Search

U ovome radu autor pokušava na temelju pregleda glavnih djela političke misli renesanse utvrditi postojanje četiriju orijentacija, odnosno distinktnih škola unutar korpusa političkih teorija renesanse. Prva škola je škola tzv. građanskog humanizma, druga je škola građanskog republikanizma, treća je škola političkog utopizma, a četvrta je škola kršćanskog humanizma. U ovom tekstu iznesen je sumarni pregled tih glavnih pravaca i njihovih protagonista te glavne značajke svake od tih škola. Na temelju izučavanja glavnih djela političke misli u renesansi autor nudi svoju periodizaciju i kategorizaciju koja utemeljenje ima u istraživanjima Hansa Barona, Quentina Skinnera, Pierrea Mesnarda, Luigia Firpoa, Paula Oskara Kristellera i drugih, nasuprot klasičnim povjesničarima političke misli kao što su Pierre Touchard, George Sabine, Gaetano Mosca i dr. koji nisu razlikovali posebne orijentacije i svodili su političku misao renesanse na opreku političkog realizma (Machiavelli) i političkog utopizma (More), zapostavljajući druge orijentacije i škole. No za razliku od Barona i Skinnera koji iz građanskog humanizma izvode glavni tok renesansne političke misli, ovdje se tvrdi da iz srednjeg vijeka izranjaju dvije humanističke škole: jedna je već spomenuta škola građanskog humanizma, dok je druga škola kršćanskog humanizma, koja također ima uporište u humanizmu i humanističkoj revalorizaciji religije. S druge strane, iz škole građanskog humanizma rađa se i republikanska orijentacija, koja međutim s Machiavellijem, najvećim baštinikom građanskog humanizma, doživljava metamorfozu i razvoj u novom obliku političko-teorijskog diskursa. S Machiavellijem završava epoha građanskog humanizma i započinje razdoblje artikuliranja i afirmacije građanskog republikanizma, koji će doživjeti nekoliko metamorfoza, između ostaloga i u liku Pocockova “atlantskog republikanizma”. Kršćanski će humanizam pak dovesti do razvoja utopijske političke misli, ali i do ideje prosvijećenog, humanističkim idejama odgoja i morala prožetog monarhijskog oblika vlasti., In this article, relying on an overview of the principal works of Renaissance political thought, the author seeks to establish the existence of four orientations, i.e. distinct schools within the corps of political theories of the Renaissance. First, the school of so-called civil humanism, second, the school of civil republicanism, third, the school of political Utopianism, and fourth, the school of Christian humanism. This text provides a summary overview of the main currents and their protagonists, and presents the main characteristics of each school. Having studied the principal works of Renaissance political thought, the author offers his periodisation and categorisation based on the research of Hans Baron, Quentin Skinner, Pierre Mesnard, Luigi Firpo, Paul Oskar Kristeller, etc., by contrast with the classical historians of political thought, such as Pierre Touchard, George Sabine, Gaetano Mosca, etc. The latter did not distinguish between the particular orientations and they reduced the political thought of the Renaissance to an opposition between political realism (Machiavelli) and political Utopianism (More), without taking into consideration other orientations and schools. Unlike Baron and Skinner, however, who derived the main current of Renaissance political thought from civil humanism, the present author asserts that the Middle Ages spawned two humanistic schools: the above-mentioned school of civil humanism, and the school of Christian humanism, which also rests upon humanism and the humanistic re-valorisation of religion. On the other hand, the school of civil humanism gave birth to the republican orientation. With Machiavelli, however, who was the greatest inheritor of civil humanism, this orientation went through a metamorphosis and development in a new form of political-theoretical discourse. With Machiavelli, the epoch of civil humanism ends, and the period of articulation and affirmation of civil republicanism begins. The latter will be subject to several metamorphoses, inter alia in the shape of Pocock’s “Atlantic republicanism”. Christian humanism, on the other hand, will lead to the development of Utopian political thought, but also to the idea of an enlightened monarchic form of government permeated with humanistic notions of education and morality.