Search

Likovno obrazovanje je nepravedno zapostavljeno u hrvatskom obrazovnom sustavu. Likovna pismenost omogućava čitanje slike i izražavanje pomoću slike.

Autorica u radu se bavi višestrukim aspektima utjecaja umjetničkog obrazovanja na razvoj sposobnosti vizualne komunikacije.

Kreativnost kao jedna od najvažnijih karakteristika čovjeka, prepoznatljiva u manjoj ili većoj mjeri gotovo u svim oblicima ljudske aktivnosti, bila je i jest predmetom brojnih istraživanja, osobito onih u području psihologije. U novije vrijeme sve je naglašeniji interes za proučavanjem ovog fenomena u sklopu pedagoške prakse kao prostora koji kreativnost oslobađa i razvija kod djece i mladeži. U suvremenom društvenom kontekstu, o kome se često govori kao "kulturi kreativnosti i slobode", gotovo sve europske zemlje, u sklopu svoje nacionalne obrazovne politike, istiću važnost obrazovanja za kreativnost. Vidljivo je to iz brojnih dokumenata, posebice onih koje je donijelo Europsko vijeće. Sličan pravac razvoja možemo zamijetiti i u Americi (National Education Goals 2000). Istodobno ovaj se pojam najčešče veže uz umjetnost, ponekad isključivo s njom. Umjetnost se shvaća kao principijelno sredstvo promoviranja kreativnosti u obrazovanju, ali i kao glavno područje kreativnog djelovanja uopće. Takav stav nagovješćuje središnje mjesto umjetnosti u nastavnim programima. Nasuprot tome hrvatska obrazovna politika pokazuje visok stupanj rezistentnosti prema umjetnosti, što se očituje u redukciji nastavnih sati, ionako skromno zastupljenog umjetničkog obrazovanja u osnovnim školama. Ovaj rad, uz usporedbu različitih obrazovnih praksi, s obzirom na kreativnost, pledira za promjenu statusa umjetničkog obrazovanja u Hrvatskoj.

Ovaj se rad bavi jednim novim fenomenom koji se javlja unutar procesa brojnih integracija u suvremenom društvu, ponovnim povezivanjem umjetnosti iznanosti, koja se zbiva ponajprije pod utjecajem brzog razvitka novih tehnologija i novih mogućnosti vizualne komunikacije. Istodobno podsjeća na povijest Zapadne kulture u kojoj su ove sfere nespravom predugo razdvajane predrasudama o inferiornosti intuitivne spoznaje onoj intelektualnoj i podređenosti slike u odnosu na pojam. Danas, kada se ove razlike postupno gube, pod dominacijom kulture slike, fenomen reunifikacije znanosti i umjetnosti poprima najveći mogući značaj u području obrazovanja.

Knjiga, u izdanju Hrvatskog Vijeća InSEA sastoji se od 36 članaka razvrstanih u četiri poglavlja: Likovno obrazovanje i kultura vizualnih komunikacija ; Socio-psihološki aspekti umjetnosti ; Umjetnost u obrazovnom sustavu ; Obrazovanje za kulturnu baštinu. Namjera je knjige ukazati na potrebu restrukturiranja školskog sustava u Hrvatskoj, što podrazumjeva usklađivanje s bitnim značajkama suvremene kulture, a koje naše školstvo još nije prepoznalo. Po ocjeni autorice, hrvatsko je školstvo nesuvremeno, prije svega, po tome što ne respektira činjenicu da živimo u vremenu dominacije vizualne kulture, tj. dominacije slike nad pisanom riječi. Vrijeme golog teksta definitivno je stvar prošlosti, ističe autorica, a isto tako i škola koja se svodi na čitanje, pisanje i računanje pripada prošlosti.