Search

U prošlom broju je bilo riječi o razvoju kršćanske umjetnosti od njezinih početaka pa do kraja srednjeg vijeka, a u nastavku teksta vidjet će se njezin doprinos razvoju kršćanstva od renesanse do dvadesetog stoljeća. Na promjene u umjetničkom izrazu odsad će utjecati ponovno otkriće i prevrednovanje antike (renesansa), razni svjetonazorski pomaci (manirizam), dok će za razvoj barokne umjetnosti od velike važnosti biti Tridentinski koncil (1545.-1563.) koji je, između ostaloga, stvorio i novu ikonografiju. Za visoku renesansu i barok glavni je umjetnički zadatak bio Rim kojega je trebalo učiniti najljepšim gradom kršćanskoga svijeta, a na tom projektu radili su najveći majstori toga doba. Nakon baroka slijedi klasicizam, pa historicizam koji se u oblikovanju novoga i restauraciji staroga naročito povodio za umjetničkim oblicima minulih stilova i, na kraju, dvadeseto stoljeće iz čijih glavnih umjetničkih tokova crkvena umjetnost često biva potisnuta na marginu. Razvoj pak nove estetike i funkcionalnosti sakralnog prostora uslijedio je nakon Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.), zahvaljujući novim liturgijskim potrebama do kojih je tada došlo.

Povijest kršćanske umjetnosti, od svojih najranijih manifestacija pa do kraja srednjeg vijeka, obuhvaća vremenski raspon od više od tisuću godina, a od stilova izmjenjuju se ranokršćanska i bizantska umjetnost, zatim ranosrednjovjekovna ili predromanička, te romanička i gotička umjetnost. U svakoj od njih nastoji se likovnim jezikom, koji u sebi uključuje i govor simbola, vizualizirati bitne sadržaje kršćanske vjere, pri čemu se uvijek poštuju strogo određeni ikonografski obrasci i liturgijske potrebe. U procesu razvoja kršćanske umjetnosti, koji u morfološkom smislu na svom početku uključuje i neke zatečene predloške poganske antike koji potom u svom umjetničkom i značenjskom aspektu doživljuju radikalnu preobrazbu, potrebno je respektirati i njegovu teološko-filozofsku potku. Tu je i nezaobilazni prinos raznih crkvenih redova koji su, birajući najbolje graditelje, kipare i slikare, u duhovnom i estetskom pogledu kroz cijelo srednjovjekovno razdoblje kršćanske Europe (doba vjere, smislenosti, čvrstog hijerarhijskog ustrojstva i oslonca na Božji i crkveni autoritet) neprestano darivali Bogu ono najljepše što su umjetnici mogli stvoriti i što Bogu jedino i pripada.