Search

Cilj. Cilj ovog rada je prikazati obilježja novootkrivenih i liječenih HCV bolesnika na Klinici za infektologiju KBC Split tijekom COVID- 19 pandemije te broj tih bolesnika usporediti s brojem novootkrivenih i liječenih bolesnika s razdobljem koje je prethodilo pandemiji. Metode. Retrospektivna analiza povijesti bolesti hospitaliziranih i ambulantno liječenih bolesnika s dijagnozom HCV infekcije. Rezultati. Tijekom COVID-19 pandemije (2020. i 2021. godine) u KBC Split identificirali smo 100 novih bolesnika s kroničnim HCV. Među novootkrivenim bolesnicima dominirali su muškarci (72%), a prosječna životna dob bolesnika bila je 50 godina. Utvrđen je podjednak broj bolesnika s genotipom 1 (47%) i 3 (46%), dok su genotipovi 2 i 4 bili rijetki (7%). Kao vjerojatni način zaražavanja u većine oboljelih (58%) pronađen je rizik intravenske uporabe droge, a kod 33% bolesnika nije utvrđen način akviriranja HCV infekcije. Uspoređujući 100 novootkrivenih HCV bolesnika u navedenom razdoblju (2020. i 2021. godine) s 203 novootkrivena bolesnika tijekom predpandemijske 2018. i 2019. godine identificirano je upola manje bolesnika. Usporedimo li broj liječenih HCV bolesnika na Klinici za infektologiju KBC Split tijekom dvije pandemijske godine (2020. i 2021.) s dvjema predpandemijskim godinama (2018. i 2019.), tada je broj liječenih bolesnika podjednak. Naime, tijekom 2018. i 2019. liječili smo ukupno 179 HCV, a tijekom COVID - 19 pandemije 181 HCV bolesnika. Od navedenih 181 bolesnika većina je imala genotip 3 (48.53%), nešto manji broj genotip 1(46.15%), dok su genotip 2 i 4 bili rijetki (5.32%). Većina bolesnika (50, 66%) imala je cirozu (F4), podjednak broj (20.67%) fibrozu stadija 3 i 2 (F3 i F2) a 8.00 % fibrozu stadija 1 (F1). Rasprava i zaključak. Bez obzira što je na Klinici za infektologiju KBC Split broj liječenih HCV bolesnika tijekom dvije predpandemijske i dvije pandemijske godine bio podjednak, broj novootkrivenih bolesnika tijekom COVID-19 pandemije upola je manji. Sada kad je COVID-19 pandemija stavljena pod kontrolu potrebno je iznova usmjeriti snage primarno u poboljšanje identifikacije, a zatim i u liječenje HCV bolesnika, što vodi k eliminaciji virusnih hepatitisa u Hrvatskoj i u svijetu.

Cilj je upoznati slušaće sa pandemijom COVIDA-19

Cilj: prevalencija HCV infekcije u Hrvatskoj je niska i iznosi 0.9%. Od 2014. godine za liječenje bolesnika s kroničnim hepatitisom C dostupni su izravno djelujući antivirusni lijekovi (DAA). Cilj ovog rada je prikazati učinkovitost DAA kod 170 bolesnika s kroničnim hepatitisom C koji su liječeni u Splitsko- dalmatinskoj županiji. Metode: u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 28. veljače 2019. godine ukupno je liječeno 170 bolesnika s kroničnim hepatitisom C u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Od 170 bolesnika njih 83(48.88%) je prethodno liječeno, a 87 (51, 12%) su bili naivni. Većina bolesnika imala je genotip 1 (60.59%), manji broj genotip 3 (35.89%), dok su genotip 2 i 4 bili rijetki (1.17% i 2.35%). U svih bolesnika stupanj fibroze utvrđen je elastografijom koristeći FibroScan (raspon od 7.1 do 70.6 kPa). Većina bolesnika (76.47%) imala je cirozu (F4), 16.47% fibrozu 3, a 6.47% njih fibrozu 2. Rezultati: od 170 bolesnika s kroničnom HCV infekcijom, 50 (29.41%) je liječeno ombitasvirom/paritaprevirom/ritonavirom i dasabuvirom +/- ribavirinom (RBV). Jednak broj bolesnika liječen je glekaprevirom/pibrentasvirom. Slijede sofosbuvir/velpatasvir +/- RBV kojim je liječeno 29 (17.06%) bolesnika, zatim elbasvir/grazoprevir +/- RBV 19 (11.18%), sofosbuvir/ledipasvir +/- RBV 16 (9.41%) i sofosbuvir+RBV 6 (3.53%). Trajni virološki odgovor (SVR), 12 tjedana nakon završetka liječenja, ispitan je kod svih bolesnika. Samo 3 (1.76%) bolesnika nisu postigla SVR, dok je kod preostalih 167 (98, 24%) postignuta eliminacija infekcije HCV-om. Svi bolesnici su dobro podnijeli liječenje i kod niti jednog bolesnika nisu zabilježene značajnije nuspojave niti je došlo do prekida terapije. Zaključak: prikazani su prvi rezultati liječenja kronične HCV infekcije s DAA u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Izlječenje je postiglo 98.24% liječenih, što je očekivan rezultat, usporediv s drugim objavljenim istraživanjima u Hrvatskoj. U budućnosti očekujemo povećanje broja liječenih bolesnika na godišnjoj razini kao i ranije započinjanje terapije kod bolesnika s nižim stadijima fibroze.

U radu se prikazala pojavnost legionarske bolesti kao bolničke infekcije i mjere za minimiziranje rizika obolijevanja od legionarske bolesti među pacijentima i osobljem bolnice.

Cilj. U našem radu prikazujemo izvanplućni peritonejski oblik (sijelo) tuberkuloze uzrokovane Mycobacterium tuberculosis, porasloj u kulturi iskašljaja i ascitesa, s histološkim nalazom granulomatozne upale peritoneuma u bolesnika s prethodno nedijagnosticiranom primarnom plućnom tuberkulozom. Metode. Analiza epidemioloških i kliničkih podataka iz povijesti bolesti, analiza laboratorijskih parametara krvi, radiološke, histološke i mikrobiološke obrade u dijagnostici tuberkuloze. Prikaz slučaja. Prethodno zdrav 25- godišnji muškarac hospitaliziran je zbog vrućice, meteorističnog i bolnog trbuha s ascitesom. Radiološka obrada pokazala je na rendgenskoj snimci pluća apikalno desno inhomogeni infiltrat s transparencijom (veličine 18 mm), na CT - toraksa inflltrat s raspadnom šupljinom, na CT-u abdomena i zdjelice opsežni ascites, a na MR abdomena subkapsulamu kolekciju (debljine 32 mm) u desnom režnju jetre. Mikrobiološkom obradom uzoraka sputuma i ascitesa u kulturi je porastao Mycobacterium tuberculosis. Histološkom analizom tkiva parijetalnog peritoneuma, uzetog laparospopskom metodom, prikazana je granulomatozna upala. Učinkovito liječenje postignuto je primjenom antituberkulotika prvog reda izoniazidom (1NH), rifampicinom (RIF), pirazinamidom (PZA), te streptomicinom (SM). Rasprava i zaključak. U dijagnostici izvanplućne tuberkuloze, kao i u dijagnostici tuberkuloze peritoneuma, ustaljene metode nisu dostatno prikladne i učinkovite, te se preporučuje koristiti laparoskopsku metodu za uzimanje kliničkih uzoraka i molekularne metode u identifikaciji uzročnika.

Cilj: Evaluirati utjecaj rane enteralne prehrane (EP) i totalne parenteralne prehrane (TPP) na nutricijski status i tijek bolesti u oboljelih od akutnog pankreatitisa. Ispitanici i metode: U randomizirani kontrolirani pokus uključeno je 35 bolesnika sa srednje teškim akutnim pankreatitisom, podijeljenih u dvije skupine, ovisno o tipu nutritivne potpore. Bolesnici u skupini na EP dobivali su Alitraq, Abbott, 25-30 kcal/kg putem nazojejunalne sonde, uz opće mjere liječenja. Druga skupina pacijenata na TPP primala je totalnu parenteralnu prehranu u kontinuiranoj infuziji putem venskog katetera, također uz opće mjere liječenja. Rezultati: Srednja vrijednost CRP-a u ispitanika na EP pokazivala je veći pad 7. dana liječenja u odnosu na TPP (101, 5:142, 6). Pad indeksa tjelesne mase (ITM) bio je veći u ispitanika na TPP u odnosu na početne vrijednosti (7, 4%), dok se kod ispitanika na EP nakon početnoga pada ITM-a, vrijednost istoga na kraju liječenja približavaju početnima. Vrijednosti kalcija brže su se oporavljale i dosegle su krajnje više vrijednosti u skupini na EP (2, 11 ± 0, 11 mmol/L) u odnosu na ispitanike na TPP (2, 06 ± 0, 16 mmol/L). Porast vrijednosti serumskih albumina bio je u EP 6, 5%, a u TPP 0, 2% u odnosu na početne vrijednosti. Trajanje hospitalizacije bilo je u prosjeku dva dana kraće u skupini ispitanika na EP. Učestalost kompli-kacija bila je podjednaka u obje skupine. Zaključak: EP je jednako učinkovita i sigurna u liječenju akutnog pankreatitisa kao i uobičajeno korištena TPP.

CILJ: Implementacija nastavnih sadržaja iz područja palijativne skrbi u studijski program sestrinstva na Odjelu za zdravstvene studije Sveučilišta u Zadru stvorit će preduvjete za organizaciju kvalitetne palijativne skrbi na području Zadarske županije. Primarni cilj rada je prikazati tijek osnivanja nastavne baze palijativne skrbi na Odjelu za zdravstvene studije Sveučilišta u Zadru. METODE: U radu je shematski i slikovno prikazan tijek osnivanja nastavne baze i sadržaj nastavnih planova kolegija Gerijatrijska i palijativna skrb te Palijativna zdravstvena njega kao sastavnih dijelova nastavnog plana i programa preddiplomskog odnosno diplomskog studija sestrinstva. Povezanost stručne i sveučilišne razine obrazovanja odražava se prikazom razlikovnog modula Palijativna skrb. Slikovno i shematski prikazane su poveznice Sveučilišta u Zadru s nastavnim bazama Općom bolnicom Zadar i Psihijatrijskom bolnicom Ugljan uz osvrt na metode palijativne skrbi i specifičnosti palijativnog pristupa svake ustanove zasebno. Poseban naglasak stavlja se na stručni djelatni kadar, educiran iz područja palijativne skrbi i palijativne zdravstvene njege. REZULTATI: Studenti studija sestrinstva razvijaju kritički osvrt na povijesni razvoj, razine i organizaciju, kao i mogućnosti za unaprjeđenje kvalitete palijativne skrbi na svim razinama zdravstvene zaštite. Tijekom edukacijskih programa budući prvostupnici i magistri sestrinstva stječu potrebne kompetencije za procjenu pacijenata kojima je potrebna palijativna skrb i palijativna zdravstvena njega, kako bi u suradnji s ostalim članovima multidisciplinarnog tima mogli primijeniti postupke radi ublažavanja simptoma i patnje pacijenta te pružiti profesionalnu i socijalnu podršku pacijentu i njegovoj obitelji. Usvajanjem metodologije pronalaženja najboljeg mogućeg znanstvenog dokaza primijenit će znanstvene metode u kliničkoj sestrinskoj praksi na području provođenja palijativne skrbi, ali i šire. ZAKLJUČAK: Stečene kompetencije budući prvostupnici i magistri sestrinstva primijenit će za dobrobit pacijenata o kojima skrbe te dati značajan doprinos življenju, dostojanstvu, humanosti i brizi za čovjeka do samog kraja života. Rezultati znanstvenog istraživačkog i stručnog rada iz ovog područja pozitivno će se utjecati na razvoj sestrinstva, ali i senzibilizirati javnost o značaju palijativne skrbi i palijativne zdravstvene njege u široj društvenoj zajednici.

UVOD: Clostridium difficile vodeći je uzročnik proljeva povezanog sa zdravstvenom skrbi te doprinosi značajnom morbiditetu i mortalitetu. U svijetu se unazad više od deset godina opisuju epidemije, poglavito one uzrokovane hipervirulentnim sojem ribotipa 027 na području SAD, Kanade i zemalja zapadne Europe. Ovo je prvi izvještaj o epidemiji proljeva uzrokovanog sa C. difficile ribotip 176 na području Hrvatske. CILJ: Ukazati na važnost ranog prepoznavanja infekcije uzrokovane sa C. difficile , te implementirati preporučene snopove skrbi kako bi se učinkovito spriječilo i kontroliralo širenje infekcije. Definirati najvažnije čimbenike rizika za razvoj infekcije povezane sa C. difficile. METODE: Promatrani period obuhvaća vrijeme od 22.02.2015. kada bilježimo pozitivan rezultat testiranja na C. difficile za pretpostavljeni indeksni slučaj, pa do 26.10.2015. kada bilježimo pozitivan rezultat testiranja za pacijenta čiji je izolat posljednji u nizu tipiziranih. Mikrobiološka dijagnostika provedena je na uzorcima stolice pacijenata sa simptomima proljeva, a prema postojećim preporukama u dva koraka – enzimskim imunotestom na glutamat dehidrogenazu (GDH) kao testom probira, te se u slučaju pozitivnog rezultata uzorak stolice testirao enzimskim imunotestom na toksin A i B (Immunocard, Meridian Bioscence). Svaki pozitivni uzorak stolice kultivirao se na kromogenu ploču (chromID C. difficile, Biomerieux) te su se karakteristične kolonije supkultivirale na Brucella agar za anaerobni uzgoj. 18 izolata iz različitih perioda trajanja epidemije te iz različitih odjela Službe za interne bolesti poslano je na tipizaciju u Nacionalni laboratorij za zdravje, okolje in hrano, Maribor, Slovenija gdje je provedena PCR ribotipizacija temeljena na elektroforezi u agaroznom gelu. Na tipizaciju je poslan i jedan izolat pacijentice sa simptomima proljeva sa Zaraznog odjela bolnice. Tim za bolničke infekcije tijekom izvida provodi protuepidemijske mjere prema izvoru epidemije i putevima širenja te donosi snop postupaka skrbi prema preporukama i smjernicama dostupnim iz strane literature. REZULTATI: U periodu od 22.02.2015. do 31.10.2015. godine na Internom odjelu Opće bolnice Zadar zabilježeno je 47 pacijenata sa simptomima proljeva i pozitivnim rezultatom testiranja uzoraka stolice na prisutnost toksina C. difficile. Od toga je bilo 15 osoba ženskoga spola prosječne dobi 78.1 godina, te 32 osobe muškog spola prosječne dobi 73.1 godine. Udio oboljelih bolesnika u promatranom periodu u odnosu na broj izloženih pacijenata iznosio je 0.9% za Interni odjel bolnice. Za 18 izolata porijekla od pacijenata sa internističkih odjela određen je PCR ribotip 176. Za izolat porijekla od pacijentice sa Zaraznog odjela određen je PCR ribotip 014/020. Retrospektivnom analizom podataka dobivenih iz medicinske dokumentacije prikazat ćemo koje smo čimbenike rizika definirali kao najkritičnije za razvoj infekcije uzrokovane sa C. difficile. ZAKLJUČAK: Za učinkovitost mjera za uspješnu kontrolu i sprečavanje širenja infekcije uzrokovane sa C.difficile neophodno je pravovremeno i ispravno postavljanje dijagnoze infekcije uz implementaciju i pridržavanje odgovarajućih postupaka snopova skrbi. Ističemo klinički značaj C. difficile PCR ribotip 176 koji pokazuje izraziti epidemijski potencijal širenja unutar zdravstvenih institucija.

Od početka 1993. do 1. rujna 2016. godine u Splitsko-dalmatinskoj (SD) županiji prijavljeno je 1495 osoba s HCV infekcijom. Incidencija novootkrivenih HCV pozitivnih osoba u SD županiji od 1993. do 2007. godine pokazuje manje godišnje varijacije, a nakon 2008. godine, kao i u ostalim županijama dolazi do postupnog pada broja prijava. Za razliku od drugih županija u Hrvatskoj, u SD županiji dominira genotip 3 (49%) u odnosu na genotip 1 (46%), dok su genotipovi 2 i 4 rijetki (5%). Dobna raspodjela ukazuje da je najugroženija skupina ona od 20-29 godina (43%) te ona od 30-39 godina (32%). U 71% slučajeva postoje podatci o mogućim izvorima HCV infekcije. Intravenska ovisnost, kao mogući rizik nastanka infekcije, zabilježena je u 62% zaraženih, a različiti medicinski postupci (dijaliza, transfuzije krvi i krvnih pripravaka, operativni zahvati) u 7% bolesnika. Budući da je procjena da u SD županiji ima barem još 3000 osoba sa HCV infekcijom koje nisu prijavljene, poduzet je aktivniji pristup u pronalaženju ovih bolesnika. Sastavljen je tim koji se sastoji od djelatnika Klinike za infektologiju i Klinike za unutarnje bolesti KBC Split, Službe za epidemiologiju Zavoda za javno zdravstvo SD županije i udruge Hepatos. Poduzet je niz aktivnosti usmjerenih prema skupinama s većom incidencijom HCV infekcije koje uključuju: intravenske ovisnike, branitelje izložene riziku od HCV infekcije zbog ranjavanja i primanja krvi ili krvnih pripravaka prije 1993. godine, te osobe lišene slobode u zatvorima. Zahvaljujući ovim aktivnostima broj novootkrivenih osoba s kroničnom HCV infekcijom porastao je u SD županiji 2015. godine na 33% od ukupno prijavljenih HCV infekcija u Hrvatskoj. Od 1495 prijavljenih osoba sa HCV infekcijom u SD županiji liječeno je njih 52%. U Klinici za infektologiju KBC Split liječeno je 235 osoba konvencionalnim interferonom i ribavirinom (RBV), 580 pegiliranim interferonom-α i RBV, te 32 bolesnika direktnim antivirusnim lijekovima.

Cilj. Prikazati klinička, epidemiološka i terapijska obilježja latrodektizma u 144 bolesnika s područja južnog dijela Hrvatske, od Zadra do Dubrovnika, u 25-godšnjem razdoblju od 1991. do 2015. godine. Metode. Retrospektivna analiza podataka zabilježenih u arhivi (povijest bolesti, kompjutorski zapisi) infektoloških odjela u Općoj bolnici Zadar, Općoj bolnici Šibenik, Općoj bolnici Dubrovnik i u Klinici za infektivne bolesti u Kliničkoj bolnici Križine u Splitu. Rezultati. Tijekom razodblja od 1991. do 2015. godine ukupno je zabilježeno 144 bolesnika s anamnestičkim i kliničkim podatcima latrodektizma. Najviše bolesnika zabilježeno je u Općoj bolnici Zadar (65 ; 45.1%). Od ukupno 144 bolesnika većina su muškarci (75 ; 52.1%), najviše ih je u dobnoj skupini od 20 do 65 godina (102 ; 70.8%). Ugriz pauka crna udovica zabilježen je u većine bolesnika s boravkom na kopnu (124 ; 86.1%) i u tijeku obavljanja poljprivrednih radova (89 ; 69.0%). Najviše ugriza pauka dogodilo se u mjesecu srpnju (70 ; 48.6%) tijekom poslijepodneva (47 ; 37.3%) u polju (85 ; 65.9%), mjesto ugriza bilo je primjetno u većine bolesnika (82 ; 63.6%), a najčešće mjesto ugriza bilo je stopalo (33 ; 25.6%). Najviše uboda (15 ; 10.4%) zabilježeno je u 1995. i 1998. godini. Većina bolesnika zatražilo je prvu pomoć u ambulanti hitne medicinske pomoći (56 ; 43.8%) u razdoblju do 1 sata od incidenta (50 ; 39.1%), a većina njih je hospitalizirana 3 do 5 dana (70 ; 54.3%). Antiviperini serum primjenjen je u 88 (68.2%) osoba, u većine unutar 2 sata (41 ; 41.7%), u svih po jedna doza i bez nuspojava. Najčešći klinički simptomi/znakovi bili su generalizirana bol (119 ; 92.2%), spazam mišića (98 ; 76.0%), obilno znojenje (89 ; 69%) i vidljiva papula s eritemom 87 ; 67.4% na mjestu ugriza. Zaključak. Stanovništvo naseljeno na području južnog dijela Hrvatske (srednja i južna Dalmacija) izloženo je, naročito tijekom ljetnih mjeseci i poljoprivrednih radova, ugrizu otrovnog pauka crna udovica. Klinička slika latrodektizma i rasprostranjenost otrovnog pauka zahtjevaju rano prepoznavanje simptoma bolesti i rani početak liječenja.

Cilj: U ovom radu prikazujemo epidemiologiju i javnozdravstveno značenje učestalijih zoonoza u Republici Hrvatskoj tijekom desetogodišnjeg razdoblja (2005.-2014. godina). Metode: U postavljanju dijagnoze bolesti osim kliničke slike i epidemioloških podataka primjenjene su serološke metode (neizravna imunoflurescencija - IFA, imunoenzimni test-ELISA), molekularne (lančana reakcija polimerazom - PCR), izdvajanje i izolacija uzročnika u kulturi. U prikazu raspodjele pojedinih zoonoza korišteni su podatci iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Rezultati: Tijekom promatranog desetogodišnjeg razdoblja (2005. - 2014. godina) najčešće zoonoze bile su salmoneloze (ukupno 29462 ; raspon od 1254 do 5619, median 2781), zatim leptospiroza (ukupno 506 ; raspon od 20 do 126, median 40) trihineloza (ukupno 506 ; raspon od 20 do 126, median 40) i Q- vrućica (ukupno 167 ; raspon od 1 do 45, median 9). Rasprava i zaključak: Današnja pojavnost i učestalost zoonoza u Hrvatskoj, kao i pojava novih emergentnih bolesti u svijetu, od kojih su mnoge zoonoze, od posebnog su javnozdravstvenog značaja i zahtjevaju usku suradnju različitih profila stručnjaka (iz područja medicine, veterine, šumarstva, biologije, zoologije, ekologije, entomologije) u poduzimanju učinkovitih mjera u nadzoru i suzbijanju, te proučavanju tih bolesti.

Brojne smjernice uroloških društava nisu spriječile širenje rezistentnih mikroorganizama koje se bilježi posvuda u svijetu, a uzroci tog širenja su višestruki. Cilj ovog rada bio je ispitati profil i rizike antimikrobne rezistencije najčešćih uzročnika infekcija mokraćnog sustava u bolničkih i vanbolničkih pacijenata na zadarskom području. Rezultati su pokazali porast rezistencije ESBL sojeva i njihovu visoku razinu rezistencije na kinolon.

U ovom radu prikazane su rikecije i rikecijske bolesti koje se danas pojavljuju u Republici Hrvatskoj. Posljednji slučaj epidemijskog tifusa (pjegavac, typhus exanthematicus, uzročnik Rickettsia prowazekii), zabilježen je godine 1969. Od 1957. do 2014. godine zabilježeno je ukupno 174 bolesnika s kasnim recidivom ove bolesti. U priobalnom području i na otocima bilježe se sporadični slučajevi endemičnog (murini tifus, Rickettsia typhi) tifusa. Mediteranska pjegava vrućica (R. conorii) kao bolest ljudi javlja se duž hrvatskog priobalja, poglavito od Zadra do Dubrovnika. Godine 1991. izolirana je R. akari iz krvi u bolesnika iz prigradskog naselja kod Zadra. Prema razultatima istraživanja inficiranosti različitih krpeljnih vrsti rikecijama iz skupine pjegavih vrućica nađeno je da su krpelji Dermacentor marginatus inficirani s R. slovaca, Hyalomma marginatum s R. aeschlimannii, Haemaphysalis sulcata s R. hoogstraalii sp. nov. strain Croatica, D. reticulatus s R.helvetica, R. slovaca i R. raoultii. Rikecije i rikecioze predstavljaju veliki javnozdravstveni problem u Hrvatskoj, što zahtijeva nova istraživanja raširenosti, spektra i patogenosti poznatih i novih rikecija.

U radu su prikazane epidemiološke karakteristike HIV+ pacijenata na području Zadarske, Osječke i Istarske županije.

Cilj: Zadatak istraživanja je analizirati epidemiološka, klinička i laboratorijska obilježja ugriza zmija otrovnica (ofidizma) i odrediti smjernice pravovremenog i učinkovitog liječenja na mjestu nastalog incidenta ili u bolničkim uvjetima. Metode: Retrospektivno su analizirani epidemiološki podaci, klinička i laboratorijska obilježja u bolesnika koji su zadobili ugriz zmije otrovnice, te primjenjene mjere liječenja u Općoj bolnici u Zadru tijekom jedanaestogodišnjeg razdoblja (1998. - 2008.). Rezultati: U navedenom razdoblju 93 osobe su zadobile ugriz zmije otrovnice, 57 bolesnika (62%) bili su muškog, a 36 (48%) ženskog spola. Godišnja incidencija ugriza zmija otrovnica iznosila je od 6 do 10 slučajeva. Najmlađi bolesnik imao je 3 godine, a najstariji 85 godina, prosječna dob ugrižene osobe iznosila je 44 godine. U 82 (90%) ugrižene osobe ugriz je bio na udovima, a u 11 (10%) slučajeva na ostalim dijelovima tijela. Prilikom ugriza zmije otrovnice 31 (33%) bolesnik je obavljao slobodne aktivnosti, a 44 (47, 31%) profesionalni posao. Po obliku težine kliničke slike 56 (60, 2%) ugriženih imalo je blagi oblik otrovanja, 27 (29%) srednji oblik a 10 (10, 8%) teški oblik trovanja. Najčešći lokalni znakovi ugriza su otok i bolnost na mjestu ugriza (93 ; 100%), hematomi i ekhimoze (87 ; 89%), u 8 (7, 8%) bolesnika zabilježen je kompresivni (kompartmant) sindrom, a 1 (6, 97%) osoba umrla je nakon ugriza poskoka. Od ukupno 93 ugrižene osobe antivenin je primjenjen u liječenju 88 (94, 6%) bolesnika, antibiotik širokog spektra u 91 (97, 8%), a antitetanička profilaksa u 90 (96, 7%) bolesnika. Zaključak: Davanje antivenina radi mogućih alergijskih reakcija treba obaviti u zdravstvenoj ustanovi u koju se transportira unesrećeni. Međutim, kada se očekuje dulji transport do bolnice, te kod bolesnika koji imaju jasne znakove ofidizma, antiviperini serum treba dati odmah nakon ugriza jer je njegov učinak slabiji ako se daje nekoliko sati nakon incidenta.

Zmije otrovnice su najznačajnije među svim otrovnim životinjama. Otrovanje zmijskim otrovom zove se ofidizam. Svake godine u svijetu od ugriza otrovnica strada preko 5 milijuna ljudi, od kojih 125 000 umire. Najveći broj smrtnih slučajeva odnosi se na Aziju, zatim Afriku i Južnu Ameriku, manji broj na Sjevernu Ameriku, dok najmanji broj slučajeva ima u Zapadnoj Europi. U Europi od ugriza otrovnica godišnje strada između 15 000 - 20 000 ljudi, od kojih oko 50 smrtno. Smrtnost od ugriza europskih otrovnica varira prema raznim autorima i uglavnom iznosi od 0.3 do 5%. Smrtnost od ugriza poskoka i riđovke u pojedinim područjima Hrvatske iznosi od 0.4 -1.8% . Zmije iz porodice Viperidae obitavaju na svim kontinentima, osim Australije. Na tlu Hrvatske obitava 16 vrsta zmija, od kojih su tri otrovne, dvije poluotrovne, a 11 je neotrovno. Otrovnice su: poskok -Vipera ammodytes (V ammodytes), riđovka - Vipero berus i planinski žutokrug - Vipera ursinii macrops. Klinički najvažnija zmija južne Europe, stoga i našeg područja jest poskok. Općenito se kaže da je zmijski otrov smjesa hematotoksina i neurotoksina. U naših zmija - pravih ljutica - Viperinoe dominiraju hematotoksini. Kod tropskih otrovnica - kobri - Elapinoe dominiraju neurotoksini. Simptomi koji prevladavaju u kliničkoj slici otrovanja otrovima europskih ljutica, pa tako i poskoka su psiho-fiziološke reakcije, lokalni simtomi, gastrointestinalni simptomi, poremećaji cirkulacije, poremećaji središnjeg i perifernog živčanog sustava, respiracijski poremećaji, simptomi koji oponašaju alergijske reakcije, koagulopatije, i drugi simptomi i poremećaji. Davanje antivenina radi mogućih alergijskih reakcija treba obaviti u zdravstvenoj ustanovi u koju se transportira unesrećeni. Međutim, kada se očekuje dulji transport do bolnice, te kod bolesnika koji imaju jasne znakove ofidizma, antiviperini serum treba dati odmah nakon ugriza jer je njegov učinak slabiji ako se daje nekoliko sati nakon incidenta.

Nekroticni fascitis je rijetka, brza i progresivna upala kojoj je svojstvena nekroza površne fascije i širenje na okolnu kožu ili mišice uz moguci i smrtni ishod. Obicno zahvaca ekstremitete, abdominalni zid i perineum. Autori retrospektivno prikazuju 15 bolesnika s nekroticnim fascitisom vrata. Prosjecna je dob bolesnika bila 54, 7 godine i imali su jedan ili više komorbidnih zdravstvenih problema. Kod petoro bolest je bila udružena s descendentnim nekroticnim medijastinitisom, a kod troje s progresivnom sepsom i toksicnim septicnim šokom. Kod svih je bolesnika primijenjena intravenska antimikrobna terapija širokog spektra, a kod troje i u kombinaciji s intravenskim imunoglobulinom G (IVIGG) tijekom petodnevne terapije zbog znakova toksicnog šok sindroma. Kirurška eksploracija s debridmanom nekroticnog tkiva ucinjena je kod svih bolesnika, temeljem pozitivnog nalaza kompjutorizirane tomografije za nekroticni fascitis. Kod pet bolesnika je istodobno ucinjena i transcervikalna drenaža medijastinuma. Perioperativna traheotomija bila je ucinjena kod šest, a odgo%ena kod jednog bolesnika. Histopatološki nalaz je pokazao u svim slucajevima proširenu nekrozu debridirane fascije i vaskularne tromboze u mekom tkivu vrata. Postotak smrtnosti je bio nizak - 6, 7% (1/15). Autori naglašavaju važnost ranog postavljanja dijagnoze i kirurške intervencije, primjene antibiotika širokog spektra i intravenske imunoglobulinske terapije, kada je stanje bolesnika nakon kirurške intervencije i dalje nestabilno.

Mediterranean Spotted Fever (MSF) is a tick-borne rickettsiosis caused by Rickettsia conorii. in the North Dalmatia is an endemic area with high prevalence of R.conorii infected ticks (70.5%) and antirickettsial antibodies among inhabitants (40%). Due to high risk of MSF antibiotic prophylaxis in persons with tick bites seems justified.

Skupina rikecijskih pjegavih vrućica su zoonoze uzrokovane rlkecijama, obvezatno unutarstaničnim bakterijama, iz koljena Rickettsia, obltelji Rickettsiaceae, reda Rickettsiales. Ove su bolesti medu najstarijim poznatim bolestima koje prijenose vektori (krpelji). Tijekom većeg dijela 20. stoljeća (do početka osamdesetih godina) za rikecioze koje prenose krpelji držalo se epidemiološko mišljenje da je za svaki kontinent karakteristična endemična pojava rikecioze uzrokovane samo jednom patogenom rikecijom. Ovakvo mišljenje temeljeno je na paradigmi da druge poznate ili nepoznate rikecije izolirane iz krpelja nisu patogene za ljude i da jedna krpeljna vrsta u endemičnim područjima prijenosi samo jednu rikeciju. lako je proteklih dvadesetak ili više godina ovakav stav izmjenjen, još uvijek su prevalencija i raširenost rikecijskih pjegavih vrućica diljem svijeta nepotpuno poznati i istraženi. Danas znanstvenici sve više koriste molekularne tehnike, uz dopunu primjenom seroloških metoda i izolacije iz kultura, u dobivanju podataka o prevalenciji i raširenosti rikecija. Postizanje sve veće senzitivnosti i specifičnosti molekularnih tehnika kao što su kvantitativna lančana reakcija polimerazom u stvarnom vremenu (quantitative real-time polymerase chain reaction, qPCR) i tipiziranje sekvenci većeg broja lokusa (multilocus sequence typing, MLST) doveli su do identifikacije novih i starih rikecija (Rickettsia aeschlimannii, Rickettsia africae, Rickettsia conorii, Rickettsia felis, Rickettsia parkeri, raoultii, Rickettsia rickettsii, Rickettsia slovaca) u od prije poznatim kao i u novim endemičnim područjima ovih rikecioza. Ova saznanja upućuju istrazivače na označavanje tih područja rizičnima za pojavnost rikecijskih pjegavih vrućica uzrokovanih ovim rikecijama i potiču na nova istraživanja.

Cilj ovoga istraživanja bio je usporediti učinkovitost terapije na trajni virološki odgovor (SVR) u bolesnika s kroničnim hepatitisom C liječenih pegiliranim (PEG) - interferonom alfa 2a, u kombinaciji s ribavirinom, nasuprot bolesnika liječenih konvencionalnim interferonom alfa 2a, u kombinaciji s ribavirinom, tijekom 48 tjedana, u bolesnika s kroničnim hepatitisom C, koji su prethodno bili neuspješno liječeni konvencionalnim interferonom alfa 2a (monoterapija). Metode. Bolesnici su podijeljeni u dvije skupine po 25 ispitanika. U skupini A 25 bolesnika, u razdoblju od 2003. do 2005. godine dobivalo je, tijekom 48 tjedana, konvencionalni interferon alfa 2a (Roferon A) u dozi od 6 MIU 3× tjedno, plus ribavirin, ovisno o tjelesnoj težini, 1000 mg ili 1200 mg dnevno. U skupini B 25 bolesnika, u razdoblju od 2005. do 2008. godine dobivalo je, tijekom 48 tjedana, pegilirani interferon alfa 2a (Pegasys) u dozi od 180 μg jednom tjedno uz ribavirin 1000 ili 1200 mg dnevno. Rezultati. Trajni virološki odgovor (SVR) u bolesnika skupne A bio je 16% u odnosu na 24% u skupini B. SVR je statistički značajno viši u skupini bolesnika inficiranih HCV genotipovima 2 i 3 u usporedbi s genotipom 1 (u skupini A 50%, nasuprot 5%, a u skupini B 57%, nasuprot 11%). Nuspojave tijekom liječenja bile su blagog ili umjerenog intenziteta, te nisu zahtijevale smanjenje doze lijekova ili privremeni prekid liječenja. Nakon prestanka terapije sve su nuspojave nestale. Zaključak. Dvojna terapija pegiliranim interferonom alfa i ribavirinom pokazala je statistički značajniji učinak na SVR od dvojne terapije konvencionalnim interferonom i ribavirinom u liječenju bolesnika s kroničnim hepatitisom C koji nisu odgovorili na monoterapiju konvencionalnim interferonom.

Prema procjenama stručnjaka Svjetske zdravstvene organizacije (SZO, WHO) različite vrste komaraca godišnje prijenose uzročnike različitih zaraznih bolesti na više od 700 milijuna Ijudi u Africi, Južnoj Americi, Centralnoj Americi, Meksiku i Aziji s posljedicom milijuna smrtnih slučajeva. U Europi, Rusiji, Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji, Novom Zelandu, Japanu i u drugim razvijenim zemljama komarci većinom kao molestanti svojim ubodom ljudima čine samo neugodu (otok i svrab na mjestu uboda), ali se javljaju i kao prijenosnici (vektori) različitih infekcijskih uzročnika koji izazivaju zarazne bolesti sa smrtnim ishodom (pretežito importirani sličajevi).

Danas u ukupnom međunarodnom prometu putnika najveći (više od 50%) udio odnosi se na turistička putovanja, velik udio na posjete rođacima i prijateljima, zdravstvene potrebe, vjerske obrede, značajan udio na poslovna putovanja. Proces globalizacije sve više jača promet ljudi i robe diljem svijeta, a tako se stvaraju uvjeti za širenje i izloženost endemičnim bolestima, novim emergentnim i reemergentnim bolestima u odredištima putovanja, kao i u područjima odakle turisti i putnici dolaze. Zdravstvene i turističke organizacije moraju u cilju smanjenja širenja bolesti među turistima i drugim putnicima poduzimati različite mjere prevencije, osobito mjere zdravstvene edukacije i cjepljenja (imunizacije) ne samo zbog zaštite turista i drugih putnika već i zbog zaštite stanovništva kako u turističkim odredišitma tako i stanovništva u područjima stalnog boravka.

U ovom radu prikazujemo kliničko-laboratorijske podatke o aspergilozi u šezdesetogodišnjeg muškarca hospitaliziranog na pulmološkom odjelu zbog masivne hemoptoe. Tri godine prije sadašnjih simptoma bolesti liječen je zbog aktivne kavernozne tuberkuloze primjenom trojne tuberkulostatske terapije u tijeku osam mjeseci. MSCT nalaz: veliki infiltrativno raspadni kavitirajući proces gornjeg režnja desnog plućnog krila s izraženim retraktivnim promjenama okolne pleure priležećih subsegmentalnih bronha i primicanjem medijastinalnih struktura ipsilateralno. U mikroskopskom preparatu iz uzoraka iskašljaja i brnnhoalveolarnih ispiraka bojanom auraminom nisu nađeni acidorezistentni bacili, a u kulturi nije porastao mycobacterium tuberculosis. U patohistološkom nalazu uzorka komadića tkiva pluća u stijenci cistične tvorbe (veličine 11x7 cm) opisana područja granulomatozne upale, u nekrotitnom detritusu specijalnim bojenjem nađene spore i hife gljiva, a metodom po Ziehl-Nielsenu nije viđen mycobacterium tuberculosis. Provedeno je kirurško liječenje (resekcija) izvedbom desne gomje lobektomije i antimikotično liječenje primjenom vorikonazola u trajanju 3 tjedna (2x200 mg per os), uz fizikalno liječenje i primjenu bronhodilalatora.

Erlihioze su bolesti uzrokovane sitnim bakterijama erlihijama, prenesenim ubodom krpelja. Humane erlihioze samo su dio velike skupine erlihioza u veterinarskoj medicini. Erlihije su sitne (0, 2-0, 4 &micro ; m, morule do 4 &micro ; m), pleomorfne, gram-negativne, obvezatne unutarstanične bakterije, smještene u stanicama domaćina u fagocitnoj vakuoli mononuklearnih ili polimorfonuklearnih leukocita. U humanoj patologiji, ovisno o vrsti stanica u kojima bakterija parazitira, opisana su dva oblika bolesti: humana monocitna (monocitofilna) erlihioza (HME) i humana granulocitna (granulocitofilna) erlihioza (HGE). Uzročnici HME oblika su: E. chaffeensis, E. canis i Neorickettsia sennetsu, uzročnik sennetsu groznice, a uzročnici HGE su Anaplasma (Ehrlichia) phagocytophilum i E. evingii. Većina HGE i HME javlja se u mnogim područjima SAD-a, a sennetsu erlihioza na Dalekom Istoku (Malezija, Japan). Tijekom posljednjih nekoliko godina u nekim europskim zemljama, u susjednoj Sloveniji i kod nas u Hrvatskoj (u okolici Koprivnice), zabilježeni su klinički opisi i laboratorijski dokazi humane anaplazmoze (HGE), a do danas nema u Eu&not ; ropi uvjerljivih izvješća o prisutnosti nekih drugih humanih erlihioza. Prijenosnik uzročnika bolesti je krpelj Ixodes ricinus, a mali sisavci Apodemus sylvaticus, Apodemus flavicollis, naročito Chlethrinomys glareolus, su najvažniji sprem&not ; nik Anaplasma phagocytophilum u Europi. Klinička slika erlihioza može biti prezentirana raznolikim spektrom simptoma i znakova, od blagog do teškog multisistemnog oblika bolesti. Prosječno 40% oboljelih zahtjeva hospitalizaciju. Prosječno inkubacijsko razdoblje je 7 dana. Početni simptomi su povišena temperatura, groznica, glavobolja, mijalgije i malaksalost, a u kasnijem tijeku bolesti izraženi su mučnina, anoreksija i gubitak težine. U manje od polovice bolesnika vidljiv je makulopapulozni, ponekad petehijalni osip (češće u djece). Značajni laboratorijski nalazi su leukopenija, trombocitopenija i povećane vrijednosti hepatocelularnih enzima. Dijagnoza bolesti je temeljena na epidemiološkim i kliničkim podacima, vizualizaciji intracitoplazmatskih uklopina (morula) u cirkulirajućim leukocitima, izolaciji mikroorganizama (u referentnim laboratorijima), detekciji erlihijske DNK reakcijom lančane polimeraze i serološkim testovima (test indirektne imunofluorescencije, IFA). Učinkovito je liječenje primjenom starih tertaciklinima (25 mg/kg/dnevno u 4 jednake doze) i doksiciklina (2 100 mg). Jedine učinkovite preventivne mjere su izbjegavanje kontakta s krpeljima, traženje krpelja prihvaćenog na koži čovjeka i njegovo odstranjivanje s tijela.

Q vrućica je najčešća antropozoonoza u svijetu i u nas, obilježena endemskim i epidemijskim načinom održavanja i pojavljivanja. Uzročnik bolesti je Coxiella burnetii. Glavni prirodni rezervoari i izvori C. burnetii infekcije su ovce, koze i goveda, koji nakon infekcije izlučuju mikroorganizme u urinu, fecesu, mlijeku, posteljici, plodnim ovojima i plodnoj vodi. Udisanje inficiranog aerosola je glavni put prijenosa C. burnetii. Klinički simptomi i znakovi izraženi su različitim zasebnim kliničkim sindromima kao akutna bolest s visokom temperaturom, upala pluća, endokarditis, hepatitis i drugi oblici. Potvrda kliničke dijagnoze temelji se na rezultatima seroloških testova, izolaciji mikroorganizma i detekciji neukleinske kiseline polimeraznom lančanom reakcijom. Antibiotik izbora u liječenju akutne Q vrućice (upala pluća) je doksiciklin, alternativni lijekovi su azitromicin, ciprofloksacin i rifampicin. Liječenje kroničnih oblika Q vrućice provodi se kombinacijom antibiotika (doksiciklin, ciprofloksacin, rifampicin, pefloksacin, ofloksacin, trimetoprim-sulfametoksazol) U osoba izloženih C.burnetii infekciji (laboratorijsko osoblje, veterinari i radnici u klaonicama stoke) provodi se cijepljenje.

U ovom radu, a na temelju zapisa u stručnim časopisima, monografijama i knjigama, prikazujemo razvitak zadarskog zdravstva u razdoblju od završetka Drugog svjetskog rata do danas (1945. - 2008.). Reorganizacija zdravstvene službe iz ratnih na minimalne mirnodopske uvjete rada počela je stvaranjem stacionara u Bokanjcu 1944. i otvaranjem bolnice 1945. godine. Nova organizacija na pružanju zdravstvene zaštite sastojala se u uspostavljanju zdravstvenih stanica i ambulanti, organizaciji ljekarničke djelatnosti, održavanju zdravstvenih tečajeva. Otvaranjem Gradsko-kotarske poliklinike 1948. ujedinjena je izvanbolnička zdravstvena djelatnost, a otvaranjem Doma zdravlja 1952. godine ujedinjena je kurativna i preventivna izvanbolnička djelatnost. Medicinski centar u Zadru, kao institucionalizirani oblik integralne zdravstvene zaštite, formiran je 1962. godine. Duševna bolnica u Zemuniku, kao Psihijatrijski odjel Zadarske bolnice, otvorena je 1949., a Psihijatrijska bolnica Ugljan, kao azil za duševne bolesnike, 1955. godine. Djelatnost opskrbe lijekovima provodi Ljekarna Zadar od 1962. godine Zavod za zaštitu zdravlja, kao ustanova za potpunu i cjelovitu preventivnu i socijalno-medicinsku zdravstvenu zaštitu, formiranje 1984. godine. Medicinski centar Zadar razdvojen je 1993. godine na Opću bolnicu i Dom zdravlja. Stručna knjižnica Opće bolnice Zadar, stručni časopis Medica Jadertina, Znanstvena jedinica i Hrvatski liječnički zbor - podružnica Zadar omogućili su uvjete za stručni i znanstveni rad zdravstvenih djelatnika. Tijekom Domovinskog rata (1991. - 1995.) zdravstvenu skrb ranjenicima i bolesnicima pružali su djelatnici u Općoj bolnici, gradskim i terenskim ambulantama i zdravstveni djelatnici angažirani u pokretnim medicinskim ekipama uključenim u borbene postrojbe Zbora narodne garde, Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova. U razdoblju od završetka Drugog svjetskog rata do danas zadarsko zdravstvo je u stalnom usponu u stvaranju stručnih i znanstvenih kadrova i tehničkoj opremljenosti.

Cilj ovoga radaje prikazati suvremena saznanja i spoznaje o utjecaju klimatskih promjena na prirodu rikecija i rikecioza. Izolacija i identifikacija »novih« patogenih rikecija ostvarena je primjenom suvremenih dijagnostičkih testova. Danas je poznato dvadesetak patogenih rikecija, od kojih je njih 13 prepoznato tek proteklih dvadesetak godina. U tom razdoblju zabiljezene su nove rikecijske bolesti, raširenost pojedinih rikecioza izvan poznatih endemidnih područja i ponovno epidemijsko javljanje već poznatih rikecioza. Udio utjecaja klimatskih promjena u epidemiologiji i kliničkom spektru rikecioza djelomično je razjašnjen i procjenjen, kao i udio čimbenika koji pripadaju rikecijskim domaćinima, vektorima ili samim rikecijama. Novija istraživanja potvrdila su značenje klimatskih utjecaja, osobito na brojčanost i raširenost R. sanguineusa, vektora R. conorii, uzročinika mediteranske pjegave groznice. Osim prepoznavanja novih rikecija i rikecioza bilježe se i nova saznanja o rikecijskim vektorima, širokom spektru kliničkih simptoma i znakova bolesti i javljanju bolesti, osobito mediteranske pjegave groznice, tijekom cijele godine, a ne samo sezonski (proljeće, ljeto). Pojavljivanje rikecioza, osobito rikecijskih pjegavih vručica, u različitim područjima svijeta, a izvan prijašnjih endemskih područja, sve češća pojava rikecioza u izvansezonsko doba, širok spektar kliničkih simptoma i znakova bolesti, kao i pojava »novih« patogenih rikecija, upućuju na daljnje proučavanje klimatskih i drugih utjecaja na prirodu rikecija i rikecioza.

Q-vrućica je akutna, katkad i kronična, febrilna bolest, rasprostranjena diljem svijeta, često kao endemična zoonoza. Uzročnik ove bolesti je Coxiella burnetii, pleomorfni kokobacil obvezatnog unutarstaničnog smještaja, osnovne strukture stanične stijenke nalik gram-negativnim bakterijama. Glavni prirodni rezervoari i izvori infekcije C. burnetii su domaće životinje: ovce, koze i goveda, koji nakon infekcije izlučuju mikroorganizme u urinu, fecesu i mlijeku, a u osobito velikim količinama u posteljici, plodnim ovojima i plodnoj vodi, u vrijeme okota. Glavni i najčešći simptomi bolesti u ljudi su vrućica, jaka glavobolja, bol u mišićima tijela i umor, a pojava drugih simptoma ovisna je o zahvaćenosti pojedinih organa. U životinja je Q-vrucica češće asimptomatska, a rjeđe se prezentira upalom pluća i reproduktivnim poremećajima (abortus, mrtvorođeni plod, placentitis, endometritis, sterilitet, supklinički mastitis). Za razliku od drugih rikecijskih bolesti osip je samo rijetka pojava u akutnim oblicima Q-vrućice, a purpurni osip u kroničnim oblicima (endokarditis) u svezi je s vaskulitisom posredovanim imunokompleksima. Veoma učinkovit prijenos C. burnetii sasušenim inficiranim aerosolom, velika otpornost na utjecaje vanjske sredine, mogućnost prijenosa artropodima i visoki potencijal infektivnosti čine Q-vrućicu važnim javnozdravstvenim problemom u nas i u svijetu, a C. burnetii potencijalnim agensom za biološko ratovanje.

Cilj: Rano prepoznavanje kliničkih simptoma i znakova akutnog gastroenteritisa i adekvatno i pravovremeno poduzimanje protuepidemijskih mjera u širenju infekcije. Metode: Klinički pregled hospitaliziranih bolesnika, standardna bakteriološka i virusološka obrada uzoraka stolice i obrada uzoraka stolice imunoenzimnom (EIA) metodom. Rezultati: Norwalk epidemija gastroenteritisa trajala je dva tjedna (26.01. - 09.02.2007.). Ukupno je zabilježeno 39 oboljelih a od toga je 22 hospitalizirana bolesnika (56.5%) i 17 zdravstvenih djelatnika (43.5%). Svi bolesnici (22 ; 100%) bili su hospitalizirani na Internom odjelu u Odsjeku za kardiologiju. Jedanaest (11 ; 64.71%) oboljelih zdravstvenih djelatnika uposleno je na Odsjeku za kardiologiju, tri (3 ; 17.65%) oboljela u Kardiološkom labaratoriju, gdje se obavlja dijagnostika bolesnika hospitaliziranih u Odsjeku za kardiologiju, jedan (1 ; 5.88%) djelatnik iz Odjela za anesteziologiju, rcanimatologiju i jedinicu za intenzivno liječenje, koji je obavljao konziljarne preglede u Koronarnoj jedinici, i dva oboljela (2 ; 5.12%) uposlena u Odsjeku za neurokirurgiju (1 ; 5.88%) i Odjelu za patologiju (1 ; 5.88%), koji su u obiteljskom kontaktu s dva oboljela u Odsjeku za kardiologiju. Rasprava: Povjerenstvo za nadzor bolničkih infekcija obavješteno je o epidemiji gastroenteritisa osmog dana od njenog početka. Protuepidemijske mjere prema izvoru zaraze i prema putevima širenja primjenjivane su nakon epidemiološkog izvida, u razdoblju od dana prijave epidemije do dva tjedna nakon pojave kliničkih simptoma bolesti u posljednjeg zabilježenog bolesnika. Zaključak: Promptna dojava pojave epidemije bolesti Povjerenstvu za nadzor bolničkih infekcija omogućava parovremeno i učinkovito poduzimanje protuepidemijskih mjera u sprječavanju širenja epidemije.

Cilj: Rano prepoznavanje kliničkih simptoma i znakova akutnog gastroenteritisa i adekvatno i pravovremeno poduzimanje protuepidemijskih mjera u širenju infekcije. Metode: Klinički pregled hospitaliziranih bolesnika, standardna bakteriološka i virusološka obrada uzoraka stolice i obrada uzoraka stolice imunoenzimnom (EIA) metodom. Rezultati: Norwalk epidemija gastroenteritisa trajala je dva tjedna (26.01. — 09.02.2007.). Ukupno je zabilježeno 39 oboljelih, a od toga je 22 hospitalizirana bolesnika (56.5%) i 17 zdravstvenih djelatnika (43.5%). Svi bolesnici (22 ; 100%) bili su hospitalizirani na Internom odjelu u Odsjeku za kardiologiju. Jedanaest (11 ; 64.71%) oboljelih zdravstvenih djelatnika uposleno je u Odsjeku za kardiologiju, tri (3 ; 17.65%) oboljela u Kardiološkom labaratoriju, gdje se obavlja dijagnostika bolesnika hospitaliziranih u Odsjeku za kardiologiju, jedan (1 ; 5.88%) djelatnik iz Odjela za anesteziologiju, reanimatologiju i jedinicu za intenzivno liječenje, koji je obavljao konzilijarne preglede u Koronarnoj jedinici i dva oboljela (2 ; 5.12%) uposlena u Odsjeku za neurokirurgiju (1 ; 5.88%) i Odjelu za patologiju (1 ; 5.88%), koji su u obiteljskom kontaktu s dva oboljela u Odsjeku za kardiologiju. Rasprava: Povjerenstvo za nadzor bolničkih infekcija obavješteno je o epidemiji gastroenteritisa osmog dana od njenog početka. Protuepidemijske mjere prema izvoru zaraze i prema putovima širenja primjenjivane su nakon epidemiološkog izvida, u razdoblju od dana prijave epidemije do dva tjedna nakon pojave kliničkih simptoma bolesti u posljednjeg zabilježenog bolesnika. Zaključak: Promptna dojava pojave epidemije bolesti Povjerenstvu za nadzor bolničkih infekcija omogućava parovremeno i učinkovito poduzimanje protuepidemijskih mjera u sprječavanju širenja epidemije.

Iz sadržaja pronađenih starih zapisa o bolestima koje su u prošlosti harale među miljevačkim stanovništvom, osobito iz zapisa o velikoj epidemiji variole tijekom 1887. godine, može se iščitati svakodnevna primjena ove izreke u stvarnom životu ljudi u tom razdoblju. Oni su se borili i protiv gladi i protiv bolesti, a siromaštvo i neukost, neznanje i nedostatak lijekova, te mnoge bolesti stalno su nagrizale njihovo zdravlje i vodile ih u smrt. Danas Svjetska zdravstvena organizacija, prema definiciji svjetski priznatoga hrvatskog liječnika i profesora medicine dr. Andrije Štampara, označava i tumači zdravlje kao stanje potpunoga tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i oronulosti. Što su Miljevčani u vrijeme haranja epidemija zaraznih bolesti imali od ovih sastavnica u definiciji zdravlja? Odgovor je na ovaj upit – malo ili ništa. To malo moglo je biti samo tjelesna snaga, možda i stabilno duševno stanje, a o drugim blagostanjima nije moglo biti ni govora. I to malo bilo je dostatno za preživljavanje. Naime, u „ratu“ sa zaraznim bolestima i siromaštvom, a bez lijeka kao glavnog „oružja“, opstajali su samo zdravi i sretni. Iako u zapisima o haranju kuge u srednjem vijeku u Dalmaciji ne nalazim nikakvih podataka o Miljevcima, blizina Šibenika i opis epidemije variole u Šibeniku, odakle se ova bolest raširila i poharala Miljevce, dostatni su za temeljitu pretpostavku da je i ova pošast, kuga, kao i variola, uništila živote mnogih Miljevčana. Sustav zdravstvene službe i zaštite ni danas ne može ostvariti i zadovoljiti potrebe svega pučanstva.

Analizirali smo kliničke simptome i znakove bolesti te učinak antibiotika u liječenju mediteranske pjegave groznice u stanovništva sjeverne Dalmacije. Proveli smo analizu u 93 bolesnika hospitalizirana u Općoj bolnici u Zadru tijekom 13-godišnjeg razdoblja (1988.-2000.). Najčešće zabilježeni znakovi bolesti bili su visoka temperatura (91 — 97, 8%), makulopapulozni osip (89 — 95, 7%), glavobolja (84 — 90, 3%), bol u mišićima i zglobovima (75 — 80, 6%), iscrpljenost (75 — 80, 6%) i mučnina (65 — 69, 9%). Tache noire, kao patogno-monični znak mediteranske pjegave groznice, zabilježen je u 22 (23, 7%) bolesnika. Najčešće uputne dijagnoze bolesti bile su febris cum exanthemate (43 — 46, 2), rickettsiosis suspecta (21 — 22, 6%) i exanthema maculopapulosum (15 — 16, 1%). Rani klinički učinak antibiotika postignut je uporabom doksiciklina u 34/43 (79, 1%) i ciprofloksacina u 10/14 (71, 4%) odraslih bolesnika i uporabom azitromicina u 7/9 (77, 8%) djece. Saznanja da je mediteranska pjegava groznica endemska rikecioza u sjevernoj Dalmaciji i potencijalni problem turističke medicine, kao i teški klinički oblici bolesti i uspješnost rane odgovarajuće antirikecijske terapije antibioticima, upozoravaju da liječnici u tom području moraju pravodobno prepoznati kliničku sliku te bolesti i razlikovati je prema drugim akutnim bolestima praćenim osipom i povišenom temperaturom.

U našem istraživanju analizirali smo, primjenom upitnika iz Pompidou obrasca, deskriptivna epidemiološka obilježja zabilježena u medicinskoj dokumentaciji u 327 intravenskih ovisnika u Centru za prevenciju i izvanbolničko liječenje bolesti ovisnosti u Zadru. Od ukupnog broja ispitanika većina je muškog spola (273 ; 83, 4%), a omjer među spolovima je 5 muškaraca : 1 žena. Ukupno najveći broj ispitanika nalazi se u dobnoj skupini od 21 do 25 godina (99 ; 30, 3%), većina njih je (276 ; 84, 4%) stekla cjelovito ili djelomično srednjoškolsko obrazovanje, živi s primarnom obitelji (200 ; 61, 2%), prvo su kažnjivo djelo počinili nakon što su počeli uzimati teške droge (161 ; 49, 2%), a manjina njih je cijepljena protiv B hepatitisa (49 ; 15%). Za problem ovisnosti najčešće prvi saznaju članovi obitelji (51, 4%), većina roditelji ovisnika je u braku (209 ; 63, 9%) i sazna da su njihova djece ovisnici nakon 2-4 i više godina (53, 8%). Većina roditelja ovisnika ima prosječan materijalni status (150 ; 55%) i srednjoškolsko obrazovanje (201 ; 61, 5%)Model ranog otkrivanja bolesti ovisnosti i smanjenja broja teških ovisnika označava obitelj kao ključno mjesto gdje se provode sve mjere primarne i sekundarne prevencije bolesti ovisnosti, uz povezanost i suradnju državnih ustanova u kojima se provode tercijarne mjere s ciljem rehabilitacije i resocijalizacije ovisnika.

Opisana je bolest mačjeg ogreba izražena tipičnim, primarnim afektom i regionalnim limfadenitisom i rijetkim, purulentnim limfadenitisom i makulopapuloznim osipom te pozitivnim epidemiološkim podacima. Laboratorijska obrada krvi pokazala je normalne vrijednosti rutinskih parametara, osim umjerene leukocitoze (L 12, 4x10(9)), ubrzane sedimentacije eritrocita (SE 65/h) i umjereno povišene vrijednosti aspartat-aminotrasferaze i alanin-aminotransferaze (AST/ALT 48/90), fibrinogena (5, 3 g/L) i C-reaktivnog proteina (CRP 85 mg/L). Citološka analiza sadržaja limfnog čvora iz prvog uzorka pokazala je granulomatoznu upalu, a iz drugog uzorka gnojnu upalu. U uzorcima parnih seruma, uzetih 15. i 29. dana od početka bolesti, nađena su metodom indirektne imunofluorescencije (IFA) protutijela IgG (titar 4096/8192) i IgM (titar 80/40) za Bartonella henselae. Primijenjena je antibiotska terapija azitromicinom (1500 mg per os/5 dana). Purulentni limfadenitis i osip, iako rijetke pojave u bolesti mačjeg ogreba, značajni su klinički nalazi u razlikovanju prema drugim febrilnim bolestima praćenima osipom i limfadenitisom.

U ovom radu prikazan je slučaj pacijenta oboljelog od Mediteranske pjegave groznice.

Opisana je epidemija hepatitisa B kod bliskih kontakata prenešena putem aparata za mjerenje šećera u krvi.

Cilj: Odrediti ulogu vjetra u distribuciji aerosola inficiranog bakterijom Coxiella burnetii i u nastanku epidemije Q groznice u osoba na udaljenosti od izvora infckcije. Metode: Analizirani su klinički (simptomi i znakovi), laboratorijski (rutinske pretrage krvi, analiza seruma na C.burnetii metodom reakcije vezanja komplementa) i epidemiološki (anketni list, klimato-meteorološki podaci) ) parametri u 47 od 110 radnika u tvomici smještenoj u predgrađu Zadra. Rezultati: Tijekom 15-dnevnog razdoblja od 01. do 15.veljače, 2004. godine na području prevladavali su umjereni sjeverozapadni i sjevemi vjetrovi do 5 m/s i jedan jaki nalet sjevemog vjetra (bura) do 8 m/s i više, a tijekom prve polovice mjeseca ožujka kod 14 od 110 zaposlenika u tvomici dijagnosticirana je klinički i laboratorijski Q groznica. U tri tvomička odjela koja su direktno izložena udaru sjevernog vjetra, kliničkom, rendgenskom i laboratorijskom obradom potvrđena je Q groznica kod 14 radnika, dok u ostala četiri odjela nije bilo oboljelih. Statističkom obradom podataka dokazano je da su djelatnici na radnim mjestima koja su bila izložena direktnom djelovanju sjevemog vjetra, značajnije obolijevali od Q-groznice u odnosu na djelatnike u odjelima zaštićenim od udara sjevernog vjetra (p

Q groznica je akutna, u rijetkim slučajevima kronična, bolest i najčešća antropozoonoza, raširena diljem svijeta. Uzročnik Q groznice je Coxiella burnetii, pleomorfni kokobacil obvezatnog unutarstaničnog smještaja, osnovne strukture staničnog zida nalik gram negativnim bakterijama. U nepovoljnim uvjetima C.burnetii održava se u obliku endospora, pokazuje veliku otpornost na utjecaje vanjske sredine. Iako je primarno prirodno žarišna zoonoza, ova se bolest otisnula iz svojih prirodnih žarišta, adaptirala na domaće životinje, ovce i krave, u novije vrijeme i koze, u kojima preživljava i koje su glavni izvor infekcije za ljude. U posteljici, plodnim ovojima i plodnoj vodi, u vrijeme okota životinja izbacuju se velike količine mikroorganizama u vanjsku sredinu, a isparavanjem i sušenjem stvara se inficirani aerosol, pripravan za širenje infekcije udisanjem (glavni način prijenosa infekcije sa životinja na ljude). Klinički simptomi i znakovi bolesti izraženi su različitim zasebnim kliničkim sindromima kao akutna bolest s visokom temperaturom, upalom pluća, endokarditisom, hepatitisom, osteomijelitisom, infekcija u imunokompromitiranih osoba, infekcija dojenčadi, infekcija s dominantnim neurološkim manifestacijama. Klinička slika, epidemiološka anamneza, rendgenski i rutinski laboratorijski nalazi imaju manji značaj u konačnom dijagnosticiranju C.burnetii infekcije u odnosu na serološke metode (mikroaglutinacija, MA, reakcija vezanja komplementa, RVK, mikroimunofluorescentni test, m-IF i imunoenzimatski test, ELISA), izolaciju mikroorganizma ili detekciju neukleinske kiseline polimeraznom lančanom reakcijom (PCR DNK). U liječenju Q groznice antibiotici izbora su tetraciklini dugog (doksiciklin), a alternativni i djelotvorni lijekovi su makrolidi (azitromicin) i kinoloni (ciprofloksacin). U prevenciji Q groznice preporučena je primjena cjepiva u osoba izloženih C.burnetii infekciji (laboratorijsko osoblje, veterinari i radnici u klaonicama stoke).

U knjizi su prikazana svojstva uzročnika, vektora, atipičnih i karakterističnih kliničkih slika bolesti koje uzrokuju obvezatne unutarstanične bakterije iz rodova Rickettsia, Ehrlichia, Coxiella i Bartonella.

Letalni granulom sredine lica rijedak je klinički sindrom. Radi se o destruktivnom procesu sredine lica koji može biti simptom različitih zloćudnih, zaraznih ili autoimunih bolesti. Raznolika etiologija zahtijeva od kliničara dobro poznavanje ovoga problema te uporabu brojnih dijagnostičkih postupaka. Prikazanje slučaj letalnoga granuloma sredine lica kod bolesnika u dobi od 34 godine, karakteriziranog destrukcijom mekih česti sredine lica i nosa te perforacijom nepca i osteolizom koštanih struktura nosa, maksilarnog i etmoidnog sinusa. Za dokaz patohistološke dijagnoze T-limfoma nužna je bila imunohistokemija tkiva uzetog probatornom biopsijom. Iradijacijska terapija ukupnom dozom zračenja od 5600 cGy, pokazala je vrlo dobar terapijski učinak. Tri godine nakon iradijacijske terapije pacijent je i dalje u remisiji.

U radu je prikazana epidemiologija intravenskih ovisnika na području Zadarske županije vezano za hepatitis C infekciju.

U ovom radu prikazujemo bolest mačjeg ogreba, BMO, izraženu tipičnim, prepoznatljivim, simptomima i atipičnim, veoma rijetkim, kliničkim nalazom nodoznog eritema u 5-godišnje djevojčice.Tipični simptomi BMO očitovani su primarnim afektom oblika papule i regionalnim, unilateralnim submandibulamim limfadenitisu, a pozitivna epidemiološka anamneza podatkom o kontaktu, bez ogreba, s mladom mačkom. Laboratorijska obrada krvi pokazala je normalne vrijednosti rutinskih parametara, osim ubrzane sedimentacije eritrocita (SE 48/h) i povišenih vrijednosti fibrinogena (5, 7 g/L) i C-reaktivnog proteina (CRP 29 mg/L). Citološkom obradom punktata limfnog čvora viđene su stanice limfatičkog reda, granulociti, epiteloidne stanice, multinuklearni histiociti, nekroza, eritrociti. Analizom parnih seruma metodom indirektne imunofluorescencije (IFA), u uzorcima uzetim u drugom i petom tjednu, nađena su IgG protutijela na antigen Bartonella henselae u rasponu titra 1:16/1:64. Primjenjena je antibiotska terapija koamoksiklavom (125 mg/8h/per os/), cefuroksimom (600 mg/8h/iv.) i azitromicinom (10 mg/kg prvi dan, 5 mg/kg/drugi i treći dan). Iako je nodozni eritem veoma rijetka pojava u kliničkoj slici BMO, ovu bolest treba uključiti u kliničko razlikovanje prema drugim bolestima i stanjima u kojima se nodozni eritem pojavljuje kao simptom.

U ovom radu prikazujemo atipični klinički oblik bolesti mačjeg ogreba (BMO), izražen febrilitetom, trbušnom boli, stražnjim pankreatično-duodenalim lifadenitisom, bez primarne papule i/ili vezikule i popratnog regionalnog lifadenitisa, i atipični način nastanka Bartonella henselae infekcije, očitovan sluznicom probavnog trakta kao mogućim ulaznim mjestom, u 15 godišnje djevojke. Klinički simptomi i znakovi bolesti, epidemiološki podaci (kontakt s mačkom, aktualna tipična klinička slika BMO u mlađeg brata), ultrazvučni (peripankreatičnu masu promjera 1, 6 x 4, 2 x 3, 8 cm) i CT nalaz (hipodenzna tvorba promjera 2, 5 x 3 x 3 cm koja odgovara povećanim stražnjim limfnim čvorovima, pripadajućim gušterači i dvanaestniku) i serološki nalaz, metodom indirektne imunofluorescencije (IFA) IgM (1:1280/1:640) i IgG (>1:4096/ >1:4096) protutijela na antigen B. henselae upućuju na dijagnozu BMO.

Bartonele pripadaju alfa-2 podgrupi proteobakterija. Strukturom 16 S rRNA izrazavaju srodnost s rodovima brucella i agrobacterium. Do 1993. godine Bartonella i Rochalimea pripadali su zasebnim rodovima, a od tada, zbog genetske srodnosti, rod Rochalimea izdvojen je iz porodice Rickettsiaceae i zajedno s rodom bartonella čini jedan rod unutar porodice Bartonelaceae. lako je rod Bartonella opisan 1913. godine, sve do 1993. godine Bartonella baciliformis bila je jedini prepoznati član ovog roda. Naime, B. baciliformis bila je ograničena i značajna u endemskom području u južnoj Americi (planinska regija Anda), a Rochalimea qiuntana, uzročnik rovovske groznice (trench fever), pripadala je porodici rikecija. Tek od 1993. godine bartonele se prezentiraju patogenim u bolesnika sa sindromom stečenog nedostatka imuniteta (AIDS) i potom i u drugim kliničkim oblicima. Tako su do danas poznate bartonele uzročnici bolesti ljudi baciliformis (Oroya groznica, Oroya fever, i peruanska bradavica, Verruga Peruana), B. quintana (trench fever, bacilarna angiomatoza i bakterijemija), B.henselae (bolest mačjeg ogreba, bacilarna angiomatoza pelioza jetre i bakterijemija), B. elizabethae (endokarditis i bakterijemija) i B. vinsonii (bakterijemija i febrilitet).

Do sada je na zadarskom području hemoragijska vrućica s bubrežnim sindromom (HVBS) opisana u četiri bolesnika (3 bolesnika 1995. i 1 bolesnik 2002. godine) Epidemiološkim izvidom potvrđeno je da je izvor infekcije bio izvan ovog područja. Klinička slika bolesti očitovala se blagim simptomima i znakovima. Laboratorijski nalazi pokazali su patološke vrijednosti leukocita (leukocitoza), dvostruko do četverostruko povećanje alaninaminotransferaza, aspartatamino-transferaza i kreatinina u serumu, proteinuriju i eritrocituriju. Nalazom signifikantnog titra protutijela na Puumala virus (PUUV) testom indirektne imunofluorescencije (IF) ovaj virus označen je etiološkim agensom hemoragijske vrućice s bubrežnim sindromom u naših bolesnika. Geografski smještaj i gospodarski sustav zadarske regije upućuju na mogućnost epidemijske pojave ove bolesti i u domicilnog stanovništva.

U ovom radu opsijuemo u Hrvatskoj prvi smrtni slučaj zbog Mediteranske pjegave groznice. Prethodno zdrav 58-godišnji muškarac, hospitaliziran je zbog visoke temperature i osipa. Poslije nekoliko dana nastali su jaka anemija, leukopenija i trombocitopenija, nakon čega je bolesnsik tijekom osmog tjedna od početka bolesti umro. U bioptičkom uzorku koštane srži uočeno je hipercelularnost kortikalnih i trabekularnih koštanih struktura, normalna morfologija sve tri hematopoetkse loze, reducirane zbog obilja pravilnih nodularnih infiltrata. Serološki nalazi pokazali su da je stvarni etiološki agemns infekcije bila R. conorii.

U radu su prikazani rezultati liječenja kronične upale srednjeg uha praćene dugotrajnim gnojnim iscjetkom u 32 bolesnika (35 uha) lokalnom i peroralnom primjenom ofloksacina. Bolesnici su podijeljeni u dvije grupe. Grupa A sastavljena je od 17 bolesnika (49%) u kojih je ranije izvršena operacija srednjeg uha, a grupa B od 15 bolesnika (18 uha ; 51%) liječenih lokalnom i sistemskom primjenom antimikrobnih lijekova. Ofloksacin je primijenjen nakon uzimanja obrisaka i dužina liječenja bila je jednaka za sve bolesnike. Najčešći izolirani mikroorganizmi su P. aeruginosa (50%), S. aureus (17, 7%) i Proteus sp. (14, 7%). Nakon završenog liječenja, u trajanju od dva tjedna, zabilježena je odsutnost iscjetka iz uha u grupi A kod 76% bolesnika, a u grupi B kod 95%. Nakon kontrolnog pregleda, obavljenog 3 mjeseca nakon završetka liječenja, uspješnost liječenja ofloksacinom ostala je u istom postotku u grupi A. U grupi B zabilježena je ponovna pojava iscjetka u četiri bolesnika te je uspješnost u ovoj grupi smanjena na ukupnih 72%. Liječenjem ofloksacinom postignut je dobar rezultat u smanjivanju sekrecije iz uha, bez obzira na raniji način liječenja kronično promijenjenog srednjeg uha.

Tijekom 5-godišnjeg perioda (1993.- 1997.) hospitalizirano je 115 bolesnika s kliničkom slikom infekcijske mononukleoze (IMN). Od kliničkih simptoma najčešće su zabilježeni grlobolja (98/115 ; 85, 2%), malaksalost (86/115 ; 74, 8%) i anoreksija (62/115 ; 53, 9%), a od kliničkih znakova povišena temperatura (114/115 ; 99, 1%), limfadenopatija (108/115 ; 93, 9%), angina (98/115 ; 85, 2%), splenomegalija (92/115 ; 80%) i hepatomegalija (83/115 ; 72, 2%). Makulopapulozni osip nađen je u 15/115 (13%) bolesnika. Autoimuna hemolitična anemija (AIHA) kao komplikacija bolesti razvila se u 1 bolesnika. Nalaz atipičnih limfocita u broju većem od 10% registriranje u 59/115 (46%), mononuklearna limfocitoza u 92/115 (80%), patološke vrijednosti aspartat aminotransferaze (AST) u 65/115 (56, 5%), alanin aminotransferaze (ALT) u 68/115 (59, 1%) i laktat dehidrogenaze (LDH) u 73/115 63, 1%) bolesnika.

Prikazano je stanje proširenosti nosilaca markera na HBV i HCV u Općoj bolnici Zadar. Uzorke krvi pregledali smo na hemodijalizi i na transfuziji u dobrovoljnih darovatelja krvi (DDK) po sistemu snimke trenutnog stanja. Na infektologiji smo obradili bolesnike po retrospektivnom sistemu praćenja oboljelih. Dijagnostika je u početku rađena po metodi ELISA (Ortho), a kasnije po metodi RIBA 3 (Ortho), te PCR na HCV-RNA (Roche).