Search

Proteklih sto godina stanje u Siriji više je bilo u ratnom ozračju, nego u miru. Nakon Prvog svjetskog rata Sirija je došla pod francuski mandat. Tijekom francuskog mandata stanje u Siriji većinom je bilo označeno pobunama. Situacija se nije promijenila ni nakon Drugog svjetskog rata. Diktatorska vlast u Siriji, također je otežala reforme te su unutarnji i vanjski sukobi u Siriji više pravilo, nego iznimka. Među važnijim sukobima je onaj koji je bio dio Arapskog proljeća. Siriju je nakon Arapskog proljeća zahvatio građanski rat. Danas se sve više uočava kako je Građanski rat u Siriji, zapravo, bio dio scenarij SAD-a i lobiranja izraelskog lobija za interese Izraela. For the past 100 years, the situation in Syria has been more at war than at peace. After World War I, Syria came under a French mandate. During the French term, the situation in Syria was mostly characterized by insurgency. The situation did not change even after World War II. The dictatorial rule in Syria has also hampered reform, and internal and external conflicts in Syria are more the rule than the exception. Among the most important conflicts is the one that is the part of the Arab Spring. Syria was gripped by the Civil War after the Arab Spring. Today, it is becoming increasingly clear that the Syrian Civil War was, in fact, the scenario of the US and lobbying of the Israeli Lobby for the interests of the Israel.

Prvi poznati namjesnik rimske provincije Ilirik je Gaj Julije Cezar. Njegov prokonzulat u Iliriku započeo je 58. g. pr. Kr. i trajao do 50. g. pr. Krista. U historiografiji prevladava mišljenje da je provincija Ilirik osnovana Vatinijevim zakonom 59. g. pr. Kr., ali postoje i teorije koje smještaju osnivanje ove provincije u 168. g. pr. Kr., 118. g. pr. Kr., 78. g. pr. Krista. Postoji i teza da je Ilirik za vrijeme Cezarovog prokonzulata bio dio Cisalpinske Galije, ali ona ne nalazi uporište u povijesnim izvorima. Razdoblje Cezarovog prokonzulata slabo je dokumentirano u povijesnim izvorima. Poznato je da je on planirao posjetiti provinciju 57. g. pr. Kr, ali svoje planove vjerojatno nije sproveo u djelo. Sljedeće godine on prima u Akvileji izaslanstvo iz Ilirika, odnosno s područja Salone, koje je tražilo od njega da arbitrira u nekakvom sporu. Taj spor je vjerojatno vezan uz prava Isejaca na povidbu Manijskim zaljevom. Da bi osigurao provođenje svoje odluke vezane uz ovaj spor, Cezar šalje u Ilirik legata Kvinta Numerija Rufa. Cezar je prvi put bio u Iliriku 54. g. pr. Kr. kada je zaustavio napade Pirusta na provinciju, a tom prilikom je održao i sudbeni konvent. Prije izbijanja građanskog rata između Cezara i Pompeja, Delmati zauzimaju grad Promonu, a Cezar na zahtjev Liburna šalje vojsku protiv Delmata. Delmati su porazili Cezarovu vojsku i Liburne. Bitke koje su se odvijale na području Ilirika za vrijeme građanskog rata između Cezara i Pompeja su bitka kod Krka, opsada Salone, operacije Kvinta Kornificija, kampanja Aula Gabinija i bitka kod Tauride. Stanovništvo Ilirika se opredjelilo u ovom ratu za Cezarovu ili Pompejevu stranu. Krajem 1. st. pr. Kr. u Iliriku su osnovane kolonije Parencij, Pola, Jader, Salona, Narona i Epidaur. Postoje različita mišljenja o tome je li navedene kolonije osnovao Cezar ili Oktavijan (August). Iz povijesnih izvora se jedino može zaključiti da je koloniju Jader najvjerojatnije osnovao August, a pitanje osnivača ostalih kolonija ostaje otvoreno. Pojedini povjesničari pripisuju Cezaru i dodjelu imuniteta te italskog prava pojedinim liburnskim zajednicama. Historiografija do sada nije ponudila zadovoljavajuće objašnjenje zašto su i kada liburnske zajednice dobile ove povlastice. Gaius Julius Caesar remains the first known governor of the Roman province of Illyricum. His proconsulship had begun in 58 BC lasting up until 50 BC. Opinion that the province of Illyricum had been established by the Lex Vatinia in 59 BC remains widespread in historiography, but theories placing its foundation in 168 BC, 118 BC and 78 BC are also existent. A hypothesis that claimed that the province was a part of the Cisalpine Gaul during Caesar's proconsulship also existed, which, however, is not supported by historical sources. Period of Caesar's proconsulship is scarcely documented in historical sources. It is known that he planned on visiting the province in 57 BC, but his plans most assuredly amounted to nothing. The following year, in Aquileia, he recieved a delegation from Illyricum, more precisely, from Salona, that asked him to arbitrate in some dispute. Said dispute was probably related to Issaeans' right to sail the Manian Bay. To ensure the implementation of his decision regarding the dispute, Caesar deployed legate Quintus Numerius Rufus to Illyricum. Caesar had first visited Illyricum in 54 BC when he ended attacks of the Pirustae on the province. During that visit he also presided a juridical convent. Before the outbreak of the civil war between Caesar and Pompey, the Delmatae conquered the town of Promona, and Caesar, at the request of the Liburni, sent an army to fight against the Delmatae. Both Caesar's army and the Liburni were defeated by the Delmatae. Battles that took place in the area of Illyricum during the civil war between Caesar and Pompey are the battle off the Island of Krk, the siege of Salona, the operation of Quintus Cornificius, the campaign of Aulus Gabinius and the battle at Tauris. The population of Illyricum choose to support either Caesar or Pompey. By the end of the first century BC, the colonies of Parentium, Iader, Salona, Narona and Epidaurum had been founded in Illyricum. There are different oppinions on whether the colonies had been founded by Caesar or Octavian (Augustus). The data provided by the historical sources can lead only to a conclusion that the colony of Iader was most probably founded by Augustus, while the question of the founder of the remaining colonies remains yet to be answered. Some historians also attribute to Caesar grants of immunity and ius Italicum to certain Liburnian communities. Up until today historiography has still not offered a satisfactory explanation as to why and when were the Liburnian communities granted these privileges.

Tema ovog rada je povijesni pregled prvog i sveobuhvatnog građanskog rata u povijesti Japana. Riječ je o Gempejskog ratu, koji se vodio od 1180. do 1185. godine. Cilj rada je objasniti kakva je bila politička situacija za vrijeme vladavine careva te zašto se pojavio ratnički sloj, koji se počeo ponašati kao potencijalna politička alternativa carskom sustavu ritsuryo. Također, cilj je predstaviti glavna dva sudionika u građanskom ratu, klanove Taira i Minamoto, a isto tako dati pregled tijeka građanskog rata. Građanski rat je iz temelja promijenio tadašnji Japan te je cilj objasniti kako je tekao proces nastanka novog političkog sustava koji će obilježiti povijest Japana tijekom gotovo 700 godina, a riječ je o šogunatu., The theme of this paper is a historical overview of the first and comprehensive civil war in the history of Japan. It is a war of the Gempei, which was fought from 1180 until 1185. The aim of this paper is to explain what the political situation was during the reign of emperors and why a warrior class emerged, which began to act as a potential political alternative to the imperial ritsuryo system. Furthermore, the aim is also to present the main two participants in the civil war, the Taira and Minamoto clans, as well as provide an overview of the course of the civil war. At that time, the Civil War fundamentally changed Japan, therefore, the aim is to explain how the process of the emergence of a new political system that would mark the history of Japan over almost 700 years has evolved, a shogunate.

U radu se, prvenstveno na osnovu do sada nekorišćene španske i jugoslovenske arhivske građe, analizira politika Kraljevine Jugoslavije prema Španskom građanskom ratu. Pomenuta građa otkriva na koji način je jugoslovenska vlada kreirala svoju politiku i održavala odnose sa zaraćenim stranama, vodeći računa o sopstvenom spoljnopolitičkom položaju. Poseban akcenat stavljen je na to koliko je angažman Jugoslovena u Internacionalnim brigadama uticao da izrazito antikomunistički režim Kraljevine preispita svoju dotadašnju politiku neutralnosti i uspostavi odnose sa pokretom generala Franka. Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (Yugoslavia) and the Kingdom of Spain both suffered from internal turmoil and economic hardship during the first years after World War I. In Yugoslavia, King Alexander proclaimed the royal dictatorship in 1929, whereas in Spain Alphonso XIII was forced out of power in 1931, and the Second Spanish Republic was proclaimed. The new republican social programme was not looked upon favourably in Belgrade, and diplomatic and trade ties suffered greatly. Hovewer, after the ascend of Milan Stojadinović to the position of Prime Minister of Yugoslavia the situation somewhat changed and efforts were made to improve bilateral relations. The beginning of the Spanish Civil War presented the Yugoslav leadership with a dilemma which side to support

Španjolski građanski rat nije predstavljao sukob svjetskih razmjera, ali njegova vrijednost za svjetsku povijest krije se u tome da je bio kolijevka pokretanja mnogih političkih pitanja. Na početku rada opisano je razdoblje prije početka sukoba te su izdvojeni uzroci koji su vodili do eskalacije problema, od kojih se najviše ističe rad i djelovanje Druge Španjolske Republike. Poznato je da je ovaj sukob bio promatran od strane mnogih zemalja, ali nije sve ostalo samo na promatranju što je dovelo do internacionalizacije sukoba, koja je isto jedna od tema koju ovaj rad pojašnjava. Zanimljivo je da je uspio mobilizirati i uvući u sebe širok raspon političkih aktivista iz inozemstva s najraznolikijom lepezom ideoloških pogleda i političkih uvjerenja, ali i osobnih interesa. Rad se bavi upravo karakteristikama sukobljenih strana u ratu pa tako pobliže objašnjava ideološke odrednice nacionalizma, fašizma, socijalizma, komunizma i anarhizma. Nadalje, jedna od tema je i odnos Rimokatoličke Crkve s objema sukobljenim stranama pomoću kojega se detaljnije razabiru ideološke odrednice sudionika rata. U skladu s temom rada bilo je potrebno izdvojiti ključne sukobe i počinjene zločine kojih nije nedostajalo. Kako bi se rad zaokružio kao cjelina, ukratko su opisane posljedice sukoba i poslijeratno razdoblje u trajanju do 1975. godine, poznato kao Francova diktatura.

Kurdski faktor ima dugoročan potencijal za promjenu umjetno konstruiranih granica Bliskog istoka, koje ih već preko jednog stoljeća drže u okovima nacija kojima ne pripadaju. "Siročad svijeta", kako su ih više puta oslovljavali, s kaosom koji je donijelo Arapsko proljeće, dobila su priliku da na razvalinama Sirije i Iraka započnu borbu za svoja prava i učvrste svoje političke položaje. Za razliku od iračkih Kurda, koji su nakon dva rata protiv Sadama Huseina dobili i dalje konsolidirali svoju autonomiju, Kurdi u Siriji tek s eskalacijom građanskog rata stupaju u borbu za ostvarenje određenog stupnja samostalnosti.

Osnovni razlog odabira ove teme bio je interes za područje svijeta o kojem se malo zna. Afrika najčešće asocira na bijedu i siromaštvo, a na spomen imena Ruande rijetko tko će spomenuti da se tamo dogodio jedan od najvećih masakra u povijesti čovječanstva. Genocid koji se dogodio 1994. godine nadmašio je po svojoj brutalnosti i broju žrtava dotad najekstremniji zločin u povijesti, Holokaust nad Židovima. Tema ovog rada nije uspoređivanje Holokausta i građanskog rata u Ruandi, ali bitno je bilo za napomenuti određene sličnosti u provođenju procesa etničkog čiščenja. U Ruandi je jedna od razlika bila ta da je jedan narod, Hutu, želio izbrisati postojanje drugog naroda, Tutsi, iz Ruande. Osnovni cilj ovog istraživanja bio je usvajanje znanja o jednom bitnom događaju koji je obilježio kraj prošlog stoljeća kao i promišljanje o izazovima koji Ruandu čekaju nakon ove tragedije.

Osnovni razlog odabira ove teme bio je interes za područje svijeta o kojem se malo zna. Afrika najčešće asocira na bijedu i siromaštvo, a na spomen imena Ruande rijetko tko će spomenuti da se tamo dogodio jedan od najvećih masakra u povijesti čovječanstva. Genocid koji se dogodio 1994. godine nadmašio je po svojoj brutalnosti i broju žrtava dotad najekstremniji zločin u povijesti, Holokaust nad Židovima. Tema ovog rada nije uspoređivanje Holokausta i građanskog rata u Ruandi, ali bitno je bilo za napomenuti određene sličnosti u provođenju procesa etničkog čiščenja. U Ruandi je jedna od razlika bila ta da je jedan narod, Hutu, želio izbrisati postojanje drugog naroda, Tutsi, iz Ruande. Osnovni cilj ovog istraživanja bio je usvajanje znanja o jednom bitnom događaju koji je obilježio kraj prošlog stoljeća kao i promišljanje o izazovima koji Ruandu čekaju nakon ove tragedije.

Razdoblje Sengoku je povijesno razdoblje Japana koje je trajalo od početka Oninskog rata 1467. do proglašenja Tokugawe Ieyasua šogunom 1603. godine. Razdoblje je obilježeno neprekidnim međusobnim ratovima feudalaca za stjecanjem zemlje i bogatstva. Uzroci velike decentralizacije zemlje i autonomije feudalaca mogu se pronaći u prijašnjim razdobljima tijekom vladavine Kamakure (1185.-1333.) i Ashikaga šogunata (1336.-1573.). Kamakura šogunat postavio je civilne upravitelje provincija shugoe, a kako bi oni tijekom slabog Ashikaga šogunata postali vojni upravitelji, samoprozvani daimyoi. Borbe su trajale tijekom čitavog 16. stoljeća na svim područjima Japana te nisu imale međusobne utjecaje zbog dimenzije prostora. Građanski rat istaknuo je nekoliko poznatih vojskovođa kao što su Takeda Shingen, Uesugi Kenshin i Hojo Ujimasu, ali nijedan nije imao geografski strateški položaj niti snage za osvajanjem cijelog Japana. Japan je doživio brojne evolucije na području ratovanja, proizvodnje i administracije, ali i involucije na području društva. Japan se tada po prvi puta susreće s Europljanima i kršćanstvom, ali najvažnije s vatrenim oružjem. Geografski položaj priobalnog puta Tokaido, koji se proteže južnom obalom Japana od Kyota do Tokija, pokazao se presudnim jer upravo iz tog područja proizašli su trojica velikih ujedinitelja. Oda Nobunaga je započeo s ujedinjenjem, ali je u izdaji spriječen. Toyotomi Hideyoshi proveo je ujedinjenje, a Tokugawa Ieyasu završio i obnovio šogunat pod svojim imenom.

Razvoj Američkog gospodarstva od kolonijalnog razdoblja pa sve do suvremenog doba prate turbulentna događanja koja su znatno utjecala na evoluciju iz početnog, nerazvijenog u visoko razvijeno gospodarstvo. Vladina politika, industrijski razvoj, rast stanovništva, tehnološki napredak kao i brojni ratovi bitno su promijenili tijek gospodarskog rasta i razvoja. Najveće katastrofe koje su donijele velike gubitke su Građanski rat i Velika depresija, no svojom monetarnom i ekonomskom politikom Sjedinjene Američke države brzo su se oporavile. Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata obilježeno je snažnim rastom do 1970.g. nakon čega se javljaju krize i naftni šokovi. Završetkom hladnog rata, SAD ostaje vodeća svjetska velesila. The development of the American economy from the colonial period to the modern era is followed by turbulent events that have had a significant impact on the evolution from the initial, undeveloped to a highly developed economy. Government policy, industrial development, population growth, technological progress as well as numerous wars have significantly changed the course of economic growth and development. The biggest catastrophe that led to major losses was the Civil War and the Great Depression, but its monetary and economic policy quickly recovered the economy. The post-World War II period was marked by a strong growth until 1970 followed by crises and oil shocks. With the end of the Cold War, the United States remains the world’s superpower.

Ovaj se rad bavi prikazom građanskog rata u Jemenu započetog 2015. godine te donosi analizu najvažnijih događaja koji su utjecali na trenutnu političko-društvenu situaciju. U radu će biti predstavljeno i razdoblje koje je prethodilo sukobu. Ujedinjenje Jemena pod vlašću predsjednika Saleha te početni sukobi s Huti pokretom koji su doveli do političko-društvene krize smatraju se ključnim događajima za poznavanje cjelokupnog konteksta zbivanja. No kako je rad primarno geopolitičkog karaktera, nužno je istražiti ulogu lokalnih aktera, političkih elita i međunarodnih faktora. Tako će se, između ostalog, prikazati perspektiva Saudijske Arabije, SAD-a i Irana koji imaju najveći utjecaj na teritorij Jemena., This essay will portray the civil war in Yemen that started in 2015 and provide an analysis of the most important issues that have affected the current socio-political landscape. Its execution will also introduce the period that preceded the conflict. The unification of Yemen under the rule of president Saleh and the initial conflicts with the Houthi movement that created the political and social crisis are considered to be the key events in understanding the full context of the isssue. Considering the primary geopolitical focus of the essay it is necessary to look into the role of the local actors, political elites and international factors. In this way the paper will present the perspectives of Saudi Arabia, USA and Iran, which have had the greatest influence on the teritory of Yemen.

Marko Tulije Ciceron je rođen u viteškoj obitelj u Arpinumu 106. god pr. Krista. Rane godine proveo je dijelom u rodnom mjestu, a dijelom u Rimu gdje je nastavio obrazovanje započeto u Arpinumu. U tom je razdoblju upoznao svog doživotnog prijatelja Atika. Tijekom osamdesetih godina pr. Kr. započeo je svoju skromnu vojnu karijeru služivši pod Pompejem Strabonom, a nakon toga pod Sulom. Međutim, taj dio karijere nikada nije naglašavao. Njegov politički cilj bio je obnoviti sjaj stare Republike iz doba Scipiona te ostvariti jedninstvo među višim slojevima društva – vitezovima i senatorima. Prvi bitniji slučaj bila je obrana Seksta Roscija od Amerije koji je bio optužen za ubojstvo svoga oca. Uspio je obraniti Seksta što mu je priskrbilo slavu i osiguralo potporu javnosti. U ljeto 76. god. pr. Kr. Ciceron je izabran za funkciju kvestora i dodijeljeno mu je jedno od dva kvestorstva na Siciliji sa sjedištem u Lilibeju. Boravak na Siciliji iskoristio je za stvaranje čvrstih veza u provinciji, te se nadao da će savjesnim upravljanjem steći slavu o kojoj će glas doći sve do Rima. Kada se to, na njegovu žalost, nije dogodilo, odlučio je da više nikada neće napuštati Rim. Po povratku sa Sicilije bio je tužitelj Gaja Vera kojega se teretilo za iznudu u provinciji. To suđenje Ciceronu je moglo donjeti brojne prednosti kao što su osobna promidžba i prilika da se nađe u ringu s Hortenzijem, tada vodećim rimskim odvjetnikom. S druge strane, ako bi izgubio slučaj to bi vrlo vjerojatno predstavljalo golem zastoj u njegovoj karijeri jer je moguće da bi Ver, ako bi bio oslobođen optužbi, bio izabran za konzula. Nakon što je Ver osuđen, Ciceron je objavio sedam govora koji, između ostalog, pružaju raspravu o Verovim optužbama. Dužnost edila uspješno je obavljao 68. god. pr. Krista. Za to se vrijeme nastavio baviti odvjetništvom o čemu svjedoči djelomično sačuvan govor u obranu Marka Fonteja kojemu se, kao i Veru, sudilo za iznudu. Pretorsku službu obavljao je 66. god. pr. Kr., a glavna zadaća mu je bila suđenje u kaznenim parnicama. U tom je razdoblju odažao govor podške zakonu kojim bi se Pompeju Velikom dale izvanredne ovlasti za rat protiv Mitridada. Takva akcija bila je popularna među narodom i vitezovima, pa je na taj način zadobio i njihovu podršku. I u ovo vrijeme se nastavio baviti odvjetništvom. Branio je Aula Kluencija Habita i tom je prilikom održao govor koji je oslikava njegovo političko stajalište, odnosno potrebu stvaranja jedinstva među višim slojevima – concordia ordinum. Za konzula je izabran na izborima 64. god. pr. Kr., a kolega mu je bio Gaj Antonije Hibrida. Na tim je izborima kandidat bio i Lucije Sergije Katilina koji je, pošto je smatrao da je konzulstvo njegovo pravo koje mu je oduzeto, skovao urotu. Razotkrivanje te urote Ciceronu je priskrbilo slavu, ali ga je i kasnije koštalo progonstva jer je bez suđenja dao pogubiti urotnike. Osim toga, iz ovog razdoblja imamo sačuvan Ciceronov govor kojim je ustao protiv Rulovog prijedloga o agrarnoj reformi. Godine nakon konzulstva često se smatraju razdobljem Ciceronovog političkog neuspjeha. Cijelokupna situacija u Rimu se drastično mijenjala. Cezar, Pompej i Kras su sklopili savez, nama poznat kao prvi trijumvirat i Ciceron je propustio priliku da im se pridruži. U Publiju Klodiju Pulheru ranije je stekao smrtnog neprijatelja koji je sada činio sve kako bi Cicerona riješio političke moći i utjecaja. Na koncu je to i uspio, a Ciceron je morao, radi ranije navedenog razloga, otići u progonstvo 58. god. pr. Krista. Na poziv Senata, 57. god. pr. Kr. se trijumfalno vratio u Rim, ali njegova politička moć više nije mogla dosegnuti prijašnju razinu. Situacija u Rimu u to vrijeme bila je daleko od sređene. Tenzije među Pompejem i Krasom su sve više rasle, a to se očititovalo u sukobima i fizičkim obračunima Milonovih ljudi koji su podržavali Pompeja i Klodijevih ljudi koji su podržavali Krasa. Međutim, na konferenciji u Luki trijumviri su obnovili i učvrstili savez, nakon čega Ciceronu nije preostalo ništa drugo nego prihvatiti političku situaciju takvu kakva jest. Vrijeme političke slobode bilo je gotovo i od sada je Ciceron djelovao u službi trijumvira. U tim se godinama Ciceron, koliko je bilo moguće, povlačio iz političkog života kako bi se posvedio literarnim studijama. Pisao je teoretske radove o politici i političkim uvjerenjima, kao što su De re Publia gdje zarrađuje ideje političkog ustava, De oratore, kojemu je svrha objasniti koje kvalitete treba posjedovati dobar govornik; također, započeo je pisanje djela De legibus, u kojemu objašnjava koje zakone treba imati idealna država. Nešto političke slobode uspio je vratiti na suđenju ranije spomenutom Milonu koji je bio osuđen za ubojstvo Ciceronovog smtrnog neprijatelja Klodija. Govor koji je tom prilikom održao često se smatra njegovim najboljim objavljenim govorom iako nije uspio obraniti Milona. Nedugo nakon tog suđenja Ciceron je ponovno morao napustiti Rim jer je na snagu stupio zakon prema kojemu je trebalo čekati pet godina od obavljanja funkcije u Rimu do preuzimanja uprave nad provincijom. Kako bi se popunila praznina koja je na taj način nastala, svi senatori koji do tada nisu upravljali provincijama morali su to učiniti sada. Dodijeljena mu je Kilikija u koju je otputovao 51. god. pr. Kr. i tamo nije namjeravao ostati niti dana više nego što je bilo potrebno. Do njegovog povratka u Rim situacija se ponovno drastično mijenjala. Napetosti između Cezara i Pompeja su sve više rasle i situacija se činila sve bezizglednijom. Činilo se da je otvoren sukob neizbježan. Za Cicerona je to predstavljalo poserban problem jer je to značilo da po povratku iz provincije mora otvoreno izabrati stranu za što u tom trenutku nije bio spreman. Kada je građanski rat započeo Ciceron još uvijek nije jasno odabrao stranu. Često je zbog te politike oklijevanja bio kritiziran. Nadgedanje Kampanije, zadatak koji mu je dodijelio Senat jer još nije bio raspustio svoje legije, dalo mu je još malo vremena prije odluke kojoj će strani prići. Na koncu je ipak odlučio slijediti svoja dotadašnja uvjerenja i pridružio se Pompejevoj strani. Ciceronova uloga u građanskom ratu nije bila od prevelikog značaja, njegova odluka da se pridruži Pompeju donešena je, prema svih kriterijima, prekasno. Osim toga, odustao je od savezništva s Pompejem, a nakon bitke kod Farsala odustao je i od sudjelovanja u ratu. Odlučio se vratiti u Rim, ali to nije mogao učiniti dok nije dobio službeni oprost od Cezara. Nakon što je dobio oprost vratio se u Rim, ali mogućnosti za slobodno političko djelovanje bile su gotovo nikakve. U takvoj situaciji odlučio se posvetiti svojim studijama. Vjerovatno je u to vrijeme završio svoju povijest rimskog govorništva poznatu pod nazivom De claris oratibus. Na iznenađenje svih Cezar, pobjednik u ratu, je odlučio provoditi politiku popustljivosti. To jasno demonstrira činjenica da je podijelio oprost Marcelu, dotadašnjem velikom neprijatelju. Tom prilikom Ciceron je održao govor kojim slavi Cezara i njegovu politiku. Nade u uspostavljanje republike ponovno su se rodile. Međutim, stanje se ubrzo ponovno promijenilo. Cezar je 44. god. pr. Kr. bio ubijen i na pomolu je bio novi građanski rat. Marko Antonije je Cicerona optužio za sudjelovanje u uroti protiv Cezara što je nagnalo Cicerona da se brani. U govorima poznatim pod zajedničkim nazivom Filipike branio je sebe i napadao Marka Antonija kao uzurpatora i rušitelja Republike. Nije mogao mnogo učiniti jer je Antonije sklopio savez s Lepidom i Oktavijanom poznat kao drugi trijumvirat. U proskripcijama koje su uslijedile stradao je i Ciceron koji je ubijen 7. prosinca 43. god. pr. Kr., a njegove ruke i glava su, prema Antonijevom naređenju, izloženi na rostri s koje je on držao vatrene govore protiv Antonija. Marcus Tullius Cicero was born in Arpinum in 106 BC as a member of the equestrian order. He spent his early years in his hometown but continued his education in Rome. Prior to the beginning of a modest military career in the eighties BC under Pompey Strabon and, later on, Sulla, Cicero met his lifelong friend Atticus. Cicero's political agenda revolved around the restauration of Scipio's old Republic as well as with the union of the society's higher classes – the senators and the equestrian order. He first became known and supported by the public during the defense which he presented for Sextus Roscius who was trialed for patricide. When he was thirty years of age, Cicero was appointed quaestorship in one of two provinces on Sicily, with residence in Lilibeum. He aspired that, through conscientious government and formation of tight connections, he could became notable even in Rome. However, when this failed to come true, he vowed never to leave Rome again. Upon return from Sicily, Cicero prosecuted Gaius Verres for extortion in the province. The trial was a potential peril for his career as there was a probability that Verres would become consul if freed of charge. The outcome, however, ended in Cicero's favor and ensured personal promotion as well as an opportunity to confront Rome's leading advocate of the time, Hortensius. After the trial was concluded, Cicero published seven speeches in which he leads discourse on, among other, Verres charges. In 68 BC Marcus Tullius serves as aedil while continuing his career in legislature. The continuity of his work as an advocate is testified by a partially preserved speech in defense of Marcus Fonteius who was, as Verres, trialed for extortion in the province. Two years later Cicero became a praetor with the main assignment of trialing criminal litigations. During this appointment, he also advocated for the law which would ensure special authority to Pompey in the war against Mitridad. As this opinion was popular among the people and the equestrian order, he acquired their support. Moreover, he presented defense for Aulus Cluentius Habitus whereas he promoted his viewpoint on the necessity of concordia ordinum – the union of higher classes. At the consul elections of 65 BC, Cicero, alongside with Gaius Antonius Hybrida, acquired the high office. Lucius Sergius Catillina, who also ran for the position, formed a conspiracy afterwards in order to win the function which he regarded as rightfully his. The revelation of the conspiracy brought Cicero public approval but had him set for prosecution as he executed the conspirators without a hearing. One of the documents preserved from this period is consul's speech against the agrarian reform promoted by Servillius Rullus. The years which followed are often viewed as politically decadent for Cicero. The overall situation in Rome was drastically changing. Caesar, Pompey and Crassus formed the alliance known as the First Triumvirate and Cicero failed to join in. Publius Clodius Plucher, an old arch nemesis to Cicero, ventured on to destroy his political power and influence. The fact that Cicero had to proceed to exile on account of Catillina's conspiracy helped this cause. Although Marcus Tullius returned to Rome only a year later, he could not restore his former political grandeur. Tensions and unsettlement grew in Rome. Confrontations and physical violence between supporters of Pompey led by Milo and those supporting Crassus led by Clodius became frequent notions of unrest. At the conference of Luca, Caesar, Pompey and Crassus reestablished and strengthened their alliance which left Cicero no other choice but to accept the political situation as it was – all action was under ratification by the triumviri. Consequently, the renowned orator pulled himself away from the politics as much as possible and focused on writing discourses on politics and political ideas such as De Re Publica where he works on ideas of political constitution; De Oratore with purpose of explaining virtues of a good orator and De legibus in which he enlists legislative foundations of an ideal state. During the case in which Milo was prosecuted for the murder of Clodius, Cicero managed to restore some of his political autonomy. The speech he gave on the occasion is often regarded as his best published defense even though it did not free Milo of charges. Not long after the trial, a law was set in motion by which, in order to acquire office in provinces, officials had to sustain a five year intermission after performing a function in Rome. Logically, vacancies opened in the provinces and all the administrators which were not excluded by the law were assigned as administrative governors. Cicero was sent to Cilicia which he planned to leave as soon as possible. By the time of his return to Rome, the tensions between Caesar and Pompey reached the stage where open conflict deemed inevitable. Cicero's position was ungrateful as he did not feel competent to choose sides. The supervision of Campania which he was authorized for by the Senate, due to the fact that his legions were not yet disbanded, bought him some more time for the decision although the war had already begun. Nevertheless, he received criticism on account of his indecisiveness. In the end, Cicero resolved to follow Pompey and his own political ideas from the past. Even so, his choice came too late for him to make any valuable contribution to the confrontation. During the course of the war, Marcus Tullius renounced Pompey and, after the battle of Farsala, abandoned the war in general. After he acquired official pardon from Caesar, he returned to Rome where political liberties did not exist. Therefore, Cicero focuses on his studies once again and finishes De claris oratibus – a history of Roman rhetoric. To a general surprise, Caesar, after winning the war, decided to lead a policy of tolerance. On the occasion of Caesar’s granting pardon to an old rival, Marcellus, Cicero made a speech of praise for Gaius Julius and his political strategies. Hopes of Republic reestablishment were restored. However, in 44 BC a new civil war was on the merge due to the assassination of Caesar. Marcus Antonius accused Cicero of involvement in the conspiracy which resulted in famous self-defense speeches, the Philippicae, where he prosecutes Marcus Antonius as an usurper and the annihilator of the Republic. After the Second Triumvirate was formed by Marcus Antonius, Lepidus and Octavianus, Cicero was proscribed as the enemy of the state and murdered on December 17th 43 BC. His hands and head were, according to instructions by Marcus Antonius, displayed on the rostra from which the fierce speeches against the triumvir were made.

Uspostavom Predsjedavajućeg vijeća od devet članova, koje je trebalo preuzeti kontrolu nad Narodnom vojskom Libije i Vladom narodnog sporazuma (VNS) pod patronažom Fajeza el-Šeraja, LPS, koji je podržalo Vijeće sigurnosti UN-a Rezolucijom 2259, trebao je izvući Libiju iz naizgled neukrotivog unutarnjeg oružanog sukoba. Međutim, u studenom 2016. godine Libija je i dalje duboko podijeljena zemlja u kojoj se nastavljaju borbe protiv elemenata Islamske države unutar i oko Sirta te jača VNS-ova opozicija iz elemenata prethodnog ONK-a i Predstavničkog doma.

Sukobi, rat, siromaštvo i glad predstavljaju tek neke od glavnih asocijacija na najnerazvijeniju arapsku državu – Jemen. No, s obzirom na to da ne posjeduje temeljni element državnosti prema Weberu, odnosno monopol nad silom, pitanje je možemo li ga nazvati državom ili samo teritorijem siromaštva i konflikata. Nepostojanje kontrole stvara pogodno tlo za razvoj ekstremističkih skupina, kao što je Al Qaida, što dodatno produbljuje podjele u društvu i narušava mogućnost normalnog funkcioniranja političkog sustava.

Završetkom Američke revolucije (1783.), Sjedinjene Američke Države doživljavaju ubrzani rast i razvoj. Stvaraju se nove savezne države, a u zemlju dolaze milijuni imigranata. Na sjeveru zemlje cvatu trgovina i industrija, razvija se kapitalističko društvo. Jug zemlje orijentira se na poljoprivredu, razvija se plantažerska kultura ovisna o radu afroameričkih robova. Upravo je institucija robovlasništva postala glavni kamen spoticanja i sukoba koji je nakon desetljeća kompromisa doveo do secesije južnjačkih država, nastanka Konfederacije i građanskog rata. Konfederacija je od samoga početka bila, materijalno, industrijski i vojno u izrazito nepovoljnom položaju. Pokušaji da se taj nesrazmjer nadoknadi, iako većinom uspješni, nisu bili dostatni da zadovolje potrebe rata. Pomorska blokada onemogućila je izvoz pamuka te uvoz ratnih materijala što je izazvalo nestašicu. Ratna zbivanja možemo podijeliti na dva ratišta, jedno na zapadu i drugo na istoku. Vojske Unije i Konfederacije na istočnom bojištu su do samog kraja rata bile izjednačene. Na zapadnom bojištu glavnu ulogu igrala je borba za kontrolu nad rijekom Mississippi. Upravo gubitak kontrole nad rijekom Mississippi označio je smrtni udarac za Konfederaciju. Leejevom predajom 1865. godine generalu Ulyssesu S. Grantu, Jug priznaje poraz a Konfederacija nestaje. Kraj građanskog rata, najkrvavijeg rata u povijesti SAD-a , za Jug je značio početak ere rekonstrukcije, kraj ropstva te korjenite promjene u gospodarstvu i društvu. Za Jug je to bio rat za obranu vlastite kulture i načina života od industrijskog sjevera. Građanski rat i povijest robovlasništva i danas igra veliku ulogu identitetu te američke regije.