Search

U Dalmaciji se u 17. i 18. stoljeću učestalo grade trobrodne župne crkve. Bez transepta su i kupole pa se tako nastavlja tradicija srednjovjekovnih bazilika. Pitanje je kako se ta tradicija prenosi i na koje se predloške pozivaju naručitelji i graditelji. Za odgovor na to pitanje dobro mogu poslužiti župne crkve na području hvarske i korčulanske biskupije. Katedrala u gradu Hvaru najznačajniji je graditeljski poduhvat 17. i 18. stoljeća u Dalmaciji. Istodobno se gradi i župna crkva u nedalekom Starigradu. Kao i katedrala trobrodna je nenadsvođenog glavnog broda i njezini zidovi također nisu raščlanjeni zidnom plastikom. Potom se i na otoku Braču, u Supetru (1729) i u Pučišćima (poslije 1793) grade jednake crkve. Ali stupci koji odjeljuju brodove u crkvi u Starigradu imaju neuobičajeni, pravokutno izduženi presjek istovjetan sa stupcima katedrale u Trogiru (13. st.). Pojedini arhitekturni i plastičko dekorativni oblici trogirske katedrale ponavljali su se u izgradnji župnih crkava susjednih biskupija. U župnim crkvama Kaštel Štafilića (1753) i Kaštel Novog (1754) Ignacije Macanović gradi apside po uzoru na renesansnu kapelu bl. Ivana Trogirskog koju je Nikola Firentinac u 15. st. prigradio katedrali. Gotovo anegdotalno se potvrđuje značaj trogirske katedrale u memoriji graditelja i naručilaca kada ponovno I. Macanović, gradeći oko 1780. župnu crkvu u Milni na Braču ponavlja genije lučonoše Nikole Firentinca na postamentima uz otvor triumfalnog luka. Potom se u župnoj crkvi u Blatu na Korčuli ponavlja topografija trogirske katedrale izgradnjom kapele (1795) u poprečnoj osovini crkve.

Na temelju objavljene arhivske dokumentacije o dubrovačkoj katedrali i analize njezine arhitekture autor iznosi nova zapažanja o povijesti izgradnje katedrale (1671. - 1712.) i predlošcima kojima se njezin projektant Andrea Buffalini koristio prilikom projektiranja.

Konzervatorsko-restauratorska istraživanja

Autor razmatra arhitekturu kapele Sv. Križa, koja je prigrađena franjevačkoj crkvi na otoku Badiji kraj Korčule i određuje značenje te arhitekture za opus njezinog projektanta Giorgija Massarija te objavljuje njegova dva projekta za oltare u kapeli i crkvi., The Chapel of the Holy Cross on the island of Badija near Korčula is a part of the Franciscan Monastery. It is a well known fact that it was designed by the Venetian architect Giorgio Massari (1687-1766). The overall opinion used to be that the chapel derived from the architect’s late phase due to an inscription at the chapel from the year 1762. However, archive data brought to light in 1983 (Joško Belamarić) showed that the project was Massari’s early work, dating back to the beginning of 1730s. The author of the article claims that the chapel is of great signifi cance for Massari’s work as it belongs to a phase in which he was still exploring different ways of expressing himself as an architect. With the project for the chapel, Massari moved away from the Classicism of late Baroque which was typical of the architecture of his time as well as of his later work. The author also included two sketches which are according to him Massari’s design for the altars; one for the Chapel of the Holy Cross and the other for the nave of the Franciscan Church that the chapel was adjoined to. The third, newly discovered sketch with the design for the altar, was probably drawn for the same Franciscan Church.

Scamozzijev crtež presjeka crkve s rotondom, za koji se smatra da bi mogao biti pripremni projekt za venecijanske crkvu Santa Maria Celeste autor povezuje s izgradnjom kora splitke katedrale.

Konzervatorsko-restauratorska istraživanja

Konzervatorsko-restauratorska istraživanja provedena su u tri faze. Prva je uključila istraživanja na prigradnji između sjevernog krila i kule D u lipnju 2008. Nakon toga se u srpnju započelo s istraživanjima unutrašnjosti sjevernog krila i njegovih pročelja, kao i pročelja kule D. Tijekom listopada i studenog obavljena su i istraživanja u kuli D i u prostorijama spojnog krila. Istraživanja su obuhvatila ispitivanje zidnih obojenja i oslika, ispitivanje žbukanih slojeva u unutrašnjosti i na pročeljima, drvenine, podnih obloga, ranijeg prostornog rasporeda, svođenja, veličine i oblika otvora, građevinskih konstrukcija, dekorativnih elemenata na pročeljima te unutrašnje opreme. Rezultati istraživanja, zajedno s prijedlogom prezentacije i smjernicama za obnovu predstavljeni su u Elaboratu konzervatorsko-restauratorskih istraživanja sjevernog krila, prigradnje, kule D i spojnog krila Velikog Tabora.

Nakon što je u ranorenesansnu kapelu Nikole Firentinca (1467. - 1482.) prenešeno tijelo bl. Ivana Trogirskog 1681. kapela je dobila osobito važno značenje u religijskom životu Dalmaciju, osobito u drugoj polovici 18. stoljeća. Arhitektonsku shemu trogirske kapele ponavljau apside pojedinih župnih crkvi. Najsličnije su apside župnih crkvi u Kaštel Novome i Kaštel Štafiliću. Utjecaj trogirske kapele prepoznatljiv je i u rješenjima apsida župnih craka na Braču, u Pučišćima i Milni gdje se na postamentima trijumfalnog luka čak ponavljaju reljefi genija bakljonoša kao i u kapeli Nikole Firentinca. Prisutnost trogirske kapele u kolektivnom imaginariju dalmatinske pobožnosti može se prepoznati u još nekim kapelama na srednjodalmatinskim otocima (Korčula). Sve to ukazuje na važnost lokalnog trogirskog kulta za razumijevanje povijesti dalmatinske sakralne arhitekture novog vijeka.

Konzervatorsko-restauratorska istraživanja upravne zgrade šećerane (kasnije tvornice strojeva Rikard Benčić) obavio je Hrvatski restauratorski zavod na inicijativu Grada Rijeke. Istraživanja su obuhvatila sondiranje zidova, podova i stropova (svodova) zgrade, potom drvenine, štukature, kamena i kaljevih peći. Utvrđena je prostorna organizacija iz 18. stoljeća. Povijesna su istrazivanja potvrdila konzervatorsku pretpostavku da je zgrada izgrađena 1752. godine te temeljito obnovljena 1785. nakon velikog požara, pri čemu je opremljena štukaturama i zidnim oslikom.

Autor je ustanovio da se trobrodne župne crkve na području hvarske i korčulanske biskupije u 17. i 18. stoljeću grade po uzoru na njihove katedrale. Tako je na novi način protumačio porijeklo arhitektonskog tipa i arhitektonskih svojstava navedenih župnih crkava.

Autor je ustanovio da oslikano svetohranište na bočnom oltaru u župnoj crkvi u Vrboskoj pripada poliptihu Paola Veronesea koje se nalazi u glavnoj apsidi iste crkve. U slikama svetohraništa ne prepoznaje neposredni udio samog Veronesea, nego njegove radionice. Na pročelnoj slici glava mrtvog Krista i glava anđela slikane su s osobitom koncentracijom i crtačkom preciznošću, koje se ne ponavljaju na ostale dvije slike svetohraništa. Ipak, autor smatra da nije pouzdano dijeliti ove male slike, gotovo skice, između različitih ruku, tim više što još nije uspostavljen kritički instrumentarij za raspoznavanje majstora i njegovih pomoćnika.

Cilj provedenih konzervatorsko-restauratorskih istraživanja bio je ispitati obojenja glavnog pročelja, jugozapadnog pročelja i začelja jugozapadnog krila dvorca Oršić, te njihovu arhitektonsku plastiku. Istraživanja pročelja sastojala su se od sondiranja slojeva žbuke i naliča i kemijskih analiza uzoraka žbuke i naliča. Izrađen je arhitektonski snimak postojećeg stanja pročeljne plastike, a svaki dio zone zahvata fotografski je dokumentiran. Na temelju nalaza izrađen je elaborat i prijedlog prezentacije, odnosno obnova pročelja.

Ako se arhitektura naših crkava razmatra samo u pojmovima stila ograničenog vremenom njegova trajanja, povijesna slika bit će razlomljena i teško će biti protumačiti slijed stilskih stanja i njihove međusobne veze i odnose. Neposredan susret, pa i vremensko preklapanje ranog i kasnog baroka, nejasne granice između kasnog baroka i rokokoa ili niz zanimljivih crkava u kojima se nastavlja renesansna tradicija, pa ugledanje na predloške iz znatno ranijih povijesnih razdoblja, upućuju na to da se umanji ili zbog istodobnih stilskih različitosti mimoiđe udio pojedinih spomenika i pojava. Traganje za predlošcima i ispitivanje smjerova njihova širenja i ponavljanja, mijenjanja, povezivanja i razlaganja omogućuje jasniji uvid u povijest razmatrane arhitekture.

Predstavljajući dosadašnje sintezne prikaze arhitekture 17. i 18. stoljeća u Hrvatskoj autor ističe doprinose A. Horvat, R. Matejčić i K. Prijatelja objavljene u knjizi "Barok u Hrvatskoj" (Zagreb, 1982.. Nakon kraćeg razmatranja u knjizi provedenog prikaza povijesti hrvatske arhitekture, autor predlaže njezinu drugačiju regionalnu podjelu i zalaže se za tumačenje koje se temelji na njezinim tipskom, a ne samo na stlskim svojstvima.

U 18. su stoljeću južnom krilu iločkog dvorca dograđeni arkadni trijemovi u tri etaže. Istraživanja su pokazala da je to novo pročelje, građeno opekom, bilo isprva neožbukano. To je postupak stran srednjeuropskoj arhitekturi tog doba, a može se vezati uz rimsku baroknu tradiciju. Usporedno autor navodi primjere nekih tamošnjih crkava, kao i primjere rimskih građevina kojima su također bila prigrađena arkadno rastvorena pročelja. Veza s Rimom logična je s obzirom na tamošnje podrijetlo obitelji Odescalchi.

U privatnoj zbirci u Zagrebu čuva se slika "Alegorija vremena". Sudeći prema njezinim likovnim svojstvima autor je pripisuje bolonjskom slikaru Francescu Albaniu (1578-1660.) i datira je u slikarevo kasno razdoblje, iza 1640.

Kasnosrednjovjekovno, i potom barokno spomeničko naslijeđe dvora grofova Odeschalci u Iloku predstavlja vrh ledene sante ispod koje će arheologija u sklopu budućih arheoloških istraživanja razotkrivati kulturnu slojevitost grada na Dunavu. To je cilj sustavnih arheoloških istraživanja u sklopu kojih će Institut za arheologiju u suradnji s Državnom upravom za zaštitu kulturne baštine, Hrvatskim restauratorskim zavodom i HAZU nastojati proniknuti u bogatu kronostratigrafiju i odčitati povijesnu lentu života tisućljetne aglomeracije. Te će spoznaje biti solidan temelj budućim naporima u sklopu jasno razrađenmog programa projekta što će ga u hrvatskom dijelu Podunavlja promicati neke od krovnih ustanova kulture i znanosti u Hrvatskoj. Stoga je i predstavljanje projekta pod nazivom Istraživanje i revitalizacija povijesne jezgre grada Iloka nužna pretpostavka u sklopu povezivanja zemalja okupljenih u Radnoj Zajednici podunavskih zemalja na Znanstvenom skupu u Vukovaru od 3.- 4. listopada 2000.

Pretpostavljeni izgled nedovršenog pročelja na temelju analogija.

Autor donosi sažeti pregled povijesti crkvene arhitekture 17. i 18. stoljeća u sjevernojadranskoj Hrvatskoj. Tumačenja temelji na pitanjima odnosa tipologije i stila, te udjela venecijanske i srednjoeuropske arhitektonske tradicije.

Dosadašnje spoznaje o srednjoevropskim osobinama pavlinske crkve sv. petra i Pavla u Svetom Petru u Šumi (1755.) autor proširuje zapažanjima što upućuju i na jadransku graditeljsku tradiciju. Potom pokazuje kako su se u izgradnji obližnjih župnih crkava u Kringi (1768.) i Tinjanu (1773.)koristila arhitektonska iskustva ostvarena pavlinskom crkvom. U Kringi upotrebom zidnih stupaca a u Tinjanu oblikom svoda i pročeljem.

Za bazilikalne crkve, brodova nenadsvođenih i odijeljenih lukovima na kamenim stupovima, koje su izgrađene u Istri u 17. i 18. stoljeću, autor nalazi dva ishodišta. Za župnu crkvu sv. Stjepana u Motovunu (1581.-1614.)predložak je venecijanska crkva S. Maria Maggiore. U arhitekturi župnih crkava u Labincima (1736.), Žbandaju (oko 1750.)i Fuškulinu (1756.) ponavlja se rješenje katedrale njihove biskupije, Eufrazijeve bazilike iz 6. stoljeća u Poreču. Crkva u Motovunu nastavlja renesansnu arhitektonsku tradiciju, a župne crkve porečke biskupije imaju obilježja svojevrsnog "regionalnog historicizma".

Kao i ostale velike zvijeri, vuk (Canis lupus) je na vrhu prehrambene piramide kopnenih ekoloških sustava i vaţna je sastavnica biološke raznolikosti. Upravo zbog te uloge u ekološkim sustavima ĉesto je izravni suparnik ĉovjeku. Oko vuka su oduvjek vezane i mnoge predrasude. Tako ga mnogi smatraju opasnom krvoloĉnom zvijeri, koja je pogibeljna i za ĉovjeka. Prehrambena osnova vuka istovremeno je i predmet gospodarskog iskorištavanja ĉovjeka (u svrhu prehrane, lova ili nekih drugih interesa). Vuk je, nema sumnje, jedna od onih ţivotinjskih vrsta koje izazivaju najviše pozornosti i osjećaja u ĉovjeka, i to negativnih i pozitivnih. Negativna stajališta su vezana u većini za stoĉare, dok su pozitivna stajališta vezana za zaštitare prirode. Sve interesne skupine kao i ukupna javnost moraju biti svjesne da oĉuvanje vuka nosi brojne izazove i zahtjeve, kao i odreĊene kompromise svih interesnih skupina. Zajedniĉka obveza je za budućnost osigurati opstanak vuka u njegovom prirodnom staništu, a koje se nalazi i u Generalskom Stolu. Potrebno je pronaći model suţivota vuka i lokalnog stanovništva u skladu s europskim i svjetskim trendovima. U ovom radu dan je prikaz napada vukova na pse kao prehrabeni plijen vuka na podruĉju općine Generalski Stol te napada na srneću divljaĉ kao prehrambeni plijen vuka u zajedniĉkom otvorenom lovištu broj: IV/129 - "Generalski Stol" tijekom ĉetiri uzastopne godine.

Mletačkom slikaru Giovanniju Segali (Venecija 1662. - 1717.) autorica pripisuje dvije slike iz Rovinja: veliki oval Sv. Sebastijana liječe pobožne žene u Zavičajnom muzeju i Sv. Trojstvo u župnoj zbirci crkve sv. Jurja i Eufemije. Oba djela pokazuju karateristična likovna rješenja i tipološka obilježja ovog osebujnog i još uvijek nedovoljno istraženog autora koji svoj slikarski izraz oblikuje u razdoblju promjena stilskog jezika u Veneciji u posljednjim desetljećima 17. stoljeća. Reprezentativni oval iz Muzeja pokazuje Segalino približavanje akademskoj struji chiarista premda još uvijek s odjecima tenebrosa, navješćujući slobodu rukopisa i izbor svijetlih tonova, ponekad gotovo bizarnih kromatskih rješenja. Njegov naglašeni rukopis kratkih, isprekidanih poteza u raznim smjerovima kojima sugerira forme, zanemarujući njihove plastičke vrijednosti, te prepoznatljivo sazvučje izrazito svijetlih ružičastih, plavih i žutih tonova može se pratiti i na slici "Sv. Trojstvo" iako se radi o konvencionalnoj kompoziciji malog formata i devocionalnog karaktera. Na temelju oblikovnih, tipoloških i stilskih srodnosti autorica Segalinom opusu pripisuje još dvije slike iz privatnih zbirki: Fulvijinu osvetu iz Münchena i Kronos otkriva Istinu iz Zagreba.

U rad se analizira drvena barokna skulptura iz sjeverozapadne Istre koja je primjer široko rasprostranjenog ikonografskog tipa sv. Jeronima pokajnika. Riječ je ujedno i o primjeru osobitog kompozicijskog rješenja čiji je prototip u novijoj literaturi uvjerljivo pripisan istaknutom njemačkom baroknom kiparu Georgu Petelu. Kip je približno datiran u razdoblje oko 1746. godine kada je podignuta i kapelica u koju je smješten.

Nadovezujući se na istraživanja K. Prijatelja o slikarstvu 19. st. u Dalmaciji ovaj prilog proširuje saznanja o slikaru G. Mianiju, koji je u Zadru radio sredinom 19. stoljeća. Svojim kolorističkim umijećem i bidermajerskim načinom portretiranja zadovoljavao je potrebe zadarskog područja od minijatura do oltarnih pala. U ovom prilogu objavljuju se četiri novopronađena crteža i tri slike u ulju.

Autor analizira kasnoromaničku ikonu Bogorodice s Djetetom iz zadarske crkve Sv. Šime, upozoravajući na neke likovne elemente otkrivene nakon posljednje restauracije, te je dovodi u vezu s ikonom iz crkve S. Maria de Pulsano u Apuliji.

Među državnim arhitektima koji su u Dubrovniku nakon potresa 1667. godine vodili obnovu glavnih javnih i sakralnih građevina, Tommaso Napoli zauzima posebno mjesto. Riječ je o sicilijanskom arhitektu, školovanom u Rimu, te kasnije angažiranom i na teritoriju Habsburške Monarhije. Njegov opus u Dubrovniku, prepoznat formalnom analizom i arhivskim istraživanjima, valoriziran je u kontekstu barokne arhitekture Dubrovnika, ali i cijeloga internacionalnoga arhitektova rada.

Andrea Pozzo (Trento 1642. -- Beč 1709.), isusovac laik, rođen u južnom Tirolu, imao je odlučujući utjecaj na iluzionistički arhitektonski jezik pavlina laika Ioannesa Baptiste Rangera ili Ranggera (Götzens u župi Axams 1700. -- Lepoglava 1753.), rođenoga u sjevernom Tirolu. Ranger preuzima Pozzova rješenja iz dvosveščanoga traktata Perspectiva pictorum et architectorum (1693., 1700., i kasniji prijevodi na njemački): način slikanja iluzioniranih oltara, kupola a punto di distanza, detalja iluzioniranoga arhitektonskoga lekstika (kapitele, baze stupova). Pozzov je utjecaj odlučujući u oblikovanju vizualnoga jezika u srednjoj Europi, a Rangeru omogućuje da po zahtjevu naručitelja ostvari macchine d'altare i preoblikuje nutrinu crkvenih prostora u gorući theatrum sacrum. Utjecaj Pozza vidljiv je i izvan traktata, u prenošenju njegovih rješenja ostvarenih za boravka u Beču (1702.-1709.).

Pelegrino Brocardo oslikao je 1559. salon u ljetnikovcu dubrovačkog biskupa Lodovica Beccadellija na Šipanu freskama na kojima su prikazani znameniti ljudi i antičkog i renesansnog doba. Pored njih naslikao je i simboličke scene, imprese, koje odražavaju duhovno raspoloženje biskupa Beccadellija. Sadržaj fresaka korespondira i s intelektualnim dosezima kasnorenesansnog Dubrovnika.

U radu se donose novi prilozi opusu dalmatinskog graditelja Vicka Ignacijevog Macanovića djelatnog između Zadra i Visa u drugoj polovini XVIII. stoljeća temeljeni na novootkrivenim podacima u zadarskom Državnom arhivu. Nova otkrića o Vicku Macanoviću, koja dugujemo arhivskim izvorima, dopunjuju naša dosadašnja saznanja o ovom graditelju koji je radio na zvoniku župne crkvi u Vodicama, kući Pellegrini pokraj današnjeg Narodnog trga u Zadru i crkvi Muster u Komiži. Iz zadarskih dokumenata doznajemo da je 1749. godine kao klesar radio je za zadarskom protomajstora Zorzija Ferrantea na podizanju zvonika župne crkve u Svetom Filipu i Jakovu. Nadalje, doznajemo da je kao protomajstor 1775. godine radio na zvoniku crkve Gospe od Pojišana u Splitu. Na temelju arhivskih izvora autorice istražuju Vickovu aktivnost u Trogiru, posebice njegov rad na izgradnji kuće trogirske plemićke obitelji Buffalis između 1747. i 1779. godine. Novi izvori otkrivaju da je Vicko dostavljao kamen iz trogirskih kamenoloma za četiri dosada neidentificirana oltara na kojima je radio Grgur Mazzoni 1771/72. godine (u Kaštel Štafiliću, šibenskoj Rogoznici, Prvić Šepurinama i Sutivanu na Braču). Autorice pokušavaju stilskom analizom identificirati o kojim je konkretnim oltarima riječ.

U radu se detaljno opisuje kronologija događaja kao i narav intervencija koje od početka dvadesetih godina 17. st sve do prijenosa moći bl. Ivana 1681. godine izvršene u prostoru kapele bl. Ivana. U radu se jasno razlaže kontekst društvenih prilika u Trogiru 17.st. te se u odnosnu na ranija geldišta o svojevrsnoj "baroknoj destrukciji" odnosno neprimjerenom zadiranju u izvorno stanje tog izuztenog spomenika rane renesanse cjelokupni zahvat revaloriziora u kontekstu sličnih trajnih obnova, i života samog spomenika općenito, ali i u smislu osobitih vrijednosti koje su sukladno duhu svog doba tom prostoru podarila barokna intervencija, ali i restauracija kapele izvedena 2002-2003. godine.

Poznati dalmatinski kipar Andrija Aleši školovao se u Zadru kod kamenoresca Marka Petrova iz Troie, od 1435. do 1443. godine. S njim je neko vrijeme surađivao i nakon prestanka školovanja. A njegov učitelj Marko Petrov radio je u crkvi Sv. Frane u Zadru 1444. godine, u isto vrijeme kada je Juraj Dalmatinac izrađivao za tu crkvu raskošnu kamenu pregradu. O suradnji Marka Petrova i Jurja Dalmatinca u radovima na crkvi Sv. Frane za sada nema podataka, no neki drugi dokumenti potvrđuju da su se dvojica majstora poznavali i međusobno surađivali. Zacijelo je Juraj upravo tijekom radova u crkvi Sv. Frane upoznao Markovog bivšeg učenika Andriju, a možda i započeo suradnju s njim, to jest zaposlio ga na izradi pojedinih dekorativnih elemenata. Na to upućuje i mnogo kasniji dokument u kojem se Dalmatinac, zapošljavajući Alešija na izradi dekorativnog ukrasa, poziva na izgled kapitela s pregrade crkve Sv. Frane u Zadru. Godine 1444. primio je Marko Petrov, kao Andrijin zastupnik, pedeset i osam libara od graditelja Vidula Ivanova na ime nekih poslova. U to je vrijeme Vidul bio zaposlen na dovršenju zvonika crkve Sv. Marije Velike, pa se može pretpostaviti da je i Andrijin angažman bio vezan uz taj rad, možda čak uz izradu skulptura koje su ukrašavale zvonik. Iz pisma mletačkog dužda Kristofora Maura zadarskom knezu datiranog 4. ožujka 1465. godine, doznajemo da je Aleši bio preuzeo obvezu za izradu pročelja kapele Sv. Šimuna uz crkvu Sv. Marije Velike, ali da posao nije niti započeo. Navodno ga je u tome priječio neki Grgur iz Šibenika, kome je u vezi te gradnje bio nešto obvezan. No budući da u Šibeniku u to doba nema značajnijeg graditelja tog imena, može se pretpostaviti da je u pitanju lapsus u pisanju, to jest da je spomenuti Grgur (Gregorius) zapravo Juraj (Georgius) - nitko drugi nego Juraj Dalmatinac, koji je valjda bio i autor projekta izgradnje rečenog pročelja. Kasnije je pročelje kapele Sv. Šimuna dovršio drugi majstor iz Jurjeva kruga, Petar Jurjev Berčić, koji je ujedno preuzeo na sebe i obvezu za novce već isplaćene Andriji Alešiju. Premda praktički ništa od navedenih radova Andrije Alešija u Zadru nije sačuvano, a najznačajniji posao nije nikada niti započet, navedene arhivske vijesti otkrivaju da je poznati graditelj i skulptor bio angažiran na nekoliko poslova u gradu u kojem se i školovao, te da je upravo u Zadru započela njegova plodna suradnja s Jurjem Dalmatincem.