Search

U radu se istražuju tri ulomka iz Matejeva evanđelja, iz kojih se može iščitati autorovo poimanje odnosa straha i vjere: 8,23-27; 14,22-33 i 28,1-10. Studija se bazira na „reader-response“ kritici i fokusira se na utvrđivanje retoričkog finaliteta ovih ulomaka. Već sama etimološka analiza imenica „vjera“ i „strah“, kako u grčkom tako i u hebrejskom jeziku, pokazuje da su ta dva pojma u bazičnoj suprotnosti: dok je prvi derivat riječi koje označavaju nešto što je „pouzdano“ i „stabilno“, drugi proistječe iz konceptualnih izričaja koji denominiraju „drhtanje“ i „bijeg“. U spomenutim ulomcima očitovanje vjere i straha implicitnog čitatelja poprima etimološke odrednice odnosnih pojmova. Premda se Matejev implicitni čitatelj kreće na relaciji vjera - malovjernost, on nikada ne postaje nevjernik. Jednako tako, u mjeri u kojoj malovjernost prevladava, i strah je više djelatan, ali taj strah nikada trajno ne udaljuje učenika od njegova Učitelja. Napokon, ova studija pokazuje da je Matej tako oblikovao svoja izvješća kako bi omogućio što potpuniju i lakšu identifikaciju realnog i implicitnog čitatelja. Evanđelistov krajnji cilj je probuditi vjeru aktualnog čitatelja u djelotvornu prisutnost Uskrslog. Takva se vjera suprotstavlja strahu i bijegu od izazova antagonist., This paper examines three passages of Matthew’s Gospel, which give insight into the author’s understanding of the relationship between faith and fear: 8:23-27, 14:22-33 and 28:1-10. The study is based on reader-response criticism, and focuses on the rhetorical finality of the texts. A simple etymological analysis of the nouns “faith” and “fear” in both Greek and Hebrew shows that these words are in basic contradiction: while the former stands for terms that indicate something “reliable” and “steady”; the latter derives from expressions denoting “trembling” and “escape”. In the three pericopes, the manifestations of the implied reader’s faith and fear assume the attitudes of their etymological settings. Although Matthew’s implied reader moves between faith and little faith, he or she never becomes an unbeliever. Likewise, when little faith prevails, the implied reader’s fear increases, but that fear never permanently separates the disciple from his Master. Finally, this study shows that the three accounts are shaped in such a way as to facilitate the full identification of the actual reader with the implied reader. The ultimate rhetorical purpose of this narrative strategy is to awaken the actual reader’s faith to the presence of the Risen Lord. Such faith opposes his or her fear and the temptation to escape from hostile life-realities, while assuring a steadfastness in following Jesus Christ.

U članku se istražuje kakve je posljedice imala iznenadna promjena Pavlova života pred Damaskom na njegovu osobnu vjeru i što je to značilo za vjeru zajednica koje su nastale iz poganstva njegovim navještajem evanđelja. Kako je od biblijske vjere u jednoga i jedinoga Boga Izraelova došlo do vjere u Isusa Krista? Iz toga nužno proizlazi pitanje odnosa u Pavla vrlo naglašene kristologije i stvarne teologije. Nadalje, da bi se osvijetlio pojam i sadržaj vjere u Pavlovim poslanicama, potrebno je usredotočiti se na odnos obraćenja i vjere te evanđelja i vjere. Isto tako je važno odrediti pravo značenje Pavlove specifične teme opravdanja po vjeri jer o tome ovisi integracija njegovih kršćanskih zajednica poganskog podrijetla u povijest spasenja. Predmet zanimanja članka je također i ostvarenje vjere u svakodnevici života, odnosno kršćanska etika, kao i buduća dimenzija ili odnos vjere i nade., This article explores the consequences which the sudden change in Paul’s life until Damascus had on his personal faith and what it meant for the faith of communities that emerged from paganism based on his proclamation of the Gospel. The article also explores how the biblical faith in the one and only God of Israel became faith in Jesus Christ. From this necessarily follows the question of the relationship

Ovaj rad analizira imenicu „vjera“ i glagol „vjerovati“ u Djelima apostolskim. Prvi put imenica dolazi u kontekstu govora o čudu ozdravljenja u Dj 3,16, što je onda identično Pavlovu čudu u Ikoniju (usp.: Dj 14,8-10). Čuda čine osobe pune vjere. Ima ih koji vjerom prihvaćaju navjestitelje koji čine i čuda, ali nailazimo i na njihove progonitelje. Glagol vjerovati nam pokazuje pretpostavke vjere, zatim tko su oni koji su povjerovali i u koga ili što su povjerovali, te koje su sve posljedice njihova vjerovanja. Vjernici su svi ljudi koji su prihvatili navještaj o Isusu Kristu i koji žive kao spašenici u zajednici, Crkvi. To je ostvarenje Božjeg plana spasenja i Njegova kraljevstva koje su naviještala Pisma., Acts of the Apostles. The noun “faith” appears for the first time in the context of a healing miracle – Acts 3:16 – identical to St. Paul’s miracle at Iconium (see Acts 14:8- 10). Miracles are wrought by people filled with faith. There are persons who by faith accept the message of the Gospel, who also do miracles, but there are also persons who persecute them. The verb “to believe” shows us not only the assumptions of faith, but also identifies who the people who believe were, who or what they believe in, and what the consequences of their beliefs are. “Believers” are all people who have accepted the message of Jesus Christ and lived as “saved souls” in the community – the Church. This is the realization of God’s plan of salvation and of His Kingdom, as announced by the Scriptures.

Prilog o vjeri u knjizi Joninoj treba vidjeti u kontekstu Godine vjere koju je Papa Benedikt XVI. proglasio 11. listopada 2012. i koja traje sve do 24. studenoga 2013. Govoreći o knjizi Joninoj, treba reći da ona nije tipična proročka knjiga, nego bi više pripadala pripovijestima. Nemamo poziva proroka, nemamo velikih prorokovih akcija. Riječ Gospodnja dolazi Joni dva puta, prvi puta on se ne odaziva, nego pokušava pobjeći od Boga, izbjeći izvršenje Božjeg naloga. Tek drugi puta Jona shvaća poziv ozbiljno, odlazi u Ninivu, propovijeda Ninivljanima i oni, ne pitajući mnogo i ne ispitujući Jonu tko je i odakle je, povjerovaše njegovoj riječi i promijeniše stil života, obratiše se od svojih zlih djela. Glagol aman (hifil), pojavljuje se jedan jedini puta u tekstu knjige Jonine, i to Jon 3,5, a označava u našem kontekstu radikalni zaokret u životu Ninivljana. Zahvaljujući njihovoj vjeri, Jahve ih je poštedio od sigurne propasti. Ta se činjenica ne sviđa Joni koji protestira i čini se kako bi više volio propast nego obraćenje Ninive. Tako ovaj cijeli spis, koji ima svega 48 redaka, možemo shvatiti i kao pripovijest o tvrdokornom, neposlušnom proroku, koji je Hebrej, ali ima lošije vjerničke karakteristike od Ninivljana, koji su istina nežidovi, ali se na prorokovu riječ obraćaju i pokoravaju se volji Božjoj. Jahve je milosrdni Bog koji se brine o svim narodima i o svim živim bićima., This article about faith in the Book of Jonah should be seen in the context of the Year of the Faith, which was proclaimed by Pope Benedict XVI on October 11, 2012 and which lasted until November 24, 2013. Regarding the Book of Jonah, it should be noted that this is not a typical prophetic book, but belongs more to the narrative books of the Bible. There is no call to prophecy and no major prophetic action. The Word of the Lord comes twice to Jonah: the first time he does not respond, trying instead to run away from God and to avoid carrying out His commands. Only on the second occasion does Jonah respond to the call seriously: he goes to Nineveh and preaches to the people of Nineveh. Without challenging Jonah or demanding to know who he is or where he is from, the people believe his words and change their way of living, repenting their evil conduct. The verb aman (hiphil) appears only once in the Book of Jonah, in Jon 3:5, and in the context it may be taken to mean a radical change in the way of life of the people of Nineveh. Thanks to their faith, the Lord spares them from certain disaster. Jonah is not happy with this and he protests; and it seems that he would prefer the people of Nineveh to suffer disaster rather than to be converted. As such, the whole book, which has only 48 verses, can be understood as the story of an intolerant, disobedient prophet who is a Hebrew but whose religious characteristics are inferior to those of the people of Nineveh, who are non-Jews but who repent, at the word of the prophet, and obey the will of God. The Lord is a merciful God who takes care of all peoples and of all living beings

U ovom izlaganju autor pokušava aktualizirati tekstove Br 14,11; 20,12 u kontekstu slavlja Godine vjere koju je 11. listopada 2012. otvorio papa Benedikt XVI. Promatrajući navedene tekstove u njihovu biblijskom kontekstu, može se uloga Mojsija i njegova brata Arona, kao pastira koji vode narod kroz pustinju, usporediti s ulogom Crkve u svijetu. Pri tome se pak ovdje posebno ističe činjenica da, kao što Mojsije i Aron nisu uveli narod u obećanu zemlju, nego je to učinio Jošua, tako ni Crkva sa svojim pastirima ne dovršava sama svoje poslanje vođenja ljudi u zajedništvo s Bogom, nego to čini Isus Krist koji jedini daje život u punini. No, time poslanje Crkve u svijetu ne treba gledati kao nešto ograničeno ili zatvoreno, nego kao uvijek otvorena vrata vjere., In this brief account the author attempts to make an actualization of the biblical texts Num 14:11; 20:12 in the context of the Year of Faith, launched on October 11, 2012 by Pope Benedict XVI. By observing these texts in their biblical context it is possible to make a parallel between, on the one side, the role of Moses and his brother Aaron in the desert, and, on the other, the role of the Church in the world. Specifically, just as Moses and Aaron did not complete their mission of leading the people into the Promised Land, so the Church alone does not complete its mission of bringing the people into communion with God. It was not Moses and Aaron who brought the people into the Promised Land, but Joshua: in the same way, the one who finally brings the people into communion with God is not the Church or her pastors, but Jesus Christ, who alone brings abundant life. However, the mission of the Church is not to be considered as something limited and closed because of this. On the contrary, the mission of the Church is to keep the door of faith always open

Dok je nauk o sveopćoj „ispraznosti“ života „pod suncem“ pribavio Propovjedniku nazive pesimista i skeptika među biblijskim piscima, njegov govor o Bogu koji šuti, koji je dalek i nedostižan i čije djelovanje u svijetu čovjek ne može do kraja dokučiti, doveo je do toga da ga pojedini egzegeti smatraju čovjekom koji proživljava krizu vjere, agnostikom ili čak ateistom. No pažljivo čitanje njegove knjige pokazuje suprotno: Propovjednik je mudrac „koji živi od svoje vjere“ (usp.: Hab 2,4a). Njegova se vjera prvenstveno očituje u stavu „bogobojaznosti“ (3,14; 5,6; 7,18; 8,12-13) koji se, kako potvrđuju i tekstovi o Božjem sudu (3,17; 8,5-6; 11,9), sastoji u strahopoštovanju prema dalekom i nedostižnom Bogu te poniznom prihvaćanju Njegova nedokučiva djelovanja. No k tome, s druge strane, Propovjednikova vjera uključuje i „radost“, odnosno prepoznavanje i življenje radosti koju Bog čovjeku daruje u svakodnevici njegova ispraznog života i koja predstavlja konkretni znak Njegove blizine, brige i naklonosti (2,24; 3,12- 13.22; 5,17; 8,15; 9,7-9; 11,8-9). Vjera Propovjednikova opstaje tako između dviju krajnosti: između vjere u Boga koji je istodobno dalek i nespoznatljiv te opipljivo blizak. I upravo takva vjera – koja uključuje „bogobojazno“ strahopoštovanje prema Bogu, ali i življenje „radosti“ – omogućuje Propovjedniku nadvladati „ispraznost“ koju otkriva „pod suncem“., Qoheleth, widely acknowledged as a pessimist and sceptic among biblical writers because of his doctrine of universal futility and the vanity of life “under the sun”, is also considered, by some exegetes, as a man who experiences a crisis of faith, an agnostic or even an atheist, because of his image of God as silent, distant and elusive, a 355 figure whose actions in the world man perceives but cannot understand. However, a careful reading of his book shows that Qoheleth is actually a wise man “who lives by his faith” (Hab 2:4a). This is primarily reflected in the attitude of “fear of God” (3:14; 5:6; 7:18; 8:12-13) that includes respect for God and acceptance of his incomprehensible action; it is confirmed by texts on “God’s judgment” (3:17; 8:5-6; 11:9) in which Qoheleth believes, although the timing and criteria remain a mystery. But more significantly, Qoheleth’s faith is reflected in the texts about “joy” (2:24; 3:12- 13,22; 5:17; 8:15; 9:7-9; 11:8-9), which imply that God, even though ultimately inscrutable, reveals his presence to and his care for man in the small, everyday joys he bestows on him during his short and futile life. Qoheleth’s faith thus persists between two extremes: faith in a God who is permanently distant and unknowable and at the same time is palpably close every day. Qoheleth’s response to this image of God is, on the one hand, “fear”, and on the other, “joy” – and it is precisely this response that allows him to overcome the “vanity” that he perceives “under the sun”.

Tekst knjige Izlaska (šemôt) nastao je kao izraz vjere u Boga objave na Sinaju. Narativna građa složena je u JEDP predaji na temelju stare sinajske predaje u većim cjelinama. U cjelini svi su redaktori više izražavali teološki vid događaja negoli povijesnost oslobođenja. Knjiga je povijesni credo Izraela u Jahvu otkupitelja (Jahve go ͗ēl) i Boga Saveza (Jahve habberît). Vjera Mojsija i naroda u tekstu se izražava glagolskim, hifilnim izričajima pojmom ͗āman (vjerovati, uzročiti vjerovanje [8x]) i drugim pojmovima koji ukazuju na doživljaj Jahve, Boga objave, kojemu se može vjerovati. Vjera ( ͗emûnah) je čin povjerenja, sigurnog oslonca na Boga koji se kao svemoćni i prisutni objavljuje. Njemu se vjeruje jer je vjeran i istiniti Bog. Objavio je svoju narav / identitet u imenu JHVH kao Bog otaca koji ispunja obećano oslobođenje. Mojsije je prvi koji proživljava put do sigurne i nepokolebljive vjere u dijalogu s Bogom koji mu je na Sinaju objavio svoj identitet, JHVH - Prisutni. Svoj kredibilitet vjere Mojsije svjedoči narodu po riječi i znamenjima kojima ga je Bog obdario da mu narod zauvijek vjeruje (19,9). Mojsijeva vjera bila je nužna za rast naroda do vjere u Boga objave, Jahvu. To je Mojsije nepokolebljivo zasvjedočio u prolazu kroz more Jam Sûf / LXX - Crveno more, pred narodom koji se našao pred konačnim izborom Jahve za svojega Boga (14,13.31). U događaju izlaska Jahve je doživljen kao Bog živi, stvoritelj, osloboditelj, prisutni, djelatni Bog, spasitelj naroda koji je povjerovao Njemu i njegovu sluzi Mojsiju. U događaju Saveza jahvistički pisac opisao je Jahvu kao vjernog, milosrdnog i prisutnog Boga u životu naroda na putu. Druge predaje (E) istaknule su vjeru u tajanstvenog Boga, svemoćnog, prisutnog u znamenjima i događajima povijesti, a deuteronomistički Boga prisutnog i djelatnog u događajima, svojim riječima, Dekalogu i Zakonima, a konačni redaktor svećeničke predaje kao svetog Boga i uvijek djelatnog u slavljima blagdana subote, Pashe i svetištu. Cijeli događaj izlaska jest zikkārôn – spomen-čin – ili čin ispovijesti vjere Izraela u Jahvu Boga, živoga, prisutnoga, svemoćnoga, stvoritelja i osloboditelja iz egipatskog sužanjstva. U događajima se kroz slavlja blagdana, napose Pashe, ponazočuju i navješćuju Jahvine riječi i djela kojima Izrael vjerom svjedoči da je Jahvin izabrani narod., The Book of Exodus (Šemôt) was written as an expression of the faith in God revealed at Sinai. Its narrative material was shaped in the traditions of JEDP based on larger units of ancient Sinai tradition. Taken as a whole, all the redactors tended to express a more theological aspect of a given event rather than the historicity of redemption. Exodus is the historical Creed of Israel in Jahveh the Redeemer (Jahveh go ͗ēl) and Covenant God (Jahveh habberît). The faith of Moses and his people is expressed in the hiphil form of the verb ͗āman / to believe, to cause believing (eight times) and other concepts that point to an experience of Jahveh, the God of revelation who may be trusted. Faith is an act of trust, a safe relying on God revealing himself as omnipotent and present. Individuals and the believing community trust him as the faithful and true God of the fathers who keeps his promise of libert y. Moses was the first to experience the path to safe and unshakable faith in his dialogue with God, who revealed himself at Sinai. He gave witness to his faith before his people in word and signs, through which he was confirmed by God so that the people could trust him (19:9). Moses’ faith was necessary so that his people could grow and follow a path toward faith in God who had revealed himself to them. Moses witnessed this unshakably as he passed through the Sea of Reed (Jam sûf / Red Sea in the LXX) in front of the people, who were facing the final selection of Jahveh as their God (14:13.31). In this event Jahveh was depicted as God of creation and liberation, as savior of a people that trusted him and his servant Moses. In the event of the Covenant making, the Jahvist author described Jahveh as a faithful and merciful God who is present in the life of his journeying people. Other traditions (E) stressed belief in a mysterious God who is present and active in signs and events in history, while the Deuteronomist authors presented God as being present and active in events through his words, contained in the Decalogue and other laws, and the final redactor of the priestly tradition described God as holy and always active in celebration of the Sabbath and the Passover feast in the temple. The whole event of exodus is depicted as a zikkārôn, an act and profession of Israel’s faith in Jahveh, the living, omnipotent, creator and deliverer from slavery in Egypt. In the liturgical celebration of feasts, Jahveh’s words and actions are proclaimed and made present. In these celebrations, Israel manifests her faith that she constitutes God’s chosen people.

U apostolskom pismu kojim proglašava Godinu vjere papa Benedikt XVI. govori o potrebi obnove Crkve, novoj evangelizaciji same Crkve, koja polazi prvenstveno od samih vjernika a sastoji se u autentičnom življenju vjere. Stranice koje slijede predstavljaju razmišljanje o tom Papinu pozivu pokušavajući dati bilo okvir unutar kojega smjestiti taj poziv, bilo granice preko kojih prelaziti da bi ga se živjelo. Zapravo, kako živjeti Godinu vjere, točnije, u čemu se to življenje sastoji, jest ono što se pokušava prikazati ovim člankom. Iz prikaza proizlazi da proporcionalno kvaliteti vjere raste i kvaliteta života. Vjera ispravno shvaćena i osobno življenja omogućuje kvalitetniji odnos prema sebi, drugome, onomu što nas okružuje. Ali, vjera nije deklarativno i mehaničko ispovijedanje, sentimentalizam ili jednostavni osjećaj pripadnosti. Vjera je čin osobnog ispovijedanja, pouzdanja, pristanka i prenošenja Istine koju se kroz naviještanje usvojilo. Vjera je življeno svakodnevno obraćenje, čin poslušnosti i odgovornosti, a takva čina nema bez dobrih djela i djela ljubavi kojima svijet postaje boljim mjestom i kvalitetnijim životnim prostornom., In his Apostolic Letter announcing the Year of the Faith, Pope Benedict XVI identified the need for renewal in the Church and spoke of a new evangelization that begins with believers themselves and consists of an authentic living of the faith. This article reflects on the Pope’s letter, offering a framework for authentic living and pointing to the boundaries that have to be crossed in order to fulfill that mission. The question is how to live the Year of the Faith, or, to be more precise, what such living means. The article shows that the quality of faith grows proportionally to the quality of life. Faith, when it is properly understood and when it is lived personally, helps us to relate in a better way to ourselves, to others and to the things around us. But faith is not declarative; it is not a mechanical profession; it is not sentimental or simply a feeling of belonging. Faith is an act of personal profession, of personal reliance, of consent and of transmission of Truth; Truth which the individual has accepted through evangelization. Faith is “life-based”, everyday repentance; it is an act of obedience and responsibility. And such acts are impossible without good deeds, without deeds of love through which the world becomes a better place in which to live.

U ovom članku, koji je rezultat predavanja na biblijskom simpoziju u Sarajevu, autor analizira jedan vrlo težak biblijski tekst, to jest Post 15, odnosno još točnije 15,6. Najprije, na početku svojeg rada autor iznosi bogatu (dakako nepotpunu zbog ograničena vremena i prostora) brojnu literaturu o tom biblijskom tekstu. Potom pregledno istražuje povijest istraživanja tog istog teksta – osobito u odnosu na Post 15,5 koji je vrlo važan za biblijsku povijest Starog i Novog zavjeta – od Julijusa Wellhausena pa do novijih egzegeta. Iz tog pregleda vidi se različitost pristupa tekstu i zaključaka. Međutim, većina se slaže u tome da je Post 15,1-5 elohističkog izvora a 15,7-22 jahvističkog izvora s mnogim redaktorskim dodacima i ispravcima kroz Stari zavjet. Tekst Post 15,6 bio bi napisan ili svakako redigiran sredinom VII. stoljeća pr. Kr. (utjecaj deuteronomske predaje). Istraživači se isto tako slažu da tekst nije povijesna pripovijest u strogom smislu, nego je prije neka zbirka spasenjskih proročanstava koju je sastavio biblijski pisac ili redaktor da aktualizira Abrahamov lik u starozavjetnoj biblijskoj predaji. Autor u nastavku istražuje povijest tog teksta unutar biblijskih predaja te ukazuje na eventualno vrijeme u kojem je tekst mogao nastati. Zatim pokazuje strukturu teksta Post 15 koja je vrlo kompaktna. Prikazujući strukturu teksta, pokazuje da je Post 15,6 vrhunac tog poglavlja i ujedno redak koji spaja poput kopče prvi s drugim dijelom. Upravo zato autor podrobnije istražuje Post 15,6 „i povjerova Abram Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost“. Središnji dio radnje zauzima semantička analiza rečenice „I povjerova Abram Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost“, hebrejski: „Vĕhe ͗ĕmin baJHVH vajjaḥšebehā lô cĕḏāqāh“ (Post 15,6). Autor istražuje filološko značenje hebrejskog glagola he ͗ĕmin, zatim glagola ḥāšaḇ te biblijskog pojma cĕdāqāh.1 Iz analize teksta autor zaključuje na biblijsko-teološko značenje tog retka. Na kraju autor u sintezi izlaže o vjeri u Starom zavjetu., In this paper, produced following the author’s participation in the biblical symposium organized by Croat biblical scholars in Sarajevo on the 14 and 15 December 2012, the author analyzes the intriguing and extremely challenging biblical text Genesis 15 (specifically, Gen 15:6). The author begins by reviewing the rich and abundant literature dealing with this text. He goes on to analyze the ways in which different authors have approached Genesis 15 in the last hundred years, from Julius Wellhausen to Norbert Lohfink, examining their conclusions. In this way he highlights the differences in approaches to the text and the different conclusions reached. However, there is broad consensus among the researchers that the first part of the text (Gen 15: 1-5) belongs to the Elohist and the second part (Gen 15:7-22) to the Jahvist tradition, with some editing additions, corrections and omissions relating to the source tradition. Genesis 15 was probably written, or at least edited, in the middle of the seventh century BC. The researchers agree that the text does not constitute a historical narration, in the strict sense, but is more probably a prophetic collection of salvation oracles. Using these salvation oracles the inspired author or the redactor emphasizes the exemplar figure of Abraham in the tradition of the Old Testament. The author proceeds to analyze the history of the text in light of biblical traditions and examines its place in these traditions. He then shows the compact and precise nature of the text’s structure: 15:1-5 → 15:6 ← 15:7-22, where 15:6 has the central place and the role of connecting the two parts in one literal unity. In the main analysis, the author looks in depth at the sentence “Vĕhe ͗ĕmin baJHVH vayyaḥšĕbehā lô tsĕḏāqāh”, translated as “Abram put his faith in Yahweh, and he credited it to him as righteousness”. As this sentence is a central element in the whole of Genesis 15, the author analyzes it as extensively as space allows. From the semantic perspective, he analyzes the Hebrew terms he ͗ĕmin, ḥāšaḇ and tsĕḏāqāh. The first Hebrew word he ͗ĕmin is the hiphil form of ͗aman and means to believe, to put one’s faith in someone. Abram became steadfast in Yahweh. This is the first time that the word he ͗ĕmin appears in the Bible. The second part of this verse records Yahweh’s response to Abram’s exercise of faith: he credited it (wayyaḥšĕbehā) to him as righteousness. The author analyzes the verbs ḥāšaḇ and tsĕḏāqāh and explains the meaning of ḥāšaḇ and tsĕḏāqāh. At the end of the paper the author explores the meaning of faith and justice in the framework of the Old Testament.

Sadržaj je ovoga članka u potpunosti određen njegovim naslovom "Mogućnost i nužnost korektne informacije o drugima i vjernosti vlastitu uvjerenju". Autor stoga u prvom dijelu članka analizira mogućnost objektivne spoznaje drugoga, kao preduvjeta mogućnosti korektne informacije o njemu, polazeći pritom od filozofske i teološke antropologije, kao i od socijalne psihologije. Iako spoznaje do kojih u toj analizi dolazi nisu optimističke, filozofska antropologija upućuje na razne varijante otuđenosti, kao konstitutivne elemente ljudskoga bića i bitka, teološka antropologija ukazuje na "mysterium iniquitatis", a socijalna psihologija na "grijeh struktura", mogućnost proboja prema opredjeljenju za dobro ipak postoji. Zahvaljujući toj mogućnosti, autor u drugom dijelu obrađuje nužnost korektne informacije o drugom obrazlažući je etičkim, vjerskim i političkim razlogom. Prva dva razloga, iako polaze s različitih polazišta, konvergiraju u ljudskim pravima iza kojih se krije dostojanstvo ljudske osobe koje je, za teologiju, utemeljeno u stvaranju čovjeka na Božju sliku i u otkupljenju. U trećem pak dijelu autor obrađuje mogućnost ustrajavanja u vlastitom uvjerenju za koje se drži da ga korektnost informacije o drugima ugrožava. On tu razlikuje tri razine ili vrste uvjerenja: stručnu, ideološku i vjersku, pri čemu samo u ovoj vjerskoj nalazi razloge trajnosti i nepokolebivosti, dočim stručno i ideologijsko uvjerenje nisu takve naravi da bi mogli (stručno) biti konstanta, ili pak da bi to smjeli biti (ideologija).