Frane Petrić o fizičkoj i metafizičkoj naravi svjetla

U nastojanju za sustavnim i jedinstvenim tumačenjem svemira Petrić je našao uporište u tjelesno-netjelesnoj strukturi svjetla. Razlike među tjelesnim izvorima svjetlosti pretpostavljaju postojanje prvog svjetla koje nužno mora biti netjelesno. Ono je u sebi "Očinska dubina (Paternum Profundum)". Svjetlo u prostoru (extra Patris profundum) također je netjelsno jer u njemu sjaji prvo sjvetlo, ali je istodobno tjelesno jer se širi kroz trodimenzionalni prostor. U svojoj metafizici svjetla Petrić, dakle, koristi termine ih helenističke tradicije i uvodi metaforu "Paternum Profundum " i "extra Patris profundum", tumačeći ih kao unutarnje i vanjsko Božje djelovanje. Fizičko svjetlo objave je Božanskog svjetla koje je jedinstvo fizičkih, psihičkih i duhovnih procesa. To znači da se Petrić zalaže za jednu monističku viziju svijeta, a svjetlo je temelj toga jedinstva. Razlike između materije i forme i između prirode i duše samo su posljedica odabranog pristupa tim odnosima.