Search

Članak pruža uvid u srednjovjekovnu proslavu Velikog petka u Rimu, jer tek u srednjovjekovnim izvorima nalazimo jasno formiranu proslavu Velikog petka. Na samom početku daje se promišljanje o velikom otajstvu križa koje je razgolilo sav grijeh i zlo koje i danas pritišće cijelo čovječanstvo. Budući da je literatura o zadanoj temi na hrvatskom jeziku oskudna, bila je potreba istražiti prve izvore, usporediti ih, te prikazati njihove sličnosti i različitosti. U prvom dijelu rada obrađuje se ime Velikog petka u različitim rimskim izvorima koje je izvedeno po različitim kriterijima. Drugi dio rada predstavlja jezgru rimske proslave, tj. Sacramentarium Gelasianum i Ordo Romanus XXIII., izvore koji su do danas ostavili utjecaj na samu proslavu Velikog petka. Treći dio govori o razvoju liturgije Velikog petka do Missale Romanum iz 1570. godine koji je konačna točka srednjovjekovne proslave u Rimu. U posljednjem dijelu istraživanja obrađeni su pojedini i najvažniji elementi liturgije Velikog petka, odnosno služba riječi, čašćenje križa i pričest. U zaključku autor sažima cijeli članak i stavlja poseban naglasak na jedinstvo proslave, odnosno na cijeli pashalni misterij., This article provides an insight on the medieval celebration of Good Friday in Rome, because only in medieval sources can we find a clearly formed celebration of Good Friday. At the beginning there is a reflection on the great mystery of the cross, which exposed all the sin and evil that still oppresses humanity today. Since the literature on this topic in the Croatian language is very scarce, it was necessary to research primary sources, compare them, and show their similarities and differences. The first part of the paper deals with the name of Good Friday in various Roman sources, which is derived by different criteria. The second part presents the core of the Roman celebration, the Sacramentarium Gelasianum and Ordo Romanus XXIII, the sources that have had an impact on the celebration of Good Friday until today. The third part examines the development of the liturgy of Good Friday up to the Missale Romanum of 1570 which is the final point of the medieval celebration in Rome. In the last part there is a discussion of some of the most important elements of the Good Friday liturgy, that is, the service of the word, the worship of the cross and communion. In conclusion, the author summarizes the entire article and places special emphasis on the unity of the celebration, and the whole Paschal mystery.

U članku se govori o novim izazovima za Crkvu XXI. stoljeća nastalima u suradnji svećenika i vjernika laika u duhu evanđelja i Drugoga vatikanskog koncila te u duhu istinske vjere u Isusa Krista. Također se govor i o vrednovanju vjernika laika kao dionika Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, te o međusobnom bratstvu i životu onih koji imaju plodove Duha za posvećenje. Naglašava se osobito važnost suradničkih odnosa, kritički i poticajno propituje se zacrtane i ostvarene, odnosno neostvarene ciljeve. Uključujući potrebe današnjeg čovjeka, potiče se na izgradnju Crkve novih prilika i mogućnosti u dinamičnom i oduševljenom dijalogu, djelovanju i zajedništvu svećenika i vjernika laika, kojima je u središtu Isus Krist., The article discusses new challenges for the Church in the 21st century. These challenges came forth true the cooperation between priests and lay believers in the spirit of the gospel, the Second Vatican Council, and in the spirit of true faith in Jesus Christ. The article also discusses the appreciation of lay believers as participants of Christ´s priestly, prophetic, and kingly office, and the mutual brotherhood and life of those who have fruits of the Spirit for sanctification. The cooperative relations are emphasised and realised and unrealised goals are critically analysed. Taking into account needs of the contemporary human being, the article encourages the building up of the Church of new opportunities and possibilities in dynamic and enthusiastic dialogue, activity, and communion of priests and lay believers, in whose centre is Jesus Christ.

Riječ »dijalog« nije samo jedna od najčešće rabljenih riječi u europskim jezicima nego od Drugoga vatikanskog koncila postaje izraz za ključni pojam Crkve a također i jedna od najčešće rabljenih riječi u poslijekoncilskoj Crkvi. Uočavajući činjenicu da u Svetom pismu ne nalazimo termin »dijalog«, autor analizira četiri termina istog korijena koji se pojavljuju u Svetom pismu: διαλέγομαι (raspravljati, prepirati se), διαλογίζομαι (reći jedan drugome, razmišljati u sebi, umovati), διαλογισμός (mišljenje, raspra) i διαλογή (pjesma) te pokazuje koji su glavni subjekti i predmeti rasprava ili razmišljanja. Glagol διαλέγομαι najčešće rabi Luka u Djelima apostolskim kod opisa Pavlovih »rasprava« sa Židovima u sinagogama, ili »govora« kršćanskoj zajednici koja se okupila lomiti kruh, dok glagol διαλογίζομαι, koji se pojavljuje samo u sinoptičkim evanđeljima, najčešće ima značenje »razmišljati [u sebi]« ili »mudrovati/umovati«. Autor primjećuje da rasprave ili razmišljanja ne vode rješavanju problema, no isto tako konstatira potrebu razrješenja svakog dijaloga koji teži k jedinstvu subjekata u ostvarenju zajedničkog cilja. U drugom dijelu članka autor analizira sažetak koji Luka donosi o životu prvih kršćana u Dj 2,42: »Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.« Iako Lukin izvještaj neki bibličari promatraju kao idealiziran opis prvobitne zajednice, ne smije ga se odbaciti kao neostvariv ideal. Zapravo baš se u tom opisu može vidjeti »ostvareni dijalog« i konkretne smjernice za unutarcrkveni dijalog danas. U centru se nalazi κοινωνία (zajedništvo), u smislu zajedništva sa Svetim Duhom i međusobne suradnje (συνεργία) u ostvarivanju zajedničkog cilja, i »lomljenje kruha« – u smislu osobnog sudjelovanja u Kristovoj žrtvi na spasenje i dobrobit čovječanstva. No ta suradnja i djelovanje imaju svoje porijeklo »odozgo«, iz Božje Riječi, koja dolazi preko apostola i njihovih nasljednika i vraća se Bogu kao odgovor u zajedničkoj molitvi. Sveto pismo, dakle, unosi u horizontalnu dimenziju unutarcrkvenog dijaloga, suradnje i suodgovornosti, još jednu treću dimenziju, pokazujući da je za unutarcrkveni dijalog potrebno troje, to jest, osim dva unutarcrkvenasubjekta, potreban je i Bog od kojega potječe Riječ i koji dalje nastavlja govoriti u svojoj Crkvi, pozivajući je na međusobno jedinstvo i na jedinstvo s Njim., The word »dialogue« is not only one of the most used words in European languages,but has become, at the Second Vatican Council, a key term of the Church and also one of the most used words in the post‑conciliar Church. While pointing out that the term »dialogue« does not appear in the Holy Scripture, the author analyses four terms that have the same root and do appear in the Holy Scripture: διαλέγομαι (to discuss, to argue), διαλογίζομαι (to say to each other, to reflect within oneself, to think), διαλογισμός (opinion, discussion) and διαλογή (song). The author also shows who are the main subjects and objects of discussions or reflections. The verb διαλέγομαι is used most often by Luke in the Acts of Apostles when he describes Paul´s »discussions« with the Jews in synagogues, or his »discourses« to a Christian community that has gathered to break the bread. The verb διαλογίζομαι appears only in the synoptic gospels and means »to reflect within oneself« or to »think/reflect«. The author points out that discussions or reflections do not lead to finding a solution of a problem. The author also detects the need to resolve every question that arises with dialogue, that guides towards the unity of subjects in their effort to realise a common goal. In the second part of the article the author analyses Luke´s summary on the life of first Christians in Acts 2:42: »They devoted themselves to the apostles’ teaching and to fellowship, to the breaking of bread and to prayer.« Although some Bible experts regard Luke´s report as an idealised description of the first community, it should not be discarded as an unattainable ideal. In fact, it is precisely this description that shows »realised dialogue« and concrete guidelines for dialogue within the Church today. In the centre of it is κοινωνία (communion) in the sense of the communion with the Holy Spiritand mutual cooperation (συνεργία) between members in the striving for the common goal, as well as the »breaking of bread« – personal participation in Christ´s sacrifice for the salvation and wellbeing of the humanity. However, this cooperation and activity were initiated from »above«, from the Word of God that comes through apostles and their successors and the word returns to God as the reply in common prayer. The Holy Scripture, therefore, introduces into the horizontal dimension of dialogue, cooperation, and co‑responsibility within the Church, another, third dimension and shows that dialogue within the Church needs three interlocutors, i.e., besides two subjects within the Church, there is also God from whom the Word comes and who continues to speak in his Church and to call it to unity within itself and to unity with Him.

Objavom bule Misericordiae vultus 11. travnja 2015. godine papa Franjo je unaprijed najavio Izvanredni jubilej milosrđa, označivši ga kao posebno vrijeme za Crkvu. Tim povodom bula izdvaja dvije stvari: a) cilj Jubileja, a to je omogućiti čovjeku istinski susret s Bogom, da blizinu i ljubav Božju iskustveno doživi iz prve ruke kao osobno iskustvo, i b) zahtjeve, koji su ponajprije upućeni služiteljima sakramenta pomirenja, a to je otkrivati lice milosrđa nebeskoga Oca i pomagati penitentu na putu vjere. Iz tog je razloga glavni predmet ovoga članka promišljati o odnosu vjere i milosrđa u sakramentu pomirenja. Kako bi se, međutim, izbjeglo nepotrebno idealiziranje toga odnosa, čovjekovo iskustvo nam ne dopušta da se zanemari i druga »strana medalje«, tj. kako se penitent pred navještajem milosrđa ne suočava samo s ljubavlju Božjom nego, nerijetko, i s vlastitom nevjerom što otežava daljnji govor o milosrdnom Bogu punom ljubavi i dobrote. Ovdje se ne isključuje i moguća banalizacija grijeha, grešnoga stanja i vjere jer Bog koji ljubi uvijek i sve oprašta. To, u svakom slučaju, govori o iskrivljenom shvaćanju milosrđa Božjega. U tom i takvom izazovu služitelj sakramenta pomirenja dužan je iznijeti jasan nauk kako je milosrđe Boga Oca dinamika njegove ljubavi kojom izlazi ususret čovjeku pozivajući ga na jednako dinamičan odgovor: obrati se i vjeruj evanđelju. Iz te dinamike ljubavi izvire i istinitost navještaja milosrđa koja poziva na vjeru i vjernost, odnosno na obnovu Saveza i sinovskog odnosa s Bogom Ocem po Isusu Kristu., By promulgating the bull Misericordiae vultus on April 11, 2015, Pope Francis has announced the Extraordinary Jubilee of Mercy as the special time for the Church. The bull has pointed out two things: 1) the goal of the jubilee, which is to open the possibility for the human being to have a true encounter with God and to have a personal experience of the closeness and love of God, and (2) demands, which are primarily addressed to ministers of the sacrament of reconciliation, and these consist in revealing the face of mercy of the Heavenly Father and in helping the penitent on his/her way of faith. For this reason, the main goal of this article is to reflect on the relation between faithand mercy in the sacrament of reconciliation. However, in order to avoid unnecessary idealisation of this relation, experience does not allow us to forget the other »side of the coin«, i.e., how the penitent to whom mercy is proclaimed is not only encountering love of God, but, often, also his/her own disbelief, which, then, makes the further discourse on merciful God full of love and goodness harder. The article does not exclude possible banalisation of sin, sinful state, and faith (since God who loves forgives always and everything) either. These things, then, point out an incorrect understanding of God´s mercy. This challenge sets the task for the minister of the sacrament of reconciliation to present clear teaching that mercy of God the Father is dynamics of his love with which he meets the human being and invites him/her to respond in a similarly dynamic way: to repent and to believe in the gospel. From this dynamics of love springs the truthfulness of the proclamation of mercy that calls to faith and faithfulness, i.e. to the renewal of the Covenant of the filial relationship with God the Father through Jesus Christ.

Članak obrađuje poimanje zajedništva kod Terezije Avilske, svetice i Crkvene Naučiteljice (1515. – 1582). Iako se nije sustavno bavila teologijom, Terezija nam je u svojim djelima ostavila pravo duhovno-teološko bogatstvo. Ono nam je glavni izvor Terezijina poimanja zajedništva. Terezija misli o zajedništvu kao redovnica. Njezina vizija zajedništva proizlazi iz njezina odnosa s Bogom, ostvarenom kao redovnička egzistencija. I njezina su djela istodobno opis nutarnjih iskustava, vlastitog iskustva vjere, i pedagogija redovničkog života (posebno molitve), poticaji za redovnice svojih samostana. Upravo te dvije neodvojive stvarnosti određuju strukturu ovoga članka. Zato su kod Terezije neodvojivi teološki temelj i konkretne upute vezane uz življenje i promišljanje zajedništva. S obzirom da se članak objavljuje u Godini posvećenog života, u nekim momentima uz Terezijina promišljanja navodimo i misli i poticaje pape Franje sadržane u Apostolskom pismu svim posve-ćenim osobama u prigodi Godine posvećenoga života. Time želimo pokazati kako su Terezijine misli i danas aktualne., The article treats the idea of communion in Teresa of Avila, a saint and Doctor of the Church (1515­1582). Although she did not systematically concern herself with theology, Teresa left us real spiritual and theological wealth in her works. They are our main source for Teresa’s understanding of communion. Tere­ sa thinks the union as a nun. Her vision of communion stems from her relationship with God, realized as a monastic existen­ ce. Her works are at the same time the description of her inner experiences, her own experience of faith, and also pedagogy of religious life (especially the prayers), incentives for the nuns of her convents. Just these two inseparable realities determine the structure of this article. That is why the theological foundation and concrete instructions related to living and understanding the communion at Teresa are inseparable. Since the article is publis­ hed in the Year of Consecrated Life, at some points, along with Teresa’s thoughts, we also mention the thoughts and incentives of Pope Francis included in his Apostolic Letter to All Consecrated People on the Occasion of the Year of Consecrated Life. By this we want to show that Teresa’s thoughts are still topical.

Neposredan povod ovoga članka je u Crkvi proglašena Godina posvećenog života, koja se u obljetnici koncilskoga govora shvaća kao milosna godina zahvaljivanja, propitivanja, obnove svjedočenja. Kao takva ona ponajprije otvara egzistencijalna pitanja smisla i vrijednosti posvećenog života i realnog suočavanja sa stvarnošću koja, barem u Europi, sve češće iznutra i izvana nosi oznaku duboke krize. Polazište ovoga rada je prepoznavanje posvećenog života ponajprije kao života vjere u radikalnom nasljedovanju Isusa Krista. Stoga se i njegova kriza, shvaćena kao razdjelnica i lučenje bitnoga od nebitnoga, prepoznaje ne samo kao vremenita oznaka nego kao njegovo dublje, gotovo naravno određenje. Ako je posvećeni život svjesno življenje sa živim Bogom, onda je sam Bog trajna kriza – razdjelnica toga života, jer je stalno posvješćivanje krhkosti vlastita identiteta, a uzvišenosti cilja. Stoga se pitanje posvećenoga života otvara primarno kao teološko pitanje. U drugom se dijelu ovoga rada to pitanje otvara kao promišljanje o biblijskoj objavi Boga koji je ljubav (1 Iv 4,7.16), ljubav unutar trojstvenoga zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga i ljubav potpuno razlivena na stvorenje do predanja u smrti na križu. Kršćanska teologija prepoznaje unutartrojstvenu ljubav kao perihoretsko zajedništvo božanskih osoba, međusobno prožimanje i predanje, dijalog ljubavi, različitost koja se upravo zbog nutarnje ljubavi ne raspada na mnoštvo. Stoga u trojstvenome Bogu prepoznaje savršeno zajedništvo i savršenu ljubav. A ta se ljubav upravo u događaju križa očituje u svojem vrhuncu. Križ je konačna i potpuna objava trojstvenoga Boga kao savršene ljubavi, kenoza Sina u vremenu objava je vječne kenoze ljubavi. U trećem se dijelu rada ovo teološko promišljanje ponovno usmjerava na posvećeni život, prepoznajući kako je on kao život vjere pozvan slijediti upravo opisani ritam života i ljubavi trojstvenoga Boga. Unutar zadanih trinitarnih koordinata on se ostvaruje upravo kao confessio Trinitatis. Crte trojstvenoga zajedništva ljubavi u posvećenome životu na razini posvećenja po zavjetima, na razini zajedničkoga življenja, te na razini apostolata i navještaja, iščitava ovaj rad analizirajući dva značajna poslijekoncilska dokumenta o posvećenome životu: Bratski život u zajednici i Vita consecrata. Rezultati detaljne analize vode do zaključka da samo u kontekstu trinitarnoga utemeljenja, uređenja i usmjerenja, posvećeni život na zajedničkom putu prema otajstvu Božjega zajedništva može biti kvasac života i radosti i proročki znak Crkvi i svijetu., The immediate cause of this article is the Year of the Consecrated Life that has been pronounced in the Church. As part of the anniversary of the conciliar discourse, the Year of the Consecrated Life should be understood as the year of grace, of giving thanks, reflecting, and renewal of witnessing. As such, the Year of the Consecrated Life opens up existential issues of meaning and value of the consecrated life and realistic confrontation with reality that, at least in Europe, more often than not carries a sign of deep internal and external crisis. The starting point of this article is recognition that the consecrated life is, primarily, the life of faith in the radical discipleship of Jesus Christ. Therefore, the crisis of the consecrated life itself, understood as a dividing point and differentiation between the essential and inessential, is seen as not only a sign of times, but as its deeper, almost natural characteristic. If the consecrated life consists of the conscious life with God, then God himself is the permanent crisis – the dividing point of this life – because the consecrated life constantly reminds one of the fragility of one’s own identity and the highness of one’s goal. Hence, the issue of the consecrated life is primarily a theological issue. The second part of this article tries to reflect on this issue as a reflection on the Biblical revelation of God who is love (1 Jn 4:7.16); love within the Triune communion of the Father, and the Son, and the Holy Spirit and love that has been spilled on the creation even until the surrender to the death on the Cross. Christian theology recognises this love within the Trinity as a perichoretic communion of the Divine Persons, as mutual permeation, dialogue of love, and the diversity that, precisely because of the inner love, does not come apart in the multiplicity. This love shows all its splendour precisely in the event of the Cross. The Cross is the final and complete revelation of the Triune God as the perfect love; kenosis of the Son in time is the revelation of the eternal kenosis of love. The third part of this article directs this theological reflection back towards the consecrated life by recognising that it is, as the life of faith, called to follow precisely such described rhythm of life and love of the Triune God. Within these given Trinitarian coordinates, the consecrated life is being lived as confessio Trinitatis. This article tries to read the lines of the Trinitarian communion in the consecrated life on the level of sanctification through vows, on the level of common living, and on the level of its mission and proclamation. It does that by analysing two signifi cant post-conciliar documents on the consecrated life: Fraternal Life in Community and Vita Consecrata. The results of a detailed analysis lead to the conclusion that only in the context of the Trinitarian foundation, structure, and direction can the consecrated life, on its communitarian way towards the Mystery of God, be the yeast of life and joy, as well as a prophetic sign to the Church and the world.

Sveti Otac nas je u više navrata podsjetio na to da ne možemo biti radosni učenici Gospodnji ako se zatvorimo u pastoralni individualizam već je, naprotiv, naglasio «ljepotu bratstva: biti svećenici zajedno, ne slijediti sami Gospodina» (papa Franjo, Govor kleru biskupije Cassano allo Ionio, 21. lipnja 2014.). Stoga je govor o sakramentalnom bratstvu konkretan, opipljiv i doživljen izraz pripadnosti Kristu svećeniku kao učinak svetog reda. Svećeničko bratstvo ne može se prikazati kao niz odnosa jedne kaste ili nekog kluba već kao duhovna obitelj satkana odnosima, koji u Novom zavjetu nadilaze kriterije obiteljske pripadnosti i postaju stvarnost ukorijenjena u nasljedovanju Krista (Lk 8, 21). Ti su odnosi označeni time što jesu i žive kao obitelj u kojoj postoji smisao pripadnosti, susreta, suradnje u poslu, odnosno u službi, i povrh svega, u srcu i osjećajima. Ta se suradnja očituje u blizini, pogotovo u teškim časovima, kao što se trenutci muke i umora na poslu te samoće i fizičke i duhovne boli. Svećeničko bratstvo ne nastaje zbog potrebe ili neke okolnosti sadašnjega vremena (manjak svećenika) nego iz činjenice da smo braća, poslani na isto radno polje, nakon što smo bili formirani u istoj «utrobi», u sjemeništu, i poslani donositi radost i snagu Gospodnju kršćanskim zajednicama iste biskupije., The Holy Father repeatedly reminds us that we cannot be joyful disciples of the Lord if we close ourselves in the individualism. On the contrary, he stressed the “beauty of the fraternity: being priests together, rather than following the Lord on our own”. Therefore, the sacramental fraternity is a perceivable and lived expression of belonging to Christ the priest, as an effect of the sacrament of Holy Orders. The priestly fraternity cannot be perceived as a set of relationships in a caste or in a club. It is a spiritual family which according to the New testament, surpasses the criteria of the familiar bonds, and becomes a reality rooted in the following of Christ (Lk 8,21). These relationships are similar to familiar ones, a sense of belonging and collaboration is present, of collaboration in work, service and communion in the feelings. This collaboration is revealed in the vicinity showed during the hard times, through sufferings and tiredness, loneliness and physical and spiritual pain. The priestly fraternity does not stem from a need or a circumstance of the present time (the insufficient number of priests), but from a sense of brotherhood, a common mission, that follows the formation in the same womb, the seminary, while being sent to bring happiness and Lord’s strength to the Christian communities of the same diocese.

U svome djelu Smrt Smail-age Čengića Ivan je Mažuranić opjevao u poglavlju Četa obred pričešćivanja Crnogoraca pred borbu protiv Turaka. Taj dio obuhvaća 165 stihova (od stiha 312. do 477.) Detaljan opis toga dijela spomenutoga Mažuranićeva djela, o čemu do sada nije pisano, sadržaj je ovoga članka., In his work Smrt Smail-age Čengića (The Death of Smail-aga Čengić) Ivan Mažuranić in the chapter ‘Četa’ praised the ceremony of communion of the Montenegrins before the battle against the Turks. This part encompasses 165 verses (from verses 312 to 477). A detailed description of this part of the mentioned work of Mažuranić, about which until now has not been written, is featured in this article.

Živjeti zajedništvo u novom kulturološkom i religioznom kontekstu izazov je današnjem društvu. Usprkos suvremenoj mreži brze komunikacije čovjek proživljava duboku krizu identiteta, nemogućnost kreativnog i slobodnog suživota s bližnjima. Autor teksta zajedništvo u župnoj zajednici, s osobitim naglaskom na posebne zajednice i žive vjerničke krugove, vidi kao neophodan put u izgradnji i promicanju temeljnih kršćanskih i ljudskih vrijednosti. Crkva kao božanska ustanova proizlazi iz zajedništva koje živi u Bogu kao zajednici triju Osoba. Čovjek stvoren na sliku i priliku Božju živi iz tog zajedništva kao biće odnosa. Vjera kao najdublji izraz čovjekova odnosa prema Bogu i bližnjima proizlazi iz njegove ovisnosti o Bogu i ona ga vodi prema bližnjima. Posebne zajednice i živi vjernički krugovi su Božji dar Crkvi kao škole duhovnosti zajedništva kojima je svrha vježbanje i ostvarivanje darovane milosti po krštenju kao put življenja temeljnih kršćanskih kreposti - vjere, nade i ljubavi. U želji za okupljanjem suvremeni čovjek ponekad slijedi upitne modele okupljanja te pristupa sektama, povodi se za mentalitetom isključivosti ili se bavi okultizmom. Istinsko zajedništvo vjernika proizlazi iz riječi Božje i euharistije. U članku se prikazuje biblijsko-molitvena zajednica Bog je ljubav kao model konkretnog iskustva mogućih zajednica u župnoj katehezi. Temelj zajednice je redovitost susreta njezinih članova koji se kroz liturgijska čitanja intenzivno pripremaju za nedjeljno euharistijsko slavlje gdje se okupljaju zajedno s cijelom župnom zajednicom., To live in communion in the new cultural and religious context poses a challenge to today's society. Despite the modern network of rapid communication, the individual experiences a profound identity crisis, an inability to coexist with neighbors creatively and freely. The authors of the text The Communion of Communities in Parish Catechesis, with particular emphasis on specific communities and living circles of the faithful, view them as a necessary way to build and promote fundamental Christian and human values. The Church as a divine institution comes from the community that lives in God as the unity of the three Persons. Man, created in the image and likeness of God, lives in this community as a relational being. Faith, as the deepest expression of a person's relationship to God and neighbors, stems from his dependence on God, which leads him to his neighbors. Special communities and living circles of the faithful are God's gift to the Church as schools of the spirituality of communion, with the purpose of practicing and achieving the graces given through baptism as a path for living the fundamental Christian virtues – faith, hope and love. In the desire to congregate, the modern person sometimes follows questionable models of congregation and joins sects, emulating a mentality of exclusivity or engaging in the occult. A genuine community of the faithful issues from the Word of God and the Eucharist. The article presents the biblical-prayer group God is Love, as a model of a concrete experience by communities in parish catechesis. The foundation of the community is the regularity of the meetings of its members who, through liturgical reading, prepare intensively for the celebration of the Eucharist on Sundays, where they gather together with the whole parish community., Es ist eine Herausforderung für die heutige Gesellschaft, die Gemeinschaft (Communio) in einem neuen kulturologischen und religiösen Kontext zu leben. Trotz dem modernen Netz schneller Kommunikation erlebt der heutige Mensch eine tiefe Identitäskrise, eine Unmöglichkeit eines kreativen und freien Zusammelebens mit den Anderen. Der Autor dieses Textes Communio in der Pfarrgemeinde sieht die Gemeinschaft als unersetzlichen Weg für den Aufbau und für die Förderung von grundlegenden christlichen und menschlichen Werten, wobei er besonders spezifische Gemeinden und lebendige Gläubigen-Kreise betont. Die Kirche als göttliche Institution geht aus der gelebten Communio von drei göttlichen Personen hervor. Der Mensch, als Gottes Ebenbild, lebt aus der Communio als ein Wesen der Beziehungen. Der Glaube als tiefster Ausdruck der menschlichen Beziehung zu Gott und zu den Nächsten wächst aus der Abhängigkeit des Menschen von Gott und führt ihn zu seinen Nächsten hin. Spezifische Gemeinden und lebendige Gläubigenkreise sind Gottes Gabe der Kirche als Schulen der Communio-Spiritualität. Ihr Ziel ist Ausübung und Realisierung der in der Taufe geschenkten Gnade als ein Weg, die grundlegenden christlichen Tugenden – des Glaubens, der Hoffnung und der Liebe - zu leben. In seinem Wunsch, in einer Gemeinscahft zu leben, folgt der moderne Mensch manchmal fragwürdige Modelle der Gemeinschaft und tritt in Sekten ein, eignet sich eine Mentalität der Exklusivität an oder wendet. sich dem Okkultismus. Die wahre Communio der Gläubigen geht aus dem Wort Gottes und aus der Eucharistie hervor. In diesem Artikel wird die Bibel-und-Gebet-Gemeinde Gott ist die Liebe als ein Modell konkreter Erfahrung möglicher Gemeinden in der Pfarrkatechese dargestellt. Grundlage dieser Gemeinde bilden regelmässige Zusammentreffen der Mitglieder, die sich durch liturgische Lesungen auf Sonntagseucharistie vorbereiten, die sie zusammen mit der ganzen Pfarrgemeinde feiern.

Ne treba se čuditi i iščudavati ako govorimo o nasilju u duhovnosti. Istina je da bi točnije bilo govoriti o «nasilju nad duhovnošću», jer u kategoriju duhovnosti ne može ući nešto što je povezano s nasiljem, tj. nasilje i duhovnost ne idu zajedno. Kao što ona transcendira geste i propise unutar jedne religije, kao što tran¬scendira svoju vlastitu religiju, tako transcendira i svako nasilje, pokazujući da na svakome području gdje se pojavljuje nasilje može stajati i duhovnost kao pandan njemu. No duhovnost nije nešto što se nalazi iznad svega. I ona se kreće u granicama koje su njoj određene. Duhovnost ima svoje izvorište. Temeljno je izvorište u svim religijama Transcendentni kojemu se prilazi s tri temeljna osjećaja: tremendum, fascinans, no-uminosum. Oni proizlaze iz Biblije, Kur'ana, Veda. Kad govorimo o kršćanskoj duhovnosti, njezino polazište i njezin uvir uvijek su prvenstveno Biblija i crkveni nauk. To ne znači daje duhovnost unutar jednoga vjerovanja uni-formirana. Naprotiv, uniformiranost i duhovnost ne idu zajedno. Ona je i unutar jedne vjere bogatstvo u različitosti. Problem, a onda i nasilje, nastaje kad se različitost udaljava od izvorišta i proglašava sebe bogomdanim, dogmom. Kako se to ne bi događalo, potrebno je «razlikovanje duhova», o kojemu već govori Pavao u 1 Kor 12. Prema njemu, razlikovanje duhova nije, barem ne u teoriji, nešto nemoguće i teško. Temeljni stav prema duhovnima, darovima, karizmama za njega i za sve nas danas je izgradnja zajednice. Što god tome ne služi, nije uopće potrebno, odnosno spada u iskrivljenu duhovnost. Mnogi su posebnost poistovjetili s različitošću pa vrše upra¬vo nasilje nad duhovnošću insistirajući po svaku cijenu na svojoj posebnosti ili posebnosti određene skupine. U tom se slučaju ne do¬gađa služenje župi kao jezgri u Katoličkoj crkvi nego se, štoviše, od župe traži služenje njoj i njezinoj karizmi. Puno ima «abuzusa» u kršćanskoj duhovnosti, počevši od teologije satisfakcije, preko koje je ušlo u duhovnost svakovrsno «djelovanje» kako bi se udobrostivilo Boga. Kada duhovnost traži «žrtvenoga jarca», ona neminovno skreće u devijacije i nasilja. U posljednje vrijeme osobito je u nas rasprostranjena terapija iscjelje¬nja u korijenu. To su raznorazne molitve i za pretke, molitve koje imaju jaku magijsku konotaciju. Magijsku konotaciju imaju i razne molitve za ozdravljenja, razni svojevoljni egzorcizmi. Magijsko u njih prelazi u nasilje onda kada se ne postignu željeni rezultati. Za to se okrivljuje «neprotočnosti», odnosno zatvorenosti Duhu nad kim, s kim i za koga se svi ti čini proizvode. «Viđenja» su postala vrlo učestala, puna su mašte i često odudaraju od Biblije toliko da prelaze u herezu. Molitve se pretva¬raju u magijske čine. Sveci više nisu oni čiji krepostan život treba nasljedovati nego kojima se treba na određen način moliti jer su veliki čudotvorci, odnosno uslišatelji molitava. Iz suvremenih «duhovnih iskustava« uglavnom se izbacuje govorenje o križu, boli, patnji, bolesti, podnošenju svega toga, kao i služenju. Time se duhovna iskustva svode na nešto magijsko i tra¬ženje nečega što nije stvarnost. Bibličar po struci i nadbiskup velike Milanske nadbiskupije Martini vidi u praksi sve te probleme i daje određene ponude: prije svega služenje zajedništvu i stvaranje zajedništva iznad svega, za¬tim trajna teološka i katehetska formacija, duh jedinstva i duh uzne-miravanja, te «umjereni zanos duha»., One does not have to wander if we speak about violence in spirituality. It would be more appropriate to speak about "violence towards spirituality", because in the category of spirituality does not belong anything linked to violence, i.e. violence and spirituality do not belong together. Just as it transcends gestures and precepts of a religion, transcending its own religion, spirituality transcends every violence, showing that in every ambient where violence exists, there can be spirituality as a antipode. But, spirituality isn't above everything. It is confined by its own borders. Spirituality has its source. The basic source in all re-ligions is the Transcendent one, approached by three basic feelings: tremendum, fascinans, numinosum, expressed by the Bible, Qur'an and Veda. In terms of Christian spirituality, its source and finality are primarily the Bible and the Church's doctrine. That doesn't make the spirituality uniformed inside a certain system of belief. On the contrary, uniformity and spirituality do not go along. Spirituality of a faith is a richness of diversity. The problem, and then the violence, happens when the diver-sity distances itself from the source, and proclaims itself as a god-given, as a dogma. In order avoid this, one needs the "discernment of sprits" described by Paul in 1 Cor 12. According to him, the dis¬cernment of spirits is not an impossible and difficult task. A basic criterion in the matter of the spiritual, gifts, charisma is the edifica¬tion of the community. Whatever does not serve this purpose is not necessary, i.e. belongs to a distorted spirituality. Many have identified the specific with the different, and there-fore are violent towards spirituality insisting on their particular char-acteristics, or particularities of a certain group. In this case there is no service to the parish, as a core of Catholic Church, but, the de-mand to be servile to a particular group and its charisma. There are many abuses in the Christian spirituality, starting from the theology of satisfaction, through which every kind of "op-eration" found its way into spirituality, in order to obtain something from God. When spirituality requests a scapegoat, it deviates into vi-olence and similar irregularities. Lately, particularly in our regions, we have the so-called therapy of healing in root. Here belong prayers for the ancestors, with a strong magical connotation, just like differ¬ent healing prayers and unauthorised exorcisms. The magical conno¬tation becomes violence when desired results do not occur. Usually the blame is on "non-aperture to", or rejection of the Spirit. "Visions" have become very frequent, full of imagination and so far from Bible that merge into heresy. Prayers become magical acts. Saints are no longer people whose virtuous life is to be imi-tated, but those who are to be implored in a specific way, since they are great miracle makers. The modern "spiritual experiences" mostly avoid the theme of the cross, suffering, illness, serving, bearing... Therefore, the spir-itual experiences are reduced to something magical, and to a search of a non-reality. A Biblicist by education, and archbishop in peace of Milan, cardinal Martini, detects all these problems, and gives some sug-gestions: the service to the community and creation of communion above all, continual theological and catechetic formation, a spirit of unity and a spirit of restlessness and a "moderate enthusiasm of the spirit".

Središnji i temeljni pojam ovogodišnjeg Teološko-pastoralnog seminara u Đakovu jest suodgovornost u Crkvi, odnosno suodgovornost u pastoralnoj službi u biskupiji Đakovačkoj i Srijemskoj. Riječ suodgovornost vrlo je razumljiva u svome sadržaju, jer ona je sastavnica svakodnevnoga ljudskog života i bez nje život ne bi bio moguć. Posebice je suodgovornost važna poveznica svih djelatnosti u pastoralu jedne mjesne Crkve, kao što je biskupija. Međutim, iako je suodgovornost tako važna i potrebna u svakidašnjem životu, češće se govori o neodgovornosti, o nesuradnji i individualiziranom pastoralnom radu. Vjerojatno je spoznaja o potrebi dublje i konkretnije suodgovornosti u pastoralnom radu, posebice nakon održane Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, i bio glavni razlog zašto se Povjerenstvo odlučilo za tu temu i raspravu. Rad je razdijeljen u četiri poglavlja. Prvo poglavlje raspravlja o bitnim sastavnicama kršćanske antropologije, koja sva počiva na suodgovornome zajedništvu. U drugome poglavlju tema je biblijski Bog, kao Bog zajedništva i suodgovornosti. Crkva shvaćena kao zajedništvo suodgovornih članova naslov je trećega poglavlja., The central and basic concept of the Seminar on Theology and Pastoral Work held this year in Ðakovo is shared responsibility in the Church, that is to say, shared responsibility in the pastoral service of the Diocese of Ðakovo and Srijem. The meaning of the term “shared responsibility” is clear, for it is entangled in our everyday lives, and life without it would not be possible. Shared responsibility is a special link between all the activities of the pastoral work in a local Church, e.g. a diocese. Nevertheless, although shared responsibility is very important and necessary in our daily lives, we hear more often about irresponsibility, lack of cooperation and individualised pastoral work. It is possible that the idea of the existing necessity for a deeper and more substantial shared responsibility in pastoral work, especially after the Second Diocesan Synod of Ðakovo and Srijem, served as the main reason why the Committee chose this theme and this discussion. The article is divided into four chapters. The essential components of Christian anthropology - which is entirely based on shared responsibility - are discussed in the first chapter, whereas the second chapter is about Biblical God, God of shared responsibility and communion. The Church presented as a communion of individuals with shared responsibility can be found in the title of the third chapter.

Ako pogledamo stvarno kazalo u Dokumentima Drugoga vatikanskog koncila i u Zakoniku kanonskoga prava, iznenadit će nas činjenica da se u njima uopće ni ne spominje riječ »suodgovornost«. Valja ipak naglasiti da je sudbina tog izričaja bitno povezana s ekleziologijom zajedništva, koja je središnja i temeljna ideja saborskih dokumenata. Crkva je zajedništvo, a to znači da u njoj mora postojati sudjelovanje i suodgovornost vjernika. Autor donosi misli uvaženih kanonista, kojima dugujemo različita razmišljanja o implikacijama suodgovornosti u ekleziologiji zajedništva, ali i označavanje temelja od kojih polaze da bi opisali funkcije i granice struktura suodgovornosti. Autor smatra da točno poznavanje crkvenih saborskih dokumenata i njihovih doktrinarnih tumačenja predstavlja prijeko potrebnu pretpostavku da se saberu potencijali koji se nalaze u normativi Zakonika o tijelima sudjelovanja i suodgovornosti u Crkvi., If we check the index of the Documents of the Second Vatican Council and the Codex of Canon Law, we’ll be surprised at the fact that the term “shared responsibility” is not even mentioned in either of them. Nevertheless, we should point out that the destiny of this expression is basically connected to the ecclesiology of communion, which is the central and fundamental thought of the Council documents. The Church stands for communion, which means that it has to include participation and shared responsibility of the faithful. The author states the thoughts of the respectful canonists whom we owe various opinions on the implications of shared responsibility in the ecclesiology of communion. We also owe them the designation of the starting points they use to describe the functions and limits of the structures of shared responsibility. From the author’s point of view, the exact understanding of the ecclesiastic council documents and of the interpretations of their doctrines represents the necessary requirement needed for gathering the potentials included in the normative provisions of the Codex on the bodies of participation and shared responsibility within the Church.

Autor u članku analizira raspravu između J. Ratzingera i W. Kaspera o odnosu opće Crkve i partikularnih Crkava. U samom uvodu osvrće se prije svega na situaciju u Hrvatskoj u kojoj u medijima nedostaju ozbiljne ekleziološke analize. One koje se bave Crkvom pretežito ju promatraju kao sociološku veličinu. Osim toga čini da se se ne pridaje nikakvo teološko značenje partikularnoj Crkvi jer to kod mnogih izaziva sumnje glede ortodoksnosti. Na samome početku autor se bavi i problematikom prijevoda osnovnih pojmova, posebice »partikularna Crkva« s obzirom da je u hrvatskom jeziku terminologija veoma neujednačena i ponekad teološki neispravna. U prvome poglavlju govori se o razvoju promišljanja o odnosu između opće i partikularnih Crkava polazeći do II. vatikanskog sabora pa sve do početka rasprave između Kaspera i Ratzingera. Autor ne analizira mnoga teološka djela objavljena o toj temi nego se usredotočuje na analizu trećeg poglavlja Dogmatske konstitucije »Lumen gentium«, završnog dokumenta II. izvanredne biskupske sinode u Rimu 1985., i dokumenta Kongregacije za nauk vjere »O nekim vidovima Crkve kao communio«. Kroz ta tri dokumenta analizira stavove, pomake i promjene naglasaka koji su se dogodili u poslije saborskom razdoblju. Oni naime pokazuju svu dramu saborske i poslije saborske recepcije pojmova »communio«, odnosa između opće i partikularnih Crkava kao i pitanja uloge biskupskog kolegija. U drugom poglavlju autor se usredotočuje na različite etape rasprave između kardinala Ratzingera i Kaspera, polazeći od Kasperovog teksta u kojem se kritiziraju neki stavovi izneseni u dokumentu Kongregacije za nauk vjere iz 1992. Donose se bitni elementi rasprave koja je našla odjeka u mnogim zemljama, posebice u Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama, razlike u stavovima kao i suglasje u nekim promišljanjima. Autor članka konstatira razvoj u oblikovanju stavova, međusobno osluškivanje dvojice poznatih teologa, ali i njihove nepremostive razlike. U zaključku članka nudi se ne samo sažetak bitnih elemenata rasprave nego i osvrt na situaciju u Hrvatskoj u svjetlu ove rasprave., The author of the article analyses the discussion between J. Ratzinger and W. Kasper concerning the universal and particular Churches. In the introduction, attention is directed towards the situation in Croatia where there exist a lack of serious ecclesiastical analysis in the media. Those involved with the Church basically observe her as a sociological majority. Besides that, it seems that no theological importance is given to the particular Church because it provokes much doubt with respect to orthodoxy. At the very beginning of the article the author deals with the problem of translating fundamental concepts, especially »particular Church« due to the fact the in the Croatian language the terminology is ambiguous and sometimes theologically incorrect. The first chapter talks of the development of the relation between universal and particular Churches from the Second Vatican Council up until the discourse between Kasper and Ratzinger. The author does not analyze many theological works published on the theme but rather is directed towards the analysis of the third chapter of the dogmatic constitution »Lumen Gentium«, the final document of the Second extraordinary Bishop's Synod in Rome 1985, and the document from the Congregation for the Doctrine of the Faith »Concerning Some Aspects of the Church as Communio«. These three documents analyze attitudes, advances and changes in emphasis which have occurred in the period after the Council. They show the complete conciliar drama and the conciliar reception of the terms »communion«, the relation between the universal and particular Churches, and the question of the role of the Collegiality of Bishops. In the second chapter the author concentrates on different stages of the discourse between Ratzinger and Kasper, starting from Kaper's text in which he criticizes some attitudes expressed in the document from the Congregation for the Doctrine of the Faith in 1992. Some important elements of the discourse are presented that have reverberated in many countries, especially in Germany and the United States of America, that have found agreement in some aspects and differences of opinion in others. The author of the article states that there exist a development in the formation of opinion, and a mutual listening capability of both renowned theologians, but also their irreconcilable differences. The article concludes with the a summary of the most important elements of the discourse and a recapitulation of the situation in Croatia in the context of the aforesaid discourse.

Francuski protestantski egzegeta i teolog Oscar Cullmann u svom traženju novih puteva jedinstva, koji bi bili efikasniji od svih dosadašnjih, traži i iznalazi jedan svoj model koji se ipak oslanja na teologe svih kršćanskih provenijencija. Njegov je model jedinstvo u različitosti. Da bi čovjek postigao jedinstvo, nužno je potrebno prihvaćanje različitosti koja se stvaranjem jedinstva ne dokida, nego i dalje ostaje. Zapravo je ona taj element koji vodi k jedinstvu koje ne može biti jedinstvo usprkos različitosti nego sjedinjenje u različitosti. Za Cullmanna je sjedinjenje ostvarivo već sada. Za to je potrebno premisliti sliku Crkve kao zajednicu autonomnih Crkava, ne ukinuti nego premisliti ulogu pape odnosno papinstva, ali ne kao ius divinum nego kao ius humanum. Unutar jedne Kristove Crkve moguće su i dozvoljene različite slike nje, tj. različita poimanja njene uloge i poslanja. Te različitosti treba promatrati kao karizme koje vode k sjedinjenju, a ne kao zapreke za jedinstvo., French protestant exegete and theologian Oscar Cullman in seeking new paths to unity, more effective than those of present, seeks to find a new model which relies on theologians of all Christian provenances. His model is one of unity in diversity. In achieving unity, it is necessary that diversity be accepted so as not abolish unity, but that it remain. In other words, diversity is the element that leads to unity which cannot be unity in spite of diversity, but rather unification in diversity. Cullman sees unification as something possible even now. Hence, it is necessary that the image of the church be rethought of as a community of autonomous Churches, not to abolish but to rethink the role of the pope in relation to the papacy, not as ius divinum but as ius humanum. Inside Christ's Church it is possible that there be permitted different images of the Church, i.e. various concepts of her role and mission. These differences need to be viewed as charisms that lead to unification, and not as obstacles to unity.

Razloge da ekumenski misli i djeluje kršćanin razaznaje, ne samo u Isusovu navještaju, ili u zaufanoj molitvi što je upravlja Ocu (usp. Iv 17,21), nego i u djelu što ga izvrši da otkupi i spasi svijet. To djelo je toliko životno da sliči novom stvaranju i vrhunac je Božje objave. Svoju riječ i djelo Isus je povjerio Crkvi i poslao je u svijet da snagom Duha Svetoga nastavi njegovo poslanje. I dok Crkva naviješta riječ Božju i putem jedinstvene sakramentalne rasporedbe, liturgijski, dakle, priopćuje otajstvo spasenja, ona evangelizira svijet. Spasenje što se naviješta i priopćuje čini da je i Crkva i liturgija po svojoj naravi spasotvorna i sveopća, misijska i eshatonski protegnuta. Zbog toga je Crkva određena sakramentom spasenja i jedinstva, liturgija pak, izvorom snage i vrhuncem svega što Crkva čini. Prema tome, liturgija je u nerazvrzivom odnosu s poslanjem Crkve uopće, a posebnije stoga što »misija« opečaćuje i narav liturgije. Sve u želji da učinkovitije navješćuju otajstvo spasenja, razdijeljeni su kršćani upravo na misijskom tlu osjetili potrebu za jednom Crkvom. Spasenje što se i liturgijski priopćuje, čini liturgiju i liturgijski život, ne samo misijski, nego, s obzirom na suvremeni trenutak, i ekumenski protegnutim. Zato Crkve u svom teološkom dijalogu posvećuju izuzetnu pažnju pitanjima koja se odnose na istu liturgiju. Inače, liturgija je ono vrsno mjesto gdje se gradi crkveno zajedništvo, ali i ekumenski stav. Na tom se vrutku živo ćuti novina i jakost spasenja, što kršćane ispunja čežnjom da zajedno slave euharistiju - na spas svijeta., The reasons to think and act ecumenically, a Christian does not find only in the preaching of Jesus, or in his prayer full of hope dedicated to the Father (John 17,21), but also in the act Jesus did to redeem and save the world. This act is so lifelike that it looks like a new creation; it is the culmination of God’s revelation. Jesus trusted the Church with his word and his work and sent it to the world to continue his mission with the strength of the Holy Spirit. Announcing the word of God, communicating liturgically the mystery of salvation through the unique sacramental order, the Church evangelises the world. Thus, this announced and communicated salvation makes Church and liturgy universal by nature, makes them missionary and eschatonic. That is why the Church is defined by the sacraments of salvation and communion and why liturgy is the source of its strength and the culmination of all the activities of the Church. Therefore, liturgy cannot be disconnected from the mission of the Church, particularly because the “mission” is the basic characteristic of the very nature of the Church. In their desire to preach the Gospel more efficiently, the divided Christians felt the need for one Church in one and only mission. Salvation communicated liturgically makes liturgy and liturgical life not only missionary, but also, due to the contemporary situation, ecumenical. That is why the Churches in their ecumenical dialogue pay particular attention to the issues related to the same liturgy. Liturgy is that special place where they create the communion of the Church and the ecumenical attitude. This spring well is where Christians can feel the novelty and strength of salvation. It feels them with desire to celebrate Eucharist together – for the salvation of the world.

Autor u ovom radu analizira Rimski obrednik: "Sveta pričest i štovanje euharistijskog otajstva izvan mise". Obrednik Je utemeljen na najvažnijem teološkom načelu o euharistijskom otajstvu, naime da Je euharistijsko slavlje, misna žrtva središte liturgijskog života Crkve, te stoga izvor i svrha svih vidova štovanja euharistije izvan mise. Stoga misa ima prednost pred svim oblicima štovanja euharistije izvan mise. Obrednik prihvaća i pretoče u obrede ispravne teološke norme i upute o štovanju euharistijskog otajstva sadržane u raznim posaborskim dokumentima, ali donosi i neke nove. Upravo stoga ovaj obrednik dijeljenje pričesti i sve oblike štovanja euharistije izvan mise usko povezuje s misom i naglašava da svi ti oblici štovanja počinju od mise, proširuju milost euharistijske žrtve i na one koji nisu mogli sudjelovati na misi, i ponovno ih upućuju i pripravljaju na buduća euharistijska slavlja. Kristu u euharistiji treba se klanjati, ali prije svega taj sakrament treba blagovati, jer je blagovanje prvotnije od klanjanja. Prvotna svrha čuvanja euharistije nakon mise jest davanje popudbine bolesnicima, na drugom mjestu je dijeljenje pričesti onima koji nisu mogli sudjelovati na misi, a klanjanje dolazi na treće mjesto. I kad govori o opravdanosti i potrebi dijeljenja pričesti izvan mise, obrednik jasno ističe da pričest pod misom spada na bit mise, te vjernici najsavršenije sudjeluju u misi, ako se pričeste nakon svećenikove pričesti, i to hostijama posvećenima u toj misi, ali preporučuje i pričest izvan mise, koja je također bitno povezana s misom. Obrednik opetovano naglašava da i svi ostali oblici štovanja euharistije izvan mise: klanjanje, izlaganje, euharistijski blagoslov, euharistijske procesije i kongresi, imaju svoje izvorište u euharistijskoj žrtvi i stoga ona treba biti središte i vrhunac, polazna i dolazna točka svih oblika štovanja euharistije. Pastoralna praksa pokazuje da još uvijek ima postupanja koja nisu u skladu s ispravnim teološkim načelima ovog obrednika. Potrebno gaje dobro upoznati, da bi se moglo po njemu postupati. Ovim radom želimo tome pridonijeti., In this work the author analvzes the Roman Book of Rites: "Holy Communion and the Observance of Eucharistic Mystery out of Mass". This Book of Rites is founded on the most important theological principle about the Eucharistic mystery which says that the Eucharistic celebration, mass offering, is the focal point of the liturgic life of Church, and, therefore, the origin and purpose of ali kinds of Eucharistic observance out of mass. In this Book of Rites, correct theological norms and instructions on the observance of Eucharistic mystery, contained in various post council documents, are accepted and converted into rites, but it also brings some new ones. That's that reason why, in this Book of Rites, the Holy Communion and ali other forms of Eucharistic observance out of mass are closely related to the mass. It is stressed that ali these forms of observance begin from the mass, extending the grace of the Eucharistic offering to those who are not able to participate in the mass, and again guiding them and preparing them for the future Eucharistic celebrations. Pastoral practice shows that there are still some procedures which are not in accordance with the correct theological principles of this Book. One should study it well to be able to act upon it. We wish to contribute to it with this work.

Autor u ovom radu analizira Rimski obrednik: "Sveta pričest i štovanje euharistijskog otajstva izvan mise". Obrednik Je utemeljen na najvažnijem teološkom načelu o euharistijskom otajstvu, naime da Je euharistijsko slavlje, misna žrtva središte liturgijskog života Crkve, te stoga izvor i svrha svih vidova štovanja euharistije izvan mise. Stoga misa ima prednost pred svim oblicima štovanja euharistije izvan mise. Obrednik prihvaća i pretoče u obrede ispravne teološke norme i upute o štovanju euharistijskog otajstva sadržane u raznim posaborskim dokumentima, ali donosi i neke nove. Upravo stoga ovaj obrednik dijeljenje pričesti i sve oblike štovanja euharistije izvan mise usko povezuje s misom i naglašava da svi ti oblici štovanja počinju od mise, proširuju milost euharistijske žrtve i na one koji nisu mogli sudjelovati na misi, i ponovno ih upućuju i pripravljaju na buduća euharistijska slavlja. Kristu u euharistiji treba se klanjati, ali prije svega taj sakrament treba blagovati, jer je blagovanje prvotnije od klanjanja. Prvotna svrha čuvanja euharistije nakon mise jest davanje popudbine bolesnicima, na drugom mjestu je dijeljenje pričesti onima koji nisu mogli sudjelovati na misi, a klanjanje dolazi na treće mjesto. I kad govori o opravdanosti i potrebi dijeljenja pričesti izvan mise, obrednik jasno ističe da pričest pod misom spada na bit mise, te vjernici najsavršenije sudjeluju u misi, ako se pričeste nakon svećenikove pričesti, i to hostijama posvećenima u toj misi, ali preporučuje i pričest izvan mise, koja je također bitno povezana s misom. Obrednik opetovano naglašava da i svi ostali oblici štovanja euharistije izvan mise: klanjanje, izlaganje, euharistijski blagoslov, euharistijske procesije i kongresi, imaju svoje izvorište u euharistijskoj žrtvi i stoga ona treba biti središte i vrhunac, polazna i dolazna točka svih oblika štovanja euharistije. Pastoralna praksa pokazuje da još uvijek ima postupanja koja nisu u skladu s ispravnim teološkim načelima ovog obrednika. Potrebno gaje dobro upoznati, da bi se moglo po njemu postupati. Ovim radom želimo tome pridonijeti., In this work the author analvzes the Roman Book of Rites: "Holy Communion and the Observance of Eucharistic Mystery out of Mass". This Book of Rites is founded on the most important theological principle about the Eucharistic mystery which says that the Eucharistic celebration, mass offering, is the focal point of the liturgic life of Church, and, therefore, the origin and purpose of ali kinds of Eucharistic observance out of mass. In this Book of Rites, correct theological norms and instructions on the observance of Eucharistic mystery, contained in various post council documents, are accepted and converted into rites, but it also brings some new ones. That's that reason why, in this Book of Rites, the Holy Communion and ali other forms of Eucharistic observance out of mass are closely related to the mass. It is stressed that ali these forms of observance begin from the mass, extending the grace of the Eucharistic offering to those who are not able to participate in the mass, and again guiding them and preparing them for the future Eucharistic celebrations. Pastoral practice shows that there are still some procedures which are not in accordance with the correct theological principles of this Book. One should study it well to be able to act upon it. We wish to contribute to it with this work.

Proučavajući nekoliko važnih pokoncilskih učiteljskih tekstova dolazimo do zaključka da je koncilska ekleziologija u glavnim crtama i danas ostala mjerodavna. Do ove spoznaje smo došli slijedeći razvojni put vodećih eklezioloških slika o Crkvi tijekom posljednjih desetljeća. Ustanovili smo da teološko promišljanje i metafore kojima se izriče stvarnost spasenjske zajednice nisu neutralne za njezinu pojavnost, strukture i odnose u njoj. Pritom uočavamo glavni problem ponajprije u nedostatnom poznavanju koncilskih ideja o Crkvi, a potom u nedovoljnom i sporom uobličavanju teološke biti u njoj primjerena crkvena tijela suradnje i suodgovornosti. Ako na temelju toga mjerodavnog koncilskog obrasca Kristove zajednice prosuđujemo stanje naše crkvene svijesti i vjerničkog života, lako ćemo ustanoviti nedostatke i zaostajanja. Na kraju je posebno izdvojeno nekoliko eklezioloških elemenata koji osobito danas neodoljivo teže da nađu svoj pravi izraz u odnosima i praksi crkvene zajednice. Na postavljeno pitanje u naslovu kakva nam je ekleziologija danas potrebna u uvjetima moderne demokracije odgovor kratko glasi: u dubljem poznavanju i cjelovitom ostvarivanju (po) koncilske ideje Crkve., Studying some texts from the period after the Council, we have come to a conclusion that the main features of the Council ecclesiology can still be applied. We concluded this after the analysis of the development of the most outstanding images of the Church in our society during the last decades. The analysis shows that the theological reflections and metaphors used to express the reality of salvific community are not irrelevant for its manifestation, structures and inner relatiolns. The basic problem consists in the unsatisfactory knowledge of the Council concepts of the Church, as well as in the slow and insfficient incorporation of the theological essence into adequate ecclesiastic bodies for cooperation and mutual responsibility. If we judge our state of conscience when it comes to the Church and our religious life, we can easily realise where the imperfections and flows can be found. Some ecclesiological elements that are especially nowdays searching for their true expression in the relations and practice of the Church community are singled out at the end. The answer to the question stated in the titte (What kind of ecclesiology do we need in the circumstances of modern democracy?) can be found in deeper understanding and full realisation of the (post)Council concept of the Church.

Posaborska ekleziologija stoji čvrsto na poziciji naglašavanja i definiranja Crkve kao zajednice Božjeg Naroda u kojoj je zajedništvo (communio, communitas) temeljna svetopisamska kategorija i polazište. Ali, koje je izvorište te koncepcije i takvog gledanja? Govoreći o tome ne može se zaobići pojmove kao što su: Presveto Trojstvo, unutarnji, zajedničarski, zajednički život i djelovanje Presvetoga Trojstva, te poslanje Sina i Duha Svetoga, te osnivanje Crkve i njezino poslanje u svijetu. U konačnici, i ekumenizam i cjelokupno ekumensko gibanje teži i usmjeren je da se, konačno, sve kršćanske Crkve i crkvene zajednice sve više otvore i porade da se ostvari COMMUNIO, zajednica Kristovih učenika koja će biti Crkva, Crkva Kristova, tj. »Una, Sancta, Catholica et Apostolica«, kako ispovijedamo u Vjerovanju. Taj cilj, postizanje punog, euharistijskog zajedništva jest znak, zadaća i najveći izazov suvremenom kršćanstvu i ono što obilježava teološko istraživanje i ekumenski dijalog danas. Dijalog i communio koji opstoji i koji se ostvaruje unutar Presvetoga Trojstva, prelazi i jest dar i poslanje koje je primila Crkva i koje treba ostvariti i posvjedočiti, oživotvoriti i uprisutniti u zajednicu ljudskoga roda. Time će Crkva, u konačnici, biti ono što Lumen gentium, za nju i kaže i želi da se dogodi: »... Crkva je u Kristu kao sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda.« (br. 1)., Post-conciliar ecclesiology firmly emphasizes and defines the Church as community of people of God, in which communion (communio, communitas) is fundamental, biblical category and starting point. What is the source of that conception and a standpoint? Keeping it in mind, one can not avoid the terms such as: the Holy Trinity, internal, communitarian, community life as well as activity of the Holy Trinity, the mission of the Son and the Holy Spirit, and establishment of the Church and its mission in the world. The entire ecumenical movement strives towards a permanent opening of all the Christian Churches and Church communities to make an effort in order to realize communio, a community of Christ's disciples, a community which will be the Church, Christ's Church, i.e., »One, holy, catholic and apostolic«, as it is stated in the Creed. That aim- realization of a full, eucharistic communion is the sign, a task and the biggest challenge to contemporary Christianity as well as for the entire contemporary theological research and ecumenical dialogue. Dialogue and communion, which exist and are realized within the Holy Trinity, the Church has been receiving as a gift and its mission. The Church has to witnesss it and to put it into practice. It has to make it alive and present within the entire community of human race. By doing so, the Church will eventually fulfill the expectations of the Vatican II, stated in its document Lumen gentium: »...the Church is in Christ like a sacrament or as a sign and instrument both of a very closely knit union with God and of the unity of the whole human race...« (LG I.).

U radu se govori o obnovljenom pastoralu priprave za prvu pričest s naglaskom na krštenje., The article talks about a renewed pastoral preparation for First Communion, with an emphasis on baptism

Autor u ovome prikazu analizira temeljno zajedništvo Crkve. Crkva je po samoj svojoj definiciji zajedništvo života, vjere i sakramenata. Ona je također transcendentna stvarnost koja se rađa iz vjere i nadahnuća Duha Kristova. U crkvenom zajedništvu treba razlikovati institucijsko zajedništvo od zajedništva vjere i milosti. Zato u njoj ima mjesta i za osobu i za komuniju. Crkveno zajedništvo tendira prema bratstvu i sestrinstvu. U Crkvi ima mjesta za male zajednice koje se ne zatvaraju u sebe nego su otvorene prema sveopćem crkvenom zajedništvu. Crkveno zajedništvo je neupitno, ali je upitno i u krizi je dosadašnji oblik zajedništva, kao i institucijsko zajedništvo. Današnji čovjek i kršćanin teži za istinskim i iskustvenim zajedništvom, što se vrlo teško ostvaruje u 'velikim zajednicama'. Nameće se potreba decentralizacije i personalizacije zajedništva u Crkvi., A lot of value are reexamined and revalorised nowadays and some even rejected. In this study a question about union in Church is raised. Is this value in crisis or is it seriously searching and practising? Communion is a crucial element of Church. And Church on the side is equalised with Communion. She is confirmed in the Church of Christ if Communion is present. The face of Christ is recognised through an alive and fraternel Communion. Communio is a place of birth for new followers of Jesus, a place of revival through sacraments. Jesus founded the Church to be an alive organism of brotherhood. Church is the »instrument« of salvation. Therefore, in no case can we talk about crisis of union a value. Nevertheless, there is a crisis in the model of outgoing union. As if the types of outgoing unions were too institutional and lifeless. Today's Christian looks for more personal and intimate union. As long as a Christian is aware of his personality and human rights, the more is he looking for true union. He is looking for an Communion more fraternal and with non classes or differences between hierarchy and communion people. Regarding this, there is a need for more responsibility of all the members in church communion. But there is also a need for a more important and more dynamic part for laics in church. They should not only be assistants, but carriers and dealers of the »Holy«. Values and need for small communities opened toward universal church, is also pointed out. Every small community is the whole Church if it is opened toward universal brotherhood and sisterhood.

Srednjovjekovna i potridentska teologija žrtvu mise, pričest i štovanje euharistije izvan mise promatrala je odvojeno. Saborski i posaborski crkveni dokumenti vraćaju se ispravnoj teološkoj tradiciji Crkve te euharistijski misterij počinju promatrati jedinstveno i cjelovito. Za takav pristup posebno je značajna Uputa o štovanju euharistijskog misterija Eucharisticum Mysterium Sv. Kongregacije obreda iz 1967. godine. Ova Uputa, premda u biti ne donosi ništa novo, ovaj misterij promatra na jedinstveni način u njegovoj cjelini, te u organičkoj sintezi na jasan način prikazuje, povezuje i hijerarhijski svrstava sva glavna teološka načela o euharistijskom misteriju. Euharistijsko slavlje, kao memorijal, žrtva i gozba zajedno sačinjava srž euharistijske realnosti u Crkvi, gdje su žrtva i sveta gozba međusobno najtješnje povezane. Pričest vjernika u misi i od te mise bitni je dio svake mise. I pričest, koja se iz opravdanih razloga prima izvan mise, proizlazi iz mise i vodi k misi, jer omogućuju vjernicima da se sjedine s Kristovom žrtvom koja se slavi u misi. Klanjanje i poklonstveno štovanje, koje se iskazuje Isusu u euharistijskim prilikama izvan mise, temelji se na valjanu razlogu i usmjereno je prema misi. Uputa jasno ističe da je euharistijska žrtva vrelo i vrhunac bogoštovlja i kršćanskog života i da je ona stoga u središtu, u polazištu i u cilju svega euharistijskog štovanja. U skladu s ovim postavljenim teološkim načelima Uputa izvodi pravila o teološki ispravnom načinu svih oblika štovanja euharistijskog otajstva. Autor u ovom radu, analizirajući ovu Uputu, želi pokazati da je ona zaista jedinstveni euharistijski dokument, jer na ovako jasan, cjelovit i teološki točan način crkveni nauk o euharistijskom misteriju nije bio prisutan u nekom crkvenom dokumentu prije ove Upute. Autor kritički argumentirano pokazuje da načela i duh ove Upute velikim dijelom još uvijek nisu zaživjeli u liturgijskoj praksi Crkve u Hrvata i ujedno pokazuje što bi trebalo učiniti da se to konačno i dogodi. Ova Uputa do sada kod nas nije prikazana na ovako sustavan i cjelovit način. U tome je izvornost i vrijednost ovoga rada., The sacrifice of mass, the holy communion and the worship of Eucharist apart of mass were regarded as separate units by the medieval and post-Trident theology. The II. Vatican council and post-council church documents have returned to the right theological tradition of Church and started viewing the mystery of Eucharist integrally and wholely. For such an approach, the Instruction on Observing Mystery of Eucharist- Eucharisticum Mysterium of St Congregation rite from 1967 is of special importance. This Instruction, though essentially bringing along no news, observes this mystery in a unique manner in its entirety and it also, in an organic synthesis and a clear way, presents, connects and hierarchically groups all the cardinal theological principles on Eucharist mystery. The celebration of Eucharist as a memorial, sacrifice and a meal at the same time, is the core of Eucharist reality in Church, where he sacrifice and the holy feast are mutually tightly connected. The believers' communion during the mass and of that mass is the essential part of every mass. Even the communion received for valid reasons apart of mass, arises from the mass and leads to the mass, because it enables the believers to unite with Christ's offering celebrated during the mass. Adoration and reverent worship, rendered to Jesus in the Eucharist form apart of mass, is founded on a good reason and oriented toward the mass. The Instruction clearly emphasizes that the Eucharists sacrifice in the source and culmination of religious observance and Christian life. Consequently, it is the central, initial and final aim of Eucharist worship. - According to these theological principles, the Instruction puts forward the rules on theologically correct way of all forms of worshipping of Eucharist mystery. Analyzing this Instruction, the author wants to point out the importance of this unique Eucharist document, since no other church document has ever presented the church teaching on the Eucharist mystery in such a clear, integral and theologically correct way. The author, in a critically argumented manner, indicates that the principles and spirit of this Instruction are yet to take hold in liturgical practice of the Church in Croatia, and he also points out what should be done for this to become a reality. So far, the Instruction has never been presented by us in such a systematic and coherent way. In this respect, this work is authentic and valuable.

Budući da je ljubav bit ili narav Boga, a život izraz te ljubavi, samo je po sebi razumljivo da je u Bogu samom prostor ostvarivanja i primjene perihoretskih zakonitosti. U Bogu je različitost koja se upravo zbog bitno sjedinjujuće naravi ljubavi ne raspada na mnoštvo. Ta eminentno Božja unutarnja stvarnost otkriva se i daruje u ekonomiji spasenja. Stoga je ekonomijsko Trojstvo, kako to tvrdi Karl Rahner, također imanentno Trojstvo i obratno. To je temeljna stvarnost vjernosti Boga samome sebi. Tu istovjetnost Boga teologija pokušava izricati na osnovi Božjega silaska na svijet koji je stvorio. Silaskom Bog biva dostupan. Zato ne polazimo od ideje o Bogu već od konkretno otkrivenoga Isusa Krista, koji uspostavlja to slaganje, identitet imanentnog i ekonomijskog Trojstva. Odnos koji povezuje Sina s Ocem koji ga je poslao i s Duhom kojega prima i šalje, otkriva odnos koji odgovara odnosima u dubini božanskoga života. Svaka apstraktna hipoteza o Presvetom Trojstvu u njoj samoj i njenom zamišljenom djelovanju za nas pada pred činjenicom konkretnosti događaja Isusa Krista. Otkako je Bog u Isusu Kristu postao »Bog s nama«, Emanuel, u njemu prepoznajemo božanski život. Krist je najsavršeniji objavitelj Boga čovjeku i jedini posrednik između nas i Boga; On je perfectus communicator. Budući da je Krist »objavio samoga sebe«, On je ponovno povezao čovjeka s Bogom i ljude među sobom, te tako uspostavio communicatio i communio i na razini stvorenja. Perihoretski odnosi odvijaju se u Duhu Svetome. U njemu se ostvaruju trinitarna i kristološka perihoreza, On je taj koji tu perihorezu ostvaruje na ljudskoj i međuljudskoj razini. Još više, On će dovršiti onu eshatološku perihorezu u kojoj će Bog biti sve u svemu. Ako kristološka perihoreza predstavlja uvođenje i realizaciju trinitarne perihoreze u svijetu, onda je pneumatološka perihoreza širenje te perihoreze po svijetu. Trinitarna se perihoreza u ekonomiji spasenja na poseban način nastavlja u Crkvi, tako da smo slobodni govoriti o eklezijalnoj perihorezi. »Na taj način, poslanje Crkve nije dodatak poslanju Krista i Duha Svetoga, nego mu je sakrament: cijelim svojim bićem i u svim svojim članovima Crkva je poslana da navješćuje i svjedoči, da ostvaruje i širi tajnu zajedništva Svetoga Trojstva« (KKC 738). Ovu sam raspravu koncipirao kao osnovu ili polazište za perihoretsku antropologiju. Već iz ovdje napisanoga otkrivamo da je Božja objava, priopćavanje, silazak među ljude, jednom riječju: otkupljenje, neke vrste »prevođenje«, nastavak božanskoga života na razini stvorenoga djela., Inasmuch as love is the essence or the nature of God, and life is the expression of this love, it is understandable in and of itself that within God there is room for the creation and application of perihoretical lawfulness. Within God are divisions, which because of the essential unifying nature of love do not separate. God's eminent internal reality reveals itself and gives of itself in the oikonomia of salvation. Therefore, the oikonomical Trinity, as Karl Rahner asserts, is also the immanent Trinity, and vice versa. This is the fundamental reality of God itself. This identity of God, theology attempts to consider on the basis of God's descent into the world which he created. With his descent, God becomes approachable. That is why we do not take the idea of God as a starting point, but rather the concretely discovered Jesus Christ, who re-establishes this agreement, the identity of the immanent and oiconomical Trinity. The relation which connects the Son with the Father who sent him and with the Spirit which receives and sends, reveals a relationship which corresponds to the relationship in the depth of divine life. Each abstract hypothesis of the holy Trinity itself and its intended effect pales in significance before the fact of the concrete event of Jesus Christ. Since God in Jesus Christ became »God among us«, Emanuel, in him we recognise divine life. Christ is the most perfect announcer and the only mediator between us and God; He is perfectus communicator. As Christ »himself proclaimed«, He once again joined man and God, and people to each other, and so reinstated communicatio and communio on the level of creation. Perihoretical/perihoretic relationships develop in the Holy Spirit, within which Trinitarian and Christological perihoresis are realised; He is the one that creates perihoresis on a personal and interpersonal level. Furthermore, He will complete that eschatological perihoresis in which God is all in all. If Christological perihoresis represents the establishment and realisation of Trinitarian perihoresis in the world, then pneumatological perihoresis is the spreading of perihoresis in the world. Trinitarian perihoresis in the oikonomia of salvation is continued in a unique way in the Church, so that we are free to speak of ecclesiastical perihoresis. »In this way, the mission of the Church is not supplementary to the mission of Christ and the Holy Spirit, but is its sacrament: with all its being and to all its members, the mission of the Church is to continue proclaiming and bearing witness, in order to spread the mystery of the community of the Sacred Trinity.« (KKC 738) I conceived this paper as the basis or starting point for perihoretical/perihoretic anthropology. We can already see from what has been written here, that God's revelation, communication, descent among people, in one word: salvation, some kind of »translation«, continuation of divine life on the level of created/creational effect.