Search

Liturgijska godina počinje s došašćem što je i logično, jer u Crkvi, zapravo, sve započinje Kristovim dolaskom.

Prvi dokument Drugoga vatikanskog koncila, Konstitucija o svetoj liturgiji, Sacrosanctum concilium, postavlja temeljne principe obnove liturgije. Iako temi pučke pobožnosti posvećuje izričito samo jedan broj (SC 13), cijeli će tijek Koncila biti poticaj da vrlo brzo nakon samoga Koncila započne premišljanje o aktualnim temama u Crkvi koje je potrebno razjasniti te o njima i dati jasne smjernice. Jedna je od tih tema i pučka pobožnost, ili samo pobožnost koja ima različite izričaje koji su kroz povijest nerijetko bili čak i praznovjerni. Osvrnut ćemo se stoga na razdoblje 1970.– 80.; kronološko desetljeće praktično nakon Koncila, u kojemu se pojavljuju prva razmišljanja o tematici pučke pobožnosti u svjetlu perspektiva što ju je propisao cjelokupni Koncil, a ne samo Konstitucija o liturgiji. Kao jedan od manje ili više izravnih plodova razvoja misli o pučkoj pobožnosti, a time i plod Koncila, jest Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji (2002.) čije su temeljne postavke uzete u obzir u osvrtu na razmišljanja o tematici pučke pobožnosti iz 70-ih godina prošloga stoljeća., The first document of the Second Vatican Council, Constitution on the Sacred Liturgy Sacrosanctum Concilium, sets out the basic principles of renewal of the liturgy. Although only one number (SC 13) is dedicated to the subject of popular piety, the entire course of the Council will be an incentive to start thinking, very soon after the Council, about the current issues in the Church that need to be explained and given a clear set of guidelines. One of these issues is popular devotions or just devotions that have different expressions and throughout history were often even superstitious. We will look at the period between 1970 and 1780; chronologically the decade after the Council, in which the first thoughts on the subject of popular piety appear in the light of the perspectives prescribed by the entire Council, not only by the Constitution on the Sacred Liturgy. One of the more or less immediate fruits of the developing thoughts on popular piety, and by this of the Council, is Directory on Popular Piety and the Liturgy (2002) the basic tenets of which were taken into account in the reference to the issue of popular piety of the 70’ of the last century. more...

Saborski dokument, dekret ‘Orientalium Ecclesiarum’ br.5. ističe veliku važnost povijesti, predaja i crkvenih ustanova koje su nastale na Istoku, i koje su davale poseban pečat prvotnoj Crkvi i Crkvi Kristovoj prvog tisućljeća. Jedan od tih bitnih vidova života jedne, jedinstvene Crkve jest monaštvo. Sam papa Ivan Pavao II., u apostolskom pismu ‘Orientale lumen’ (od 2.05.1995.) naglašava da monaštvo na Istoku nije neko izvanredno stanje pojedine kategorije, staleža i skupine vjernika, nego je ono kao “odnosna točka svih krštenih, u mjeri darova koje Gospodin nudi svakome i pojavljuje se kao simbolična sinteza kršćanstva”(br.9.). Upravo iz te perspektive – sinteze cjelokupnog kršćanstva, može se vidjeti i važnost monaštva, redovništva i udruga posvećenog života za Crkvu, posebice za ekumenizam i ekumensko gibanje danas. Na putu do željenog jedinstva potrebno je naglašavati, produbljivati i istraživati ono što nam je svima zajedničko, što je zajednička baština. Monaštvo je jedan vid te zajedničke baštine. Drugi vatikanski sabor naglašava da će se razjedinjeni kršćani sve više međusobno približavati, što svaka zajednica i Crkva, bude obnovom i trajnim obraćenjem sve bliža Kristu. I monaštvo, kao istinski put nasljedovanja Krista, te potpunog predanja Bogu, jest istinski znak i uzor zajedništva, te, kao takvo, može biti poticaj i snažno usmjerenje u radu oko jedinstva Kristove Crkve. Monaštvo i redovništvo, te udruge posvećenog života danas, mogu djelotvornije očitovati to prvotno jedinstvo, te pospješiti hod cjelokupne zajednice Kristovih vjernika na mukotrpnom putu do jedinstva Kristovih učenika, za koje je On sam molio nebeskog Oca, u predvečerje svoje muke: “… da svi budu jedno, da svijet uzvjeruje da si me ti poslao!”(Iv 17,21.)., Monastic life and monastic movements have their evangelical foundation and inspiration. It is an ascetic movement inside the original Church that emerges, grows and develops at the beginning, middle and the end of the 4’th century, and particularly of the 5’th century. It develops in different parts of Christian world, of which the most important are Egypt, Palestine, Syria and Cappadocia in the East, and Italy and Gaul in the West. Generally, it grows into two basic directions: the eremite, or anachoretic, i.e. the one that emphasizes and demands a more solitary, desertlife, or more indipendent way of life, where individuals or small groups of people follow a model, an example of famous teachers and founders of particular ways of life, spending their lives in prayer, ascetism, selfsacrifice, meditation and study of Holy Scripture. The other direction is the coenobitic, i.e. life in community, shared life, in a well organized group of monks, friars, where they practice ascetism, prayer, work, study and an overall action, following the rule, principles and regulations, making growing efforts to improve them. They live together in a harmoniously regulated environment, in a «lavra», monastery, abbey, or a group of monasteries and settlements («skits»). The fathers and founders of monasticism in the East were: St. Anthony (around +356), St. Pachomius (+345-346), St. Maccarius(+390), St. Basilius the Great(+379), Aevagrius Pontic (+399), and many others,while in the West ascetism and communal life were practiced by St Augustine himself (+430), by St. John Cassian (around +430), by St Jerome (who founded the monasteries of the Western Christians in Betlehem, in Palestine,(+430), St Martin of Tour (who founded a monastery in Marmoutier in 372 (+397), and also Rufinus, while particularly important was St Benedictus from Nursia (543), the founder of the Order and the author of the Benedictine Rule. Of course, there are many others who contributed to the development of monasticism and evangelical way of life. Owing to various Rules and regulations, the documents and writings of the « fathers» of monasticism and ascetic life, as well as to the biographies of some saints and founders that were spreading around and, in that way, becoming a mutual heritage of Christianity and all of the local Churches, there was an interrelation and mutual permeation between the eastern and western monasticism and ascetism. In this way, spirituality and liturgical life deepened and various forms of life, activities, as well as the testimonies of particular Churches developed. Therefore, every deeper and reciprocal study of the common heritage, especially of that ascetic and monastic heritage, every returning to the »origins«, contributes and can contribute to ecumenism itself as well as to the ecumenical movement, which has become »the sign of the times« and which is an inescapable demand on contemporary Christianity. And all is directed, i.e. should be directed toward the common labour on establishing the unity of one unique Christ’s Church, and to realize and put into practice, as soon and as evident as possible, the prayer of Christ before the passion: «May they all be one, Father, may they be one in us, as you are in me and I am in you, so that the world may believe it was you who sent me!« (John 21,17). And that more active inclusion of monks, friars, monastic associations and Orders, whether they be from East or West, can contribute a lot to getting to know each other; it can bring closer and appropriate the mutual original heritage of the original Church, which unites and obliges us. Because, the aspects of monastic life, which tend to contemplation, prayer, and caring for liturgy, as well as to work, evangelisation and commitment to the Church missionary activities, show a vast wealth and spiritual heritage in diversity. Exploring and cherishing of these specific aspects contribute to both ecumenical rapprochement and work on the unity and togetherness of all Christian Churches. more...

Svaka je nedjelja bogoštovni spomendan Kristova uskrsnuća. Utemeljena ne na zapovijedi, već na samoj činjenici Uskrsnuća.

Vatikanski je sabor na kraju 2. zasjedanja prihvatio opširan dokumenat u vezi s obnovom liturgije. Prvi je korak učinjen uvođenjem materinskog jezika za poslanicu i evanđelje.

Mnogi misle da benediktinci imamo posebnu liturgiju. Za franjevce je poznato da su se od početka služili Misalom i časoslovom rimske Kurije. Dominikanci su nastali u južnoj Francuskoj pa imaju osobitost galikanske liturgije, koja je opet zadržala dosta istočnih prvina, jer je južna Galija misionirana s istoka. more...

Mjesec svibanj Marijin je mjesec. Mjesec je svibanj marijanski mjesec. To je za kršćansko srce postalo činjenicom gotovo jednako sigurnom kao što je činjenica, da kršćansko katoličko srce štuje Mariju. Od prvih je početaka bila to pučka pobožnost i ona je ostala pučkom pobožnošću. more...

Općenito je pravilo u svrhunaravnom redu: što je netko na zemlji bio bliži Bogu, to će mu biti bliži i u nebu, a prema toj blizini se određuje i naša pobožnost i naše štovanje Božjih ugodnika. Samo Presvetom Trojstvu i božanskom Spasitelju dugujemo kult, to jest religiozno štovanje, klanjanja i kult latrije. Svim svecima i anđelima kult dulje. Već je često puta isticano da se pobožnost prema svetom Josipu i njegov kult malo pomalo i kasno javljaju u Crkvi. more...

Iz preobilja svoje milosti Gospod nudi u prvom redu svećeniku preko svete liturgije najbolji dio. Blago svećeniku koji svaki dan u Sv. Misi i časoslovu crpi to blago.

Za vrijeme takvih misija misionari vjernike poučavaju ne samo o povijesti štovanja Srca Isusova već i o obavezama koje iz njega proizlaze, osobito o temeljnoj obavezi vjere koja mora prožimati čitav ljudski život kršćanina, zatim o obvezi pružanja naknade za ljudske grijehe, o dužnosti čuvanja milosnog života u duši izbjegavanjem svakoga teškoga grijeha, o dužnosti razvijanja toga života... more...

Već sam davno osjetio potrebu, da posjetim jednog svećenika. Ne da ga poučim, već da od njega nešto naučim. Svi su mi redom o njemu govorili najljepše stvari. I konačno je pala odluka. Kad sam saznao, da je sa svojim motorom doživio jednu nezgodu i da mora ležati. more...