Search

„Povijesno-metonimijski aspekt hrvatske drame druge polovice XX. st.“, Forum, Zagreb, HAZU, knj. 84, 51, 2012., 4-6, 590-603. U ovom radu temeljenu na dugogodišnjem proučavanju dramskoga stvaralaštva raznih hrvatskih autora 20. st. te n a tiplogiji koju je temeljila na analizi razmjerno velikog dramskog korpusa, autorica H. Peričić iznosi zaključke potkrepljujući ih primjerima iz stvaralaštva od Miroslava Krleže, Tonča Petrasova Marovića, Antuna Šoljana, Ive Brešana, do nekih živućih autora (npr. Mire Gavrana). Zaključci se vezuju za načine na koje se u proučavanim dramama zrcali stvarnost, fikcija, povijest ali i svjetonazorske sastavnice. Autorica daje svoju tipologiju hrvatske drame druge polovice 20. st. prema uporabi intertekstualnih mehanizama, mitoloških sastavnica te povijesnih („metonimijskih“, kako ih naziva) i metapovijesnih narativnih obrazaca. Ovdje se usredotočuje na posljednji tip „posuđivanja“ priče na kojoj veliki broj domaćih dramatičara motrenoga razdoblja gradi dramsku konstrukciju, pri čemu se razaznaje funkcija (meta)povijesne potke kao sredstva kritičkog, ironičnog pa i subverzivnog odnosa prema društvenoj i političkoj zbilji. Autorica među ostalim obrađuje sljedeće drame: Krležina Areteja, Šoljanovu Dioklecijanovu palaču, Supekova Heretika, Marovićeva Temistokla, Kušanovu Svrhu od slobode, Fabrijeva Meštra te Šnajderova Hrvatskog Fausta.

Na temelju analize odabranih dramskih tekstova iz druge polovice 20. st. hrvatskih autora I. Slamniga, A. Šoljana i L. Paljetka – a tu su i imena onih koji ovdje zaslužuju pozornost, iako ih autorica u ovom radu tek spominje (I. Brešan i M. Gavran) – prijelazi preko granice domaćega kulturnog i književnog prostora u strane ostvaruju se upotrebom raznih oblikovnih – narativnih ili izražajnih sastavnica, čestih u književnom postmodernizmu. Funkcionalni književnostvaralački »egzil« u tim se dramskim djelima ogleda kako u mikro- tako u makrojedinicama teksta: od imena likova, motiva, socio-povijesnih i mitoloških elemenata do intertekstualnih postupaka u odnosuna stranu književnost, kojima se de facto izriče stajalište samoga autora i iskazuje opći ton tekstova, bili oni parodijski (Šoljan) ili travestijski (Brešan), metafikcionalni ili metametrički (Paljetak), a posebice ludistički (temeljeni na igri riječima, izraženoj lascivnosti, trivijalizaciji literarnog odnosno umjetničkog čina itd.). Međutim, kakav god mehanizam bio primijenjen u određenom djelu ili njegovu segmentu, on je, čini se, ključnim ukazateljem na činjenicu koja se u ovom istraživanju iskristalizirala: o književnoiskustvenoj i kreativnoj ukorijenjenosti autorâ u vlastitu tlu, odnosno o njihovu – opetovanom i redovitom – vraćanju domaćem književnotradicijskom korpusu i onome što on nudi.

Na tragu antimimetizma što ga je sredinom prošloga stoljeća u hrvatsku književnost uveo Ivan Slamnig kao "književnost igara" (N. Vončina), Antun se Šoljan u sentimentalnoj farsi "Romanca o tri ljubavi" (1976.) udaljava od politizirana svijeta i zamjenjuje sadašnjost prošlošću (srednjim vijekom) nalazeći utočište u rehabilitiranju ljubavi – dapače: savršene, idealne ljubavi. Svečano se oslanjajući na književnu uopće a posebice dramaturšku tradiciju (trubaduri, "Roman o ruži", Shakespeare te barokno, neoromantičko, simbolističko i pjesničko kazalište), Šoljan se u ovom dramskom tekstu igra izričajnim mogućnostima stiha, njegovim (samo)ironizacijskim konotacijama, bilo u izgovorenom ili otpjevanom obliku. Zbog svega toga, Šoljanov scenski vrhunac, "Romancu o tri ljubavi", vjerojatno jedan od najpregnantnijih hrvatskih dramskih tekstova (u stihu i sroku) druge polovice 20. st., autorica drži iznimno intrigantnom – i kao igru i kao svečanost.