okosnicu njegova filozofskog sustava. Budući da je do danas ostao jedan od najutjecajnijih hrvatskih autora na području filozofskog razmatranja pedagoških problema, glavni je naglasak stavljen na njegovu filozofiju odgoja.

Članak se bavi odgojnom dimenzijom škole. Potreba za nadilaženjem školske formacije svedene samo na obrazovanje proizlazi iz analize školskih reformi u vrijeme komunizma. U drugom dijelu se ističe da škola ne smije biti u funkciji ideološkog aparata, nego mora formirati izvan i iznad svake ideologije. Odgojni ideal joj mora biti čovjek, moralna i zrela osobnost, u svim dimenzijama svoje čovječnosti. U trećem su dijelu predstavljene dvije različite interpretacije laičnosti škole: marksistička laicizacija škole te laičnost škole u demokratskom smislu. Marksistička laicizacija škole ima za posljedicu kriva tumačenja koja se u nas još mogu čuti: stoga se nastoji dati ispravno tumačenje laičnosti škole. Cjelokupno promišljanje uloge i zadaća škole dovodi do zaključnog dijela u kojemu je moguće konstatirati da se i doprinos vjerskog odgoja odnosi upravo na formaciju osobnosti. Temeljna briga vjerskoga odgoja nije u opiranju ideologijama, nego u ulasku u dijalog s čovjekom, prihvaćajući i pomažući mu riješiti temeljna pitanja koja se odnose na smisao njegova života., Der Artikel befasst sich mit der Dimension der Schule. Das Bedürfnis des Übersteigens der schulischen Formation, die nur auf die Bildung zürückgeführt ist, geht aus den Schulreformen zur Zeit des Kommunismus hervor. Im zweiten Teil wird hervorgehoben, dass die Schule in der Funktion des ideologischen Apparates nicht sein darf, sondern soll außerhalb und über jede Ideologie geformt werden. Ihr Erziehungsideal soll der Mensch sein, moralische und reife Persönlichkeit in allen Dimensionen seiner Menschlickeit. Im dritten Teil wurden zwei verschieden Interpretationen der Schullaienhaftigkeit vorgelegt: marxistische Laienisierung der Schule und Schullaienhaftigkeit im demokratischen Sinne. Marxistische Laienhaftigkeit der Schule hat falsche Deutungen zur Folge, die sich bei uns noch immer hören lassen: deswegen versucht man die richtige Interpretation der Schullaienhaftigkeit zu geben. Gesamtes Bedenken der Rolle und Aufgaben der Schule führt zum abschließenden Teil, in dem es sich feststellen lässt, dass auch der Beitrag der religiösen Erziehung sich gerade auf die Formation der Persönlichkeit bezieht. Die grundlegende Fürsorge der religiösen Erziehung liegt nicht im Widerstand den Ideologien gegenüber, sondern im Betreten des Dialogs mit dem Menschen, indem man die fundamentalen Fragen, die sich auf den Sinn seines Lebens beziehen, akzeptiert und ihm hilft sie zu lösen.

Diplomski rad izlaže suvremenu problematiku odgoja svećeničkih kandidata u području komunikacije, kako između kandidata samih, tako i između odgojitelja i kandidata. Komunikacija u ozračju Bogoslovnog sjemeništa predstavlja glavni preduvjet za zrelo i odgovorno služenje budućih svećenika. Ulazeći u problematiku komunikacije svećeničkih kandidata, autor polazi od prioriteta duhovne inteligencije. Postojanje duhovne inteligencije ili skraćeno SQ, temelji na rezultatima istraživanja neuropsihologa Michaela Persingera i austrijskog neurologa Wolfa Singera. Duhovna inteligencija se razlikuje od inteligencije kao sposobnosti izvršavanja različitih zadataka i emotivne inteligencije koja je prisutna kod životinja – duhovna inteligencija je svojstvena samo ljudskim bićima i nadilazi kognitivne i emotivne sposobnosti. Nadalje, duhovna inteligencija nema uporišta u nekom religioznom sustavu, jer je posjeduju i vjernici i nevjernici. Kao i druga dva oblika inteligencije, tako se i duhovna inteligencija manifestira u komunikaciji. Ona može biti ispravna, bogata i kreativna, a u suprotnome rađa nefleksibilnošću, neodgovornošću i nepovjerenjem. U tom pogledu, odgojitelji u komunikaciji s bogoslovima moraju raditi na vlastitim sposobnostima vođenja, motiviranja i poučavanja. Sinteza razvijene duhovne inteligencije i kvalitetne komunikacije važna je za odgoj budućih svećenika.

Nasuprot tradicionalnom odgoju koji je utemeljen na rascjepu vrijednosti i znanja, što pogoduje autoritativnom metodičkom pristupu i što se opet takvim pristupom podržava, suvremeni odgoj oslanja se na metode koje potiču i podupiru razvitak osobnosti. Osnovno je pri tome da se metodički postigne spoznajno-vrijednosno jedinstvo poduke kao i spoznajno-vrijednosna transparentnost odgojne poruke. Umjesto da zahtijeva prihvaćanje gotovih znanja i vrijednosti, suvremena nastava osposobljava za samostalno istraživanje i kritičko promišljanje kako spoznajnog tako i vrijednosnog aspekta poruka. S konačnim ciljem osposobljavanja učenika za stvaralaštvo. Za to su dakako potrebne nastavne metode bitno različite od tradicionalnih.

Autor kritički razmatra preusko empirijsko i pozitivističko poimanje znanosti, prema kojima se ona bavi činjenicama, deskripcijom, samo spoznajnom sastavnicom, a zapostavlja vrijednosti i vrijednosno-etičku sastavnicu života, bez koje život gubi smisao i dobrotu. Napredak čovječanstva u 21. stoljeću ne vidi samo u bogatstvu znanstvenih spoznaja, nego i u moralnoj i odgojnoj preobrazbi, a ona se utemeljuje u duboko etički zasnovanoj i vrijednosno upravljenoj znanosti o odgoju.

Rad donosi rezultate empirijskoga istraživanja obiteljske odgojne funkcije u Hrvatskoj. Odnose se na roditeljsko poimanje i doživljavanje vrijednosti. Pokazali su da roditelji osnovnoškolskih učenika poznaju relevantne vrijednosti i da imaju pozitivan odnos prema njima. Visoko cijene poželjne karakterne odlike kao: odgovornost, iskrenost, savjesnost, pravednost, marljivost. Pozitivna spoznaja je i njihova spremnost da svoje odgojne postupke usmjere prema razvijanju i njegovanju tih vrijednih ljudskih odlika. U tome bi im trebala veća i šira društvena podrška.

Nasuprot jednostranom intelektualističkom poimanju odgoja i škole autor, na temelju svojih dugogodišnjih istraživanja, objašnjava spoznaju da je odgoj vrijednosni fenomen i, stoga, vrijednosti moraju prožimati sva njegova nastojanja. Rad je komponiran u šest točaka. U prvoj se utvrđuje da je čovjek ne samo spoznajno nego i vrijednosno biće. U drugoj je riječ o fenomenu vrijednosti, a u trećoj o vrijednosnom sustavu i ljestvici vrijednosti. U četvrtoj pisac upozorava na krizu, a u petoj na potrebu reafirmacije vrijednosti. U šestoj se odgoj i vrijednosti međusobno povezuju i prožimaju.