Search

Uz uvodne napomene i zaključne napomene, ovaj je rad podijeljen na dva poglavlja. U prvom poglavlju pod naslovom U potrazi za smislom života istražuje se Zimmermannova potraga za smislom života u njegovom mladenačkom razdoblju. Zimmermann je nedvojbeno prošao put od skepticizma do vjere, a na tom putu od velike su mu pomoći bile filozofija i teologija. Važna pitanja na koja je naš filozof tražio odgovor glase: otkuda i čemu, a ta su pitanja usko povezana uz nazor na svijet i ispravnost toga nazora. U drugom poglavlju rada koji je naslovljen Pronađeni smisao života prikazuje se kako je Zimmeramann uz pomoć skolastičke filozofije pronašao važne odgovore na svoja mladenačka pitanja i traženja. Konačno, život svoj puni smisao, prema Zimmermannu, dobiva isključivo u Bogu koji je stvorio i svijet i čovjeka, tj. u teističkom nazoru na svijet, a nasuprot materijalističkom kojega Zimmermann odlučno odbacuje i drži pogrešnim. Zaključak je rada da potraga za smislom mladog Zimmermanna u svojem središtu sadrži spoznajni problem., In addition to introductory remarks and conclusions, this paper is divided into two parts. In the first chapter, entitled In Search of the Meaning of Life, we explore Zimmermann’s search for the meaning of life in his youth. Zimmermann undoubtedly moved from scepticism to faith, and philosophy and theology were very important to him. The important questions to which our philosopher sought an answer are: whence and why, and these questions are closely related to the worldview and the correctness of that worldview. The second chapter of the work, entitled The Found Meaning of Life, shows how Zimmermann, with the help of scholastic philosophy, found important answers to his youthful questions and quests. In the end, according to Zimmermann, life finds its full meaning exclusively in God, who created both the world and man, i.e. in the theistic world view, and in contrast to the materialistic world view, which Zimmermann resolutely rejects and considers erroneous. The conclusion of the work is that the young Zimmermann’s search for meaning contains at its core a cognitive problem.

Rad je podijeljen na dva dijela. U prvom dijelu objavljen je tekst Zimmermannove molitve, koja je prvo objavljena u knjizi Putem života iz 1945. godine. U drugom dijelu rada donosi se kratka analiza pojedinih elemenata ranije spomenute molitve. Ta se analiza temelji na njegovim filozofskim tekstovima i misaonim traženjima: čovjek u potrazi za smislom života; Isus Krist kao Božji objavitelj; Isus Krist kao povijesna osoba; duša; spoznaja Boga preko stvorenoga svijeta; istinitost kršćanske objave. U zaključku rada naglašava se da Zimmermann nije teološki, nego prvotno filozofski pisac, ali Zimmermannova molitva pokazatelj je da u njegovim tekstovima postoji i teološka strana, koju je potrebno detaljnije istražiti kako bi se dobio zaokružen pogled na njegovo cjelokupno stvaralaštvo., This paper is divided into two main sections. In the introduction, the author draws our attention to the fact that Zimmermann is not unknown in Croatian philosophical and cultural circles. Following the introduction is the first section entitled “Zimmermann’s Prayer”. It contains the text of the prayer itself which was published in The Way of Life in 1945. In the works of Zimmermann certain prayers are also mentioned which were written by other authors, such as Giovanni Papini. The second section of the paper, entitled “An Analysis of Zimmermann’s Prayer”, provides a brief study of certain elements contained therein. The analysis is based on his philosophical texts and mental pursuits of topics such as man in search of the meaning of life, Jesus Christ as revelator of God, Jesus Christ as a historical figure, the soul, knowledge of God through the created world and the truth of Christian revelation. As regards the Zimmermann prayer, its starting point and foundation is the historical figure of Jesus Christ who is also the very center of his prayer. Furthermore, it is important for Zimmermann to prove that man can transcend earthly cognition (materialism) by means of his reason, and that he has the potential for super–experiential cognition (metaphysical cognition). God is revealed to man in Jesus Christ who is the mediator of the revelation. God’s revelation is a certainty, and man has no need to doubt its truth. The conclusion of the paper emphasizes that Zimmermann is not a theological but primarily a philosophical writer; however, Zimmermann’s prayer is an indication that there is a theological side to his texts which needs to be explored in more detail.

In trying to understand God and faith in a proper way, philosophy and theology could be very complementary. I would like to review and examine a few modern challenges and relationships between philosophy, theology and faith, seen also from important hints from history of these disciplines. I shall just take some points I consider as the most interesting. I would suggest that the most important relationship between philosophy and theology is threefold: pure philosophical works arguing for theistic conclusion; philosophical explications of existing theological matters, and there is philosophical theology – mixed philosophical and theological components densely intertwined in texts. I give some examples of problems of interest for both disciplines and what significance the solutions, in general, can have for practical faith., U nastojanju da se razumije Bog i vjera na pravi način, filozofija i teologija se mogu izuzetno dopunjavati. Htio bih prikazati i ispitati neke suvremene odnose i izazove između filozofije, teologije i vjere koje se mogu promotriti i iz povijesti ovih disciplina. Razmotrit ću neke točke koje smatram najzanimljivijima. Sugerirat ću da je najvažnija veza između filozofije i teologije trodijelna: postoje čisto filozofska djela koja argumentiraju za teistički zaključak; postoje djela koja filozofski ekspliciraju postojeće teološke sadržaje i postoji filozofska teologija – pomiješane filozofske i teološke komponente gusto isprepletene u tekstu. Dajem primjere zanimljivih problema za obje discipline u ovakvim odnosima te razmatram koje značenje rješenja mogu imati za praktičnu vjeru.

Zbornik radova s trinaest priloga koji iz perspektive metafizike, filozofije o Bogu, antropologije, etike, filozofije znanosti, teologije i prava tematizira tragove i putove do Prvog uzroka.

U članku autor istražuje odnos filozofije i vjere, zapravo odnos filozofa i vjere u spisima Mije Škvorca, napose u knjizi pod naslovom Vjera i nevjera, gdje o toj temi izričito govori. Ne mo`e filozofski sustav vjerovati, nego filozof. Sustav je smislio određeni mislilac, koji predlaže otvorenost pred tajnom sveukupne zbilje ili pak poriče mogućnost te otvorenosti. Pritom se nameće pitanje transcendencije i kako se ona ima razumjeti. Je li moguće otkriti neko više biće od čovjeka, Boga stvoritelja ili je pak čovjek vrhunac razvoja do kojega su slučajno dospjeli prirodni procesi? Oduvijek su se borile misli o neosobnom i osobnom temelju sveukupne zbilje. S time je povezano i shvaćanje vrijednosti i vrednota. Za Škvorca čovjek, kao »bezobalna tajna« ispituje se »dublje od filozofije, temeljitije od znanosti, zanosnije od umjetnosti«.

Prilog iznosi na vidjelo prisutnost enciklike Fides et ratio Ivana Pavla II. u nas, i to povodom njezine dvadesete obljetnice izlaska. S tim ciljem kronološki pokazuje osvrte na nju u našoj znanstvenoj periodici, koja se mahom vezuje uz filozofsko– teološke institucije na našem nacionalnom korpusu. Članci su većinom izlazili u časopisima Crkva u svijetu, Obnovljeni Život, Vrhbosniensia i Bogoslovska smotra, a gotovo zanemarivo na drugim mjestima. Napisi su bili prigodničarskoga karaktera, tj. izlazili su povodom objave enciklike i obilježavanja njezinih godišnjica. Riječ je o veoma dobrim prikazima čitavoga dokumenta, odnosno pojedinih njegovih dijelova u kojima je riječ o problematici kojom se autori inače bave u svojem znanstvenom radu. Oni su slijedeći okružnicu pisali o povijesno bremenitom odnosu razuma i vjere, odnosno filozofije i teologije kao znanosti o vjeri, o načelnoj otvorenosti ljudskoga duha prema istini koja je i transcendentnoga karaktera, o nužnosti filozofije za teologiju, o prirodnim znanostima i enciklici, o grozoti nihilizma koji predstavlja pravu negaciju ljudskosti te o ponudi poruke Isusa Krista koju je filozofiji pružio Ivan Pavao II. Valja spomenuti da su se pojedini autori znali i kritički osvrnuti na neke dijelove enciklike., This article highlights the presence in Croatia of John Paul II’s encyclical Fides et Ratio on the occasion of the twentieth anniversary of its publication. Hence, the article gives a chronological list of reviews on the encyclical in Croatian scientific periodicals, which are generally associated with philosophical–theological institutions in Croatia. Articles were published in the journals Crkva u svijetu (The Church in the World), Obnovljeni život (Renewed Life) and Bogoslovska smotra (The Seminarian Review) and in other places also, though the latter are almost negligible. Writings were occasional in nature, i.e., they were issued at the time of the publication of the encyclical and on the marking of its anniversaries. The aforesaid are very good presentations of the entire document or of individual sections on whatever problem the authors deal with in their scholarly endeavours. Following the encyclical, they wrote about the meaningful relationship between reason and faith throughout history, or rather philosophy and theology as the sciences of faith, of the openness, in principle, of the human spirit to the truth which is of a transcendent nature, of the necessity of philosophy for theology, of the natural sciences and the encyclical, of the abomination of nihilism which is a true negation of humanity, and of the offer of Jesus Christ’s message which John Paul II proposed to philosophy. It must be mentioned also that certain authors tended to make critical references to some sections of the encyclical.

Chestertonovi tekstovi otkrivaju da je Chesterton smatrao da se Akvinčeva filozofija nalazi u samoj srži kršćanskog nauka te da je prijeko potrebna i našem vremenu. Štoviše, životnost, objektivnost i optimizam kojim zrače misli ovih dvaju mislioca poput gotičke katedrale izrasta s istih temelja, tj. metafizičkog realizama, filozofije koja se kreće od poznatog u nepoznato i nužno vodi istini. Uz to, čini se da su obojica smatrali da nije njihova, ni filozofija ni istina. Oko pitanja je li Chesterton tomist ili nije napisane su brojne rasprave, a ono što se na temelju tih istraživanja i raspravljanja može zaključiti jest: između ove dvojice velikana misli postoji neosporiva sličnost u razumijevanju zbilje i njezina sadržaja. Cilj je ovoga rada pružiti argumente za hipotezu da je na G. K. Chestertona iznimno utjecala miso sv. Tome Akvinskog. Štoviše, taj se utjecaj otkriva već na stranicama Pravovjerja i možda je baš stoga Chesterton životopis sv. Tome mogao izgovoriti gotovo u jednom dahu. Tomistička filozofija bila je i njegova, Nijemi vol, u svom stilu, šuti, ali svojom pojavom zasjenjuje retke Chestertonovih djela.

Vjera i nevjera u nekim vidovima filozofije, teologije i prirodnih znanosti

U članku se propituje filozofijski aspekt izgradnje kršćanskog humanizma sadržanog u enciklici Fides et ratio. Analizom odnosa autonomije filozofije i teologije izgrađuje se platforma da se sinteza vjere i razuma ne gleda u svjetlu hermetizma, nego sukladno zakonitosti autentičnosti. Autentična filozofija ne može postati teologijom, baš kao što ni autentična teologija ne može postati filozofijom. Načelom heteroafirmativnosti ostvaruje se sinteza vjere i razuma na način da se istina oslobodi formalističkog i od čovjeka otuđenog oblika stvarnosti. Egzistencijalno je relevantna istina ona koja ne isključuje, koja ima snažne integrativne mehanizme te tako pridonosi osmišljavanju ljudskog života., The article discusses the philosophical aspect of building Christian humanism contained in the Encyclical Fides et Ratio. In analyzing the reciprocal autonomous relationship between philosophy and theology, a platform has been created for the synthesis of faith and reason, not however to be seen in light of hermeticism, but in keeping with the laws of authenticity. An authentic philosophy cannot become a theology, similarly an authentic theology cannot become a philosophy. The principle of hetero–affirmation embodies the synthesis of faith and reason in such a way that the truth is liberated from a formalistic and alienated form of reality. An existentially relevant truth is one that does not exclude, one that has powerful integrative mechanisms, and that contributes to the meaningfulness of human life.

Kada se govori o onome odnosu, u kojemu je religiji filozofija upućivala kritiku, može nam se učiniti da je nerijetko ta kritika bila svedena na kritiku religijske prakse i iskrivljenih nazora koji su iz navedene prakse proizašli. Tako rečeno, ne treba ignorirati tvrdnju da su katkada poticaji za takvu kritiku nastali u religiji, koja je i sama u svojoj praksi premašivala i promašivala svoju bit. U filozofsko-teološkoj misli Paula Tillicha moguće je pronaći barem poticaje za daljnji razvoj dijaloga između filozofije i religije. Prema Tillichovim stavovima, vjera može predstavljati polazište za filozofiju religije, ali za onu koja bi bit religije razmatrala kao temelj iz kojega nastaju simboli religijskog jezika. U radu će biti prikazano Tillichovo razumijevanje vjere, poimanje simbola vjere te će se vjera pokušati prikazati kao moguće polazište filozofije religije u misli Paula Tillicha.

Vjera u Boga usko je povezana s pitanjem o smislu ljudskoga života. Ova teza ovdje se razvija prije svega na temelju mišljenja njemačkog filozofa Volkera Gerhardta. Pritom se posebno ističe da je dimenzija bezuvjetnosti smisla stvaran životni element religije i da se racionalnost vjere i pitanja smisla može prikazati na prikladan način, za što veliko značenje može imati i promišljanje tradicije racionalne teologije. Ovdje se vjera razumijeva kao egzistencijalan čin koji obuhvaća čovjeka kao cjelinu, a ta se cjelina odnosi na život kao cjelinu i na svijet kao takav. Ovaj se čin može odnositi i na Boga kao osobu, čija spoznaja nadilazi čovjeka i njegove sposobnosti, bilo da on pokušava dokazati njegovu egzistenciju, bilo da je niječe. Stoga se ovdje pokušava pokazati da Boga nije moguće u potpunosti razumjeti, da je on u biti više stvar vjere nego znanja, a da vjera i znanje jedno drugome ipak ne protuslove, da nisu neki antipodi, nego tvore jedinstvo koje je potpora samosvjesnom čovjekovu djelovanju. Time se sugerira da put prema onom božanskom, odnosno prema Bogu, ima i teorijsku i praktičnu razinu, no da i jedna i druga dotiču tajnu koja doduše nadilazi čovjekovu spoznajnu moć, ali je ne ostavlja u nekakvoj potpunoj nemoći. Stoga se vjera promatra kao pozitivna stvarnost, a kritika religija je, koliko god ona u mnogočemu bila opravdana, temeljito stavljena u pitanje., Der Glaube an Gott ist mit der Frage nach dem Sinn menschlichen Lebens eng verbunden. Diese These wird hier vor allem aufgrund des Denkens des deutschen Philosophen Volker Gerhardt entwickelt. Dabei wird besonders hervorgehoben, dass die Unbedingtheitsdimension von Sinn das eigentliche Lebenselement der Religion ist und dass man die Rationalität des Glaubens und der Sinnfrage ausweisen kann, wozu auch der Bezug auf die Tradition der rationalen Theologie seine Bedeutung hat. Hier wird der Glaube als existenzieller Akt verstanden, der das Ganze des Menschen umfasst und es auf das Ganze seines Lebens und der Welt als solcher bezieht. Dieser Akt kann auch Gott als Person gelten, dessen Erkenntnis den Menschen und sein Vermögen übersteigt, sei es, dass er versucht, Existenz Gottes zu beweisen, sei es, sie zu leugnen. So wird hier versucht zu zeigen, dass man Gott nie völlig verstehen kann, dass er im Grunde mehr die Sache des Glaubens als des Wissens ist und dass sich Glaube und Wissen nicht widersprechen, sie sind keine Antipoden, sondern sie bilden eine Einheit, die das selbstbewusste Handeln des Menschen trägt. Damit wird angedeutet, dass der Weg zum Göttlichen und zu Gott sowohl theoretische als auch praktische Dimension hat, beide aber reichen an das Geheimnis, das menschliches Erkenntnisvermögen zwar übersteigt, es aber nicht in totaler Ohnmacht liegen lässt. So wird der Glaube als eine positive Angelegenheit betrachtet, Religionskritik aber, mag sie in vieler Hinsicht auch berechtigt sein, gründlich in Frage gestellt.

Autor istražuje Verešovo poimanje čovjeka i njegovu težnju za postojanjem, slobodom, besmrtnošću, vječnošću u odnosu na čovjekovu prolaznost, uvjetovanost i smrtnost; otkriva Verešov filozofsko–teološki napor u proučavanju sposobnosti čovjeka da razumskim putom spozna podrijetlo, smisao i svrhu svojega postojanja u odnosu na postojanje iskonskog Pokretača odnosno Stvoritelja koji oduvijek jest i koji se postupno objavljuje preko svojih djela i u čovjekovoj svijesti. Proučava utemeljenost i suvislost Verešova razmišljanja, razložnost i opravdanost njegova promicanja i zagovaranja filozofsko–teološkog dijaloga među filozofsko– teološkim znanostima, posebno između vjere i razuma., In the article Tomo Vereš –Promoter and Advocate of Philosophical–Theological Dialogue: The Role and Significance of Faith in Dialogue the author delves into Vereš’s concept of man and his longing for existence, freedom, immortality and eternity in respect to transience, contingency and mortality. He exposes Vereš’s philosophical– theological efforts in the course of his inquiries into man’s ability to acquire knowledge by means of reason about the origin, meaning and purpose of his existence in relation to the existence of the Prime Mover, or rather, the Creator who always was and who reveals himself gradually throught His works and in man’s consciousness. The article studies the foundedness and significance of Vereš’s reflections, judiciousness and justifiability of his endorsement and advocacy of philosophical–theological dialogue among the philosophical–theological sciences, particularly between faith and reason.

Tema rada je specifična, jer u njoj elaboriramo temeljne značajke biblijskoga i filozofskog pojma Boga zajedno s nekim dodirnim točkama prema misli Josepha Ratzingera, danas pape emeritusa Benedikta XVI. Naslov rada istodobno pretpostavlja i općenit pristup ovoj temi, jer polazimo od činjenice da je riječ Bog jedna od najkorištenijih riječi uopće te da analiziramo i suvremena općenita kretanja s obzirom na pitanje i temu Boga. Složena tema ovoga rada artikulirana je u pet poglavlja, kroz koja se nastoji, sustavnim pristupom i ozbiljnom analizom, prikazati, artikulirati i vrednovati kompleksnu misao Josepha Ratzingera. Tako, u radu se iznose bitne odrednice Ratzingerove teološke misli, po kojima se mogu nazrijeti najprije njegov pojam filozofskog razmišljanja o Bogu, zatim njegovo produbljivanje slike Boga koja proizlazi iz vjere te, konačno, uočiti koji model odnosa Boga vjere i Boga filozofâ Joseph Ratzinger zastupa.

Specifičnost teme očituje se u tome što je ona vezana uz općenitu stvarnost vjere, temeljne dimenzije ljudske i kršćanske egzistencije, ali i uz osobu Josepha Ratzingera/Benedikta XVI. iz čije se perspektive teološkoga i misaonog promišljanja pokušava obrazložiti bit čina i sadržaja vjere. Obrada je teme bila zahtjevna zbog nepostojanja Ratzingerova sustavnoga govora o vjeri. On se, naime, u brojnim svojim knjigama, člancima, predavanjima, izlaganjima, meditacijama, govorima i intervjuima bavio temom vjere i njezinom aktualizacijom u kontekstu suvremenih obilježja svijeta i društva. Stoga je bilo potrebno prvenstveno proučiti kontekst njegovih, u različitim djelima, »raspršenih« misli o vjeri pa tek onda pristupiti izradi strukture rada kako bi tema bila logično postavljena i obrađena.

U članku se promišlja o doprinosu teologa i pape Josepha Ratzingera (Benedikta XVI.) na području teologije, filozofije te kršćanskog života. Konkretno se promatra situacija vjernika pred izazovima pluralnog i sekulariziranog društva koje izbjegava dublja pitanja o smislu života jer tu vjera može „nešto reći“, a čovjek često izbjegava istinu života. Cilj je člankom pokazati kako Ratzinger ulazi u sučeljavanje sa znanstvenicima različita svjetonazora s namjerom da argumentira „razloge nade koja je u nama“ (usp. 1 Pt 3, 15) i koji primjećuje da je u znanosti na pomolu „nova antropologija“ koja lišava čovjeka svakog dostojanstva stvarajući ga prema ljudskim mjerilima i željama. Zato je navještaj Boga danas kušnja teologiji te je teolog pozvan prvenstveno biti osobom molitve, tj. Božjeg iskustva kako bi djelovanje teologa bilo plodno i ljudima privlačno, tj. vodilo Bogu. Ako su djela najbolji „dokaz“ autentična svjedočenja Boga, tada je i govor o kršćanskom iskustvu bitan. Stoga članak razmatra i iskustva svetaca koji su bili osobe prokušane i valjano proživljene vjere. Za Josepha Ratzingera (Benedikta XVI.) vjera je onaj pokretač koji nudi smisao i cjelovitost ljudskog života jer čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još manje razumije tko je on sam., The article ponders the contribution of the theologian and pope Joseph Ratzinger (Benedict XVI) in the field of theology, philosophy and the Christian life. The situation of the faithful is considered in respect to the challenges of plural and secular society, that often avoids deeper questions regarding the meaning of life, because faith can “say something” while man often avoids the truth of life. The aim of the author is to show how Ratzinger enters into discussion with the scientists of different worldviews, with intention to argue “the reasons for faith in us” (1 Pt 3,15). He notes that in the science a “new anthropology” is being profiled, depriving the man of every dignity, creating it according to human measures and desires. Therefore, the annunciation of God today is a test for theology, and the theologian is invited to be a man of prayer, of God’s experience, in order to render fruitful and appealing the mission of the theologian, and as such - leading to God. Deeds are the best “proof” of an authentic testimony of God, therefore, the discourse of Christian experience is important, so the article ponders the experience of the saints, persons of a tested and soundly lived faith. For Joseph Ratzinger (Benedict XVI), faith is the mover offering sense and wholeness of the human life, because man without God does not know where he is going to, and even less understands who it is.

Ljudski govor o Duhu Svetom može biti samo naznaka susreta s misterijem koji stalno izmiče ljudskoj težnji za znanjem. Jer, za vjernika je on sasvim konkretna ljubav. Pa iako se pritom radi o nedokučivoj objavi Božje istine o smislu svega, ni ljudska teološko-filozofska spekulacija o ovome nije besmislena. Stoga Crkva poziva suvremenog čovjeka da vjeruje, moli, razmatra, promišlja, da ima povjerenje prema njezinoj vjeri da je Bog u Isusu Kristu i u Duhu Svetom uvijek tu. No, neosporno je da su razne filozofije i ideologije u prijašnjim desetljećima, pa i stoljećima, ljudski um ustoličile kao mjeru svega, a teologija se i zbog svoje racionalne neutemeljivosti u smislu egzaktne evidentnosti kao mode vremena nerijetko gubila i gubi u beživotnoj spekulaciji. Stoga istinski kršćanski vjernik treba postati svjestan činjenice da priča o Duhu Svetom nije i ne može biti na prvom mjestu neko teološko-filozofsko raspravljanje, nego podsjećanje da je život u Bogu i s Bogom relacija ljubavi i njezina izlijeva na čovjeka i njegov svijet. Pritom unutarbožanska proizlaženja valja razumjeti kao vječno savršeni život ljubavi, koji kao stalno događanje osmišljava i čovjekovo postojanje, u što on može biti siguran prije svega na osnovi biblijske objave i njezina životnog pokazivanja i prakticiranja u Crkvi.

U radu se govori o znanosti, filozofiji i religiji kao načinima odnosa prema svijetu i spoznaje toga svijeta. Ističe se uska povezanost vjere i znanosti te se postavlja pitanje teologije kao znanosti i uspoređuje ju se s matematikom. Naglašava se i uloga činjenica u znanosti i s tim u vezi ističe se problem induktivne spoznaje. Također se osvrće na neke kritike znanstvene metode od strane vrhunskih znanstvenika. Uz empirijski i induktivni način spoznavanja postoje i drugi načini spoznaje (deduktivno-aksiomatski, intuitivni i sl.). Ističe se da i u znanosti ima vjere. Konačno se otvara pitanje ima li u znanosti mjesta Bogu. Na kraju se postavlja pitanje koliko su vjera, Crkva i znanost bile u sukobu i je li njihov sukob bitne naravi ili je samo periferna pojava te tko zapravo koči razvoj znanosti.

Ova knjiga je sastavljena od šest radova prethodno objavljenih u različitim zbornicima. Svaki od njih pripituje neku od tema iz ranoga kršćanstva, te je također aktualizira za sadašnji trenutak Crkve sagledavajući je kao mogući otački doprinos rješavanju suvremenih problema.

U radu se tematizira problem odnosa filozofije i teologije te se ukazuje na razne mogućnosti pristupa tom problemu. Navode se specifičnosti tih dviju znanosti i traži se kriterij njihove znanstvenosti kako bi se mogle konstituirati kao znanosti. Kao primjer filozofskog pristupa ističe se Heideggerovo stajalište o njima i njihovu odnosu. Govori se u kojem je smislu teologija pozitivna znanost, ali i u čemu je ta pozitivnost drukčija od pozitivnosti drugih znanosti. Također se tematizira poznata fraza da je filozofija sluškinja teologije. Govori se o bezpretpostavnosti kao kriteriju znanstvenosti i pokazuje se da bezpretpostavnost ne može postojati ni u prirodnim znanostima te su prirodne i druge znanosti jednako upitne u svojoj znanstvenosti kao i teologija. Kao minimalni kriterij znanstvenosti navodi se odsutnost protusklovlja, ispravna dedukcija, točnost i razumljivost.

U radu se tematizira problem odnosa filozofije i teologije te se ukazuje na razne mogućnosti pristupa tom problemu. Navode se specifičnosti tih dviju znanosti i traži kriterij njihove znanstvenosti kako bi se mogle konstituirati kao znanosti. Kao primjer filozofskog pristupa ističe se Heideggerovo stajalište o njima i njihovu odnosu. Govori se o tome u kojem je smislu teologija pozitivna znanost ali i u čemu je ta pozitivnost drugačija od pozitivnosti drugih pozitivnih znanosti. Za Heideggera je teologija samostojna ontička znanost, ne tek puki nastavak filozofije kako se smatra prema vulgarnom stajalištu. Također se tematizira poznata fraza da je filozofija sluškinja teologije. Kako se prava znanost može temeljiti na vjeri? U tom se kontekstu govori o bespretpostavnosti kao kriteriju znanstvenosti i pokazuje se da bezpretpostavnost ne može postojati ni u prirodnim znanostima te da su prirodne i druge znanosti jednako upitne u svojoj znanstvenosti kao i teologija. Kao minimalni kriteriji za znanstvenost znanosti navode se odsutnost protuslovlja, ispravna dedukcija, točnost i razumljivost. Prema tim kriterijima teologija je jednako znanost kao i druge znanosti., The most appropriate way of examining the relationship between philosophy and theology is from a scientific viewpoint since both are sciences. They can both be examined, just like their relationship, from a theological and philosophical perspective. It is therefore necessary that the relationship between theology and philosophy is one of mutual dialogue. Their true status can only be reached through ‘theologizing’ and ‘philosophising’. The example of a philosophical approach to the relationship between philosophy and theology is Heidegger’s examination of that very relationship. A philosopher investigates reality as a natural reality, whilst a theologian investigates it as a supernatural reality. The parallel between philosophy and theology can be seen in the fact that each has its own theory of knowledge: noetics as a theory of knowledge about the natural being, and fundamental theology or apologetics as a theory of knowledge about the supernatural being. When it comes to the relationship between faith and knowledge, there is still a predominant superficial understanding according to which the increase of knowledge and the progress of science render faith pointless and redundant. Faith, however, is not a blind and uncritical acceptance of something that is not known. Knowledge is an integral part of faith just as faith is an integral part of knowledge. This is not about confronting two basic sciences, philosophy and theology, but about seeing if they both respect the criteria of science according to which they can be merely compared. As a methodological minimum, the criteria of absence of contradiction, correct deduction, accuracy and intelligibility are suggested. Considering these, theology is no less a science than other sciences. Philosophy is not a subordinate science to theology, but is its supporting (assisting) science, whilst theology is not possible without the philosophical opinion. Therefore, they are complementary. The difference is that the unity of philosophers does not lead to some ‘philosophical faith’ whilst a theologian confirms his opinion before itself and before a community of believers.

Opsežno područje suvremene filozofije religije također obuhvaća problematičan odnos između vjere i ateizma. Autor se svom diplomskom radu osvrće na bogat propovjednički, katehetski i filozofski opus pomoćnog zagrebačkog biskupa Mije Škvorca koji se istaknuo svojim nastojanjima u izgradnji dijaloga između marksista i kršćanskih intelektualaca u bivšoj Jugoslaviji. Primjer takvih nastojanja su javne tribine 1967., na kojima je raspravljao s poznatim marksistom Brankom Bošnjakom. Vjera i ateizam su podjednako prisutni u povijesti i kulturi. Prije svega, objavljene religije se razlikuju od ostalih religija svijeta jer su utemeljene na objavi jednog Boga. Svim religijama i religioznim sustavima zajedničko je religiozno iskustvo. Ono se odrazilo i na ostala područja ljudskog duha: u književnosti, umjetnosti, filozofiji i povijesti. Prigovori ateista s kojima je biskup Škvorc vodio rasprave su se upravo temeljili na argumentu subjektivnosti religioznosti. Suvremeni ateizam je uvjerenje koje se oslanja na objektivnim datostima koje pružaju znanstvene discipline. Ipak, koliko god zasluge znanosti bile neupitne za stupanj ljudskog razvoja ona nailazi na prepreke u razumijevanju temeljnih pitanja o smislu postojanja čovjeka i svemira, i ideje o Bogu kao početku svega i konačnoj svrsi.

Tema ovog rada omeđena je kronološkim okvirom prvih 6-7 stoljeća kršćanstva, a zemljopisno smještena u prostor grčko-rimske kulture, to jest Rimskog Carstva. Jedan od ciljeva istraživanja je propitati kako je prva Crkva, stupajući u kontakt s helenističkom kulturom, prevladala napetosti koje su nastajale. Ukazati je stoga na učinke i posljedice njihovih susreta i srazova. Imajući u vidu dalekosežne posljedice pastoralnih odluka prve Crkve za razvoj kršćanstva i kršćanske misli, nije zanemariva ni aktualnost argumenta za naše vrijeme. Bit će korisno stoga iznijeti na vidjelo valjane teološke principe kojima se Crkva vodila u različitim i raznolikim situacijama kako bi iskustvo prve Crkve poslužilo Crkvi u 21. stoljeću pred izazovom nove evangelizacije., The topic of this paper is bounded by a chronological framework of the first six to seven centuries of Christianity and is geographically situated in Greek-Roman cultures, i.e. the Roman Empire. One of the objectives of this research was to question how the Church, when it came into contact with the Hellenistic culture, overcame tensions that inevitably emerged. The article points out the effects and repercussions of their encounters and clashes. Keeping in mind the far-reaching repercussions of pastoral decisions of the First Church on the development of Christianity and Christian thought, the currentness of the argument for our times are not to be underestimated. It will be useful to disclose some valid theological principles that led the Church in various and varied situations so that the experiences of the first Church can serve as an example for the Church in the 21st century faced with the challenge of the New Evangelisation.

Knjiga se sastoji od sljedećih dijelova: 1. Egoizam slobode ; 2. Heideggerovo sustajanje ; 3. Čista arhitektura ; 4. Die reine Architektur ; 5. Hegel, filozofija religije u sistemu slobode ; 6. Vjera i filozofija ; 7. Glaube und Philosophie ; 8. Filosofia kao paideia ; 9. Etika i znanost ; 10. Branko Gavella. Spoznajno-teoretičko značenje suda ; 11. Ontologička mogućnost prevoda i prevođenja ; 12. Podsjetnik na prisutno koje nije nazočno ; 13. Razgovor s jednim bogoslovom ; 14. Podsjetnik za slobodno izlaganje ; 15. Odgovori na pitanja ; 16. Pismo ; 17. Time da sam tu, rekao sam sve.

Nakon uvodnih, pristupnih misli, zabilježeni su životopisni podaci Edith Stein, redovnice i mučenice Terezije Benedikte od Križa. Slijedi popis znanstvenih, filozofskih i duhovnih djela E. Stein. Prikaz promišljanja intelektualke, vjernice i redovnice je središnji dio ovog rada. Na završnim je stranicama prosudba o djelima i njihovu značenju ne samo u stvaralaštvu E. Stein nego općenito za život (i o životu) u 20. st. Na kraju rada je popis literature o E. Stein i njenim mudroslovnim i duhovnim promišljanjima.

Danski filozof Søren Kierkegaard duboko je proživljavao i promišljao vjeru, umjetnost i filozofiju pa, premda se umjetnosti i filozofije odrekao u ime vjere, to je samo prividno tako, jer je filozofiju sačuvao svojim izvanrednim filozofiranjem, a umjetnosti je sačuvao značajno mjesto u estetici braka i umjetnosti življenja. Što to znači estetički živjeti, i što znači etički živjeti? Kierkegaard ne polazi od estetičkog života umjetnika, već od etičkog i religioznog samoizbora koji život čini lijepim i umjetničkim djelom. Cilj nije umjetnost umjetničkog djela, već umjetnost življenja, a to je moguće samo u vjeri., Dannish philosopher Søren Kierkegaard deeply lived through and contemplated faith, art and philosophy; althought he got rid of art and philosophy in the name of faith, this was only apparently, because he have preserved philosophy by his extraordinary thinking, and he also preserved important place for the art in the aestehtics of marriage and in the art of living. What does it mean to live aestehtically, and what to live ethically? Kierkegaard does not take the life of an artist as his point of departure, but he takes ethical and religious self-choice as the source of life which makes it artistic work and the work of beauty. The goal is not the art of artistic work, but the art of living, and that is possible only through the faith.

Nakon više od stotinu godina enciklika Fides et ratio (1998.) postavlja iznova pitanje o odnosu teologije i filozofije. Taj je odnos posljednji put obrađivao Lav XIII. 1879. godine. Ivan Pavao II. preuzima nauk Lava XIII., ali stavlja nove odlučujuće naglaske: treba razlikovati vjeru i mišljenje, no oni se istodobno i prožimaju. Bez mišljenja vjera je ništa (Augustin). Iz toga proizlaze zaključci koje Ivan Pavao II. samo djelomično povlači. Članak donosi najprije pregled Enciklike, potom opisuje stajalište Lava XIII. i karakterizira zaključno ono »sada« vjere i razuma prema Ivanu Pavlu II. Zaključak tvore posljedicu za današnju filozofsku izobrazbu teologa., Die Enzyklika »Fides et Ratio« (1998) stellt - nach über hundert Jahren Kirchengeschichte - die Frage nach dem Verhältnis von Theologie und Philosophie neu. 1879 hatte Leo XIII. dieses Verhältnis zum letzten Mal behandelt. Johannes Paul II. greift die Lehre von Leo auf, setzt aber entscheidende neue Akzente: Glauben und Denken sind zu unterscheiden, aber sie durchdringen sich zugleich. Ohne Denken ist Glaube nichts (Augustinus). Daraus ergeben sich Folgerungen, die Johannes Paul II. nur zum Teil zieht. - Der Artikel gibt zunächst eine Übersicht über die Enzyklika, behandelt dann die Position Leos XIII. und charakterisiert anschließend das »Jetzt« von Glauben und Vernunft nach Johannes Paul II. Den Beschluss bilden einige Folgerungen für eine heutige philosophische Bildung von Theologen. A translation of this article is published in Croatian in a printed version in: Bogoslovska smotra, 78 (2008) 4,721-740. A German version is available on-line only., After more than 100 years the encyclical Fides et Ratio (1998) once again raises the question of the relationship between theology and philosophy. That relationship was last analysed by Leo XIII in 1879. Pope John Paul II takes over the teachings of Leo XIII but places new decisive highlights: should we differentiate faith and thought yet at the same time they pervade. Without thought, faith is nothing! (St. Augustine). This leads us to the conclusions that John Paul II partially draws. The article first presents an overview of the encyclical and then describes Leo XIII position and characterises the conclusive »now« of faith and reason according to John Paul II. The conclusion forms the consequences for current philosophical education of the theologian.

Nakon uvodnih, pristupnih misli zabilježeni su životopisni podatci Edith Stein, redovnice i mučenice Terezije Benedikte od Križa. Slijedi popis znanstvenih, filozofskih i duhovnih djela E. Stein. Prikaz promišljanja intelektualke, vjernice i redovnice je središnji dio ovog rada. Na završnim je stranicama prosudba o djelima i njihovu značenju ne samo u stvaralaštvu Edith Stein nego općenito za život (i o životu) u XX. stoljeću. Na kraju rada je popis literature o E. Stein i njenim mudroslovnim i duhovnim promišljanjima., After the introductory opening thoughts, the author provides biographical information about Edith Stein, a nun and the martyr Saint Theresa Benedicta of the Cross, and adds the list of scientific, philosophical and spiritual works by E. Stein. Presentation of reflections by this intellectual, believer and nun is the central part of the paper. Final pages present an assessment of the works and their importance not only within Edith Stein’s opus but also as regards their importance in relation to life (and about life) in the 20th century. The last section of the paper is the bibliography on E. Stein and her philosophical and spiritual reflections.

Strauss, David Friedrich (1808-1874), njemački protestantski teolog. Mladohegelovac, prof. teologije u Tubungenu (do 1836). Najpoznatije mu je djelo Život Isusov obrađen kritički (I-II, 1835-36), koje je izazvalo veliku polemiku, ali i potaknulo na kasniji razvoj egzegeze. Pod utjecajem Hegelove filozofije i kritičke historiografije držao da su biblijski tekstovi nehistorijske i mitološke priče s filozofskom porukom. Oštro naglašava razliku između povijesnog Isusa i Krista kršćanske vjere. Polazeći od Hegelove ideje o Bogočovjeku, smatra da se ta mogućnost ne može do kraja ostvariti u jednome čovjeku (Isus), nego u čovječanstvu kao cjjelini, čime se približio materijalističkom shvaćanju. Napisao niz životopisa glasovitih ljudi (H. von Hutten, Reimarus, Voltaire i dr.).

U članku se predstavljaju, uz kratak životopis, pogledi fra Vendelina Vasilja na komunistički svjetonazor. Predočene su osnovne odrednice njegovih dvaju djela: Filozofija komunizma i Komunizam i vjera, knjigâ koje ovdašnja stručna, znanstvena i filozofska javnosti nije poznavala. Predstavljen je i kontekst u kojemu su djela nastala, posebice uzevši u obzir zanemarivanje kršćanskoga socijalnog nauka dugi niz desetljeća od bivše službene znanosti. Naglašavanjem autorova istraživačkog diskursa koji je bio moguć zbog njegova neposrednog uvida u izvornu marksističku literaturu, odnosno uvida u istom objavljene spise mladoga Marksa i Engelsa, a za koje glavni protagonisti komunističke ideologije do tada nisu znali, želi se ponuditi drukčija slika od danas prevladavajuće o duhovnoj i filozofskoj klimi u tom razdoblju. Uz Vasiljeve poglede nude se i određeni komentari iz domaćega teološko-filozofskog pristupa s obzirom na marksistički odgovor na težišna životna i filozofska pitanja., The article presents, with a short biography, father Vendelin Vasilj’s views on the communistic philosophy of life. It also gives the basic characteristics of his two works: Philosophy of communism and Communism and religion, books which were not known for the professional, scientific and philosophical public of this place. The context, in which the works were made, is also presented, especially taking into consideration the centuries long neglecting of the Christian social doctrine by the former official science. By emphasizing the author’s research discourse which was able because of his direct insight into original Marxist literature, or insight into the published documents of young Marx and Engels, for whom the main protagonists of the communistic ideology did not hear anything, the intention was to offer different image about spiritual and philosophical atmosphere in that period. Besides Vasilj’s views there are also some comments from the home theological-philosophical approach with regard to Marxist answer to the basic life and philosophical issues.

U knjizi je obrađeno Vlačićevo poimanja uloge razuma pri razumijevanju vjere, što uključuje različite oblike filozofskog, teološkog i hermeneutičkog promišljanja.

smrt, prestanak života, konačni prestanak životnih funkcija organizma. Za filozofiju je smrt problem od njezinih početaka pa sve do suvremenosti. Platon u svome djelu Fedon dokazuje besmrtnost ljudske duše, a Plotin misli da se duša nakon smrti uzvisuje i stapa s najvišim Dobrom. Epikur uklanja strah od smrti (˝dok postojimo mi, nema smrti, a kada dođe smrt, tada više nema nas˝). Leibniz vidi smrt kao potpunu involuciju tijela, Fichte je smatra samo ˝negativnom stranom života˝. Za Hegela je smrt najviša općenitost do koje dopire pojedinac, a za Schopenhauera samo jedan površni fenomen, kojim nije bitno pogođena nadindividualna metafizička volja. Problem smrti osobito je prisutan u filozofijama egzistencije koje ga smatraju središnjim pitanjem mišljenja, a zabrinutost, strah, ˝bolest na smrt˝ (S.Kierkegaard) postaju najvažnijom preokupacijom suvremenog zapadnog filozofiranja (K. Jaspers, M. Heidegger, G. Marcel, A. Camus i dr.).

Stewart, Dugald (1753-1828), škotski filozof. Prof. matematike i moralne filozofije u Edinburgu. Bio pod utjecajem filozofije Th. Reida i A. Smitha. Nastavlja tradiciju škotske škole common sensea, koji predstavlja osnovni zakon ljudske vjere. Izvjesnost vanjskog svijeta izvodi iz ponovljenog zamjećivanja. Svoju moralnu filozofiju osniva na čovjekovu postupanju prema savjesti. Stewart je imao znatnog utjecaja u Škotskoj, Francuskoj i Americi. Gl. djela: Počela filozofije ljudskoga uma ; Filozofija aktivne i moralne čovjekove moći ; Filozofski eseji.

Autor se bavi trajnim filozofsko-teološkim pitanjem o odnosu vjere i razuma pristupajući ovoj problematici osobito kroz iskustvo ranoga kršćanstva koje je svojim odnosom prema filozofiji uvelike odredilo stavove kršćanskih pisaca i cjelokupne teologije sve do naših dana. Stav o nespojivosti vjere i razuma (kršćanstva i filozofije) zastupala je tek manjina ranokršćanskih mislitelja, dok je većina držala kako između spoznaje razumom (filozofije) i spoznaje vjerom (teologije) postoji sklad i jedinstvo. Istaknuti pobornici takva mišljenja jesu Justin, Klement Aleksandrijski i Augustin. Taj skladni odnos koji je trajao stoljećima poremećen je suvremenim razdvajanjem i indiferentnošću, što je dovelo do obostranoga osiromašenja. Na to upozorava enciklika pape Ivana Pavla II. Fides et ratio koja na tragu crkvenih otaca ponovno želi uspostaviti tu nasilno narušenu harmoniju između ovih neodvojivih stvarnosti., The author deals with permanent philosophical-theological question about relation of religion and mind, approaching to this problem especially through the experience of the early Christianity, which, with its relation to philosophy, considerably determined attitudes of Christian writers and entire theology till today. The view about incompatibility of religion and mind (Christianity and philosophy) was supported by the minority of the early Christian thinkers, while the majority thought that harmony and unity exist between rational cognition (philosophy) and religious cognition (theology). Prominent advocates of such view are Justin, Clement of Alexandria and Augustin. That harmonious relation, which has lasted for centuries, is now disarranged with separation and indifference that caused mutual impoverishment. The encyclical letter of the Pope John Paul II Fides et ratio warns about that. It wants to reestablish that forcibly disrupted harmony between these inseparable realities in accordance with the Church fathers.

Knjiga sadrži radove sa znanstvenoga skupa održanog u Zagrebu 15. i 16. studenoga 2001. u povodu 25. obljetnice smrti Pavla Vuk-Pavlovića.

Poniklo u židovskoj religioznoj tradiciji, kršćanstvo se vrlo brzo susrelo s grčkom filozofijom i poganskim ambijentom. Susret kršćanstva i filozofije, vjere i razuma, bio je neizbježan što su dobro shvatili i ranokršćanski pisci koji su iskoristili dobre plodove do kojih je filozofirajući došao ljudski razum. Većina ranokršćanskih pisaca ima pozitivan odnos prema filozofiji i nastoji uskladiti bogatstvo Objave (vjeru) i plodove filozofije (razum). Kao važnije predstavnike enciklika Fides et ratio ističe Justina, Ireneja, Klementa Aleksandrijskog, Augustina i druge koji će ostati i u budućnosti dobar primjer skladnog povezivanja vjere i razuma, teologije i filozofije.

Knjiga Umsko i nadumsko (Suvremene teme znanosti o društvu i o religiji), kako već naznačuju njezin naslov i podnaslov, sadrži tekstove koji obrađuju neke aktualne teme suvremene znanosti o društvu i o kulturi te religiologije. To će reći da se bave onim predjelima zbilje kojima se prilazi na racionalan, umski i metodičan način u empirijskom području društveno-humanističkih znanosti (ali u bitnoj njihovoj povezanosti), s jedne strane, odnosno nadumskim, supraracionalnim putom (doživljajem i vjerom) u bitno nadempirijskoj, meta-fizičkoj sferi religije, s druge (što, dakako, ne isključuje određenu racionalnost u religiji, osobito u njezinoj ustanovljenosti, uređenju života i u teologiji). To dalje znači da ovi tekstovi nužno dotiču i pitanja odnosa (raz)uma i vjere, tj. odnosa znanosti i filozofije prema teologiji kao specifičnoj racionalizaciji vjere (sacra doctrina), te pitanja o mogućnostima i dometima znanja i umovanja u odnosu spram nadnaravnoga, transcedentnog bića.

Ovaj tekst obrađuje odnos filozofije i teologije u enciklici pape Ivana Pavla II. Fides et ratio. Papin izvod toga odnosa veoma je akribičan i korektan s neotomističkoga stajališta. No, filozofija kao philosophia samobitan je oblik ljudskoga duha i kao takav neovisan o bilo kojem drugom obliku duha.

The works shows to what extent the spititual orientation of the period in wich Vergerius leved and worked formed his work, attitudes and view of the world, also including the echoes of intelolectual contents of philosophical findings, wich from his own findings and make the essence of his reflection. The focus of the work is studying the ratio between philosophical and theological discurse as one of aspects of P. P. Vergerius Jr.'s rich opus, which up to the present day has not been researched systematically and formalised in value. Although Vergerius was neither a philosopher nor a theologian, the author points out to some speculative-theoretical, philosophic and theological forms and ferments of his ideas, to the echos of the Classical humanistic culture, heritage of ideas of the Christian Middle Ages, spiritual contents of Renaissance humanism of 15. and 16. century. Vergerius' position is determined, not one-sidedly and ultimately, but according to an aspect of his work, and his importance in searching for new ways of spiritual renovation of the line Erasmus-Melanchton and forward, within the historyy of ideas and development of historical critical opinions.

Autor postavlja stari problem odnosa razuma i vjere, ali ovaj put osobito s obzirom na logički status religioznoga govora. Nakon pregleda raznih teškoća izmedu filozofskih i teoloških iskaza tijekom povijesti, najveću je pozorost usmjerio na izazove modeme logike i logičkoga pozitivizma. Autor na kraju zastupa mišljenje da se religijski iskazi mogu logički opravdati, ali ne direktno i deduktivno, nego ako ih stavimo u kontekst čitavoga ljudskog života.