Search

U obrazovnom sustavu Republike Hrvatske, kao i u susjednim zemljama, nastava logike ima dugu i kontinuiranu povijest. Cilj je ovoga izlaganja razmotriti i preispitati mjesto i zastupljenost logike kao nastavnog predmeta u srednjim školama i na fakultetima te potom ukazati na potencijalne nedostatke i ponuditi neke prijedloge za unapređenje. Motivacija za ovo izlaganje proizašla je iz svojevrsnog nesrazmjera između onoga što jest svrha poučavanja logike i njene zastupljenosti kao nastavnog predmeta u obrazovnom sustavu te nasušne potrebitosti njena izučavanja u vremenu u kojemu su djeca i mladi, kao izrazito ranjiva skupina, izloženi mnoštvu (dez)informacija i manipulacija.Kako je samim kurikulumom predmeta Logika navedeno, svrha njena poučavanja je »uzdignuti svijest učenika o kriterijima dobrog mišljenja i uskladitimišljenje s tim kriterijima«, a sama logika definirana kao »njegovanje vrlina mišljenja«, postavlja se problem (ne)opravdanosti izostanka izučavanja logike u tehničkim i strukovnim školama. Znači li to onda da je »njegovanje vrlinamišljenja« ekskluzivno pravo i privilegija gimnazijalaca ili, po principu pravednog obrazovanja, svim učenicima, bez obzira na vrstu srednje škole kojupohađaju, ovaj nastavni predmet treba biti organon za njegovanje kvalitetnogi valjanog mišljenja? U izlaganju će se argumentirati i o potrebi podučavanja logike, u prilagođenoj formi, u višim razredima osnovnih škola, s obziromna to da »važnost logike za svakodnevni i znanstveni život«, kao i podizanje svijesti o njoj, ne započinje u 3. razredu gimnazije. Dio izlaganja usmjerit će se na važnost podučavanja logike na učiteljskim odsjecima i fakultetima te u svim nastavničkim smjerovima, kao i u profesionalnom usavršavanju svih nastavnika. Nije moguće preskočiti logiku ako želimo odgovoriti zahtjevima i izazovima podučavanja u 21. stoljeću (kritičko mišljenje, medijska pismenost). Nije moguće preskočiti logiku ako želimo kod naših učenika i studenata razviti vještine koje će biti potrebne i tražene u budućnosti. Prema Svjetskom ekonomskom forumu, među deset najtraženijih vještina u 2025. godini bit će:analitičko mišljenje i inovacije, aktivno učenje i strateško učenje, rješavanje složenih problema, kritičko mišljenje i analiza, tehnološko rasuđivanje, rješavanje problema i formiranje ideja/koncepata. Je li moguće od navedenih sedam vještina imati ijednu bez nekih osnovnih ili posebnih znanja iz logike?

Throughout history. people used a multitude of prejudices when describing the nature of a particular animal species, some of which are still at force. Not only that these prejudices do not reflect the true nature of a particular animal species, but humans also give animals human characteristics. In my lecture, I will locate the prejudices that Aristotle attributes to the nature of some animal species in his so-called biological works, which are traditionally divided into three works: History of Animals, On the Parts of the Animals, and On the Gait of Animals. I will also explore how many of these Aristotle’s reflections on animals are present today. For example, Aristotle claims: “Some animals are cunning and evil-disposed, as the fox ; others, as the dog, are fierce, friendly, and fawning. Some are gentle and easily tamed, as the elephant ; some are susceptible of shame, and watchful, as the goose. Some are jealous, and fond of ornament, as the peacock” (AH I, 16). Contemporary prejudice that sheep are foolish can also be read in Aristotle: “The disposition of sheep, as I have said before, is foolish, and without sense” (AH IX, 3). In Aristotle’s view, not only sheep are stupid: “The polypus is a foolish creature, for it will approach a man’s hand if brought near it” (AH XXV, 9). He also claims: “The partridge does not lay less than ten eggs, and often sixteen. As it has been already observed, it is a bird of an evil and cunning disposition” (AH, IX, 2). Are certain animals evil, jealous or foolish? According to Aristotle, yes. And according to us today? Even though we often believe this is not the case, contemporary common sense repeatedly contains a similar approach to the nature of some animal species.

Knjiga počinje razmatranjem ljudskih i ne-ljudskih životinjama te moralne obvezatnosti prve prema drugoj. Zatim se autori pitaju o tome što je dijete, tj. treba li biti sagledavano naprosto kao nedovršeni čovjek ili u djetinjstvu treba prepoznati pozitivna svojstva. Osvrću se na načine na koje se kod djece zatire bioetički senzibilitet i kakve to posljedice ima po razvoj kritičkog mišljenja (ne samo odgajanika, nego i odgajatelja). Razmatra se i pojam kritičkog mišljenja, te njegova uloga u kurikulumu, i ocrtava se pojam kreativnog mišljenja. Konačno, autori cjelokupnu raspravu pokušavaju potkrijepiti detaljima iz vlastitog iskustva.

Bioethical education can be partitioned into domains like land ethics education, wildlife ethics, protection education, medical ethics education, etc. Bioethical education is important, particularly in the contemporary world, in which this domain of life seems to be threatened from various sources and directions (e.g. climate change and associated issues having to do with the environment, increased diminishing of biodiversity, and reduction of some vital biosphere zones and living spaces, possible misuse of biotechnology and genetic technology, advances in medicine that open up critical ethical dilemmas, etc.). The phrase “Mens sana in corpore sano” comes from The Satires (collection of satirical poems from the Roman poet Juvenal). This phrase or even proverb can direct us to the one link between bioethical education and sports in today’s world. Physical activity, sports, and exercise have been essential components of preserving the health system for decades. Sport is the most popular and the most famous form of non-formal physical education. Probably, there is no single elementary school student who didn’t practice some sport. Apart from the fact that sport is extremely important for maintaining health, it has many other values, the most important one is the social dimension. We can agree with the statement that organized sports improvements improve the health of students, develop self-confidence and self- esteem, responsibility, competitive spirit, teamwork skills and support the socialization process. But here we have a lot of bioethical questions to which we must draw attention. Some of these questions are ; How to prevent self- confidence to become excessive self-confidence ; how to prevent that self-esteem links to aggressive behavior, how to prevent ambition to become an obsession, how to prevent negative psychological pressures on coaches, families, and society, etc. The meta-question of these questions is how to preserve the quality of life of a young sportsman.

Trideset godina održava se međunarodna znanstveno- kulturna manifestacija Dani Frane Petrića. U tih trideset godina jedan dio izloženih istraživanja bio je posvećen i našem Crešaninu kojem je ova manifestacija i posvećena. S obzirom na to da se slično istraživanje provelo prije deset godina, ovo će se smatrati nadopunom u kojoj ćemo istražiti koliko je istraživanja bilo usmjereno na lik i djelo Frane Petrića, ali i koliko su ta istraživanja i sama manifestacija utjecali na istraživanja o Frani Petriću, kao i na istraživanja o hrvatskoj filozofiji i kulturi. Manifestacija Dani Frane Petrića ima stalnu temu o Petriću i glavnu temu skupa koja se svake godine mijenja, a prati opći predmet filozofije i njenih disciplina, no uključuje i određene sadržaje koje filozofija dijeli s ostalim humanističkim te društvenim i prirodnim znanostima. Na taj način glavna tema stavlja hrvatsku filozofiju u kontekst i interakciju vremena, prostora i načina nastanka. Konkretnom analizom sadržaja 30 programskih knjižnica utvrdit će se ukupan broj istraživanja/predavanja. Nadalje, od ukupnog broja posebno će se analizirati broj izlaganja o Frani Petriću, o njegovim djelima i o njegovom liku. Isto tako, odredit će se koje su se teme o Petriću najčešće, a koje rijetko istraživale te koji su hrvatski filozofi istraživali koje teme. Iz programskih knjižica izdvojit će se kulturne teme koje su nastajale u bloku glavnih tema pa sve do uvođenja teme o hrvatskoj kulturi (2021.). Analizirat će se koliko i koje su teme istraživačima najzanimljivije iz područja hrvatske kulturne baštine te jesu li utjecale na promjenu tematske usmjerenosti simpozija.

Pojašnjenje o razlozima dodjele Nobelove nagrade za književnost 1998. godine portugalskom književniku Joséu Saramagu kaže nam kako on u svojim djelima »parabolama prepunima mašte, suosjećanja i ironije kontinuirano omogućava da ponovno shvatimo nedostižne stvarnosti«. Jedno od djela koje se navodi u obrazloženju nagrade je Ogled o sljepoći (Ensaio sobre a Cegueira). Sam je Saramago Ogled u sljepoći najavio riječima: »Ovom knjigom namjeravam preispitati sebe i svoje čitatelje o našoj racionalnosti, ako smo uistinu racionalni.« U knjizi opisuje ponašanje ljudi tijekom pandemije virusa koji ih osljepljuje. Novi virus stvara novu realnost u kojoj su ljudi prisiljeni živjeti u potpuno drugačijem svijetu koji tjera svoje stanovnike da se uključe u novu vrstu interakcije i da prihvate novu vrstu učenja i nove vrste zajedničkog života. Potonji se temelji na sili, iskorištavanju, brutalnom nasilju. Knjiga bolno opisuje koliko je malo potrebno da pojedinac napusti svoje etičke norme i prestane biti čovjekom, pa i da prestane biti racionalnim bićem, usmjeravajući se samo na svoje fizičke potrebe. U izlaganju ću pokazati koliko su Saramagovi opisi pandemije slični ili različiti od ovoga što se događa u pandemiji COVID-19. Gube li ljudi svoju humanost i odriču li se svojih etičkih načela kao u Saramagovu djelu?

U sklopu projekta LOOP – osnaživanje osobnog, profesionalnog i društvenog kontinuiranog razvoja učitelja kroz inovativne programe uvođenja kolega u učiteljsku profesiju provedene su ankete, fokus- grupe i intervjui s nastavnicima i ravnateljima osnovnih i srednjih škola. Pitanja učiteljima i ravnateljima bila su usmjerena k temama vezanima za uvođenje novih nastavnika u rad u školi, kao i ostale mentorske programe za učitelje. Pitanja su usmjerena na pet područja učiteljskog obrazovanja i usavršavanja: didaktičko-pedagoško područje, predmetno područje, birokratsko/administrativno područje, emocionalno te društveno/kulturno područje. U izlaganju ću prikazati rezultate gore navedenih ispitivanja s ciljem dokazivanja 53važnosti bioetičkog obrazovanja kod nastavnika. Argumentirat ću u korist bioetičkog obrazovanja koje je ili potrebno staviti u jedno od područja važnih za učiteljsko obrazovanje i usavršavanje ili barem učiniti temom koja će biti dio emocionalnog, ali i društveno-kulturnog područja. Prikazat ću i kako bi to bioetičko obrazovanje moglo izgledati u nekom budućem formalnom ili neformalnom programu uvođenja učitelja u njihovu profesiju

Mathew Lipman work and Institute for the Advancement of Philosophy for Children have inspired many people around the world to deal with philosophy for children. Thus, from Australia to Europe, from Africa to Asia, many different schools of philosophy for children have emerged. Some of these currents remained less faithful to Lipman' s original teaching, while others adopted the work with children to their society. One such school was created by the Croatian Association Petit Philosophy. The Association for supporting informal education, critical thinking, and philosophy in practice “Petit Philosophy” was founded in 2009 in Zadar, From 2009. Until today they implement more than 20 educational projects on the EU level, and slightly fewer projects on the national, Croatian level. In my lecture I will show examples of how Lipman influenced of Petit Philosophy works through projects: - Project “View into One' s Own Thinking”, which has been implemented in schools since 2008 – today. - &quot ; Who' s Afraid of Corruption, yet?!.&quot ; - carried out twice in the school years 2010/2011 and 2014/2015, with students from 7 to 11 years old. - Super Righteous&quot ; - Critical Thinking for Knowing and Respecting Human Rights, carried out in 2022. - ETHIKA - Ethics and Values Education in Schools and Kindergartens (Erasmus+) – 2014- 2017. - BEAGLE - Bioethical Education and Attitude Guidance for Living Environment (Erasmus+) – 2018-2020.

Ideologija jezikom na različite načine uvjetuje spoznaju subjekta. Spoznajna manipulacija jezikom odvija se brisanjem, simplifikacijom ili razdiobom oblika na više jedinica. Dodatna kontekstualizacija informacije također utječe na osobna uvjerenja subjekta. Time se utječe na recepciju obavijesti jer se nameću određeni mentalni modeli za kojima subjekt poseže prilikom interpretacije stvarnosti. Dominantna ideologija ima i dominantan kriterij istinitosti, a osobna uvjerenja u tom slučaju nemaju praktičnu vrijednost. Reprodukcija ideologije najočitija je u diskursu u kojem se uvijek naglašava sukob između dviju strana: Mi i Oni, odnosno Nas koji ispravno interpretiramo stvarnost i Njih koji uvijek imaju krivo. Glavni cilj ideološke manipulacije jest afirmiranje njezinih stavova i osnaživanje njezine moći u društvu. Ideološki aksiomi uvijek su apstraktni, ali oni ovise o konkretnoj reprodukciji i svakodnevnim jezičnim situacijama jer se imenovanje stvarnosti uvijek događa intersubjektivno, a mišljenje ne postoji bez dijaloga., Ideology as language can condition the knowledge of the subject in different ways. Cognitive language manipulation takes place by erasing, simplifying, or dividing forms into multiple units. Additional contextualization of information also affects the subject's personal beliefs. This affects the reception of information because certain mental models are imposed in a way that the subject reaches for when interpreting reality. The dominant ideology also has a dominant criterion of truth, and personal beliefs in that case have no practical value. The reproduction of ideology is most evident in the discourse, which always emphasizes the conflict between two sides: Us and Them, that is, Us who correctly interpret reality and Them who are always wrong. The main goal of ideological manipulation is to affirm its views and strengthen its power in society. Ideological axioms are always abstract, but they depend on concrete reproduction and everyday linguistic situations, because the naming of reality always happens intersubjectively, and thinking does not exist without dialogue.

Knjiga posvećena Jurju Dragišiću sadrži njegov životopis te popis djela, studije o najznačajnijim Dragišićevim djelima, izvode iz tih djela na latinskom i u hrvatskom prijevodu, tekst o digitalizaciji Dragišićevih djela te osnovne podatke o njegovu životu i djelima na engleskom jeziku.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, zbog nasušne potrebe za radom s mladima i razvijanjem kritičkog mišljenja, Matthew Lipman pokrenuo je filozofski pravac koji za cilj ima razvijanje i uvježbavanje kritičkog mišljenja te poticanje i razvijanje argumentacijskih sposobnosti kod djece. Taj pravac, poznat kao i „filozofija za djecu“ sve je življi i bogatiji, a dio je još šireg pravca: „filozofije s djecom“. Potonji podrazumijeva sve oblike uključivanja i povezivanja filozofije i djece. U radu s djecom posebno učinkovitom se pokazala Sokratova dijaloška metoda. Najznačajniji pobornik te metode danas je francuski filozof Oscar Brenifier. Ovaj rad prikazuje doprinos ovog filozofa kada je riječ o njegovu radu s djecom. Cilj rada je prikazati Brenifierovu upotrebu Sokratove dijaloške metode i prikazati njezine prednosti i nedostatke. Nadalje, cilj je razmotriti tipove filozofskih rasprava, kako ih organizirati na nastavi i koji su njihovi ciljevi. Upoznati se s novom ulogom nastavnika. Razmotriti upute za koordiniranje filozofske rasprave na satu. Također, upoznati se s kriterijima ocjenjivanja učenika u ovom obliku rada. Naposljetku će se razmotriti raznolikost filozofskih tema koje možemo zadati za raspravu te potkrijepiti konkretnim primjerima., In the 1960s, due to the urgent need to work with young people and develop critical thinking, Matthew Lipman started a philosophical direction aimed at developing and practicing critical thinking, and encouraging and developing argumentative skills when it comes to children. This direction, also known as „philosophy for children“ is more and more lively and rich, and it is part of an even broader direction :„philosophy with children“. The latter implies all forms of inclusion and connection between philosophy and children. In working with children, Socrates' dialogic method has proven to be particularly effective. The most important supporter of this method today is the French philosopher Oscar Brenifier. This paper shows his contribution when it comes to his work with children. The aim of the paper is to show Brenifier's use of Socrates' dialogical method and to show its advantages and disadvantages. Furthermore, consider the types of philosophical discussions, how to organize them in class and what their goals are. Get to know the new role of a teacher. Consider instructions for coordinating a philosophical discussion in class. Also familiarize yourself with the criteria for evaluating students in this form of work. Finally, we will consider the variety of philosophical topics that we can assign for discussion, and support them with concrete examples.

Etika i bioetika kao filozofske discipline, u ovom razdoblju previranja i konformističkog načina života, potrebnije su nego ikada prije u povijesti ljudske vrste. U ovome radu prikazat ćemo kako su se razvijala etika kroz povijest te kada je nastala bioetika. U kontekstu bioetike detaljno ćemo razmotriti koncept specizma, tko ga je prvi put uveo u filozofiju i njegovu sličnost s drugim vrstama diskriminacija. Osim toga, iznijet ćemo stavove tri vodeća filozofa kada se radi o pitanju moralnog statusa i prava životinja. Na kraju ćemo prikazati na koje sve načine ljudska vrsta (zlo)upotrebljava životinje te kako bismo mogli prestali iskorištavati životinje., In this period of moral dilemmas and turmoil, ethics and bioethics as philosophical disciplines are more necessary than ever before in the history of the humankind. In this paper, we will delve into the development of ethics throughout history, and we will show when bioethics was created. In the context of bioethics, we will closely examine the concept of speciesism and present the positions of three leading philosophers when it comes to the issue of the moral status of animals and their rights. Finally, we will show all the ways in which the humankind (mis)uses animals and how we could stop exploiting animals.

Analiza koncepta otuđenog rada kod Karla Marxa i moguće rješenje unutar koncepta samoupravljanja Marxov koncept otuđenog rada jedan je od najvrjednijih njegovih doprinosa humanističkoj misli. Kroz ovaj rad nastoji se prikazati teorijska pozadina evolucije tog pojma, pozivajući se prije svega na Hegelova i Feuerbachova tumačenja. Marxov uvid u prednosti i nedostatke ovih tumačenja doprinio je reinterpretaciji koncepta otuđenog rada, zacrtavajući jedan potpuno novi put njegova razmatranja. Navodeći četiri tipa otuđenja (od proizvoda, od proizvodnog akta, od svoje esencije i od drugih ljudi), Marx je istaknuo mehanizme putem kojih se čovjek može otuđiti i postavio pitanje je li pritom moguće razotuđenje i na koji način takvo što postići. Prilikom analize mogućih načina razotuđenja, u Marxovoj se misli izdojio, između ostalog, i koncept udruženja slobodnih radnika, u historiji poznatiji pod sintagmom 'radničko samoupravljanje'. Dublje razumijevanje načina na koji se taj koncept razvijao zahtijeva kratko navođenje teorijskih konstatacija ne samo Karla Marxa, već i anarhista i socijal-utopista čija su djela manevrirala s različitim varijacijama ostvarenja jedne takve tvorevine. Ipak, među njima su postojale značajne idejne razlike koje su prokopavale teorijski jaz i diferencirale Marxovo razmišljanje od navedenih. Inspirirajući se nadalje historijskim fenomenom Pariške komune, Marx je potvrdio svoja prijašnja stajališta, ali i dobio konkretniji uvid u neke njezine probleme. Da bi rad bio potpuno zaokružen, nezaobilazno je usputno razmotriti prvo nominalno ostvarenje radničkog samoupravljanja u čitavoj zemlji (Jugoslaviji) koje nam više no očito prikazuje veliki nesrazmjer između teorije i provođenja iste ideje u praksu. Tako se problem razotuđenja, pozivajući se na historijsku praksu, prividno čini nerješivim. Međutim, imajući u vidu plastičnost čovjekova bića, otvara se kao stalni izazov i težnja čovječanstva., Karl Marx’s Concept of Alienated Labor and a Possible Solution within the Concept of SelfManagement Karl Marx’s concept of alienated labor remains one of his most valuable contributions to humanist thought. This paper aims to demonstrate the theoretical background of the evolution of that term, referring above all to Hegel’s and Feuerbach’s interpretations. Marx’s insight into the advantages and disadvantages of these interpretations contributed to the reinterpretation of the concept of alienated labor, charting a completely new way of considering it. By stating four types of alienation (from the product, from the act of production, from one’s essence, and from other people), Marx pointed out the mechanisms through which a person can become alienated and asked the question of whether dealienation is possible and how to achieve it. During the analysis of possible ways of dealienation, Marx’s thought produced, among other things, the concept of the association of free workers, better known in history under the phrase ‘workers’ self-management’. A deeper understanding of the way in which this concept developed requires a brief mention of the theoretical statements not only of Karl Marx but also of anarchists and social utopians whose works maneuvered with different variations of the realization of such a formation. Nevertheless, there were significant ideological differences between them that made the theoretical gap and differentiated Marx’s thinking from those mentioned above. Further inspired by the historical phenomenon of the Paris Commune, Marx confirmed his previous views but also gained a more concrete insight into some of its problems. In order to fully encompass the paper, it is unavoidable to consider the first nominal achievement of workers’ self-management in an entire country (Yugoslavia), which more than obviously shows a great disparity between theory and the implementation of the same idea in practice. Thus, the problem of alienation, referring to historical practice, seems to be insoluble. However, bearing in mind the plasticity of the human being, it opens up as a constant challenge and aspiration of humanity

Ovaj završni rad bavi se temom djece i umirovljenika u filozofskoj praksi Lou Marinoffa. Da bismo bili bolje upoznati s samom temom, prvo smo objasnili što točno podrazumijeva filozofska praksa općenito. Tako, nakon uvoda, fokusirali smo se na samog Lou Marinoffa koji je jedan od vodećih filozofa za filozofsku praksu i osnivač Američkog društva za filozofsku praksu (APPA). Svoje istraživanje fokusira na tome kako je vodstvo u filozofiji nov i praktičan način za navigiranje kroz život i poticanje stvaranja svojih mišljenja o bitnim životnim i filozofskim temama. Nastavljajući dalje u radu, bavili smo se različitim vrstama filozofske prakse, počinjući s filozofskim savjetovanjem koje je možda i najopipljiviji oblik ove vrste filozofije. Bazira se na razgovoru između filozofa i klijenta ili sugovornika u kojem potonji iznosi svoje dileme ili životne probleme, nakon čega filozof navodi potencijalna rješenja za te probleme koje nalazi u idejama prošlih filozofa. Nastavljajući dalje, fokusiramo se na filozofski café – organizirane filozofske razgovore koji potiču rast u filozofiji kroz rasprave o raznim filozofskim temama. Slijedeći taj trag, dalje se bavimo filozofijom za studente te filozofijom za zatvorenike. Oba podnaslova se bave objašnjavanjem kako filozofiju dovesti u te grupe ljudi te na koji način ih zainteresirati za filozofiju kako bi im možda i pomogla. Iza toga se bavimo kritičkim mišljenjem – skoro pa najključnijem aspektu filozofske prakse općenito, gledajući na njega kao cilj do kojeg težimo doći filozofskim promišljanjem. Za kraj, detaljnije promatramo što je zapravo filozofska praksa za Lou Marinoffa te pobliže prikazujemo filozofiju s djecom te umirovljenicima, ističući važnost i ciljeve tih vrsta filozofske prakse, This thesis deals with the theme of children and pensioners in Lou Marinoff's philosophical practice. In order to be better acquainted with the topic itself, we first explained what exactly philosophical practice entails in general. So, after the introduction, we focused on Lou Marinoff himself, who is one of the leading philosophers of philosophical practice and the founder of the American Philosophical Practitioners Association (APPA). He focuses his research on how leadership in philosophy is a new and practical way to navigate through life and encourage the formation of your own opinions on important life and philosophical topics. Continuing further in the work, we dealt with different types of philosophical practice, starting with philosophical counselling, which is perhaps the most tangible form of this type of philosophy. It is based on a conversation between a philosopher and a client or interlocutor in which the latter presents his dilemmas or life problems, after which the philosopher lists potential solutions to these problems that he finds in the ideas of past philosophers. Moving on, we focus on philosophy cafés—organized philosophical conversations that encourage growth in philosophy through discussions on various philosophical topics. Following this lead, we continue to deal with philosophy for students and philosophy for prisoners. Both subtitles deal with explaining how to bring philosophy to these groups of people and how to get them interested in philosophy so that it might help them. After that, we deal with critical thinking—almost the most crucial aspect of philosophical practice in general, seeing it as the goal we strive to achieve through philosophical reflection. Finally, we take a closer look at what philosophical practice actually is for Lou Marinoff and approach philosophy with children and pensioners in more detail, highlighting the importance and goals of these types of philosophical practice.

Potraga za srećom je, čini se, najelementarnija ljudska potreba. Kao jedna od tri najveće ljudske vrijednosti i neotuđivih ljudskih prava, uz Život i Slobodu, spominje se i u američkoj Deklaraciji o neovisnosti koja datira iz 1776. godine. Potraga za srećom uključuje potrebu za blagostanjem tj. odsutnosti patnje. Moderna znanost vodi se također željom za pronalaskom rješenja za svakodnevne ljudske probleme i nudi često puta kontradiktorna rješenja. Drevne tradicije također nude recepte za pronalaženje tj. stvaranje sreće na temelju, u mnogim slučajevima, više tisućljetnog životnog iskustva. U Mahabharati, starom indijskom epu, predstavljen je odgovor na pitanje „Tko je sretan?“ Naime, ako želimo postati sretni bilo bi dobro naći osobu koja je sretna i oponašati njen život. Na taj način odgovor na pitanje „Tko je sretan?“ zapravo nudi u praksi dokazan recept za postizanje sreće. U Mahabharati, čija se radnja odvijala prije oko 5.000 godina, mudri kralj na to pitanje odgovara: „Sretan je onaj koji sam sebi kuha, koji nema dugova i koji ne mora odlaziti od kuće da bi zaradio za život.“ Raščlanjujući ovaj odgovoru u skladu s našom suvremenom životnom praksom i iskustvom, modernom čovjeku se nudi razumno rješenje za sretan život, koje se sve češće potvrđuje i u praksi.

Knjižica sažetaka jubilarnih 30. Dana Frane Petrića.

Heinrich Cornelius Agrippa von Nettesheim (1486 – 1535), njemački liječnik, diplomat, teolog, alkemičar, filozof i najznačajniji renesansni predstavnik okultizma objavljuje 1533. godine svoje glasovito djelo De occulta philosophia libri tres. Kroz tri knjige svoje okultne filozofije, od kojih je prva posvećena prirodnoj magiji, druga nebeskoj (matematičkoj), a treća ceremonijalnoj, odnosno obrednoj magiji, Agrippa zastupa učenje o međusobnoj povezanosti zemaljskog i nebeskog svijeta, u čemu, pod snažnim utjecajem hermetičke tradicije, Marsilia Ficina i Pica della Mirandole, pronalazi i uporište za svoja izlaganja o važnosti bavljenja magijom. Magija je, kako će objasniti već na samom početku prve knjige svoje De occulta philosophia, čudesna sposobnost koja služi kontemplaciji najtajnovitijih stvari, ona je sveta i uzvišena vrsta filozofije. Pored mnogih načina primjene i djelovanja od, primjerice odvraćanja čovjeka od nemilih događaja, liječenja i očuvanja kvalitetnog života, magija ima i moć otkriti skriveno znanje. Agrippi je stalo do isticanja duhovne komponente magije pa joj pridaje uzvišenu zadaću jer pruža čovjeku mogućnost spoznaje svijeta u kojem se odražava božanska harmonija.

Autor će u ovom izlaganju istražiti veze kršćanstva i sporta u Hrvatskoj tijekom 20. i 21. stoljeća. Tako će u prvom dijelu biti dan prikaz odnosa Katoličke Crkve spram prvih sportskih, odnosno gimnastičkih društava u Hrvatskoj tijekom prve polovice 20. stoljeća – sokolskih društva s jedne te orlovskih društava s druge strane. U drugom dijelu izlaganja, fokus će se staviti na razdoblje druge polovice 20. stoljeća te posebice na objavljene radove znanstvenog karaktera, kojih je bilo iznimno malo. U trećem će se dijelu ukazati na svojevrstan zaokret Katoličke Crkve spram sporta – kako po pitanju tematiziranja sporta u teološkom kontekstu, tako i službenog organiziranja sportskih natjecanja, timova te ureda za sport. U završnom će dijelu biti dana autorova projekcija mogućih smjerova za budućnost.

Prosudbama koje je polihistor Miroslav Krleža (1893. – 1981.) posvetio spoznajama svojega suvremenika, sveučilišnog profesora i povjesničara filozofije Vladimira Filipovića (1906. – 1984.) o obilježjima hrvatske renesansne filozofije i nauku hrvatskih renesansnih filozofa, dosad nije posvećena primjerena pozornost. Krležin opus, naime, sadrži i konceptnu, a onda i konačnu inačicu rukopisa u kojima su prisutne ocjene Filipovićeva članka »Osnovi etičko-filozofske orijentacije Marka Marulića« otisnutog 1950. godine u Zborniku u proslavu petstogodišnjice rođenja Marka Marulića 1450 – 1950. U objema inačicama rukopisa Krleža je kritizirao Filipovićeve stavove. Naročito ga je ražestila tvrdnja da učenja brojnih hrvatskih renesansnih filozofa, primjerice Jurja Dragišića, Benedikta Benkovića i Grgura Budisaljića, nisu bila, bilježi Filipović, »odraz našega života, niti izraz naše sredine«, jer su »bez životne veze sa svojim narodom.« Osim toga, Krleža se protivio i brojnim Filipovićevim zapisima o Maruliću, posebice onom da, kako ističe Filipović, »stojeći pred kulturno- političkom alternativom: ili islam ili kršćanstvo – (tertium non datur!) – Marulić je mogao birati samo ovo drugo.« Krleža je bio uvjeren da Filipović nije bio upućen u obilježja hrvatske renesansne filozofije i da nije razumio filozofsku misao hrvatskih renesansnih pisaca. U rukopisu je zato zapisao da Filipović »zaista nelogično, govori o tome kako sva ta filozofija nije odraz našega života i naše sredine, jer su ti problemi daleko od naših briga, kao na primjer od briga Dragišićevih, koji je bio bjegunac iz Bosne, a Bosna je ležala u ruševinama svoje definitivne katastrofe.« Potom je dodao da »čitava hrvatska tj južnoslovjenska historija naše civilizacije odvijala se u znaku treće varijante«, pa zaključio da »magistrala nas naše historije uči, da takve kontrareformacione teze, kao što je ova Vladimira Filipovića – ‘o tertium non daturu’ naše civilizacije predstavljaju negaciju očite materijalne istine.« Osim toga, konstatirao je da je Filipovićev članak »slaba seminarska radnja, bez naročite vrijednosti« te nešto »potpuno suvišno da bude štampano«, i to usprkos tome što joj je autor »extra ordinarius philosophiae«, kojega je, među ostalim, opisao i ovako: »glupan«, »idijot«, »mistifikator«, »arnoldijanac ex cathedra« koji »bjesomučno fanatično zaglupljuje svijet«. Inače, prosudbe o Filipoviću i njegovu filozofskom svijetu Krleža je izložio i u leksikografskim marginalijama (marginalia lexicographica) sredinom 1950-ih godina, kada je kao glavni redaktor Enciklopedije Jugoslavije promišljao o autoru koji bi bio najbolji za pisanje natuknice posvećene filozofu, pedagogu i pjesniku Gjuri (Đuri) Arnoldu (1853. – 1941.). Nakon što se zapitao »tko će to prikazivati?«, ponudio je i odgovor: »Svakako ne tip Vladimira Filipovića, jednog zakašnjelog postherbarthovca.« Članovi Redakcijskog vijeća Enciklopedije Jugoslavije prihvatili su Krležinu sugestiju, pa natuknicu o Arnoldu doista nije napisao Filipović, nego pedagog Josip Demarin (1895. –1981.).

Polazeći od misli Pavla Vuk-Pavlovića da bez svijesti o odgovornosti i mimo potrebe samoopravdanja »ne opstoji u oštrome smislu čovjek ; ostaje samo čovjekoliki dvonožac«, izlaganje problematizira posredovanje čovjekova samoodređenja ne-ljudskom životinjom, zajedno s njegovim moralnim odnosom spram potonje i odgojnom usmjerenošću na nju. Posebno se razmatra moralni problem poredbe dužnosti spram moralno neodgovornih Homo sapiensa i ne-ljudskih životinja, a konačno se pokazuje da povlašteno mjesto odgajateljeva postajanja odgajanikom (i obrnuto) može biti upravo uvažavanje dječjeg senzibiliteta spram ne-ljudskih životinja.

Spis De navigatione dubrovačkog renesansnog mislioca Benedikta Kotruljevića prvi je hrvatski udžbenik plovidbe, kako ga je 1995. godine nakon pronalaska spisa odredio akademik Darko Novaković. Zla kob tog Kotruljevićeva spisa mogla se, tvrdi Novaković, nazrijeti već iz godine njegova nastanka (1464.) jer u njemu »nema nikakvih, a kamoli senzacionalnih vijesti o Novom svijetu«, što je Novaković procijenio ‘najslabijom’ točkom čitava rukopisa, i to zato što je »skoro otkriće Amerike dijelom posve opovrgnulo, a dijelom uvelike nadmašilo zemljopisnu podlogu Kotruljevićeva prikaza«. Tu podlogu, dakle Kotruljevićevu sliku svijeta, činio je Ptolemejev kozmografski i kartografski predložak, ali i Kotruljevićevo iskustvo plovidbe. De navigatione se sastoji od triju cjelovitih knjiga i četvrte nedovršene. Ponajbolji opis njihova sadržaja ponudio je Ivica Martinović, zaključivši da je riječ o stupnjevito građenoj tetralogiji o moru: oceanopis, brodogradnja, umijeće plovidbe s astronomijom i meteorologijom te peljar. Pritom ističem da je Kotruljević svoju tetralogiju uvelike prožeo filozofskim promišljanjima, a proukama tog njezina sloja dosad su se bavila tek trojica istraživača hrvatske filozofske baštine: Ivica Martinović, Davor Balić i Demian Papo. Iz njihovih istraživanja doznajemo da spis obiluje povijesnofilozofskim, prirodnofilozofskim i etičkim sadržajem. Kršćanska kozmogonija s početka spisa, zatim obilno i učestalo oslanjanje na kršćanske tumačitelje Aristotelove misli iz njegova središnjeg dijela te, naposljetku, peljar po uzoru na Ptolemejev na kraju spisa, razotkrivaju Kotruljevićevu sklonost aristotelovsko-ptolemejskoj tradiciji uronjenoj u kršćanski svjetonazor.

Još u antičkim spisima prepoznajemo tendencije opisivanja idealnih društvenih, državnih i prostornih uređenja (npr. u Platonovoj Državi i Aristotelovoj Politici). Gradovi su oduvijek bili središta društvenoga života, pa je promišljanje poboljšanja životnih uvjeta neodvojivo od promišljanja unaprjeđenja gradova. Renesansni filozof Frane Petrić u svojemu glasovitom djelu Sretan grad detaljno opisuje idealno uređenje grada koje bi po njegovu sudu omogućilo optimalan razvoj zajednice. Petrićev Sretan grad svrstava se (pogrešno) u renesansne utopije, ali obiluje sasvim praktičnim i pragmatičnim opisima idealnog mjesta za život. U ovom se izlaganju povlači paralela između filozofsko-utopističkog poimanja sretnog grada i suvremenog koncepta »pametnog grada« (smart city). Pametni gradovi sve su prisutniji u znanstvenoj literaturi, ali još uvijek se radi o teorijskom »kišobran konceptu«, a najjednostavnije ih je opisati kao viziju urbanog razvoja u kojem se koristi digitalna i komunikacijska tehnologija (ICT) i Internet stvari (IoT) kako bi se što bolje zadovoljile potrebe građana i unaprijedila učinkovitost gradskih usluga. U ovom će se izlaganju pokušati dati odgovor na pitanje jesu li pametni gradovi suvremene utopije ili mogu uistinu postati sretni gradovi sutrašnjice.

In my presentation, I will briefly present the evidential problem of evil in contemporary analytical philosophy of religion and one of the most common theodicies, so-called Augustinian Free Will Theodicy (FWT). My main focus will be on the extensions added to the FWT so that it could provide better reasons for explaining natural evils and horror evils (van Inwagen 1999), i.e. evils with no apparent reason. The extensions I am dealing with are primarily the hypothesis that natural evils are the result of the Fall of Men, or the Original Sin, and secondary, the hypothesis that the suffering of the innocent (horror evil) is also somehow the result of the Original Sin. I will present possible problems FWT could have with these extensions could have if it presupposes philosophical theism and, at the same time, if it maintains traditional Christian philosophical hypotheses derived from the scriptures.

Stvaralaštvo hrvatskog filozofa i pedagoga Stjepana Matičevića (1880. – 1940.) sadrži i njegove stavove o disciplinarnosti, znači o paradigmi koja je prevladavala u znanosti njegova vremena. Ti stavovi bili su dvojake naravi. Naime, u brojnim je slučajevima pohvaljivao disciplinarnost, posebice iz perspektive nastojanja uspostave pedagogije kao znanosti. Osim toga, specijalizaciju je prepoznao kao neizbježnu znanstvenu stvarnost. Međutim, Matičević je tijekom gotovo čitavog svojeg znanstvenog djelovanja (1912. – 1940.) kritizirao disciplinaran svijet i to na tri načina. Prvo, iznosio je izravne primjedbe disciplinarnim i specijalističkim sklonostima. Drugo, zagovarao je metodološki paralelizam (paralelizam sredstava) u znanosti, a u svrhu pospješivanja spoznaje. Treće, predlagao je i prožimanje (kompliciranje i ispreplitanje) spoznaja i metoda iz raznih znanosti i disciplina. Iz toga proizlazi da je podržavao znanstvene paradigme koje su nastale tek tijekom druge polovice 20. stoljeća: multidisciplinarnost i interdisciplinarnost. S obzirom na razdoblje u kojem je bilježio takve stavove, Matičevića je sasvim opravdano smatrati jednim od ranijih hrvatskih filozofa koji su u svojim djelima kritički promišljali o disciplinarnom svijetu.

Naslovni problem kojim se ovo izlaganje bavi polazi od pitanja koliko je ozbiljenje ideje znanstvenosti filozofije ovisno o fundamentalnoj evidenciji predznanstvenog »svijeta života«. Husserlova misao da se tvorbe znanstvenog i tehnički oblikovanog svijeta u svojoj pretenziji prema objektivnosti istinitog moraju fenomenološki sagledavati kao životno-svjetovno poznanstvljenje, prema Pažaninu, upućuje na njihovo povijesno-hermeneutičko utemeljenje. Ne radi se, pritom, o vraćanju i zadržavanju na naivnom shvaćanju izvjesne zbiljnosti svijeta, nego o rasvjetljavanju intencionalnih pretpostavki obvezujućeg racionaliteta koje filozofiji kao znanosti nalažu strožu konstituciju. Ta strogost postiže se fenomenologijskom epohé koja sa sobom nosi i radikalnu promjenu takvog prirodnog stava u pogledu njegova povijesnotvornog smisla. Na koncu, Husserlov, ali i Pažaninov zahtjev za evidentnošću »svijeta života« i u ovo vrijeme krize humanosti uvjerljivo se može ispostaviti kao način protivljenja svakoj pomodnosti koja se filozofiji nasilno nameće.

U ovome radu, supranacionalizam se istražuje kroz dva vida - kao ideja (koja se ponajprije odnosi na 'Europski projekt', tj. povijesni proces europske integracije od 1945. do danas); također, suodnosno - kao ideologija; i/ili - kao faza nadređenog/nadređenih procesa 'komunogeneze' ('globalizacije' i 'civilizacije'), konceptualizirane u širem filozofsko-političkom okviru - istraživanja tzv. 'kozmokracije' ili 'svjetske (globalne) vladavine. Započinjem istraživanje impliciranih značenja i prospektnog budućeg razvoja svjetske politike (uzete kao jedne cjeline), prvotno ispitivajući - povijesni kontinuum pretvorbi političke zajednice (iz "zapadnjačke" perspektive), kao i nužnih pretvorbi njihova središnjega koncepta - 'suvereniteta'. U drugom dijelu ispitujem supstancijalizirani radni (teoretski) okvir za analizu supranacionalnog fenomena preko dva velika djela političke filozofije (klasične i suvremene) - Kantovog Vječnog mira te Rawlsove Teorije pravednosti zajedno s Pravom naroda. Konačno, u trećem dijelu započinjem s ispitivanjem supranacionalnog fenomena u praksi, isključivo u kontekstu 'Europskog projekta' kao modela koji bi u budućnosti mogli pratiti i drugi. Europsku uniju uzimam kao primjer koji nam pomaže u razmatranju mogućih puteva/načina realizacije pretpostavki danih u drugom dijelu. Zaključujem s optimističnom perspektivom Europske unije kao (povijesne) jezgre moguće 'Globalne Zajednice' ili 'Svjetske Federacije', arbitrarno, ali znakovito nazvane - 'Sjedinjenom Zemaljskom Republikom'., In this paper, 'supranationalism' is being explored three-fold - as an idea (most commonly attributed to the 'European Project', i.e. historical process of european integration, from 1945. until today; also, conversely - as an ideology; and/or - as a phase of an overarching process(es) of 'communogenesis' ('globalisation' and 'civilization' or, following Nancy - 'mondialization') - conceptualised in the wider (meta-theoretical) philosophical and political framework of 'cosmocracy' or 'world (global) governance'. I'm starting the exploration of the implicated meanings and prospects for the future development of the world politics (taken as a whole), by examining firstly - the historical continuum of community's transformations (from 'the Western' perspective), as well as the neccessary transformations of it's central concept of 'sovereignty'; Secondly, I'm examining the substantiated framework for the theoretization of supranational phenomena via two major works in political philosophy - Immanuel Kant's Philosophical Essay on Eternal Peace and the Theory of Justice together with the Right of Nations by John Rawls (whose work is a direct continuation of Kant's opus). As a conclusion of the II. Part, I'm examining the idea and the theory of cosmocracy (or universal governance) in more detail, and then offering a working hypothesis of an 'emergent nature of the process as a whole, and of supranationalism as it's integral part or phase);Finally, I'm starting the examination of the supranational phenomena in practice - exclusevely in the context of the 'European Project' as a model to be followed in the future by others, and the EU as a central actor on the world stage, when contemporarily considering the possible realizations of the given theoretical presuppositions from the Part II. I'm conluding with the optimistic prospect of the European Union as a (historical) core of the future Global Community or World Federation, arbitrarily but significantly named - 'United Earth Republic'.

Problematika pobačaja je toliko složena da je teško prikazati sve važne činitelje koji utječu na nju. U ovom diplomskom radu ću provući pitanje o tome je li uopće moguće govoriti o utjecaju moralnih stavova žene na sami čin pobačaja. Je li odluka žene o tome zapravo jedino i isključivo njena odluka ili na njenu odluku utječe i sve ono što je okružuje (partner, zajednica u kojoj živi, obitelj, religija, znanost)? Ovaj rad treba potaknuti na razmišljanje, a ne na zaključke jer se za odgovorom koji će svima odgovarati i dalje traga., The abortion issue is so complex that is difficult to point out all important factors that have affection on it. In this thesis, i will raise the question of whether it is even possible to talk about the influence of moral attitudes on the very act of abortion. Is it woman´s decision about abortion really and exclusively hers or is it influenced by everything that surrounds her (partner, community in which she lives, family, religion, science)? This graduate work should encourage thinking, not making conclusions, because for the answer that will be suitable for everyone is still searching.

Filozofija za djecu javlja se 70-ih godina prošlog stoljeća kao obrazovni pokret koji će kod djece njegovati razvoj kritičkog mišljenja i samostalnog razmišljanja. Filozofija Johna Deweya i Lava Vygotskog ,kao pionira ove metode, poslužila je kao početna točka daljnjeg razmatranja filozofije u pedagoškom smislu te je potakla brojne filozofe poput Matthewa Lipmana, Oscara Brenefiera, Jacquesa Levinea i drugih, na vlastite ideje i načine na koji se filozofija za djecu može uvrstiti u školski kurikulum. Uz brojna druga pomagala, uloga priče ili novele u takvom pristupu, pokazala se kao uspješan način komuniciranja željenih filozofskih ideja i pojmova djeci. Upotreba teksta kao medija u nastavi filozofije s djecom, pokazala se odličnim inicijatorom dijaloga kroz koji djeca razvijaju sposobnosti koje su u stanju kasnije, u praktičnom smislu, upotrijebiti u svakodnevnom životu., Philosophy for children emerged during the 1970s as an educational movement that would nurture the development of critical thinking and independent thinking in children. The philosophy of John Dewey and Leo Vygotsky, as pioneers of this method, served as a starting point for further consideration of philosophy in a pedagogical sense and encouraged many philosophers such as Matthew Lipman, Oscar Brenefier, Jacques Levine and others, to give their own ideas and ways philosophy for children can be included in the school curriculum. Along with a number of other tools, the role of a story or novel in such an approach has proven to be a successful way of communicating desired philosophical ideas and concepts to children. The use of text as a medium in teachings of philosophy with children has proven to be an excellent initiator of dialogue through which children develop abilities that they are later able to use in everyday life.

Središnja točka ovog rada referira se na potragu za konceptom pravednosti unutar teorije globalnog etosa. U nastojanju za definiranjem samog pojma globalnog etosa i određivanjem njegova opsega, izložit ćemo kompatibilnost takve ideje s postojećim normativnim sustavima, pomoću kojih / na temelju kojih bi njegov razvoj bio uopće moguć, ako je uopće i moguć. Položaj i razvoj ideje pravednosti unutar teorije, sagledat ćemo kroz neke koncepte tradicionalne filozofije, modernih učenja i religijskih viđenja pravednosti, kako na zapadu tako i na istoku. Najveći dio odnosit će se na učenja njemačkog teologa Hansa Künga i njegov projekt Weltethos koji je zasad, sa svojom filozofskom i političkom pozadinom, najobuhvatniji projekt uspostave svjetskog etosa., The paper primarily focuses on the search for the concept of justice within the theory of global ethos. In an effort to define the very concept of global ethos and determine its scope, we will present the compatibility of such an idea with existing normative systems, by which / on the basis of which its development would be possible, if possible at all. In search of the position and development of the idea of justice within the theory, we will look through some concepts of traditional philosophy, modern teachings and religious views of justice, both in the West and in the East. Most of it will refer to the teachings of the German theologian Hans Küng and his project Weltethos, which is currently, with its philosophical and political background, the most comprehensive project of establishing a world ethos.