Search

Man as an animal rationale et religiosum approaches reality in two ways: rationally—using concepts, and religiously—using myths, symbols, and rituals. Ever since man was sapiens, there have been speech and dilemmas about God, which man, according to his metaphysical intuition, has always posed. Philosophical discourse on God begins with reflections on the nature and value of religion. Dilemmas are possible in religious (philosophical) speech, but they are not possible in religious (faithful) speech. The philosopher seeks the truth, the believer seeks salvation, and they differ significantly in this. It is impossible to avoid that religion encounters philosophical thought because religion, like philosophy, is a “human event” as one of the forms of human life and existence, and everything that “happens” to man is always the subject of his reflection. That is why one can and must constantly ask oneself what religion is, and especially what my religion is, which determines the form of my life. Because of his spiritual powers (reason and will), which form the essential part of the human being, man will always think and strive for truth (be a philosopher), just as he will always strive for freedom, goodness, and salvation (be a believer). Although there will always be people who are not philosophers and who are not believers. Just as it is not possible to separate man from his rationality, so it is not possible to separate him from his religiosity. And the dilemma from the title of this symposium: “Faith in God, unites or divides” should be changed into the statement: faith in God unites, not divides.

P. Mijo Škvorc SJ, pisac, pjesnik, filozof, govornik, propovjednik, erudit, u brojnim tekstovima koje je objavio u knjigama, znanstvenim, stručnimi popularnim časopisima, pisao je o različitim temama, no vrlo malo o smrti, samo dva kratka teksta u svojoj knjizi Vjera i nevjera. Malo objavljenih tekstova o smrti potaknulo je istraživanje Škvorčeve arhivske ostavštinei njegovih brojnih rukopisa, kako bi se doznalo koliko u njima govori o temi smrti. Pregledom rukopisa može se zaključiti da se Škvorc zanimao za tematiku odnosa života i smrti, o umiranju i životu nakon smrti. Na temelju arhivske ostavštine može se zaključiti da je Škvorc vjerojatno kanio napisati opširnu knjigu o smrti, pod naslovom Susret sa smrću. U arhivu se nalaze brojni tekstovi, uglavnom u rukopisu, koji se mogu smatrati kao šira priprema za pisanje o smrti i umiranju, filozofskim, religijskim, literarnim i drugim vidovima odnosa čovjeka sa smrću. U članku je predstavljeno nekoliko rukopisa, koji su međusobno povezani, a govore o smrti. Osim već spomenutoga sadržaja nenapisane knjige, predstavljena je zbirka citata o smrti, koje je Škvorc prikupio iz narodne mudrosti (poslovica), natpisa, misli poznatih ljudi. Kratko je naznačen i sadržaj objavljen u knjizi "Vjera i nevjera". Detaljnije su prikazani rukopisi koji izravno govore o smrti, a nisu bili do sada javno objavljeni. U članku se želi — osobito obimnim navođenjem Škvorčevih tekstova — predstaviti njihov sadržaj, ljepota stila i zanimljivost misli. Kao posebno zanimljiv i neobičan rukopis o smrti ističe se pjesma "Isus i smrt", koja je objavljena u cijelosti. Pjesma pokazuje da ne govori o smrti samo kao filozof i teolog, nego i kao umjetnik, stilski dotjerano i osjećajima bogato.

Metodička metoda raspravljanja disputa(cija) stoljećima je bila važan dio obrazovnog procesa, na srednjovjekovnim i isusovačkim učilištima, koja pomagala da studenti razvijaju svoje sposobnosti u logičkom izricanju misli, sustavnoj obradi tema i sposobnosti argumentirane rasprave. Disputa(acija) nije u strogom smislu bila sastavni dio nastavnog programa, njego njezina korisna nadopuna i prilika pokazivanje konkretnih rezultata nastavnog procesa.

U tekstu je prikazano izdanje izbora iz djela na latinskom jezik hrvatskih filozofa od 12. do 19. stoljeća. Dvojezično izdanje u tri sveska izdao je 2015. "Institut za filozofiju" u Zagrebu.

U provom se dijelu navode korijeni suvremenog skepticizma-relativizma u antičkoj filozofiji osobito na primjeru Pirona, te Augustinovo protivljenje antičkom skepticizmu. U drugom dijelu polazi se od pitanja: je li moguće utemeljiti relativizam? Ako je on definiran kao "sustavno odbacivanje istine kao mogućnosti mišljenja", onda je nemisliv i teoretski neutememljiv. Međutim, može ga se praktično živjeti i tada se on očituje kao pragmatizam, koji istinitost vidi jedino u uspješnosti i korisnosti, a što je odlika pristupa istini u suvremenom društvu. Navode se i neki predstavnici poput R. Rortya ili G. Vattima, koji pod Heideggerovim utjecajem zastupa "slabu misao" i "slabu ontologiju" izvlačeći iz nje tek ono malo pravila, koja mogu pomoći živjeti. Suvrmeni relativizam ne priznaje sigurnost i neupitnost istine, no ipak gradi svoja "neupitna znanja" i "sigurnu thehnologiju" pretvarajući klasičnu sigurnost "očitog kozmosa" u teoriju o "determinsitičkom kaosu". Ljudska spoznaja jest nesavršena, ali može doći do očitosti i tvrdnja da, ipak, nešto zna, spoznaje u zbilji kao istinito. Relativizam, naprotiv, teži nesigurnosti i proizvoljnosti. Time se uočava relativnost i neutemeljenost relativizma jer ako je sve relativno, kao što ističe relativizam, onda je i on sam relativan.

U članku se govori o važnosti religijskog obrazovanja u osnovnim i srednjim školama. Religije su sastavni dio ljudske povijesti i važan elemenat svih kultura. Bez poznavanja velikih svjetskih religija teško je razumeti identitet, povijesnu i kulturnu baštinu pojedinih naroda i civilizacija. Religije i danas utječu na ponašanje pojedinaca i naroda koji su u trajnoj povezanosti u globaliziranom svijetu. U općoj važnosti dijaloga međureligijski dijalog ima posebnu važnost a on je nemoguć bez dobrog poznavanja vlastite i tuđih religija, jer nepoznavanja izaziva strah a strah barijere među ljudima. U članku se govori i o studiji "Religijskih znanosti" koji se izvodi na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu.

Izraz Bolonjski proces označava ostvarivanje ideje druge polovine 20. st. o stvaranju Europskoga prostora visoke naobrazbe izražena u kratici EHEA (European Higher Education Area). Stvarno provođenje ove ideje počelo je 1988. god. kada su u Bologni rektori mnogih evropskih sveučilišta potpisali Povelju europskih sveučilištašta (Magna charta universitatum). U sljedećim godinama doneseno je više važnih dokumenata za preobrazbu visokoškolskoga obrazovanja među kojima su: Sveučilišna povelja za održivi razvoj u Ženevi (1994.), Erfurtska deklaracija o autonomiji sveučilišta (1996.), Zajednička deklaracija o usklađivanju gradnje europskog sustava visoke naobrazbe, poznata kao Sorbonska deklaracija (1998.). Ministri naobrazbe iz 29 europskih zemalja potpisali su u Bologni zajedničku deklaraciju Europski prostor visokog obrazovanja, poznata pod nazivom Bolonjska deklaracija, u kojoj su potvrđena opća načela Sorbonske deklaracije a ministri se obvezuju da će uskladiti politiku tako da tijekom prvoga desetljeća tre}; ; ega milenija omoguće uspostavu europskoga prostora visokoga obrazovanja. Bolonjska reforma visoko-školskoga obrazovnog sustava dobro je zamišljena, korisna i za filozofsko-teološki studij, no teško je provediva u kratkom vremenu. Pozitivni državni zakoni i odredbe Kongregacije za katolički odgoj zahtijevaju prilagodbu studijskih programa na crkvenim učilištima i to je pogodna prilika za preispitivanje i osuvremenjene studijskih programa i načina njihova izvođenje.

Govori se o ranokršćanskom odnosu prema novcu i privatnom vlasništvu, o novcu kao političko-religjkom pitanju i kršćanskim idealima i odnosu prema novcu. Posebno je obrađen Autustinov stav o novcu i privatnom vlasništvu.

Early Christian views of money (economics) do not materally differ from those of ancient Jews or Greeks and Romans, who had subordinated economics and economic benefits to the principle of common good (bonum commune). The humanist socialism of the Stoics, which considered private ownerschip as a breakdown of the ideal natural order, influenced the Christian views of money and material goods. Based on the Revelation, Christians concluded that the corruption of the original human nature and distorted views of material goods had their source in original sin. The fact that early Christian authors, when writin about material goods, principally speak of deuties and the equiality of men in duties, it could have been a good way to arrive to equality in rights, too. The reason why this has never happened ought to be found in the fact that the rich have failed to seriously lay down for themselves the moral principles recorded in the Gospel, principles that had often been advised by early Christian writers.

Premda ni feminizam ni poslanje žene nisu tipično filozofske (metafizičke) teme, filozofsko promišljanje pomaže jasnijem poimanju, žene, njezina odnosa i uloge u društvu. Bez ispravnog shvaćanja ljudske naravi, a ona jednako pripada ženi i muškarcu, lako se upada u jednostranost i isključivost stavova i djelovanja. Premda ljudska narav, osobnost, jednako pripada i muškarcu i ženi, ona se u njima ipak različito ostvaruje. Zbog individualnih razlika, ljudska se narav na različite načine izriče, a njezino se bogatstvo u pojedincima različito predstavlja. Muškarac svoju ljudsku narav ostvaruje na »muški«, a žena na »ženski« način. Žena ne smije postati muškarac ni »muškaraca«, niti obratno. Oni su pozvani zajedno sudjelovati u stvaranju novog života, u oblikovanju povijesti i kulture, u stalnoj međusobnoj suradnji i upotpunjavanju. Žena kao »duša svijeta«, pozvana je ostvarivati svoje metafizičko materinstvo kroz služenje. »Služenje« koje nije podčinjavanje ili robovanje nego ljubav. Ako je ljubav bitna odrednica ženske naravi, a ljubav se najviše očituje u službi životu, obrani svega lijepog i plemenitog, glavna je ontološka uloga žene u »služenju«, u metafizičkom, univerzalnom materinstvu., Though either feminism or vocation of women are not typically philosophical (metaphysical) topics, philosophical thinking helps to better comprehend women, their relationships and role in society. Without an accurate understanding of human nature, which belongs equally to men and women, it is easy to fall in partiality and exclusiveness of standpoints and action. The human nature as well as personality belongs, of course, equally to both men and women, but it realizes itself in them differently. Because of differences the human nature is differently accomplished, its richness is in individual persons dissimilarly achieved. Men actualize their human nature in a »man's« manner and women in a »women's« way. The vocation of women is not to become men, and inversely. They are called to participate together in the creation of new life, in shaping of history and culture, in a continuous collaboration and mutual completion. Woman as »the soul of the world« is invited to realize her metaphysical motherhood in »serving« which is not subordination or servitude but love. If love is the essential term of reference of female nature, and love manifests itself most of all in the service to life, to the defence of everything beautiful and noble, the main ontological role of women consists in »serving« in a sense of a metaphysical, universal motherhood.

Govori se o susretu kršćanstva, koje je nastalo u semitskom ambijentu, s antičkom kulturom, osobito filozofijom, stavovima pojedinih ranokršćanskih autora.

Prikaz knjige Alois Halder, Filozofijski rječnik, uredio Jure Zovko, prijevod s njemačkog Ante Sesar, Naklada Jurčiæ, Zagreb 2002, 463 str.

Svaka smrt, a pogotovo prerana, filozofski je i religijski problem kako danas tako i u drevna vremena. U ovom se članku nastoje iznijeti stavovi antičke i ranokršćanske književnosti o umrloj djeci, čiju smrt svi označuju kao preranu. Drevna je književnost, poganska i kršćanska, bogata tekstovima u kojima se oplakuje smrt malenih te nastoji dati neka objašnjenja i razloge utjehe za ožalošćene. Stavovi antičkih poganskih pisaca često ovise o njihovu shvaćanju tjelesnog života. Mislitelji pesimističkih stavova shvaćaju smrt kao oslobođenje iz ropstva tjelesnosti i kraj svim bolima. Kršćanska, pak, tradicija, koja se oslanja na onu starozavjetnu, doživljuje smrt u okvirima djelovanja Božje providnosti na dobro svakog pojedinca. Ranokršćanske pisce, više od prerane smrti, zanima sudbina umrle djece, osobito one koja nisu bila krštena. Na taj su problem ranokršćanski pisci različito odgovarali. Dok jedni, poput Grgura Nisenskog, ističu usmjerenost ljudske naravi prema punini života, koja treba da bude omogućena i umrloj djeci, drugi pak, poput Augustina, smatraju da je svaka smrt posljedica grijeha, od kojeg spašava samo Božja milost. Ipak, svi pokušaji da se odgovori na problem prerane smrti, bili oni mitološki, filozofski ili teološki, ostaju blijedi pred odrom umrlog djeteta.

Pregledno su protumačeni osnovni filozofski pojmovi, osobito skolastičke filozofije, kao i filozofiji biliski pojmovi iz religije, psihologije, sociologije i politike.

U članku se raspravlja o Plotinovom i Petrićevom shvaćanju "Jednog". Zahtjev za jedinstvom prirođen je misli, ali i poriv da nadilazi i samu sebe. Zato "Jedno" može biti definirano na neki način samo u dijalektičkoj opoziciji mnoštvenosti, i to ne stoga što bi "Jedno" i mnoštvo bili metafizički surptotni, nego zato što je "Jedno" prvi uzrok svakom mnoštvu. Prema Plotinu i Petriću "Jedno" je prije svega izvor stvarnosti, ali i konačni cilj svakog bića. Ono je apsolutni uvjet misli i volje, života i kozmičkog reda. "Jedno" je uvjet i samom mnoštvu, koje iz njega izvire i u nj uvire. Premda je "Jedno" prvi izvor i samoj misli, životu, duši... ono samo nije ni intelekt, ni samosvijest, ni duša ni ljubav... Prema Plotinu i Petriću "Jedno je iznad svakog bitka (bića), što ipak ne znači da nije ništa, da je ne-postojeće, nego to ponajprije znači da "Jedno" nadilazi sve te objekte, pa prema tome nadilazi i sam pojam koji se temlji na tim objektima.

Poniklo u židovskoj religioznoj tradiciji, kršćanstvo se vrlo brzo susrelo s grčkom filozofijom i poganskim ambijentom. Susret kršćanstva i filozofije, vjere i razuma, bio je neizbježan što su dobro shvatili i ranokršćanski pisci koji su iskoristili dobre plodove do kojih je filozofirajući došao ljudski razum. Većina ranokršćanskih pisaca ima pozitivan odnos prema filozofiji i nastoji uskladiti bogatstvo Objave (vjeru) i plodove filozofije (razum). Kao važnije predstavnike enciklika Fides et ratio ističe Justina, Ireneja, Klementa Aleksandrijskog, Augustina i druge koji će ostati i u budućnosti dobar primjer skladnog povezivanja vjere i razuma, teologije i filozofije.

U članku se obrađuje ranokršćasnko shvaćanje ponovnog Kristova dolaska na svijet i konačni završetak sviejta. U tom se kontekstu obrađuje ranokršćansko shvaćanje "milenarizma", odnosno nauka o tisućugodišnjem Kristovu kraljvestvu na zemlji prije konačnog završetka. Posebno se obrađuje ranokršćanski stavovi o samom završetku svijeta, navode se mišljenja važnijih ranokršćanskih pisaca, poput Augustina.

Materijalizam druge polovice devetnaestog stoljeća, kako ga je prikazao Bogoslav Šulek, nailazi na žestoku kritiku neoskolastičkog profesora filozofije i potonjeg zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera, koji s neoskolastičkih pozicija kritizira materijalistička stajališta o isključivo senzualističkoj spoznaji, postojanju samo tvarne stvarnosti, nerazlikovanja čovjeka i životinje i pokušaj utemeljenja materijalističke etike. Ako je ljudska spoznaja samo osjetna čovjek ne bi bio sposoban ništa definirati niti spoznati vječna i nepromjenjiva načela stvarnosti. Ono što sjetilima nije dostupno, ne može biti predmet sigurne spoznaje, poput početka svijeta ili beskonačnosti svemira. Duša nikako ne može biti produkt materije a različitost ljudske i životinjske duše Bauer dokazuje na temelju nepostojanja općih pojmova u životinja. Bauer posebice kritizira materijalističku teoriju spoznaje, jer ako nema apsolutno sigurnih načela onda nema istine, znanost je neodr-živa, a materijalistička teorije spoznaje nužno vodi u skepticizam. Bauer smatra da je i materijalistička etika neodr-živa, jer ako nema Boga, ako čovjek nema duše i slobodne volje, ako svuda vladaju vječni i nepromjenjivi zakoni, svaki govor o etici je besmislen.

Tijekom povijesti čovjeka je trajno zanimala zagonetka smrti, mogućnosti života nakon nje, te odnos duše i tijela. Kršćani u tome nisu bili iznimka, a svoj odnos prema srmti i mrtvima baštinili su od židovske tradicije iz koje su ponikli, preuzimajući istovremeno i običaje antičkog poganstva i kulture u kojoj su živjeli. Novost koju kršćanstvo unosi u antički svijet jest optimizam kršćanske nade u uskrsnuće, u kome ravnopravno sudjeluje i čovjekovo tijelo. Kršćani su odbacivali iztovremeno platoničko shvaćanje tijela kao "zatvora", iz kojega se duša smrću oslobađa, kao i mogućnosti preegzistenicje duše i njezine reinkarnacije. Stariji kršćanski pisci, osobito apologeti iz drugog stoljeća, više se oslanjaju na biblijsku tradiciju naglašavajući čvrstu povezuanost i jednakovrijednost duše i tijela, koji zadržavaju svoju identičnost i nakon uskrsnuća.Ranokršćanski pisci koji su stvarali nakon Origena, poput Grgura Nisenskoga, oslanjaju se više na platoničku i neoplatoničku tradiciju po kojoj je tijelo manje vrijedno od duše.

U ranom se kršćanstvu brzo pojavljuju razne kršćanske sljedbe. Budući da je većina sekti iz ranošćanskog razdoblja gnostičke orijentacije, donosi se kratki prikaz gnosticizma, za koji se može reći da je mješavina istočnjačkih dualizama, antičke mitologije i filozofije te židovsko-kršćanske vjerske tradicije. Govori se o razlici između pojmova gnosticizam i pojma gnoza. Nakon općenitog prikaza gnostičkog nauka, navode se pojedinačno važnije sekte i pojeidnci, koji se pojavljuju počev od apostolskih vremena pa do konca drugog stoljeća. Kratko je prikazan nauk: Ebionita, Nikolaita, Kerinta, Menandra i drugih.

U nastojanju za sustavnim i jedinstvenim tumačenjem svemira Petrić je našao uporište u tjelesno-netjelesnoj strukturi svjetla. Razlike među tjelesnim izvorima svjetlosti pretpostavljaju postojanje prvog svjetla koje nužno mora biti netjelesno. Ono je u sebi "Očinska dubina (Paternum Profundum)". Svjetlo u prostoru (extra Patris profundum) također je netjelsno jer u njemu sjaji prvo sjvetlo, ali je istodobno tjelesno jer se širi kroz trodimenzionalni prostor. U svojoj metafizici svjetla Petrić, dakle, koristi termine ih helenističke tradicije i uvodi metaforu "Paternum Profundum " i "extra Patris profundum", tumačeći ih kao unutarnje i vanjsko Božje djelovanje. Fizičko svjetlo objave je Božanskog svjetla koje je jedinstvo fizičkih, psihičkih i duhovnih procesa. To znači da se Petrić zalaže za jednu monističku viziju svijeta, a svjetlo je temelj toga jedinstva. Razlike između materije i forme i između prirode i duše samo su posljedica odabranog pristupa tim odnosima.

Nakon kratkog prikaza života sv. Jeronima, rođen u Dalmaciji (gradu Stridonu između 33. i 341. a umro u Betlehemu 419.), njegovih spisa prikazani su tekstovi , uglavnom iz njegovih pisama, u kojima on daje savjete kako odgajati djevojčice.

U članku se, slijedeći Augustinove tekstove i misli, pokazuje mogućnost sigurne spoznaje barem neke istine, koja bi potom mogla biti temelj u pronalaženju puta k spoznaji apsolutne Istine. Prvo se pokazuje neodrživost posvemašnje sumnje tako što se ističe važnost samposvjesnog subjekta koji i u sumnji ima neposredno iskustvo vlastitog bivovanja. Augustin drži da i sama sumnja može biti polazište u otkrivanju neporecive stvarnosti koja se najjasnije očituje u iskustvu postojanja i življenja onoga koji sumnja. Iraz "ja sumnjam" iplicitno uključuje subjekt sumnje i nije moguće nijekati egzistenciju sumnjajućeg subjekta, čija se sigurnost ne oslanja na podatke vanjskih osjetila, nego je izravno iskustvo (experientia), samosvijest djelujućeg subjekta. Augustin razlikuje dvije razine sampospoznavanja, od kojih prvu i temeljnu naziva "nosse se# (samosvijest), u kojoj nije moguća zabluda, i "cogitare se" (poznavanje sebe), gdje je moguća zabluda. Od nutarnje sigurnosti svjesnog subjekta vodi nutarnji put k otkrivanju Isine same - Boga - a taj nutarnji put nije ništa drugo nego sam čovjek, svjesno djelujući subjekt, koji na temelju vlastite samosvijesti, u sebi i iznad sebe, otkriva Boga.

Following the general reference to the importance of the letters of the first Fathers of the Church, it has been noted that St. Jeronim's opinion was that there was no difference between a Presbyter and a Bishop. The study of St. Jeronim's letters is aiming to reach the elements as to how he conceives a priest as a person, which are the risks he points to, and problem he faces. To Jeronim, a priest is the Church's minister having no special vocation to follow. This results in a necessity of engaging oneself in the spiritual growth of those who believe as the main characteristics of his activities. A priest should extend services out of love, unselfishly and humbly. Pastoral activities should first of all include preaching and care for the poor. In every-day life, a priest should excel in spiritual freedom, trust in Providence, decent behaviour and his attitude towards food and drink. As regards his relation to women, a priest should be characterized by dignity, self-control, keeping himself aloof, prudence and caution. The subjects of the most of the letters are of the ascetic character imposing very severe codes of behaviour in accordance with the attitude of St. Jeronim.

U knjizi "Isusovci i Južni slaveni u XVI. stoljeću" Predrag Belić obrađuje početke djelovanja novoosnovanog reda Družbe Isusove među Južnim Slavenima u drugoj polovici šesnaestog stoljeća. Govori o kontaktima prvih hrvatskih studenata s isusovcima u novoosnovanom kolegiju germanicu, među ostalim i Pavla Skalića, te o odnosima (sukobima) M. V. Ilirika i Družbe Isusove. Dokumentirano opisuje najranije djelovanje isusovaca u balkanskim krajevima i kontaktima s pravoslavljem i islamom.

Naslovi članaka: Ontološki aspekt Akvinčevih dokaza za Božje postojanje ; Kritika Kantove kritike kozmologijskog dokaza za Božju opstojnost. ; Narav i značenje metafizike kod prvih tomista: primjer Remigija iz Firenze ; Moralni subjekt u filozofiji B. Lonergana ; Čovjekova čežnja i ispunjenje: pristup Aristotela i Tolme Akvinskog ; Čovjekova čežnja i ispunjenje: psihološka perspektiva ; Nedodirljivost ljudskog života i vjera u Boga ; Moralne vrijednosti u svijetu bez Boga ; Kantova filozofija religije ; Odnos teologije i prirodoslovnih znanosti u 20. stoljeću ; Koncepcija dijaloga: filozofija znanosti i ekumenski dijalog ; Vrijednosni odgovor u filozofiji Dietricha von Hildebranda ; Kršćanska filozofija prema aeterni patris i fides et ratio ; Kritička recepcija G. E. Moorea u svjetlu fenomenologije D. von Hildebranda ; Praeambula fide - filozofijski ili teologijski problem?

U knjizi se obražuje teme: Crkva i humanije društvo ; Socijalno-filozofijske pretpostavke zdravog društva ; Kršćanska filozofija o zdravlju društva ; Ekonomski vidici zdravog društva ; Birokracija i društvo ; Zdravo društvo - pogled iz kolijevke ; Psihotrauma - užas zamrznut u pamćenju ; Socijalna revolucija ranog kršćanjstva ; Civilozacija ljubavi. Pojam kulture u suvremenim crkvenim dokumentima ; Misli katoličke moralne teologije o zdravom društvu ; Kršćanstvo - nada za treće tisućljeće ; Dominium terrae - amor terrae.

Dojenčetovo učenje i njegov psihički razvoj nisu mogući bez interakcije s bližnjima. Djetetova se okolina u komunikaciji s njim intuitivno prilagođuje njegovom trenutnome stanju, podređuje se njegovim interesima i potrebama i reagira na njemu predvidivi način. Tako optimira djetetovo učenje i pšotpomaže duševni razvoj i stjecanje duševnoga zdravlja. U radu se analiziraju okolnosti suvremenoga života koje ometaju ranu komunikaciju i stjecanje duševnoga zdravlja.