Search

Katolički karizmatski pokret ili Pokret obnove u Duhu Svetom jedan je od najraširenijih i danas duhovno-pastoralno najaktivnijih pokreta unutar Katoličke Crkve. U posljednjih nekoliko desetljeća, a osobito od vremena Drugog vatikanskog sabora naovamo, ovo je duhovno i pastoralno gibanje doživjelo različite faze vlastitog razvitka i konsolidiranja. Danas su jasno profilirani njegovi temeljni teološko- pastoralni okviri postojanja i djelovanja, kao i uporišna težišta aktivnosti pojedinaca i zajednica koje su vezane za ovo gibanje. U ovome radu sagledavaju se i razlučuju izazovi, tj. oni aspekti djelovanja ovog pokreta koji osobito u duhovnom i pastoralnom smislu predstavljaju poteškoće. Uz to, sagledavaju se i razlučuju i pozitivne strane, te perspektive djelovanja ovog pokreta preko kojih njegovi pripadnici obogaćuju ukupni život i djelovanje Crkve, a osobito djelo evangelizacije.

Stipe Nimac – Stephanie Klein, Metoda u praktičnoj teologiji, Ravnokotarski cvit, Lepuri, 2010., 222 str.

Ova je knjiga jedinstven koautorski projekt koji na hrvatskom govornom području na sasvim poseban način obogaćuje teološko-praktično mišljenje. Zamišljena je i realizirana kao specifičan spoj teološko-pastoralne teorije s pisano zapaženim odrednicama društveno-kulturne stvarnosti, a sve s ciljem unaprjeđenja pastoralne prakse u Crkvi samoj, ali i u odnosu prema društvu. U tome je pogledu sasvim razumljiv konkretni kontekst ovoga djela koji uključuje odnos teologije i empirije, središnje pitanje metode u praktičnoj teologiji, te individualizacije kao jednog specifičnog pitanja koje je razlučeno upravo u kontekstu prethodnih tema.

Projekt i metoda u pastoralnom djelovanju Crkve od ključnog su značenja za njegovo shvaćanje i konkretno ostvarivanje. S obzirom na pastoralnu teologiju kao vlastitu teološku disciplinu koja reflektira nad tim djelovanjem, ove su teme sastavnice njezinih napora i u epistemološkom, ali i u smislu direktnog odnosa prema praksi vjere, sve do promišljanja najkonkretnijih oblika aktualizacije njezinog formalnog objekta proučavanja. Tako se ove dvije sastavnice pokazuju istinski nezaobilaznim unutarnjim sastavnicama proučavanja same discipline, ali i nezaobilaznim okvirima konkretnog ostvarivanja prakse vjere.

Iako po sebi iziskuju teološko-pastoralno razlikovanje i poštovanje zasebnih specifičnosti, inkulturacija vjere i pastoral kulture nužno zajednički upućuju i na neke prioritete djelovanja Crkve koju su vezani za obadva izdvojena područja. To je posebno aktualno u današnjoj složenoj društveno-kulturalnoj i pastoralnoj situaciji. Inkulturacija vjere, kao jedna od početnih i temeljnih aktivnosti Crkve u ovome pogledu predstavlja poticaj za daljnje pastoralno učvršćivanje i širenje uobličenih elemenata povezivanja vjere i kulture. Upravo to je trajna zadaća pastorala kulture kao specifičnog područja crkvenog angažmana. Kao temeljni prioritet u ovom pastoralnom području danas nameće se osuvremenjivanje i daljnje prilagođeno pozicioniranje njegovih modela u okvirima suvremenih kultura. Poseban naglasak pritom je važno postaviti na aktualizaciju prikladnih suvremenih modela djelovanja u odnosu na kulture i subkulture grada. U tome je pogledu danas poseban poticaj za razlučivanje ove teme projekt Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020. godine. Ovaj rad postavljen je u logiku teološko-pastoralnog razlučivanja ovdje izdvojenog prioriteta osuvremenjivanja modela pastorala kulture.

Katolički karizmatski pokret ili Pokret obnove u Duhu Svetom danas je vrlo razvijen i, osobito među mladim vjernicima, popularan oblik okupljanja radi zajedničkog ostvarivanja određenih segmenata duhovnog života. Katolička Crkva se prema ovom obliku okupljanja i djelovanja u posljednjim desetljećima često određivala, ali i korigirala i usmjeravala njegova očitovanja i načine djelovanja. Danas je to pokret općenito prihvaćen i podržan. No, kao i svaki drugi oblik okupljanja s ciljem duhovno- vjerskog rasta i napretka osoba i zajednica, ni ovaj oblik nije pošteđen različitih opasnosti i zastranjenja. Stoga je za pastoralno djelovanje izuzetno važno na teološko-pastoralni prosudbeni način odrediti i prepoznati vlastitosti i izvorišta ovog pokreta danas. Upravo je to cilj ovog rada. Te vlastitosti i ta izvorišta sagledavaju se na temelju povijesnih oznaka, te posebno na temelju odrednica učiteljstva Crkve. K tomu, ovo je sagledavanje obogaćeno i teološkim prilozima nekih istaknutijih teologa.

Živjeti znači putovati. Kršćanin je čovjek na putu. Naš ovozemaljski život predstavlja veliko putovanje prema konačnom ostvarenju u vječnom zajedništvu s Bogom. Stoga je kršćanska egzistencija bitno obilježena oznakama putovanja. Kršćanin putuje prema vječnoj domovini, ali ne na način nezainteresiranog promatrača, već na način zauzetog aktera zbivanja, aktera koji ulaže sve najbolje od sebe u Duhu Svetomu u pozitivnu promjenu ovoga svijeta budući da je to najbolja priprema za vječnost. No, i sam temeljni antropološki i sociološki aspekt ljudskog života po sebi je obilježen elementima putovanja i trajne mobilnosti. Čovjek kao takav često putuje i mijenja oblike i načine djelovanja. Putovanje je stoga, bilo da je riječ o poslovnim, turističkim, zdravstvenim ili nekim drugim oblicima, jedna od konstanti ljudskog života. U ovome radu primarno se zaustavljamo na teološko-pastoralnom razlučivanju elemenata pastoralnog djelovanja Crkve u odnosu na hodočašće kao tipično vjersko putovanje, te potom u odnosu na dvije forme turističkih kretanja od kojih je jedna bliže povezana s vjerskim motivima, a radi se o 'vjerskom turizmu', a druga predstavlja tipični izričaj turističkim putovanja, pa je stoga i obilježavamo izrazom 'turizam'.

Ovaj zbornik predstavlja vrijedan doprinos našoj teološkoj, a osobito teološko-pastoralnoj literaturi. Riječ je o djelu u kojemu se teološki proučavaju sakramenti u odnosu na obitelj kao izvorište društvenog i crkvenog života. Obitelj i sakramenti u kršćanskom su smislu nerazdvojne stvarnosti. Kršćanska je obitelj određena sakramentima i upućena na njih. Pozvana je u euharistiji, sakramentu nad sakramentima, pronaći istinsku snagu svoga življenja i poslanja. Praksa sakramenata je, u svojoj pojavnosti i u svome slavljeničkom aspektu, u mnogome određena dinamizmima i kvalitetom priprave ostvarivane u prvom redu u obiteljskom ozračju. Iz te perspektive postaje više razumljivom važnost obitelji za pastoral sakramenata.

Doprinos ove knjige razvitku i produbljivanju teološko-pastoralne misli u Hrvatskoj izuzetno je važan. Nekoliko je bitnih činjenica koje idu tome u prilog. Prije svega, knjiga je u cjelini posvećena, s jedne strane, statusu praktične teologije u znanstvenom kurikulumu teoloških disciplina, kao i pitanju same njezine znanstvenosti, njezinog objekta i metode, a s druge je strane u bitnome usmjerena na izčitavanje konkretne pastoralne situacije u Hrvatskoj danas, kao i na operativno pastoralno djelovanje u istoj situaciji. To se posebice vidi u drugom dijelu knjige u kojem su razvijene izuzetno vrijedne razradbe s obzirom na proces individualizacije i njegove posljedice s obzirom na pastoralno djelovanje Crkve, zatim posebice s obzirom na ulogu župne zajednice i na važnost pastorala kulture koji u našoj situaciji tek treba biti ostvarivan kao jedan od neodgodivih prioriteta.

Evangelizacija predstavlja nužni i neizostavni dio ukupnog crkvenog poslanja, a danas se prvotno promatra pod vidom nove evangelizacije. U ovome kratkom radu ne bavimo se njezinim proučavanjem u sebi, jer je to već dobro poznato i razrađeno područje. Želimo se ukratko posvetiti proučavanju značenja koje ona danas ima za Crkvu, te neodvojivo od toga proučavanju nekih njezinih važnih segmenata i izazova u svjetlu Biskupske sinode u Rimu 2012., kao i nadahnuća i poticaja pape Franje. Crkva je uvijek pozvana na obnavljanje modela evangelizacije i na traženje novih putova u njezinom ostvarivanju. U odnosu na obilje materijala koje je spomenuta biskupska sinoda u Rimu ponudila u svojim zaključcima, kao i tolikih nadahnutih riječi pape Franje o evangelizaciji danas, posvećujemo se ovdje određenim temama koje u našoj pastoralnoj praksi imaju posebno značenje i težinu.

Rad se bavi tematikom teološko-pastoralnog proučavanja poruka, propovijedi i govora riječkog nadbiskupa mons. dr. Ivana Devčića u proteklih 15 godina prigodom proslave sv. Vida, zaštitnika Rijeke.

Evangelizacija i inkulturacija su usko povezane teme. Ipak, njihovo značenje nosi zasebne oznake koje kao takve valja prepoznati i uvažavati. Kako bi bile pravilno vrednovane i kako bi se njihovi dinamizmi ostvarivali na ispravan način važno je jasno odrediti njihov suodnos. U ovome radu se iz teološko-pastoralne perspektive bavimo upravo time. K tomu, namjera nam je ukazati na važnost inkulturacije u odnosu na cjelovitu evangelizaciju. Sve to zaokruženo je govorom o nekim većim izazovima s obzirom na evangelizaciju i na inkulturaciju u hrvatskoj pastoralnoj i društvenoj stvarnosti danas.

Knjiga je posvećena proučavanju konkretnih načina pastoralnog djelovanja s umirućim osobama. K tomu, u njoj se obrađuju i pitanja kršćanskog pogleda na smrt, na odnos prema bolesti i patnji, ali i ispravan odnos prema tugovanju.

Apostolska pobudnica pape Franje Evangelii gaudium zasigurno je jedan od dokumenata koji će obilježiti pontifikat sadašnjega Pape, ali koji će obilježiti i razdoblje života Crkve u kojemu živimo i djelujemo. U tom dokumentu ogledaju se potrebe i izazovi Crkve danas. Ovaj dokument cjelokupno crkveno djelovanje promatra kroz prizmu evangelizacije. U njemu se izdvajaju sve bitne sastavnice crkvenoga života i djelovanja, sastavnice u odnosu na koje se daju jasne smjernice s obzirom na preobrazbu nekih dosadašnjih modela pastorala, kao i na suočavanje s izazovima i problemima koje se jasno prepoznaje i naziva pravim imenom. U ovom radu pokušavamo prepoznati bitne točke u kojima se ogleda aktualnost ovoga dokumenta s obzirom na situaciju u našoj domovinskoj Crkvi. Tematici prilazimo s namjerom teološko-pastoralnoga raspoznavanja konkretnoga pastorala u svjetlu smjernica ovoga dokumenta. Pritom upućujemo na one sastavnice današnjega pastoralnoga 'izlaženja' Crkve prema periferijama ljudskih života koje su u tom pogledu osobito aktualne. Tri teme se u ovom smislu posebno proučavaju, a to su: župa, obitelj i homilija. Uza samu pobudnicu Evangelii gaudium kao teološko-pastoralni oslonac u sastavljanju ovoga rada poslužila su i djela nekih biskupa i teologa, a osobito onih koji Papino djelovanje poznaju i iz vremena prije nego što je postao papa, a neki od njih izbližega prate njegovo djelovanje i danas., The Apostolic Exhortation of Pope Francis Evangellii Gaudium is surely one of the documents that will mark the pontificate of the present Pope, but also mark this period in the life of the Church in which we live and work. The document reflects the needs and challenges of the Church today. It views the entire scope of Church activities through the prism of evangelization. It outlines all essential elements of Church's life and activities, the elements for which there are given clear guidelines with respect to the transformation of some existing models of pastoral care, as well as to meet the challenges and problems that are clearly identified and called by their proper name. In the paper, we try to identify the essential points that reflect the actuality of this document with respect to the situation in our domestic Church. We approach the subject with the intention of theological-pastoral discernment of concrete pastoral in the light of the guidelines of this document. Here we refer to those elements of the existing pastoral care where the Church 'goes forth' to the peripheries of human lives that are in this respect particularly present. To this end, three areas are studied in particular: the parish, the family and the homily. Besides the exhortation Evangelii Gaudium, this paper finds its theological-pastoral foothold in the works of some bishops and theologians, especially those who are familiar with Pope's actions from the time before he became Pope, and some of them monitor his activities more closely even today.

Sveučilišni pastoral predstavlja specifično područje djelovanja koje uključuje ostvarivanje poslanja Crkve u odnosu na sveučilišni ambijent, tj. u odnosu na profesore i drugo osoblje na sveučilištima, kao i u odnosu na studente. Kroz taj segment svojega djelovanja Crkva biva na osobit način povezana s jednim od temeljnih ishodišta znanosti i kulture društva. Upravo ta uloga sveučilište čini posebno aktualnim i zahtjevnim ambijentom poslanja. Stoga je važno uočiti temeljne odrednice sveučilišnog pastorala, kao i razraditi njegove bitne aktualne izazove i mogućnosti njegova unapređenja. Upravo to predstavlja predmet ovoga rada u kojemu se, koristeći metodu teološkopastoralnog raspoznavanja, ukazuje na bitne sastavnice sveučilišnog pastorala, kao i na perspektive njegova razvitka u aktualnoj crkvenoj praksi., Pastoral care in the universities is a specific area of activity involving the exercise of the Church’s mission in relation to the university environment, i.e. in relation to teachers and other university staff and in relation to students. Through this area of its activity the Church is connected in a special way with one of the fundamental sources of science and culture. Because of the key role of the universities, the mission of the Church there is particularly challenging and important. Therefore, it is essential to identify the basic terms of reference of pastoral care in the universities, and to identify what are currently the main challenges, as well as possibilities of improvement. This is precisely what the article sets out to do: through theological and pastoral discernment it identifies the essential elements of university pastoral care, as well as perspectives for its development in current church practice.

U radu se obrađuje tema odnosa župne zajednice i pastorala braka i obitelji danas, s posebnim naglaskom na nekim izdvojenim segmentima pastorala.

Riječ je o knjizi čiji se autor hrabro suočava s jednom složenom i vrlo aktualnom temom – temom govora o sakramentima i približavanja sakramenata vjeroučenicima u osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj dobi – što samo po sebi predstavlja pastoralni i katehetski izazov prvoga reda. Knjiga je puna vrlo korisnih i praktičnih prijedloga, koji u tom smislu mogu pomoći što boljem ostvarivanju vjeronauka u školama, ali i što boljoj njegovoj povezanosti sa župnom katehezom, osobito u odnosu na pouku o sakramentima.

Socijalni pastoral za Crkvu bi uvijek trebao biti paradigma vremena. Papa Franjo u tome je pogledu Crkvi danas poseban primjer i poticaj. Crkva u Hrvatskoj na više načina pokušava odgovoriti na zahtjeve socijalnog pastorala. Na raznim crkvenim razinama, počevši od Hrvatske biskupske konferencije do župnih zajednica, ostvaruju se brojni pothvati u koje su uključena djela socijalnog pastorala. Taj, kao i svi ostali segmenti crkvenog djelovanja, uvijek su potrebni unapređenja. No, važno je sagledati i ono što je učinjeno i ono što se danas čini kako bi bilo bolje vrednovano i još više iskorišteno u smislu poticaja i nadahnuća za daljnje djelovanje. U ovom radu, bez namjere iscrpnog pregleda, upravo se na takav način pristupa tematici socijalnog pastorala. Cilj nam je u teološko-pastoralnom smislu proučiti neke važnije primjere, kao i neke istaknutije modele i načine ostvarivanja socijalnog pastorala u Hrvatskoj danas. K tomu, željeli bismo ukazati na bitne dimenzije socijalnog zalaganja Crkve kroz koje je vidljiva širina i bogatstvo njezina angažmana oko potreba najsiromašnijih i najugroženijih.

U radu se proučava trenutna situacija pastorala sela u Republici Hrvatskoj, kao i mogućnosti njegovog unapređenja. U središtu pozornosti su župna zajednica, pučka pobožnost, kao i osuvremenjivanje metodologije pastoralnog djelovanja na selu.

Ovaj rad posvećen je promišljanju odnosa suvremenog pastoralno-katehetskog djelovanja prema činjenici evolucije, tj. promišljanju načina na koji se tom važnom segmentu znanstvenog istraživanja pristupa u suvremenom pastoralnom kontekstu. K tomu, ponuđen je pregled nekih ključnih segmenata problematike. Iako je riječ o znanstvenom pitanju, jasno je da ono ima brojne kulturološke, ali i teološko- pastoralne odjeke. U radu se upozorava na pogrešne pristupe i pretjerivanja koja narušavaju sliku Crkve po pitanju evolucije. Interdisciplinarni pristup čini temeljnu okosnicu metodologije ovoga rada, a u obzir su uzeti doprinosi prirodnih znanosti, teologije i filozofije, kao i pokazatelji iz pastoralne prakse.

Ova knjiga predstavlja utemeljeno i istinski znanstveno djelo iz pastoralne teologije. Upravo je to ono što je čini posebnom na području hrvatske teološko-pastoralne literature, budući da nam je potrebno više djela upravo te vrste. Autor se potrudio na istinski znanstven, a opet jednostavan i pristupačan način približiti čitateljstvu izvorišta, elemente i širu problematiku pastoralne teologije, ali i ukupnog pastorala danas. Knjiga, naime, sagledava temeljne elemente ove discipline, ali se u isto vrijeme hvata u koštac i s ključnim problemima pastoralnog djelovanja u suvremenim okolnostima. U tom pogledu treba reći da je ova knjiga jedinstveno djelo koje povezuje teološko-pastoralnu teoriju s konkretnim crkvenim djelovanjem i to na vrlo jasan i poticajan način.

Rad prikazuje dokument Kongregacije za kler pod nazivom Direktorij za službu i život prezbitera. Kroz to sagledavaju se njegovi glavni naglasci, ali i ukupna problematika službe i života prezbitera danas.

Ovaj članak određen je razradom složene situacije u kojoj se nalaze mladi vjernici. Jedan od važnijih razloga izbora teme je sveprisutna fascinacija terminom mladost. To je životno razdoblje koje je danas interesantno gotovo svim ljudima i velikom broju filozofskih, prirodnih i društvenih disciplina. Unatoč takvom velikom zanimanju mladi sve teže nalaze put do zrelosti, do izgradnje identiteta. Stoga se nameće logično pitanje kakva je budućnost naraštaja koji tek dolaze, tj. kakva je budućnost društva i svijeta u kojem živimo. Za svako društvo, pa tako i hrvatsko, odgoj mladih naraštaja predstavlja ozbiljan izazov. U ovom radu pokušava se prikazati u kakvom se društvu mladi razvijaju i s kakvim problemima se suočavaju. Nadamo se da ćemo uspjeti prikazati promišljanje o mladima na suprotan način od onoga kakvog nude današnji mediji koji polako postaju gotovo najvažnijim čimbenikom socijalizacije. Nažalost suvremeno društvo postaje sve nesigurnije i to se očituje na svim područjima. No, unatoč velikom porastu devijantnog ponašanja mladih još uvijek postoje pozitivne vrjednote za koje se itekako isplati boriti. Primjenjujući metodu teološko-pastoralnog raspoznavanja autori u ovom radu pokušavaju uočiti bitne oznake situacije mladih u tijekom povijesti i danas, te ukazati na važne segmente obnove i razvitka crkvenog djelovanja s mladima.

Knjiga je posvećena proučavanju nekoliko važnih tema iz pastoralne teologije. Riječ je o temi značenja pastoralne teologije u suvremenom crkvenom i društvenom kontekstu, zatim temi pastorala sakramenata pred izazovima postmoderne, temi župne zajednice danas, kao i temama pastorala kulture i nove evangelizacije.

Pastoral bolesnika i zdravstvenih djelatnika predstavlja važan i bremenit dio ukupnog pastoralnog poslanja Crkve. Riječ je o vrlo složenom području djelovanja koje u današnjim pastoralnim i društvenim prilikama postaje iz dana u dan zahtjevnijim. Zato je važno upozoriti na potrebu što sustavnijeg pristupa ovom području djelovanja, tj. pristupa koji je ići za time da se pastoralna skrb Crkve što više proširi i na one koji vode brigu o bolesnima, tj. na zdravstvene i medicinske djelatnike. Do sada je pozornost većim dijelom stavljana na djelovanje s bolesnima. No, i taj vid djelovanja biti će dobro ostvarivan ukoliko se pastoralna skrb proširi na sve sudionike uključene u skrb za bolesne. Upravo je taj cjeloviti i sustavni pristup u pastoralu bolesnika predmet ovog rada. Autor na teološki prosudbeni način sagledava zadanu problematiku imajući u prvom redu u vidu probleme i mogućnosti unaprjeđenja ovog vida pastorala danas. K tomu, posebna pozornost pridaje se hospicijskom pokretu i palijativnoj skrbi kao jednom od važnih segmenata pastorala bolesnika, ali i ukupnog djelovanja Crkve.

Ovaj zbornik posvećen je vrlo aktualnoj temi Pravo na rad i nezaposlenost u suvremenim društvima. Nastao je kao plod izlaganja na godišnjem Pastoralnom skupu hrvatskih pastoralnih djelatnika iz Zapadne Europe, održanom početkom listopada 2012. u Tuheljskim Toplicama. Tema zbornika obrađena je u nekoliko radova kroz koje se provlače misli iz socijalnog nauka Crkve o dostojanstvu i vrijednosti ljudskog rada, ali kroz koje se, u isto vrijeme, nastoji sagledati razvitak filozofske i sociološke misli o radu, te drama radništva u suvremenim prilikama. U tom smislu posebno se obrađuju pitanja nezaposlenosti i siromaštva.

Depresija, kao jedna od najrasprostranjenijih psihičkih bolesti današnjice, postaje sve značajniji društveno-medicinski izazov. U odnosu na crkvenu pastoralnu praksu depresija i druga psihička oboljenja također postaju sve zahtjevnijim problemom. Crkva u okviru svoga pastorala bolesnika duhovno skrbi i za oboljele od depresije kao i za druge psihički oboljele osobe. Skrb Crkve primarno je duhovno-vjerske naravi. Crkveno karitativno služenje pomaže također i na društveno-kulturalnom planu i to ponajviše kroz pastoralno-savjetodavno djelovanje u smislu doprinosa što skladnijem uklapanju psihički oboljelih osoba u crkvenu i društvenu zajednicu. U ovome se predavanju, uz korištenje metode teološko-pastoralnog raspoznavanja, izlažu bitni elementi pastorala osoba oboljelih od depresije, izazovi i mogućnosti pastoralnog pristupa danas, kao i određene perspektive na čijem se ostvarivanju treba više poraditi.

Rijeka je jedno od najvećih sveučilišnih središta u Hrvatskoj. Izgradnjom novoga sveučilišnog kampusa na Trsatu sveučilišni potencijali ovoga grada biti će dodatno prošireni. Crkva u Rijeci već duže vrijeme ulaže napore u osuvremenjivanje i unaprjeđenje sveučilišnog pastorala putem kojega nastoji ostvarivati pastoralnu skrb kako za sveučilišne profesore i drugo osoblje na fakultetima, tako i za studente. Pritom se pastoralno djelovanje na Sveučilištu i Veleučilištu u Rijeci pokazuje kao jedno od perspektivnih, ali i prilično bremenitih područja djelovanja Crkve. U ovome radu, uz korištenje metode teološko-pastoralnog raspoznavanja, nastoji se prepoznati glavne odrednice sadašnjeg stanja studentskog pastorala u Rijeci, ali i mogućnosti i perspektive njegovog unaprijeđenja.

Aktivno uključivanje mladih u život župne zajednice, osobito nakon slavlja sakramenta potvrde, osobito je izazovno područje pastoralnog djelovanja. Možemo reći da je ovo pitanje tim važnije što od načina njegovog rješavanja, u određenom smislu, ovisi život i djelovanje župnih zajednica. Kako bi se razumijela potreba dodatnih pomaka u pastoralu mladih u župi, kao i mogućnosti koje je danas moguće aktualizirati u ovome području djelovanja, potrebno je najprije dobro razumjeti procese socijalizacije mladih, počevši od adolescencije. Važno je, potom, uočiti glavne elemente i mogućnosti pastorala mladih u kontekstu župne zajednice, te, konačno, ukazati na neke od mogućih putova unaprijeđenja pastorala u ovome području djelovanja. Upravo to je tema ovoga rada koji na teološko-prosudbeni način pokušava odgovoriti na postavljene zahtjeve.

Pastoralno djelovanje je u službi prenošenja vjere, u službi predaje (tradicije). Predaja je njegova ključna sastavnica. Elementi predaje u vremenu i u kulturi moraju biti oživotvoreni upravo kroz pastoral Crkve. Današnje pastoralno djelovanje, pozvano služiti autentičnoj tradiciji vjere, često se nalazi između dviju suprotnih krajnosti koje ne pridonose autentičnom služenju u vjeri. Riječ je, s jedne strane, o 'tradicionalizmu, ' a s druge strane o njegovoj suprotnosti – 'progresivizmu'. Značenje ovih dvaju pojmova uključuje više sastavnica koje očituju brojne negativne pojave koje narušavaju autentično pastoralno djelovanje. Tradicionalizam predstavlja nekritičko utvrđivanje promjenjivih oblika djelovanja koji u novim okolnostima pridonose stagnaciji pastorala, dok progresivizam u pastoralu pogoduje improvizacijama i nedozvoljenim prilagođavanjima koja često ugrožavaju i same temelje pastoralnog poslanja. U ovome radu, na teološki prosudbeno-kritički način, proučavaju se poveznice tradicije i pastorala, kao i opasnosti tradicionalizma i progresivizma u njihovim glavnim izražajnim formama. Na taj način izdvajaju se i ključni teološko-pastoralni elementi koji trebaju pridonijeti nadvladavanju tradicionalističkih tendencija u pastoralu i u isto vrijeme širenju autentične predaje vjere.

Pastoral bolesnika je jedno od najzahtjevnijih područja djelovanja Katoličke Crkve. Na tom se području ostvaruje skrb za sve kategorije bolesnih osoba, kako fizički, tako i psihički oboljelih. Pri tome, Crkva prvotno djeluje na duhovnom planu, tj. na ostvarivanju spasonosnog i skladnom susreta čovjeka s Bogom. Briga za psihički oboljele osobe u sklopu pastorala bolesnika predstavlja posebno područje djelovanja unutar kojega Crkva sa svojom pastoralnom prisutnošću, prije svega, duhovno krijepi i pomaže oboljele osobe poštujući mogućnosti koje je moguće ostvarivati, u skladu s životnim odrednicama u kojima se te osobe nalaze. U ovom se radu, na teološko-prosudbeni način, izlažu i razrađuju temeljne odrednice pastorala bolesnika s obzirom na psihički oboljele osobe. Polazi se od razlaganja utemeljujućih postavki pastoralnog djelovanja Crkve u odnosu na sve kategorije bolesnika, potom se izlažu specifičnosti i zahtjevnosti pastoralnog pristupa u odnosu na psihički oboljele osobe, razrađuje se zatim pitanje suodnosa pastoralnih subjekata u pastoralu bolesnika, imajući pred očima prvotnu odgovornost biskupa i njihovih suradnika prezbitera, ali i suodgovornost vjernika laika (u prvom redu liječnika i medicinskog osoblja), a na kraju se razrađuju i određene mogućnosti djelovanja koje tek treba snažnije aktualizirati u našoj pastoralnoj praksi. U radu se obrađuju teme vezane uz pastoral psihički bolesnih osoba, imajući pritom prvotno pred očima situaciju u Republici Hrvatskoj.

Pitanje evangelizacijskog djelovanja vjernika laika Crkve u Hrvata jedno je od ključnih pitanja crkvenog djelovanja danas. Nakon Drugog vatikanskog sabora vjernici laici prepoznati su i uvažavani kao istinski subjekti crkvenog poslanja. Jasno razlikovanje i poštovanje razlika između ministerijalnog i općeg svećeništva omogućava svim članovima Crkve ostvarivanje udijela u njezinom poslanju u onim okvirima koje im omogućuje pojedini poziv i uloga u Crkvi. Vjernici laici trebaju prepoznati svoj udio u suodgovornosti za zajednicu i ostvarivati ga i to u svim onim segmetima života i djelovanja u kojima se nalaze. U ovome radu proučavaju se problemi i izazovi hrvatskog katoličkog laikata danas, a ujedno se pokušava ukazati i na određene perspektive unaprijeđenja djelovanja vjernika laika.

Socijalni pastoral jedno je od najizazovnijih pastoralnih područja djelovanja Crkve u Hrvata danas. Na taj zaključak ne upućuje samo sve raširenija društveno-ekonomska kriza u kojoj je Hrvatska nalazi, već i odrednice pastoralnog djelovanja Crkve kao takvog prema kojima se upravo ovaj vid pastorala danas nalazi pred posebno teškim iskušenjima. Područje javnosti, tj. odnos Crkve spram javnosti i uloga Crkve u javnosti u hrvatskom društvu, u tom je smislu od posebnog značenja. U ovom se radu, na teološko-prosudbeni način, istražuje trenutna situacija s obzirom na zahtjeve socijalnog pastorala u odnosu prema javnosti, ali se i izdvajaju i neki prioritetni koraci koji su nužni kako bi se ostvarivala što skladnija i evangelizacijski i društveno-uljudbeno što plodonosnija prisutnost Crkve u hrvatskoj javnosti.

Življenje ministerijalnog svećeništva, kao okosnice života i djelovanja Crkve, u suvremenom se pastoralnom i društvenom kontekstu u mnogome nalazi u znaku određenih izazova. U odnosu na njih Crkva se neprestano mora zauzimati oko što prikladnijeg i što zauzetijeg ostvarivanja svećeničke službe u konkretnoj situaciji. Izazovi se osjete posebice u praktičnom vidu ostvarivanja službe. U ovome se radu, na teološko-prosudbeni način, tematiziraju i razrađuju veći izazovi svećeničke službe danas. U prvom se redu razrađuju opasnosti funkcionalizma, individualizma, ali i određene manjkavosti povezane s pastoralnim programiranjem, župnim pastoralom te odnosom prema vjernicima laicima. U isto se vrijeme predlažu i mogući načini i mjere prevladavanja navedenih problema. Rad je postavljen tako da se obrađuju specifične teme vezane za ministerijalno svećeništvo kao takvo, imajući ipak pred očima, u prvom redu, hrvatsku pastoralnu situaciju.

Ministerijalno svećeništvo i euharistija najtješnje su međusobno povezani. Svećeništvo se rađa zajedno s euharistijom. Euharistijskoga slavlja nema bez svećenika. U današnjem kulturalnom, ali sve češće i pastoralnom kontekstu nerijetko se gubi osjećaj izvorišnog i središnjeg značenja euharistijskoga slavlja za kršćanski život. Niti sam svećenik nije izuzet od opasnosti nedovoljnog prepoznavanja i vrednovanja središnjega značenja euharistije u vlastitu životu i djelovanju. U ovome se radu, uz korištenje teološko-pastoralne prosudbene metode, s jedne strane prikazuju bitni nosivi teološkopastoralni elementi koji izviru iz slavlja otajstva i koji odražavaju središnje mjesto i značenje euharistijskoga slavlja za svećenikov život i ukupnu pastoralnu aktivnost. S druge se strane ukazuje na manjkavosti koje su danas uočljive u odnosu na središnje mjesto i značenje euharistijskog otajstva u svećenikovu životu i djelovanju te se ističu neki teološko-pastoralni elementi koji trebaju pomoći njihovu nadvladavanju., Ministerial priesthood and the Eucharist are closely linked to one another. Priesthood is born with the Eucharist, and there is no Eucharist without a priest. In our contemporary cultural and even pastoral context, sometimes the sense of the original and central meaning of the Eucharistic celebration for the Christian life is lost. Not even the priest is excluded from the danger of an insufficient recognizing and evaluation of the central meaning of the Eucharist in his own life and activity. In this paper, by using the theological-pastoral evaluating method the crucial theological and pastoral elements stemming from the celebration of the mystery, are presented, reflecting the centrality and the meaning of the Eucharistic celebration for the life of the priest and pastoral activity in general. On the other side, some weak points are noted, visible today in respect to the centrality and the meaning of the Eucharistic mystery in the life of the priest and his activity, so that some of theological and pastoral elements are pointed out in order to help the overcoming of difficulties.

Sinodalnost kao stil pastoralnog djelovanja izuzetno je značajna teološko-pastoralna tema. Tijekom povijesti najviše je bila vezana uz neke konkretne oblike ostvarivanja sinodalnog načina djelovanja u Crkvi kao što su sinoda i koncil. U posljednjim desetljećima, posebice nakon pastoralnih impulsa koje je potaknuo Drugi vatikanski koncil, sve je snažnija svijest o ostvarivanju sinodalnog stila djelovanja i na nižim crkvenim razinama, pritom se u prvom redu misli na župnu zajednicu. Budući je župna zajednica pozvana u jednom konkretnom ambijentu ostvarivati kršćanski život i djelovanje, izuzetno je važno pitanje stila pastoralnog djelovanja koji se u njoj ostvaruje. U tom smislu u ovom radu, na način teološko-kritičke prosudbe, razrađuje se pitanje ostvarivanja sinodalnog stila djelovanja na razini župne zajednice. Polazište za razradbu pronalazi se u teološkim pretpostavkama za ovakav stil djelovanja koje se obrađuju u prvom dijelu rada. Potom se, u drugom dijelu, razrađuje pitanje ostvarivanja sinodalnosti na župnoj razini.

Okupljanje u zajedništvu crkvene zajednice okosnica je kršćanskog života i konstanta koja predstavlja nezaobilazno i konstitutivno uporište djelovanja iz vjere. Pritom se u prvom redu misli na okupljanje kojemu je u središtu slavlje sakramenata (na poseban način euharistije) i slušanje Božje riječi. Bog koji je u sebi zajedništvo triju Osoba providonosno okuplja svoj narod. Okupljanje u zajedništvu Crkve presudni je izraz dinamike okupljanja vjernika. Ono je konstanta koja u bitnome određuje pastoral. U tom smislu okupljanje u crkvenom zajedništvu postaje ne samo znak i izričaj vjere te zajednice već i glavna odrednica njezina života i djelovanja, glavna odrednica pastorala. Pastoral se ostvaruje u dinamici okupljanja. Ova činjenica postaje na poseban način vidljiva prigodom većih crkvenih okupljanja, posebice velikih slavlja, ali i u nekim drugim prigodama. U ovom članku razrađuje se odnos upravo tih većih okupljanja crkvene zajednice i redovite dinamike pastoralnog djelovanja, budući da upravo u tom odnosu leže neki od temeljnih problema povezanosti okupljanja i redovitog pastorala u aktualnom trenutku, kao i perspektive za poboljšanje istog odnosa., A gathering together in communion with the ecclesial community is a framework for Christian life and a constant which represents the unavoidable and constitutive basis for activity motivated by faith. We are referring here primarily to a gathering at the centre of which is the celebration of the sacraments (especially of the Eucharist) and hearing the Word of God. God, Who is a communion of three Persons, providentially gathers together his people. A gathering in communion with the Church is a crucial expression of the dynamics of gathering together of the faithful. It is a constant which essentially determines the pastoral work of the Church. In this respect, a gathering in ecclesial communion is not only a sign and expression of the faith of the community, but also the principle guideline of its life and activity, the principle guideline for pastoral work. Pastoral work is realised in the dynamics of a gathering together. This fact is particularly evident in larger ecclesial gatherings, especially great celebrations, but also on other occasions. This article examines the relationship between such larger gatherings of the ecclesial community and the regular dynamics of pastoral activity, since it is in this very relationship that certain fundamental problems occur with regard to the connection between gatherings and regular pastoral work at the present moment in time, as do also the perspectives for improvement of the relationship.

Pastoral braka i obitelji jedno je od najbremenitijih i najzahtjevnijih područja pastoralnog djelovanja. Na prostoru Riječke nadbiskupije danas se u ovom području ostvaruje pastoralni model koji, s obzirom na njegove karakteristike, možemo izdvojiti kao „riječki model“ obiteljskog pastorala. Pod „modelom“ se ovdje podrazumijevaju način i metodologija putem kojih se ostvaruju bitne odrednice pastoralnog djelovanja Crkve u području pastorala braka i obitelji. To znači da se bitni elementi obiteljskog pastorala ostvaruju u specifičnom ambijentu jedne točno određene sredine. Karakteristike ovog modela prepoznaju se u višedesetljetnoj povijesti djelovanja u korist braka i obitelji, a danas ih je osobito moguće prepoznati u djelovanju Ureda za obitelj Riječke nadbiskupije. Pritom nije riječ o djelovanju organiziranom samo u okviru spomenutog Ureda, već o aktivnostima čiji se pothvati reflektiraju i u djelovanju župnih zajednica, i tako bivaju oživotvoreni na najkonkretnijoj razini crkvenog djelovanja. U djelovanje ovog Ureda ugrađena su iskustva programatskog djelovanja prethodnih desetljeća, sve od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do danas. U ovom se radu, na teološko-prosudbeni način, istražuju i prosuđuju odrednice „riječkog modela“ djelovanja u obiteljskom pastoralu, polazeći od razrade povijesnih uvjetovanosti djelovanja, do današnjih oblika pastoralnog angažmana i razrade nekih novih načina i mogućnosti rada., The family and marriage pastoral is one of the richest and most demanding areas of pastoral activity. In the Rijeka diocese a pastoral model is being implemented which, due to its specific characteristics, may be singled out as the „Rijeka model“ of the family pastoral. By „model“ we refer to the manner and methodology through which the essential determinants of the Church's pastoral activity are realized. This means that the essential elements of the family pastoral are implemented in the specific surroundings of a precisely determined milieu. The characteristics of this model can be indentified in the decades-long history of pastoral activity for the good of marrige and the family, which today is most visible in the work of the Office for the Family of the Rijeka Archdiocese. This has to do not only with programs organized by the aforementioned Office, but also with programs reflected in parish community activities, thus coming alive on a most concrete level of the Church's endeavours. The experience of program activities of the preceding decades, from the 1970's until today, has been built into the work of this Office. This essay researches and reviews, in a theologically evaluative manner, the determinants of the „Rijeka model“ of activity in the family pastoral, beginning with an elaboration of historical considerations and including today's forms of pastoral activity as well as presenting new ways and possibilities for the latter.

Propovjedništvo, kao način ostvarivanja navjestiteljske službe Crkve, jedna je od temeljnih zadaća njezinih zaređenih službenika i eminentni dio ukupnoga pastoralnog djelovanja Crkve. Pastoral se temeljni na naviještanju Božje riječi i širenju njezine poruke. Središnja jezgra pastorala – slavlje kršćanskoga otajstva (osobito euharistija) – također podrazumijeva navještaj riječi. Božja je poruka, sadržana u riječi, trajno teološko mjesto i izvor nadahnuća u ukupnom pastoralnom djelovanju. U ovomu se radu, na teološko-prosudbeni način, razrađuju aktualna pitanja propovjedničke službe u današnjem pastoralnom kontekstu. Naglasak je stavljen na istraživanje bitnih segmenata propovjedničke službe, kao i na prepoznavanje onih elemenata koji u današnjem pastoralnom i kulturalnom kontekstu predstavljaju izazove za uspješno ostvarivanje propovjedničke službe., Preaching as a way of realization of the proclaiming ministry of the Church is one of the fundamental tasks of its ordained ministers and the eminent part of the entire pastoral work of the Church. Pastoral activities are based on the proclamation of the Word of God and spreading of its message. The heart of pastoral work, the celebration of Christian mystery (especially the Eucharist) also comprises the proclamation of the Word. God’s message, included in the Word, is a permanent theological point and the source of inspiration in pastoral work. This article is a theological and evaluating analysis of the actual issues of the ministry of preaching in the present pastoral context. The emphasis is put on the study of the crucial segments of the ministry of preaching as well as on the identification of the elements in the contemporary pastoral and cultural contexts, which present a challenge for the successful realization of the preaching ministry.

Pastoral sakramenata čini središte pastoralnog djelovanja Crkve. Njegovo ostvarivanje danas je postavljeno u kontekst sve zahtjevnije i sve bremenitije ukupne aktivnosti Crkve u promjenjenom društveno-kulturalnom kontekstu. Taj kontekst, u mnogome drugačiji od jučerašnjeg, pastoralnom djelovanju donosi mnoge izazove i probleme koji se na poseban način reflektiraju u pastoralu sakramenata. To vrijedi za sva tri bitna elementa koji predstavljaju predmet njegove brige, tj. pripravu za slavlje sakramenata, samo slavlje, te element života u snazi slavljenog otajstva. Koristeći metodu teološko-pastoralnog raspoznavanja u ovom se radu obrađuju glavni pastoralni izazovi koji u aktualnom trenutku, u odnosu na sva tri spomenuta elementa, predstavljaju problem za crkveno djelovanje u našoj pastoralnoj praksi. Polazeći s te osnove u članku se naznačuju i određene perspektive s obzirom na unaprijeđenje pastorala sakramenata, a sve u cilju što sustavnijeg i cjelovitijeg ukupnog pastoralnog djelovanja.

Župna pastoralna vijeća u poljednjem su desetljeću dobila novi zamah u djelovanju na razini cijele domovinske Crkve. Iako se, s obzirom na osnutak i djelovanje istih u određenim sredinama još uvijek osjećaju nemale poteškoće, te su mnoga vijeća još u fazi formiranja, čini se da pitanje koje u posljednjem periodu pretežito dolazi do izražaja nije povezano samo uz smisao i razlog djelovanja samih vijeća već sve više uz način i sadržaj istog djelovanja. Svijest o važnosti postojanja i djelovanja ovih vijeća u posljednjem je periodu bitno proširena u najširem crkvenom ozračju, posebice u nekim biskupijama i u mnogim župnim zajednicama. Pored bitnih teoretskih istina o smislu postojanja i djelovanja vijeća, posebice o naravi i svrsi pastoralne savjetodavnosti, sadržaj koji trenutno treba više istaknuti i produbiti je upravo način rada, metoda i putevi ostvarivanja djelovanja vijeća. Upravo ove činjenice predmet su teološko-pastoralne razrade u ovom članku.

Pitanje mentaliteta ili prevladavajućeg mentaliteta članova Crkve u Hrvatskoj, te njegovog utjecaja na pastoralno djelovanje, danas je jedno od ključnih pitanja od čijeg se pozitivnog rješavanja u pastoralu puno očekuje. Brojni biskupski intervenati, ali i mišljenja teologa i šire crkvene javnosti, u posljednje su vrijeme usmjereni upravo u smjeru pozitivne promjene, ili barem pozitivnih pomaka u smislu promjene mentaliteta članova Crkve upravo s ciljem novog zamaha u pastoralnom djelovanju. To je postalo jedno od ključnih teološko-pastoralnih pitanja čijem se rješavanju mora pristupiti na sustavan i diferenciran način i to na različitim razinama crkvenosti. Ipak, neka teološko-pastoralna pitanja i neki teološko-pastoralni i katehetski elementi posebice su u tom smislu značajni i uočljivi. U ovom članku autor obrađuje neke od glavnih teološko-pastoralni pitanja vezanih uz promjenu mentaliteta za novi zamah u ostvarivanju poslanja Crkve. Osnovne teme su tema organskog djelovanja svih članova Crkve, značenjsko obilježje i obilježje otvorenosti župne zajednice, trajan odgoj i rast u životu vjere, promicanje istisnkog crkvenog zajedništva u suodgovornosti u suradnji, pastoralna projektualnost, te pitanje aktivne duhovnosti.

Osnutak Riječke metropolije svojevrsna je prekretnica u životu Crkve na ovim prostorima. Nova crkvena forma osnovana je, prije svega, s ciljem boljeg, povezanijeg i koordiniranijeg ukupnog pastoralnog djelovanja na dobro svih vjernika u Riječko-senjskoj nadbiskupiji (danas Riječkoj nadbiskupiji i Gospićko-senjskoj biskupiji), te u Krčkoj i u Porečko-pulskoj biskupiji. Govoriti o pastoralnim pothvatima iz središta nove metropolije u Rijeci znači govoriti, s jedne strane, o zajedničkim institucijama koje djeluju za sve biskupije u metropoliji i o njihovom djelovanju, a s druge strane, znači govoriti i o pastoralnim inicijativama koje su iz središta metropolije pokrenute, a odnose se na različita pastoralna područja i na njima su dale doprinos i poticaj pastoralu u cijeloj metropoliji. U ovom članku obrađeno je, s povijesno-pastoralne točke gledišta, djelovanje i važnost spomenutih institucija i inicijativa, posebice s obzirom na unaprijeđenje ukupnog pastoralnog djelovanja u metropoliji, kao i na poticaje koje isto ostavlja za budućnost.

Doprinos ove knjige razvitku i produbljivanju teološko-pastoralne misli u Hrvatskoj izuzetno je važan. Nekoliko je bitnih činjenica koje idu tome u prilog. Prije svega, knjiga je u cjelini posvećena, s jedne strane, statusu praktične teologije u znanstvenom kurikulumu teoloških disciplina, kao i pitanju same njezine znanstvenosti, njezinog objekta i metode, a s druge je strane u bitnome usmjerena na izčitavanje konkretne pastoralne situacije u Hrvatskoj danas, kao i na operativno pastoralno djelovanje u istoj situaciji. To se posebice vidi u drugom dijelu knjige u kojem su razvijene izuzetno vrijedne razradbe s obzirom na proces individualizacije i njegove posljedice s obzirom na pastoralno djelovanje Crkve, zatim posebice s obzirom na ulogu župne zajednice i na važnost pastorala kulture koji u našoj situaciji tek treba biti ostvarivan kao jedan od neodgodivih prioriteta.

U ovom članku autor razrađuje odnos župne kateheze i školskog vjeronauka kao komplementarnih zadaća Crkve u smislu njihove bitne različitosti s obzirom na ciljeve, ambijent i metode pristupa odgojno-formacijskoj realnosti, ali i njihove bitne povezanosti u smislu konačnog istog usmjerenja i služenja odgoju vjere. Pozornost je stavljena ne toliko na već dobro poznate teorijeske utemeljujuće postavke s obzirom na dvije izdvojene teme, koliko na neke elemente njihova identiteta i suodnosa koji se u aktualnoj hrvatskoj školsko-odgojnoj i crkvenoj stvarnosti posebice ističu. Posebice se obrađuju teološko-pastoralni i katehetski elementi vezani uz nositelje pojedinih službi i zaduženja uključeni u odgojno-formacijsko djelovanje. U tom smislu autor pokušava teološko-pastoralno izdvojiti neke teološko-katehetske i pastoralne odrednice koje mogu pomoći unaprijeđenju spomenutog komplementarnog suodnosa, posebice u dijelu koji se odnosi na direktno župno pastoralno djelovanje u okviru i unutar dinamike župne kateheze.

I fedeli laici rappresentano la più grande componente del popolo di Dio che ha una parte insostituibile nella missione ecclesiale . La questione del laicato, o meglio, del miglioramento del suo agire ecclesiale, rappresenta oggi una delle questioni più importanti per la vita e l'azione della Chiesa croata. In questo senso rappresenta anche un tema teologico-pastorale importantissimo da individuare ed elaborare proprio nella prospettiva del miglioramento e di un nuovo slancio evangelizzatore. Il laicato croato possiede una grande potenzialità evangelizzatrice, ma ci sono anche alcune grandi sfide da affrontare oggi riguardo ai laici . Questi due aspetti sono la principale ispirazione di questo lavoro con cui intendo elaborare la mia tesi, che ha per oggetto: L’apporto dei fedeli laici alla missione della Chiesa in Croazia oggi è uno dei punti più promettenti e nello stesso tempo più problematici della pastorale, dal quale dipende in grande misura l’efficacia e la fruibilità della stessa missione, e che ha, come punti principali del miglioramento in questo momento storico la promozione differenziata della mentalità ecclesiale, che corrisponde alla comunione ecclesiale organica e corresponsabile, la formazione adeguata, la metodologia e la progettualità teologico-pastorale corrette.