Search

Trsov ušenac (Daktulosphaira vitifoliae Fitch) je poznat štetnik vinogradarstva u Europi i diljem svijeta. Introdukcija štetnika iz Amerike u Europu u drugoj polovici 19. stoljeća dovela je do propadanja vinograda i velikih ekonomskih gubitaka. Početkom dvadesetog stoljeća američke sorte i njihovi hibridi uvode se kao podloge za europske sorte vinove loze za postizanje otpornosti na trsova ušenca, obzirom da ekonomska šteta proizlazi iz uništavanja korijena plemenite loze. Podloge su pokazivale malu ili nikakvu štetu, te se prvotno mislilo da su rezistentne. Porastom šteta u posljednjih par desetljeća, došlo se do zaključka da su podloge vjerojatnije tolerantne, nego u potpunosti rezistentne na trsova ušenca. U praksi je dobro poznat slučaj u kojemu je trsov ušenac prevladao rezistentnost biljke te doveo do ekonomskih gubitaka na podlogama AxR1 u Kaliforniji. Obzirom na ishranu i razvoj, štetnik se pojavljuje u dvije forme, trsov ušenac koji se hrani i obitava na korijenu (root-feeding phylloxera) i forma koja se hrani i obitava na listu (leaf-feeding phylloxera). Iako se štete izazvane ishranom štetnika na listu obično smatraju zanemarivima, one ipak dovodi do smanjene fotosinteze i dodatnih venuća tkiva na biljci, te utječu i na veličinu populacije forme koja obitava i pravi štetu na korijenu.Cilj ovoga rada je utvrditi genetski diverzitet populacija trsovog ušenca koje se hrane listom sa područja Hrvatske, te ga usporediti sa diverzitetom analognih populacija iz Gradišća (Burgenland) u Austriji. Uzimanje uzoraka jedinki trsova ušenca obavljeno je na listu zaraženih biljaka u jesen 2015. Uzorci su sakupljeni na dvadesetjednoj lokaciji u Dubrovačko-Neretvanskoj, Splitsko-Dalmatinskoj, ŠibenskoKninskoj, PrimorskoGoranskoj, Virovitičko-Podravskoj i Zagrebačkoj županiji. Izolacija DNA iz L5 stadija štetnika i genotipizacija jedinki standardiziranim setom od 7 SSR markera, te analiza PCR produkata na kapilarnom sekvenceru ABI 3130 xl provedena je na Sveučilištu BOKU (Austrija). Ukupno je genotipizirano i analizirano 120 jedinki trsova ušenca. Utvrđena je visoka genetska varijabilnost populacija iz Hrvatske, a posebno među jedinkama iz priobalnog područja. Rezultati su potvrdili visok udio jedinki proisteklih iz aseksualnog razmnožavnja (1/3), ali među njima nije uočen dominantni genotip (klon). Grape phylloxera (Daktulosphaira vitifoliae Fitch) is known to be a major pest for European and worldwide viticulture (Powel et al., 2013). Introduction of the pest from America to Europe in the second half of the 19th century led to the economic losses due to the destruction of vineyards. At the beginning of the 20th century American vines and their hybrids were used as rootstocks for European grapevine varieties to achieve a partial phylloxera tolerance. As a result, the hybrids showed less or no damage from phylloxera, they were initially thought to be resistant. With the increasing damage in the last few decades, it was realized that rootstocks are rather phylloxera tolerant, than completely resistant. The cases of phylloxera overcoming plant resistance leading to economic loss on the rootstock AxR1 in California are well known. With regard to feeding and development, pest occurs in two forms - phylloxera, which feeds and lives on the root (root-feeding phylloxera) and phylloxera which feeds and lives on the feeding (leaf-feeding phylloxera). Although damage by leaf-feeding phylloxera is often neglected, it does lead to reduction of photosynthesis and an additional sink tissue for the plants, it also affects the size of the population forms that inhabits and is doing the damage to the roots.The aim of this thesis was to determine the genetic diversity of grape phylloxera leaf feeding populations in Croatia and compare it with the similar data representing phylloxera genotypes from Burgenland, Austria, expecting a lot of variation within Croatian genotypes due to the diversity of the Croatian climate. The field sampling of grape phylloxera indiviudals has been conducted on the leaf infested plants, in Croatia on fall 2015. The samples were collected in DubrovačkoNeretvanska, SplitskoDalmatinska, Šibensko-Kninska, Primorsko-Goranska, Virovitičko-Podravska and Zagrebačka county. The isolation of the DNA from L5 stage of pest and the genotyping of individuals with standardized set of 7 SSR markers, and the analysis of PCR products on capillary sequencer ABI 3130 xl were conducted at the University of BOKU (Austria).In total, 120 individuals of phylloxera were genotyped and analyzed. A high genetic variability of Croatian populations was assessed, especially among individuals of the coastal area. The results confirmed a high proportion of individuals resulting from asexual reproduction (1/3), but among them the dominant genotype (clone) was not observed.

Glavni cilj ovoga istraživanja bio je utvrditi genetsku raznolikost germplazme ozimog i jarog ječma (n = 126) koju koristi oplemenjivački program Poljoprivrednog instituta Osijek posredstvom 21-og mikrosatelitnog markera (SSR). Pronađeno je ukupno 142 različita alela (prosječni broj alela po lokusu iznosio je 7, 1). Genetska udaljenost izračunata je za molekularne podatke, a najveća prosječna udaljenost utvrđena kod svih 126 genotipova iznosila je 0, 66 i unutar skupine PIO genotipova 0, 62. Daljnjom analizom genetskih udaljenosti prepoznate su grupe formirane obzirom na sezonalnost (ozimi/jari) i pripadnost prema podrijetlu. Utvrđeni genetski profili dobiveni pomoću ukupnog seta markera omogućuju buduću primjenu istih u pouzdanoj identifikaciji germplazme i analizi genetske čistoće u sjemenarstvu PIO sorata ozimog i jarog ječma, a također je moguće izvući praktično vrijedne informacije za planiranje roditeljskih kombinacija za buduća križanja.

Genetska baština vrste maslina (Olea europaea L.) obuhvaća kultivirane (O. e. subsp. europaea var. europaea) i divlje masline (O. e. subsp. europaea var. sylvestris). U Republici Hrvatskoj identifikacija kultivara molekularnim markerima rijetko je bila predmet istraživanja, a populacije divljih maslina uopće nisu istraživane. Procjena genetske raznolikosti i strukture divljih i kultiviranih maslina, kao i identifikacija kultivara sa cijelog uzgojnog područja masline, osnova je za očuvanje bioraznolikosti vrste, upotrebu u oplemenjivačkim programima te za razvoj rasadničarske proizvodnje. U tu svrhu, sa cijelog uzgojnog područja prikupljeno je ukupno 156 jedinki maslina (93 divljih i 63 kultiviranih) koje su analizirane upotrebom 12 SSR biljega. Svi mikrosateliti su bili polimorfni te su detektirali ukupno 174 alela. Prosječne vrijednosti HO i HE za populacije divljih maslina iznosile su 0.766 i 0.783, a za kultivirane 0.783 i 0.748. Za populacije P01 Brijuni i P02 Pag uz P

U ovom članku (radu) dan je kratki opis integriranog motrilačkog radarskog sustava, koji se sastoji od primarnog (PSR - Primary Surveillance Radar), oznake LP 23 M2 i sekundarnog motrilačkog monoimpulsnog radara (SSR - Secondary Surveillance Radar), oznake RSM 970, a koji je do kraja 2012. godine bio u operativnoj uporabi u HKZP (Hrvatska kontrola zračne plovidbe). Od navedenog radarskog sustava na TVZ-u (Tehničko veleučilište u Zagrebu) u 2013. godini izrađena je kabinetska varijanta motrilačkog radara za potrebe održavanja laboratorijskih vježbi iz predmeta Radarski sklopovi i Radarski sustavi te za dodatno obrazovanje svih onih koji rade ili žele raditi na uporabi ili na održavanju radarskih sustava koji se koriste u OS RH, MUP-u, HKZP-u, DHMZ-u (Državnom hidrometeorološkom zavodu) i trgovačkoj mornarici. Radarski kabinet je prilagođen za provedbu nastavnog procesa i omogućuje proširivanje mogućnosti nadogradnjom novih podsustava.

Genetika jabukova savijača Cydia pomonella (CM) (Linnaeus) proučavana je na tri populacije štetnika u Hrvatskoj. Jedna populacija štetnika nije bila izložena insekticidnim tretmanima, dok su druge dvije bile izložene intenzivnim insekticidnim tretmanima. Izolacija genomske DNA jabukova savijača izvedena je pomoću komercijalnog kompleta za izolaciju DNA (GenEluteTM Mammalian Genomic DNA Miniprep Kit, Sigma Aldrich, Njemačka). Genotipizacija primjeraka jabukova savijača provedena je na 10 mikrosatelitnih markera (SSR). Produkti dobiveni u postupku PCR-a razdvojeni su metodom vertikalne elektroforeze u 6 %-tnom poliakrilamidnom gelu, te vizualizirani bojenjem u srebru. Analizom molekularne varijance (AMOVA) provedenom na tri populacije jabukova savijača, nisu utvrđene statistički značajne razlike u genetskoj strukturiranosti populacija. Unatoč činjenici da razlike u genetskoj strukturiranosti populacija nisu bile statistički značajne, populacija štetnika iz netretiranog voćnjaka imala je najveći prosječni broj alela te najveći broj jedinstvenih alela u usporedbi s populacijama štetnika iz tretiranih voćnjaka. Ovi rezultati upućuju na moguće snižavanje bogatstva alela štetnika uslijed primjene insekticidnih tretmana. Rezultati genetskih istraživanja upućuju na određene promjene u genetskoj strukturi populacija jabukova savijača iz tretiranih voćnjaka koje su utjecale na povećanje reproduktivne sposobnosti štetnika, a samim time i na promjene u njegovoj biologiji.

Jabukov savijač (Cydia pomonella L.)najznačajniji je štetnik u proizvodnji jezgričavog voća koji najveće štete pričinjava u uzgoju jabuka. Izuzetno je prilagođen različitim klimatskim uvjetima pa je poznat po razvoju rezistentnosti na nekoliko kemijskih skupina insekticida. Pretpostavlja se da su se populacije jabukova savijača uslijed klimatskih promjena i čestih insekticidnih tretmana diferencirale na mnoge ekotipove različitih bioloških i fizioloških zahtjeva za razvoj. Cilj ove disertacije bio je analizirati biologiju, ekologiju i genetiku triju populacija jabukova savijača uzorkovanih u voćnjacima jabuke (Malus domestica Borkh.) na području sjeverozapadne Hrvatske. Istraživanje je provedeno u dvama voćnjacima intenzivne proizvodnje i u jednom voćnjaku ekstenzivne proizvodnje jabuka s različitim agroekološkim uvjetima. Jedna populacija nije suzbijana insekticidnim pripravcima (netretirana populacija), a druge dvije suzbijane su insekticidnim pripravcima (tretirane populacije). U radu su istraživani učinci klimatskih prilika na ponašanje jabukova savijača u razdoblju od 1993. do 2010. godine te su uočene promjene u biologiji i ekologiji štetnika. U netretiranom voćnjaku opažena je kasnija pojava leptira jabukova savijača u proljeće, kasnije odlaganje jaja te kasnija pojava gusjenica u usporedbi s tretiranim voćnjacima. U netretiranom voćnjaku utvrđene su dvije generacije jabukova savijača godišnje, a u tretiranima je utvrđen razvoj treće generacije štetnika. Izračunom korelacijskih koeficijenata između temperatura i ukupnog ulova leptira za tretirane voćnjake utvrđena je slaba, ali statistički značajna povezanost temperatura i ukupnog ulova leptira u razdoblju od 1993. do 2010. godine. Statistički značajne razlike u temperaturi i ukupnom ulovu leptira jabukova savijača u razdoblju od 1993. do 2010. godine upućuju na to da su se promjene u dinamici populacija djelomično dogodile zbog promjena temperature. U istraživanju genetske strukture i protoka gena provedenom na tri populacije jabukova savijača korišteni su mikrosatelitni markeri (SSR). U procjeni genetske diferencijacije korišteni su samo mužjaci jabukova savijača ulovljeni pomoću ljepljivih podložaka feromonskih lovki. Pomoću 10 varijabilnih mikrosatelita utvrđene su snažne alelne varijacije. Broj alela (Na) kretao se od 2 (na lokusima Cyd 15 i Cyd 14) do 13 (na lokusu Cp 2.39), s prosječnom vrijednošću od 7, 2 alela po lokusu. Opažena heterozigotnosti (HO) po svim lokusima u tri populacije jabukova savijača kretala se od 0, 5 do 0, 76, dok se očekivana heterozigotnost (HE) kretala od 0, 10 do 0, 84. Indeks genetske diferencijacije između populacija jabukova savijača (FST=0, 02-0, 04) bio je nizak pa nije bio statistički značajan nakon korekcije za višestruke usporedbe. Analizom molekularne varijance (AMOVA) provedenom na tri populacije koje su bile podijeljene s obzirom na geografski položaj, tj. tip gospodarenja, nisu utvrđene statistički značajne razlike u genetskoj strukturiranosti populacija. Unatoč činjenici da razlike u genetskoj strukturiranosti populacija nisu bile statistički značajne, populacija jabukova savijača iz Beloslavca (netretirani voćnjak) imala je najveći prosječni broj alela te najveći broj jedinstvenih alela u usporedbi s populacijama jabukova savijača iz drugih lokaliteta (tretirani voćnjaci). Ovi rezultati upućuju na moguće snižavanje bogatstva alela štetnika uslijed primjene insekticidnih tretmana. Testovi izolacije prema udaljenosti (IBD) nisu bili statistički značajni, što upućuje da drugi mehanizmi, kao što je širenje štetnika pomoću čovjeka, pomažu u kretanju štetnika na duže i kraće udaljenosti unutar uzgojnih područja jabuke u Hrvatskoj. Ovo istraživanje podupire hipotezu o međusobnoj razmjeni genetskog materijala između proučavanih populacija jabukova savijača. Rezultati genetskih istraživanja upućuju na određene promjene u genetskoj strukturi populacija jabukova savijača iz tretiranih voćnjaka koje su utjecale na povećenje reproduktivne sposobnosti štetnika, a samim time i na promjene u njegovoj biologiji. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da je u našoj zemlji moguć razvoj treće generacije štetnika u godinama u kojima je suma efektivnih temperatura veća od prosjeka te u voćnjacima u kojima se provode mjere intenzivnog suzbijanja jabukova savijača primjenom kemijskih pripravaka.

U okviru NATO projekta (SfP-980857) provedena su mjerenja mikroseizmičkog nemira u Zagrebu s ciljem određivanja dinamičkih parametara zgrada (vlastiti period i omjer mirenja). Izmjerena je 71 zgrada visine 3 do 28 katova. Izvedene su jednostavne i pouzdane empirijske relacije koje opisuju ovisnost dinamičkih parametara o visini zgrade. One se vrlo dobro slažu s drugim empirijskim relacijama, ali odstupaju od izraza predloženog u izvorniku Eurokoda 8 (EC8). Navedene relacije omogućuju procjenu dinamičkih parametara zgrada u kojima mjerenja nisu izvršena ili koje se tek trebaju izgraditi. Određivanje dinamičkih parametara zgrada i tla na kojima su one izgrađene omogućuje identifikaciju moguće pojave rezonancije, što je bitno za smanjenje seizmičkog rizika u urbanim sredinama.

Suvremeno vinogradarstvo pretežno se zasniva na upotrebi tradicionalnih sorata vinove loze, a čije populacije vuku podrijetlo od jedne početne biljke koja je nakon što ju je čovjek odabrao bila sukcesivno vegetativno razmnožavana (klonirana). Zbog toga su svi trsovi neke sorte genetski identični prvom matičnom trsu. Međutim, nakon mnogo ciklusa sukcesivnog razmnažanja moguće je unutar populacije sorte opaziti jedinke čiji fenotip odstupa od prosjeka sorte. Ova fenotipska varijabilnost može biti izazvana patogenima kojima je trs zaražen (npr. virusima), utjecajem okolinskih čimbenika, ali i genetskim razlikama. Genetska unutarsortna varijabilnost temelji se na pretpostavci da tijekom vremena dolazi do pojave spontanih mutacija u genomu sorte koje zbog vegetativnog načina razmnožavanja ostaju fiksirane u daljnjim ciklusima razmnožavanja. Klonskom selekcijom kroz dugi niz godina odabiru se, evaluiraju i certificiraju trsovi čije su karakteristike bolje od prosjeka sorte. Međutim, pouzdana naknadna identifikacija klona skoro je nemoguća. Molekularni DNA markeri mogli bi biti alat koji će olakšati i ubrzati klonsku selekciju, te omogućiti pouzdanu determinaciju klonova. U ovom radu analizirana je unutarsortna varijabilnost klonskih potomstava sorata Škrlet bijeli i Plavac mali tijekom dvije godine. Obje sorte spadaju u skupinu autohtonih sorata vinove loze Republike Hrvatske na čijim populacijama nije do sada provedena ciljana stručna selekcija. Kod obje proučavane sorte utvrđena je visoka razina unutarsortne varijabilnosti za neka od analiziranih svojstava. Svi ispitivani klonovi su u pojedine fenofaze (kretanje vegetacije, cvatnja, šara) ulazili podjednako i nije utvrđena statistički opravdana razlika između klonskih potomstava. Prosječan urod grožđa po trsu kod Plavca malog je iznosio 1, 86 kg, a urod po trsu pojedinačnih klonskih potomstava kretao se od 0, 47 do 4, 06 kg grožđa. Kod Škrleta je prosječan urod iznosio 3, 25kg, a utvrđeni urod klonskih potomstava bio je između 2, 28 i 6, 29 kg. Između klonskih potomstava su analizom varijance utvrđene statistički opravdane razlike za svojstvo urod po trsu, masa grozda, dužina grozda, širina grozda, masa peteljke i broj bobica u grozdu. Pomoću Student-Newman-Keul testa utvrđeni su biotipovi koji predstavljaju kontrastne vrijednosti za pojedino svojstvo. Analizom glavnih komponenata utvrđena je velika heterogenost klonskih potomstava obje sorte. Pomoću SSR markera provjerena je i utvrđena pripadnost klonova sorti. Standardni SSR genotip na 9 lokusa svih klonskih potomstava sorte Plavac mali dopunjen je sa dodatnih 9 novih SSR lokusa. Provjera i dopuna SSR profila klonova Škrleta bijelog napravljena je analizom ukupno 18 SSR lokusa. Svi ispitivani klonovi jedne sorte imali su međusobno identičan profil, ali nije detektirana unutarsortna varijabilnost. Kontrastni klonovi zajedno s tipičnim predstavnikom sorte (klonovi s prosječnom ekspresijom pojedinog svojstva) analizirani su AFLP, S-SAP i REMAP metodama DNA markera. Klonska potomstva analizirana su AFLP metodom s četiri kombinacije početnica pri čemu je ukupno amplificirano 380 fragmenata. Između klonova Plavca malog detektirano je osam polimorfnih fragmenata, a kod Škrleta devet. Šest kombinacija početnica korišteno je kod S-SAP metode i ukupno su amplificirana 424 fragmenta. Detektirano je 13 polimorfnih fragmenata kod Plavca malog i 11 polimorfnih fragmenata kod Škrleta. Metoda REMAP napravljena je korištenjem četiri kombinacije sa Gret1 retrotranspozonskim početnicama. REMAP metodom kao ni SSR markerima nije detektirana unutarsortnu varijabilnost ispitivanih klonova. Rezultati metoda AFLP i S-SAP su pomoću SM koeficijenta i klaster analize omogućili razdvajanje pojedinih klonova ispitivanih sorata. AFLP metoda omogućila je razlikovanje osam klonova Plavca malog, a preostalih osam analiziranih formiralo je dvije odvojene grupe. Kod Škrleta je AFLP metoda omogućila razdvajanje sedam klonova. S-SAP metoda je omogućila razdvajanje jedanaest od šesnaest ispitivanih klonova obje sorte. Niti jednu od korištenih tehnika DNA markera nije moguće pojedinačno izdvojiti kao alat koji će ubrzati i poboljšati klonsku selekciju. Usprkos potvrđenoj fenotipskoj varijabilnosti, DNA metode pojedinačno nisu uspjele razlikovati sve klonove pojedine sorte. Njihovim zajedničkim korištenjem na istome setu uzoraka povećava se kapacitet detekcije unutarsortne varijabilnosti sorata vinove loze.

Bijela djetelina (Trifolium repens L.) je najvažnija vrsta roda trifolium koja se koristi za napasivanje. U Hrvatskoj je velika potražnja za sjemenom djetelina, a posebno je izražena potražnja za domaćim sortimentom. Na Agronomskom fakultetu je prepoznat taj problem i u cilju rješavanja istog kreirana je jedna domaća oplemenjivačka populacija, koju prije slanja na Komisiju za sortno priznavanje treba ispitati u poljskim pokusima, dok je na molekularnom nivou potrebno utvrditi udaljenost iste od sortimenta prisutnog na domaćem tržištu. Cilj istraživanja je bio dati osnovni opis oplemenjivačke populacije bijele djeteline pomoću morfoloških i molekularnih markera, usporediti oplemenjivačku populaciju s komercijalnim kultivarima na morfološkom i molekularnom nivou, te kroz poljske pokuse utvrditi prinos oplemenjivačke populacije i komercijalnih kultivara. U istraživanje je bila uključena jedna oplemenjivačka populacija AFZ i četiri komercijalna kultivara ('Jura', 'Milka', 'Rivendel' i 'Regal'). Proučavano je sedam morfoloških svojstava te prinos zelene mase i zrakosuhe tvari. U molekularnoj analizi korišteno je pet SSR-početnica. Na bazi morfoloških i agronomskih svojstava provedena je analiza varijance (ANOVA), analiza glavnih koordinata (PCoA) i korelacija, dok je na bazi rezultata molekularnih markera izvedena analiza molekularne varijance (AMOVA) i analiza glavnih koordinata, te je utvrđena međupopulacijska udaljenost i izveden je Mantel-ov test komparacije matrica distanci. Analizom varijance među proučavanim populacijama utvrđene su značajne razlike u promjeru cvati, prinosu zelene mase i zrako suhe tvari. Analizom molekularne varijance najveći udio fenotipske varijance utvrđen je između individua unutar populacija (98, 21%), a najmanji između populacija (1, 79%). Analizom glavnih koordinata na bazi morfoloških i molekularnih markera utvrđene su dvije grupe populacija. Mantelovim testom komparacije utvrđena je visoka i značajna korelacija između matrica distanci baziranih na morfološkim i molekularnim markerima (r=0, 88).

Velika pozornost pridaje se divljoj trešnji (Prunus avium L.) zbog svog plemenitog i visokovrijednog drva, ali i zbog važnosti očuvanja njezine genetske raznolikosti. Iz klonske sjemenske plantaže divlje trešnje, na području Šumarije Kutina, u proces proizvodnje in vitro uvedeno je ukupno 24 genotipova (selekcioniranih plus stabala). Istražena je mogućnost optimalizacije rutinske metode mikrorazmnožavanja klonova po svim fazama. Utvrđene su aseptičke tehnike koje omogućuju uvođenje početne kulture kroz cijelu godinu. Utvrđeni su jedinstveni sastavi hranidbenih podloga i kombinacija regulatora rasta po fazama in vitro proizvodnje, a omogućuju dobivanje kvalitetnih biljaka uz vrlo dobro preživljavanje tijekom procesa aklimatizacije. Za mikropropagaciju su korišteni BAP – 1, 0 mg/L, Kinetin-0, 5 mg/L i IAA-0, 5 mg/L što je rezultiralo multiplikacijskom stopom 3-9 uz visinu biljaka 1, 5-3, 0 cm. Zakorijenjivanje mikrobiljaka je postignuto kombinacijom IAA-2, 0 mg/L, IBA-2, 0 mg/L s dodatkom GA3-0, 2 mg/L. Petnaest mikrosatelitnih biljega DNA (SSR) preporučenih za trešnju od strane ECP/GR korišteni su za istraživanje genetske raznolikosti istraživanih klonova. Otkriveno je bogatstvo alelnih varijacija kod SSR lokusa i utvrđen je visok stupanj polimorfizma koji je potvrdio postojanje kako morfološke tako i vrlo značajne genetske raznolikosti. Temeljem udjela zajedničkih alela izračunata je prosječna genetska udaljenost od 0, 573. Analizom molekularne varijance (AMOVA) utvrđena je ukupna mikrosatelitna raznolikost (95, 88 %) između jedinki unutar istraživanih regija. -statistika je iznosila 0, 041 i bila je visokosignifikantna (P < 0, 01). Postojanje određene regionalne strukturiranosti prikazano je faktorijalnom analizom korespodencije (FCA), te je utvrđena genetska raznolikost divlje trešnje na području rasprostranjenja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Na području skradinskog zaleđa postoji duga tradicija maslinarstva i proizvodnje iznimno kvalitetnog maslinovog ulja. Zbog utjecaja mediteranske klime to se područje smatra krajnjim područjem uzgoja maslina. Na tom području, na dubokim tlima zastupljene su tri sorte maslina: “Krvavica”, “Oblica” i “Šljivarica”. Od ekonomskog značaja su sorte “Krvavica” i “Oblica”. Ulje proizvedeno od sorte “Krvavica” je proizvod visokog gospodarskog potencijala po kojem skradinska regija može biti prepoznatljiva. Porastom zanimanja struke za intenzivan uzgoj sorte “Krvavica”, javlja se i potreba za njenim pouzdanim opisom i identifkacijom na fenotipskoj i molekularnoj razini. Cilj rada je dati osnovni opis sorata maslina skradinskog zaleđa primjenom morfoloških i molekularnih markera, utvrditi morfološka svojstva na osnovu kojih je najlakše razlikovati sorte i primijeniti molekularne markere s ciljem potvrde sortne pripadnosti stabala maslina. Od morfoloških svojstava proučavana su svojstva rodnih izbojaka, listova, cvatova, cvjetova, plodova i koštica. U svrhu utvrđivanja sličnosti sorata, te utjecaju pojedinog svojstva na njihovo razlikovanje izvedene su PCA i UPGMA analize. Svojstva na osnovu kojih je moguće razlikovati sorte su svojstva koštice i listova. Provjera sortne pripadnosti stabala provedena je molekularnom analizom sa devet SSR lokusa. Za razliku od morfoloških svojstava od kojih su neki grupirali stabla prema lokaciji, SSR markeri su grupirali stabla na temelju sortne pripadnosti.

Vinova loza (Vitis vinifera L.) uzgaja se već nekoliko tisuća godina, a trenutno se može pronaći u svijetu više tisuća različitih sorata. Jedan manji broj ima funkcionalno ženske cvjetove koji za uspješnu oplodnju i razvoj ploda zahtijevaju oprašivača. Stara, pretpostavljeno autohtona i kvalitativno vrlo vrijedna, sorta vinove loze Grk, uzgaja se danas uglavnom samo na otoku Korčuli. ima morfološki dvospolni, ali funkcionalno ženski cvijet, te zahtijeva oprašivača. Najčešće se sadi sa Plavcem malim kao oprašivačem. Usporedbom izoliranih i neizoliranih grozdova odredili smo neke mehaničke i uvometrijske pokazatelje te kvalitetu mošta dobivenog od oplođenih i neoplođenih bobica, . Klasičnim metodama nije moguće utvrditi koja sorta je zaslužna za oplodnju. Molekularno-genetičkom analizom pomoću SSR markera na 38 sjemenjaka, rekonstruirali smo genotip oprašivača. Plavac mali zaslužan je za oplodnju 11 potomaka, za 11 potomaka je oprašivač ili Plavac mali ili neka blisko srodna sorta, a sorte Zadarka, Carignan i Ruža bijela su očevi po jednog potomka. Za šest potomaka vjerojatni oprašivač je neka od podloga, dok je ostalima roditelj neutvrđen. Za sigurno utvrđivanje nepoznatih roditelja kao i za potvrdu utvrđenih potrebno je povećati broj analiziranih lokusa i upotrijebiti veću bazu mikrosatelitskih profila. Genetička analiza sjemenjaka pokazala je da Grk na lokusu VvMD27 nije homozigot kako se do sada smatralo već da ima "null" allel, tj., prikriveni je heterozigot.

Zadnjih nekoliko godina se u Hrvatskoj pridaje sve veća pažnja kvaliteti maslinovog ulja koja osim o načinu prerade ovisi o karakteristikama sorte i o agroekološkim uvjetima uzgojnog područja. Maslinovo ulje je proizvod po kojem neka regija može biti prepoznatljiva, jer samo u toj regiji daje izuzetno visoku kvalitetu i karakter proizvoda koji proizlazi iz agroekoloških i tradicijskih uvjeta specifičnih određenoj regiji. Ulje proizvedeno od lokalne sorte masline „ Krvavice“ se može uvrstiti u grupu autohtonih proizvoda visokog gospodarskog potencijala čiju proizvodnju treba favorizirati i po kojem skradinska regija može biti prepoznatljiva. Pretpostavlja se da je sorta ''Krvavica'' sinonim sorti ''Murgulji'' koja se u malom udjelu uzgaja na dubrovačkom podruţju. Nije poznato koji je centar širenja ''Krvavice'', ali postoje pretpostavke da se sorta proširila iz skradinskog područja u dubrovačko. Cilj projekta je utvrditi genetski identitet masline ''Krvavica'' primjenom morfoloških i molekularnih markera u usporedbi sa referentnim sortama i sortama za koje se pretpostavlja da su sinonimi. Statističkom analizom morfoloških i molekularnih podataka utvrđeno je da sorta masline Krvavica iz skradinskog područja nije istovjetna sorti „ Murgulji“ .

Vinova loza je najrasprostranjenija voćna vrsta u svijetu, koja svojom ukupnom proizvodnjom nadmašuje sve ostale. Iako se razmnožava vegetativnim putem, uslijed više od 5000 godina kultivacije stvorena je velika genetska varijabilnost zahvaljujući kojoj danas postoji više od 6000 sorata vinove loze. Kako se ona širila po svijetu, pojavili su se i problemi nazivlja, tako da dolazi do pojave sinonimije i homonimije. Pravilna identifikacija sorata vinove loze bitna je u utvrđivanju ispravnog nazivlja, koje je od posebnog značaja za upravljanje, tj. managment brojnih kolekcija germplazme vinove loze diljem svijeta. Naime, kako bi se očuvala nastala genetska raznolikost sorata od propadanja, potrebno je u kolekcijama uzgajati određeni broj trsova. Često se javlja potreba za preliminarnom, brzom i jeftinom identifikacijom, stoga je pravilan odabir metode identifikacije od presudnog značenja. Ampelografske metode bazirane na opisu vanjskih karakteristika vinove loze često ne pružaju dovoljno objektivan i brz pristup jer takva istraživanja potrebno provoditi duži niz godina kako bi se smanjio utjecaj vanjskim faktora na opaženi fenotip sorte. Naime, iako je danas za genotipizaciju na raspolaganju veliki broj metoda molekularnih markera, pravilan izbor metoda nije jednostavan jer ne postoji metoda koja je idealna po svim svojim karakteristikama. Metoda koja se danas najčešće koristi za identifikaciju sorata vinove loze je metoda mikrosatelitskih markera (SSR), pri čemu se za sigurnu identifikaciju koristi 9 mikrosatelitskih lokusa. REMAP metoda je metoda novijeg datuma, temeljena na retrotranspozonima, pokretnim genetičkim elementima, o kojima se donedavno nije mnogo znalo. U spoređujući ove dvije metode na odbranom setu sorata koji je uključivao dvije svjetske sorte, deset autohtonih sorata i još dva klona jedne od njih, došli smo do zaključaka da obje metode razlikuju spomenute sorte, dakle unutarvrsnu varijabilnost. Međutim, niti REMAP metoda, niti SSR metoda nisu uspjele razlikovati klonove jedne sorte, pokazujući time svoju ponovljivost na uzorcima iste sorte ali i nemogućnost detekcije unutarsortne varijabilnosti. Jeftinije, brže i tehnični manje zahtjevne REMAP analize omogućuju preliminarnu identifikaciju sorata vinove loze.

Sorte vinove loze često imaju više imena (sinonima), pa bez sustavnog istraživanja nije moguće pouzdano utvrditi njihov stvarni broj. Iz tog su razloga primke u kolekciji autohtonih sorata Beretinjok s otoka Visa te Topol s otoka Paga smatrane različitim sortama, a razlog je njihova relativno mala rasprostranjenost, te prostorna izoliranost. Tijekom primarne ampelografske analize klasičnom metodom, putem OIV deskriptora uočena je fenotipska sličnost između tih dviju sorata, te je pretpostavljeno da se radi o sinonimima. Iz tog je razloga provedena genetička identifikacija uz pomoć mikrosatelitskih, SSR markera, koja je dokazala da su Beretinjok i Topol sinonimi za isti genotip.

Na području skradinskog zaleđa postoji duga tradicija maslinarstva i proizvodnje maslinovog ulja, iznimne kvalitete. Ondje su pretežno zastupljene tri sorte: 'Krvavica', 'Oblica' i 'Šljivarica'. Kako bi se razlikovanje navedenih sorata učinilo što lakšim i pouzdanijim provedena je njihova karakterizacija primjenom morfoloških i molekularnih markera. Morfološka karakterizacija provedena je mjerenjem i opisivanjem svojstava: habitusa biljke, rodnih izbojaka, listova, cvatova, cvjetova, plodova i koštica. Primjenom statističkih metoda: analize varijance (ANOVA), analizom osnovne komponente (PCA) i UPGMA klaster analize pokušano je odgovoriti na pitanja vezana uz morfološku sličnost proučavanih sorata, te utjecaju pojedinog svojstva na njihovo razlikovanje. Uočena su svojstva na osnovu kojih je nejlakše razlikovati sorte obuhvaćene istraživanjem, priložena je i popratna fotodokumentacija. Provjera sortne pripadnosti korištenih uzoraka provedena je molekularnom analizom primjenom jedanaest mikrosatelitskih (SSR) markera, od kojih je devet bilo polimorfno. Za razliku od morfoloških markera od kojih su neki grupirali uzorke prema lokaciji, time pokazujući da na njih uvelike utječe okolina, molekularni markeri potvrdili su sortnu pripadnost i otkrili veću genetsku sliučnost između 'Oblice' i 'Šljivarice' u odnosu na 'Krvavicu'.

Na lokalitetima u Međimurskoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji izolirano je i determinirano 25 novih izolata bakterije E. amylovora. Analizom fenotipskih i genotipskih svojstava ukupno 45 izolata iz Hrvatske utvrđeno je da je većina analiziranih izolata međusobno vrlo slična. Nekoliko izolata se značajno po pojedinim fenotipskim svojstvima razlikovalo od ostalih izolata, ali su svi bili patogeni i podjednako virulentni pri zarazi nezrelih plodova jabuke. Nije pronađen niti jedan izolat koji bi bio rezistentan na streptomicin. Molekularnim analizama genoma odabranih izolata bakterije E. amylovora iz Hrvatske otkrivena je uniformnost njihovih MRFLP-PFGE profila koji odgovaraju profilu skupine Pt2 što je najjači argument u prilog tezi da se bakterijska palež proširila u Hrvatsku iz istočnog Sredozemlja. MRFLP-PFGE profil izolata 16 K razlikuje se od svih do sada poznatih profila i nazvan je Pt2s. Analizirani izolati su heterogeni s obzirom na broj ponavljanja motiva SSR (ponavljao se od 4 do 7 puta). Rezultati analiza genoma izolata bakterije E. amylovora provedenih u ovom radu potvrđuju pretpostavku da je patogen u nova područja u Hrvatske stigao postupnim prijenosom putem prirodnih vektora, premda se ne smije isključiti ni mogućnost prijenosa bakterije na veće udaljenosti kontaminiranim biljnim materijalom. S obzirom na raznolikost fenotipskih i genotipskih karakteristika analizirane izolate bakterije E. amylovora iz Hrvatske može se smatrati zasebnim bakterijskim sojevima od kojih je svaki jednoznačno definiran vlastitim profilom svojstava.

Plavac mali crni je hrvatska autohtona sorta, koja se uzgaja u području Dalmacije gdje je najvažnija sorta vinove loze. U populaciji cv. Plavac mali pronađen je trs (dio trsa) s jasno izraženom mutacijom, sivom bojom kožice, po čemu se morfološki značajno razlikuje od populacije. Mutirana i nemutirane mladice s istog trsa su razmnožene. Mutirana mladica ponavlja ovo svojstvo i u 3. generaciji (jasna potvrda mutacije). Cilj ovog rada bio je utvrditi razinu promjena u osnovnim ampelografskim obilježjima mutanta Plavac mali sivi u odnosu na nemutirani dio trsa i standardnog genotipa cv. Plavac mali crni, zatim pomoću molekularno-genetičkih metoda, koje uključuju SSR i AFLP, pokušati utvrditi razlike između mutanta Plavca malog sivog i standarda Plavca malog crnog. Dobiveni rezultati provedenih ampelografskih istraživanja potvrđuju da se radi o mutantu sa identičnim profilom na 10 ispitivanih SSR lokusa. AFLP analiza je provedena sa pet kombinacija primera. Nije bilo moguće utvrditi promjene u AFLP profilu Plavca malog sivog.

Ampelografska istraživanja koja uključuju filometrijska mjerenja lista sorata Babica i Ljutun na po deset listova, i uvometrijska mjerenja grozdova i bobica na po deset grozdova, odnosno na sto bobica pojedinog kultivara provedena su kako bi se dobio osnovni ampelografski opis sorata i stekao uvid u osnovna mehanička svojstva grozda (randman, indeks bobice). Osim ampelografskih istraživanja, ispitan je i sadržaj šećera i kiselina kako bi se stekao uvid u osnovna kemijska svojstva sorata. Genetička istraživanja provedena su analizom molekularnih markera na šest SSR lokusa u cilju određivanja jedinstvenog genetskog profila koji bi omogučio jedinstvenu identifikaciju ove dvije sorte.

Cilj istraživanja je dati pomološku analizu Creske, Okićke i Lovranske trešnje radi njihove usporedbe i utvrđivanja osnovnih karakteristika, i određivanje SSR profila ove tri autohtone sorte koji bi u budućnosti služio za njihovu sigurnu identifikaciju. Temeljem provedenih analiza može se zaključiti da Creska ima najveću količinu suhe topljive tvari, dok je Lovranska imala najmanji sadržaj ukupnih kiselina. Lovranska je imala optimalan odnos suhe topljive tvari i ukupnih kiselina. Creska je imala najtamniju boju kožice i najveću masu ploda. Genetske analize na sedam SSR lokusa pokazale su jedinstven genetski profil za sve tri autohtone sorte. Unutar Okićke trešnja postoji varijabilnost kod sva tri zastupljena uzorka.

Analizirano je pet hrvatskih sorata sa otoka Hvara, pet grčkih sa otoka Parosa i devet turskih iz Anadolije. Izvršene su RAPD (sa 8 početnica) i SSR (na 8 lokusa) analize čiji rezultati ukazuju da su tri turska uzorka, za koje se smatralo da su različiti kultivari, mogući klonovi jednog kultivara. Hrvatski kultivari Drnekuša mala i Drnekuša vela su genetski u uskom srodstvu. Bogdanuša je također srodna s Drnekušama. Usporedbom SSR profila s grčkom bazom podataka ustanovilo se da dva grčka uzorka iz ovog rada ne pripadaju pripisanim kultivarima. AMOVA analizom utvrđena je veća genetska povezanost grčkih i hrvatskih kultivara u odnosu na turske što potvrđuje i SM genetska distanca kod SSR-a između uzoraka analiziranih u ovom radu i 87 hrvatskih uzoraka iz ranijih istraživanja.

Populacija kukuruza Maksimir 3 Sintetik (M3S) je razvijena 1990. godine na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu međukrižanjem 12 inbred linija, dobrih kombinacijskih sposobnosti u odnosu na testere iz BSSS i Lancaster heterotične skupine. Ove inbred linije su razvijene iz osam stranooplodnih sorti i lokalnih populacija iz različitih područja bivše Jugoslavije. U osnovnoj populaciji (C0) su provedena dva ciklusa rekurentne selekcije na osnovi ocjene potomstava iz samooplodnje. U prvom ciklusu selekcije korištena je S1-S2 selekcija s naglaskom na otpornosti na lom stabljike kod ocjene S1 potomstava te na prinosu zrna kod ocjene S2 potomstava. Četrdeset najboljih S1 potomstava je međukrižano čime je dobivena C1 populacija. U drugom ciklusu selekcije naglasak je bio na prinosu zrna kod ocjene S1 potomstava i 20 odnosno 30 najprinosnijih S1 potomstava je međukrižano da bi se dobile C2(+20) odnosno C2(+30) populacija. Ciljevi rada su bili: (1) procijeniti odgovor populacije per se i samooplođene populacije per se na dva ciklusa rekurentne selekcije, (2) procijeniti utjecaj različitih intenziteta selekcije, primijenjenih u prvom ciklusu selekcije, na uspješnost selekcije, (3) utvrditi genetsku srodnost između M3S roditeljskih linija i BSSS i Lancaster linija korištenjem polimorfizma SSR markera i (4) procijeniti promjene u frekvenciji alela i strukturi populacije nakon dva ciklusa rekurentne selekcije. Odgovor na selekciju je procijenjen u S0 generaciji (populacija per se) i S1 generaciji (samooplođena populacija per se) na osnovi poljskih pokusa postavljenih prema slučajnom bloknom rasporedu u tri ponavljanja na tri lokacije (Zagreb, Rugvica i Osijek) tijekom 1999. i 2000. godine. Analiziran je prinos zrna, lom stabljike i druga agronomska svojstva. Devet M3S roditeljskih linija te po tri BSSS i Lancaster linije je genotipizirano na 24 SSR lokusa u svrhu procjene genetske udaljenosti između parova linija. Za procjenu promjene frekvencije alela u populaciji analizirano je po 96 biljaka iz početne (C0) i napredne (C2+30) populacije na devet SSR lokusa. Prinos zrna u S1 generaciji povećao se 21 odnosno 24.7 %, a u S0 generaciji 3.8 odnosno 4.8 % od C0 do C2(+20) odnosno C2(+30) populacije. Otpornost na lom nije povećana, populacija je postala kasnozrelija, a povećale su se visina biljke i visina klipa. Inbriding depresija za prinos zrna se smanjila sa 40.8 % u C0 na 31.4 odnosno 29.7 % u C2(+20) i C2(+30) populaciji. C2(+30) populacija je u usporedbi s C2(+20) populacijom imala veći prinos zrna i malo veću otpornost na lom stabljike. Prosječna genetska udaljenost između devet roditeljskih linija je bila 0.61 upućujući na široku genetsku osnovu M3S populacije. Velika genetska udaljenost je opažena između M3S roditeljskih linija s jedne i BSSS (0.69) i Lancaster (0.71) linija s druge strane, što pokazuje, da M3S populacija predstavlja izvor germplazme koji nije srodan s BSSS i Lancaster heterotičnom skupinom. Nakon dva ciklusa selekcije srednja genetska udaljenost između M3S populacije i BSSS i Lancaster linija se smanjila ukazujući na potrebu uvođenja testera iz obiju heterotičnih skupina u budućoj selekciji radi zadržavanja heterotičnog uzorka ustanovljenog kod sinteze M3S populacije. Testom selekcijske neutralnosti nađena su četiri SSR lokusa (phi075, phi126, bnlg128, i phi115) s promjenom frekvencije alela većom od očekivane uslijed djelovanje samo genetskog drifta. Nakon dva ciklusa selekcije udio homozigotnih lokusa se povećao za oko 10% i nestala je neravnoteža gametne faze opažena na nekoliko lokusa u početnoj populaciji.

Cilj rada je bio utvrditi unutarsortnu genetsku varijabilnost autohtonih sorata vinove loze Plavac mali, Maraština i Škrlet pomoću raznih metoda molekularnih markera (SSR, ISSR i AFLP), a kod Škrleta osim molekularnih primjenjene su ampelografske i ampelometrijske metode. Kao referentne sorte poslužili su komercijalno priznati klonovi Chardonnaya i Traminca s kojima je provedena usporedba. Varijabilnost detektirana ampelografskim metodama uspoređena je sa varijabilnošću utvrđenom molekularnim metodama. Podaci o morfološkim svojstvima analizirani su po O.I.V. sustavu deskriptora, a na temelju kvantitativnih podataka dodatno ja izračunata Euklidska distanca kao mjera fenotipske različitosti. SSR markeri su korišteni u svrhu verifikacije sorte. Molekularni podaci dobiveni AFLP analizom korišteni su za izračunavanje SM koeficijenta kao mjere genetske sličnosti. Za sorte Chardonnay, Traminac i Škrlet utvrđen je stupanj korelacije fenotipskih razlika i razlika koje proizlaze iz molekularnih podataka. Analizom molekularne varijance (AMOVA) su određene komponente varijance između grupa izdvojenih ''cluster'' analizom. Razina polimorfizma morfoloških svojstava s jedne i molekularnih markera s druge strane ukazuje na dovoljno široku bazu koja bi omogućila pronalaženje genetski divergentnih klonova, međutim njihova korelacija nije značajna. Najveću snagu detekcije unutarsortne molekularne varijabilnosti pokazali su AFLP markeri. ISSR markeri su pokazali manji stupanj detekcije unutarsortne genetske varijabilnosti u odnosu na AFLP markere. Prosječna vrijednost genetske sličnosti kod Plavca malog je relativno visoka u odnosu na ostale analizirane sorte, što ukazuje na manju unutarsortnu varijabilnost ove sorte unatoč njenom relativno velikom arealu rasprostranjenosti.

U radu je proučavana mogućnost korištenja raznih molekularnih markera za procjenu genetske sličnosti genotipova kukuruza, kao i mogućnost mapiranja lokusa kvantitativnih svojstava (QTL) u germplazmi domaćeg porijekla. Proučavana su tri različita sistema molekularnih markera, polimorfizam fragmenata DNA nakon djelovanja restrikcijskog enzima (RFLP), polimorfizam uslijed slučajne amplifikacije DNA (RAPD), i polimorfizam u broju jednostavnih ponavljajućih segmenata, tzv. mikrosatelitske DNA (SSR), s ciljem (1) procjene genetskih veza među inbred linijama kukuruza ; (2) procjene tehnike koja ima najveću preciznost i koja je najefikasnija ; i (3) ustanovljenja najpodesnije metode za oplemenjivačke svrhe, kao i za potrebe identifikacije i zaštite genotipa. Genomska DNA 37 javnih inbred linija kukuruza, poznatog porijekla, analizirane su s 53 kombinacije RFLP klon-enzima, 25 RAPD primera i 27 SSR pari primera. Očitani podaci korišteni su za računanje indeksa genetske sličnosti (GS) za sve moguće parove linija (666), kao i za računanje parametara koji ukazuju na informativnost pojedinih metoda, kao što su prosječni broj alela po lokusu, očekivana heterozigotnost, i indeks informativnosti. Naknadno, GS vrijednosti su korištene za cluster analizu primjenjujući UPGMA algoritam grupiranja. Također, za sve inbred linije koje su imale poznate zajedničke pretke izračunani su koeficijenti srodstva. SSR je imao najveći prosječni broj alela po lokusu i najveću očekivanu heterozigotnost, dok je RAPD pokazao najveću vrijednost indeksa informativnosti. Najčvršću povezanost s pedigreom pokazala je RFLP metoda. GS vrijednosti na bazi RFLP i SSR dali su pouzdanije dendrograme, nego GS vrijednosti na bazi RAPD podataka. Dendrogram na bazi RAPD podataka, nije dobro odražavao izračunane GS vrijednosti, uslijed slabe kofenetske korelacije. U usporedbi s pedigre podacima sva tri sistema molekularnih markera bili su efikasni u otkrivanju genetskih veza među srodnim inbred linijama kukuruza. Međutim, kada su analizirane nesrodne linije, odstupanja među tehnikama bila su značajna. Neophodna su daljnja istraživanja kako bi se procijenio kritični nivo broja markera za pouzdanu procjenu genetske sličnosti. SSR markeri čine se najpodesnijim za primjenu u oplemenjivanju i zaštiti kultivara. Glavni ciljevi istraživanja glede mapiranja lokusa za kvantitativna svojstva (QTL) u domaćoj germplazmi kukuruza bili su (1) otkriti QTL-e za prinos zrna, visinu biljke, visinu do klipa, broj dana do polinacije, i broj redova na klipu, i (2) utvrditi vezu između stupnja heterozigotnosti marker alela i nivoa prinosa. Također, cilj je bio (3) istražiti da li se QTL-i otkriveni u nekoliko prethodnih istraživanja koja su koristila elitnu germplazmu kukuruza, pojavljuju i u genomu egzotične germplazme, i (4) ispitati pretpostavku da će u dvije polu-srodne (half-sib) populacije sličnog porijekla, u većini slučajeva biti otkriveni zajednički QTL-i (pomoću istih marker lokusa). Linije selekcionirane iz hrvatskih slobodno-oplodnih sorata korištene su za razvoj dvije polu-srodne populacije za navedeno istraživanje. U svakoj populaciji, 169 F3 potomstva ispitivana su u poljskom pokusu na dvije lokacije. Najprinosnija i najmanje prinosna F3 potomstva unutar svake populacije korištena su za otkrivanje QTL-a. U tu svrhu korišteni su izoenzimi, RFLP, i SSR molekularni markeri. Ocjenjivanje povezanosti markera s kvantitativnim svojstvom provođeno je pomoću jednostruke ANOVA i pomoću intervalnog mapiranja. Populacija F3 potomstava označena kao P1 imala je niži prosječni prinos, ali je imala više polimorfnih lokusa i otkrila je više QTL-a nego populacija P2. U obje populacije, QTL-i za prinos otkriveni su na kromosomima 1, 6 i 10 ; za visinu biljke na kromosomima 1, 3, 5 i 6 ; za visinu do klipa na kromosomima 3, 5, 6 i 10 ; za broj dana do polinacije na kromosomima 1, 3, 6, 8 i 9 ; i za broj redova na klipu na kromosomima 1, 2, 3 i 6, i to samo u P1. Vrlo se malo QTL-a mapiranih u ovim populacijama poklapalo s pozicijama QTL-a nađenih u drugim istraživanjima na elitnoj germplazmi. Analizirane populacije nisu imale niti jednog zajedničkog QTL-a. Prinosnije subpopulacije pokazivale su veći stupanj heterozigotnosti u odnosu na niskoprinosne.