Search

Publikacija sadrži uvod, sedam glavnih poglavlja, zaključak, popis citirane literature, kazalo imena i pojmova i bilješku o autorici. Osnovni je cilj studije ukazati na modalitete književne (de)konstrukcije ženskog subjektiviteta i nove mogućnosti čitanja američke fikcionalne proze s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Metodološki ona se zasniva na povijesno-feminističkom i kulturološkom pristupu, pri čemu u prvom redu slijedi neke od postavki suvremene angloameričke feminističke kritike, od društveno-ideoloških do dekonstrukcijskih. U prvom poglavlju autorica izlaže svoja teorijska, književno-povijesna i žanrovska polazišta te ukazuje na potrebu revizionističkog čitanja američke fikcionalne proze s kraja 19. stoljeća u skladu s osnovnim postavkama povijesno-feminističkog pravca, prema kojemu je u navedenom razdoblju upravo proza, kao diskurzivna praksa koja odražava dominantne društvene tokove, kulturu i politička pitanja, bila važno sredstvo kojim je dominantni ideološki aparat stvarao i umnažao mitove, definirajući ženin subjektivitet i njezin marginalizirani položaj. Drugo poglavlje analizira dva ideološka diskursa prisutna u američkom društvu s kraja 19. st., ideologiju Drugog i ideologiju odvojenih sfera, te povijesni i društveni (politički i kulturni) američki kontekst razdoblja na prijelazu iz 19. u 20. st. U trećem se poglavlju razmatraju prikazivačke konvencije realizma i naturalizma, onodobna obilna američka produkcija sentimentalnih ženskih romana te isprepletenost popularnih (niskih) i elitnih (visokih) oblika romana potrage i njegove feminizirane varijante. Poglavlja IV–VII donose detaljnu analizu romana Buđenje (The Awakening, 1899.) Kate Chopin, Sestra Carrie (Sister Carrie, 1900.) Theodorea Dreisera, Kuća veselja, (The House of Mirth, 1905.) Edith Wharton i Moja Ántonia (My Ántonia, 1918.) Wille Cather.

U radu se istražuje hibridna i višeglasna struktura romana "Cogewea the Half Blood: A Depiction of the Great Montana Cattle Range" (1927) Mourning Dove primjenom Bahtinove kulturalne semiotike te naratološke, postkolonijalne, feminističke metodologije i metodologije indijanskih studija. Tekst ove starosjedilačke autorice odaje strategije mimikrije i anti-imperijalnog prijenosa uočljive kroz minimalne pomake karakterizacijsko-sadržajne matrice popularnih zapadnih žanrova kojima se autoričin starosjedilački glas emancipira kako od doiminantnog diskursa indijanstva tako i od autoriteta urednika Lucullusa McWhortera.

Rad razmatra društveno-politički kontekst nastanka suvremene starosjedilačke književnosti i discipline indijanskih studija, pri čemu su u žarištu analize djela začetnika indijanskog intelektualnog aktivizma Vinea Delorie Jr.-a Custer je umro za tvoje grijehe: indijanski manifest (Custer Died for Your Sins: An Indian Manifesto, 1969.) i Iza puta prekršenih sporazuma: indijanska deklaracija nezavisnosti (Behind the Trail of Broken Treaties: An Indian Declaration of Independence, 1974.) te odnos i temeljne razlike između starosjedilačkog pokreta stvorenog koncem šezdesetih i Pokreta za građanska prava. Uz povijesni pregled starosjedilačkog aktivističkog pokreta, autorice ukazuju na kronologiju pravno- političkih odnosa indijanskih plemena i američke Vlade te pružaju prikaz položaja starosjedilačkih zajednica u drugoj polovici 20. st.

Zbog rastućeg opsega i heterogenosti suvremenog starosjedilačkog književnog korpusa, ova knjiga ne pretendira biti njegov sveobuhvatan pregled, nego u razmatranje uzima nekoliko ključnih i reprezentativnih djela—romane Ceremonija (Ceremony, 1977.) i Pripovjedač (Storyteller, 1981.) Leslie Marmon Silko, Ljubavna magija (Love Medicine, 1984.) i Tragovi (Tracks, 1988.) Louise Erdrich te Medicine River (1989.) i Zelena trava, voda koja teče (Green Grass, Running Water, 1993.) Thomasa Kinga. U žarištu su čitanja koncepti pripovijedanja, narodnosti i hibridnosti kojima želimo ukazati na poetološku i epistemološku posebitost suvremenog starosjedilačkog pisma. U prvom poglavlju razmatramo distinktivna poetološka obilježja starosjedilačke književnosti te problematiku njezine klasifikacije i njezina određenja prema dominantnom književno-kritičkom kanonu. Prikazom teorijskih pristupa Arnolda Krupata, Jamesa Rupperta i Andrewa Wigeta te predstavnika starosjedilačke književne kritike Louisa Owensa, Grega Sarrisa i Geralda Vizenora ukazujemo na aplikabilnost postkolonijalnog koncepta hibridnosti i Bahtinova dijalogizma pri interpretaciji suvremenog starosjedilačkog pisma. Kroz komponente jezika, srodstva, pripovijedanja, kolektivnog pamćenja, mjesta i ceremonija razmatramo recentne teorijsko-metodološke priloge disciplini indijanskih studija—model etičke kritike autora antologije Reasoning Together (2008.) Craiga Womacka, Roberta Warriora, Jacea Weavera, Daniela Heatha Justicea i Christophera Teutona te matricu narodnosti Toma Holma, Diane Pearson i Bena Chavisa. U drugom poglavlju analiziramo tehnike konceptualnog posredovanja u romanima Ceremonija i Pripovjedač Leslie Marmon Silko. Pritom u središte interesa stavljamo strategije hibridnosti i subverzije dominantnog žanra elementima narodnosti utkanim u kompoziciju i kronotoptih djela. Dok roman Ceremonija promatramo s obzirom na efekt recepcijske reorijentacije stvoren razgradnjom konvencija romana potrage i alijenacije, dijalog s dominantnom tradicijom u romanu Pripovjedač iščitavamo kroz otklon tog djela od zapadnog koncepta autorstva i autobiografije te njegove formalno-stilske preinake narativne teksture. U trećem poglavlju u razmatranje uzimamo "protupripovijesti" Louise Erdrich i Thomasa Kinga. Odnos prema povijesti osnovno je polazište čitanja Erdrichina romana Tragovi. U žarištu je pritom ponešto sporan odnos postmodernog pisma prema povijesti, ali i prema postkolonijalnoj književnosti i teoriji. Motrenjem signala magijskog i grotesknog realizma te diskursa ludila ukazujemo na Erdrichine postmoderne strategije povijesnog i epistemološkog prijenosa. Uz postmoderne metodološke protokole Jean-Françoisa Lyotarda, Linde Hutcheon, Ihaba Hassana, Andreasa Huyssena i Davida Lodgea, tumačenja magijskog realizma Lois Parkinson Zamore, Wendy B. Faris, Thea D'Haena i Stephena Slemona te teorija mimikrije i trećeg prostora Homia Bhabhe, antikolonijalni karakter Erdrichinih tekstova otkrivamo i pomoću koncepta varalice. Dok u romanu Tragovi tipologiju varalice sagledavamo kroz karakterizaciju pojedinih likova pomoću Bahtinova tumačenja karnevala i menipejske satire te diskursa varalice Geralda Vizenora, pri čitanju romana Ljubavna magija polazimo od postmodernih strategija fabularne atomizacije, jezične igre i recepcijskog dijaloga. Odnos starosjedilačkog pisma i povijesti dalje razmatramo kroz polemičke tekstove Thomasa Kinga: Izmišljanje Indijanca: bjelački likovi, starosjedilačka usmena književnost i suvremeni starosjedilački pisci (Inventing the Indian: White Images, Native Oral Literature, and Contemporary Native Writers, 1986.), Sva moja rodbina (All My Relations, 1990.), Istina o pričama: starosjedilački narativ (The Truth about Stories: A Native Narrative, 2003.), "Godzilla vs. Postcolonial" (2004.), Nezgodan Indijanac: čudan izvještaj o starosjedilačkom narodu iz Sjeverne Amerike (The Inconventient Indian: A Curious Account of Native People in North America, 2012.) te njegove romane Medicine River i Zelena trava, voda koja teče, ističući pritom značaj retoričkog suvereniteta indijanskog pisma. Naglašavanjem empirijske, formativne i prokreativne funkcije pripovijedanja u indijanskim kulturama analiziramo Kingove tehnike rekonceptualizacije zapadne monološke linearne povijesti uvođenjem narativnog višeglasja i starosjedilačke hermeneutike zajednice. Promatrajući elemente fantastičnog i nadrealističnog te trop varalice, kojim Kingovi romani u humoristično-parodičnom tonu "komadaju" veliku priču osvajanja i njezine formativne mitove, ukazujemo na vitalnu ulogu pripovijesti kao nositelja kulturnog ozdravljenja i univerzalne povijesne istine. U četvrtom poglavlju prikazujemo društveno-politički kontekst nastanka suvremene starosjedilačke književnosti i discipline indijanskih studija. Razmatramo djela začetnika indijanskog intelektualnog aktivizma Vinea Delorie Jr.-a Custer je umro za tvoje grijehe: indijanski manifest (Custer Died for Your Sins: An Indian Manifesto, 1969.) i Iza puta prekršenih sporazuma: indijanska deklaracija nezavisnosti (Behind the Trail of Broken Treaties: An Indian Declaration of Independence, 1974.) te odnos i temeljne razlike između starosjedilačkog pokreta stvorenog koncem šezdesetih i Pokreta za građanska prava. Uz povijesni pregled starosjedilačkog aktivističkog pokreta, prvi dio ovog poglavlja uključuje i kronologiju pravno-političkih odnosa indijanskih plemena i američke Vlade te prikaz položaja starosjedilačkih zajednica u drugoj polovici 20. st. Potom analiziramo književni izričaj Johna Trudella—njegovu hibridnu, eksperimentalnu i nadasve angažiranu poeziju te specifičnu "holističnu" filozofiju koju određujemo kao "spoj starosjedilačke duhovnosti i suvremene ekonomsko-političke analize". U trećem dijelu poglavlja izdvajamo djela Mir, snaga, pravičnost: starosjedilački manifest (Peace, Power, Righteousness: An Indigenous Manifesto, 1999.) i Wasáse: starosjedilački putovi djelovanja i slobode (Wasáse: Indigenous Pathways of Action and Freedom, 2005.) Taiaiake Alfreda, istaknutog suvremenog aktivista iz akademskih redova. Važnost mentalne i psihološke dekolonizacije te regeneracije starosjedilačkih kultura povratkom tradicionalnim duhovnim vrijednostima, ali i mogućnosti iznalaženja zajedničke filozofije opstanka indijanskih i neindijanskih kultura neke su od tema koje zahvaćamo analizom tekstova tog, kako ga mnogi nazivaju, Deloriina nasljednika. Naposljetku, usporedbom teorijskih postavki Craiga Womacka, Roberta Warriora, Deaniela Heatha Justicea, Jacea Weavera i Elizabeth Cook-Lynn suvremenu starosjedilačku književnost i teoriju određujemo kao neizostavan aspekt aktivizma kojim starosjedilački narodi ispisuju svoj glas i opstanak u kulturno-povijesnom prostoru Amerike i aktivno mijenjaju svijet.

This reading of Louise Erdrich's novel Tracks (1988) focuses on the debated relationship between postmodern literature and history, as well as postcolonial theory. Observing the signals of magical realism, Rabelaisian grotesque and the discourse of madness, as evinced through the characterization of Pauline Puyat, the analysis attempts to demonstrate Erdrich's postmodern strategies of historical revisionism and anti- imperial translation, and the concomitant synthesis of the postmodern and postcolonial perspectives. The discourse of madness identifies the wickedness, selfishness and corruption as the main features of Pauline's missionary pursuit, exposes the imperialist construct of indigenous identity, as well as the psycho-physical perils of its internalization. By problematizing and pluralizing the real in a typically postmodern way, drawing upon the techniques of magical and grotesque realism, the novel offers an ironical transcription of the binary dogma on racial purity and superiority. Attributing Pauline with the very traits that she claims to defy, Erdrich juxtaposes this dogma with the rhetoric of conversion, challenging the dominant epistemology, its colonial historiography, symbols and strategies.

Premda je posljednjih desetljeća doživjela iznimnu popularnost, književnost američkih Indijanaca još uvijek je relativno nepoznata i neistražena u hrvatskim razmjerima. Kroz romane Cogewea, the Half-Blood: A Depiction of the Great Montana Cattle Range (1927.) Mourning Dove, Ceremony (1977.) i Storyteller (1981.) Leslie Marmon Silko te Love Medicine (1984.) i Tracks (1988.) Louise Erdrich, ova disertacija želi osvijetliti distinktivna poetološka i epistemološka obilježja te književnosti, uključujući i neke novije teorijske dvojbe vezane uz njezinu klasifikaciju i interpretaciju. Osnovno je uporište studije diskurs hibridnosti kao najistaknutija strategija subverzije i anti-imperijalnog prijenosa u navedenim tekstovima. Analiza također prati evoluciju ženske indijanske književne tradicije kroz njezina tri ključna stadija -- narjanije razdoblje, tzv. "indijansku renesansu" i suvremeni postmoderni trend. Dok ranija djela osporavaju Zapadne sustave prikazivanja kroz mimikriju sentimentalnog i western žanra (Cogewea), romana potrage (Ceremony) i tradicije autobiografije (Storyteller), romani Louise Erdrich ne razgrađuju dominantnu konvenciju, već stvaraju dijalog između Zapadne i indijanske ontologije. Uprkos tomu, takva prilagodba hibridnosti u Erdrichinim tekstovima ne priječi njihov politički potencijal. Rabeći heteroglosiju, grotesku, magijski realizam, diskurs ludila i signaturu varalice na tipično postmoderan način, Tracks i Love Medicine otvoreno oživljuju povijesne rane, prkose autoritetu kolonijalne metapripovijesti, razvrgavajući njezina značenja, slike i konstrukte identiteta, te vezu između imperijalizma, kapitalističke etike i povijesne amnezije. Ubrizgavajući usmenu tradiciju i oćut kolektivnosti u Zapadni oblik, Mourning Dove, Silko i Erdrich propituju granice dominantnog diskursa iznutra. Na taj način, asimilacijom u dominantne književne paradigme, one pružaju otpor kulturnoj asimilaciji i nestanku svojih naroda u anglo-američkom svijetu.

Polifono ustrojstvo romana Theodorea Dreisera Sister Carrie (1900.) otvara ovo djelo suvremenim postmodernim, kulturalnim i feminističkim čitanjima. Heteroglosija je u ovom romanu postignuta prožimanjem i međusobnim osporavanjem žanrovskih matrica naturalizma i sentimentalnosti i diskursa potrošačke kulture. Dokumentirajući začetke procesa komodifikacije koji je zahvatio Ameriku krajem 19. stoljeća, Dreiser je uočio "iščeznuće zbiljskoga" i anticipirao potrošački apetit kao novu društvenu determinantu. Ukazavši na kontradikciju između tradicionalnog poimanja subjekta i nadolazećih kulturalnih glasova, on je istodobno naznačio preobrazbu ženina položaja i dao definiciju moderne svijesti. Premda je sam ostao vjeran brojnim elementima tradicionalne poetike, upravo takva hijerarhija jezika roman Sister Carrie odvaja od obzora očekivanja njegova vremena i približuje ga suvremenoj recepciji.

Rad analizira lik 'nove žene' u američkom romanu s prijelaza 19. na 20. stoljeće kroz djela: 'The Awakening'(1898.) Kate Chopin, Sister Carrie' (1900.) Theodorea Dreisera, 'The House of Mirth' (1905.) Edith Wharton i 'My Antonia' (1918.) Wille Cather

This paper analyses central female characters in Theodore Dreiser’s novel Sister Carrie (1900) and Tennessee Williams’s play A Streetcar Named Desire (1947). It argues that both Dreiser’s Carrie and Williams’ Blanche are “fallen women” who act and present themselves as someone they are not. It also contends that in their attempt to escape poverty and the miseries of life, bothcharacters are led by strong desires, but that eventually, they attain the opposite from what they hoped for. Even though, unlike Blanche, whose madness and trajectory of decline reveal that she obviously gets punished for her transgressive behaviour, Carrie gets “rewarded” through her social ascent, Dreiser’s heroine is also indirectly punished as she eventually fails to find happiness and her desires remain unfulfilled. Apart from exploring the relation of these texts to their respective socio-historical backgrounds, the analysis also focuses on elements of naturalism – determinism in particular – that shape their heroines as fragile females in a brutal world ruled by men and define them as victims of circumstances beyond their control.

Peti po redu tematski zbornik Size Zero / Mala mjera sadrži jedanaest radova autora iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije koji analizom suvremenog ženskog pisma nastalog unutar različitih nacionalnih književnosti – crnogorske, hrvatske, srpske, američke, britanske i irske – propituju odnos ženske poetike i suvremene stvarnosti te upućuju na nove komparativne mogućnosti pristupa ženskoj estetici iz transhistorijske i transnacionalne perspektive. Glavni je cilj studije ukazati na potencijal ženskog pisma da potakne kulturno-kritički dijalog i dekonstrukciju diskurzivnih praksi koje generiraju nejednakosti i ugnjetavanja te da novi ženski glas pridruži ne samo politici roda nego i drugim oblicima društveno-političke borbe za ravnopravnost kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini. Konstrukcija ženskog subjektiviteta u prozi i poeziji te feministička poetika tijela dominantne su teme prvog dijela zbornika. Razmatranjem djela anglofonih autorica drugi dio studije propituje odnos identiteta i diskurzivne prakse, ukazujući na nužnost povijesnog i žanrovskog revizionizma iz ženske, odnosno etničke ženske perspektive. Treći dio zbornika, naslovljen „Kulturno mapiranje ženskog pisma“, razmatra problematiku književnog kanona, intertekstualnosti te osobne i društvene ideologije u ženskom književnom tekstu.