Search

Drama "Pavlimir" hrvatskoga autora Junija Palmotića analizira se u kontekstu cjelokupna Palmotićeva stvaranja, u kontekstu književnosti 17. stoljeća (barok, isusovci), u kontekstu književnopovijesne i kritičarske recepcije, u kontekstu kazališnih izvedbi ("Kašićeva Venefrida", režija "Pavlimira" Koste Spaića na Dubrovačkim ljetnim igrama 1971. godine). Posebna pozornost posvećuje se određenju žanra (melodrama, tragikomedija, povijesna drama, isusovačka drama), jezika, stila i stiha te kompozicije djela. Naglasak je stavljen na analizu simbolike brojeva i kršćanske simbolike, ali i na određenje nekoliko alegorijskih slojeva (osnivanje Grada, Cavtat-Dubrovnik, usmena i biblijska tradicija, književna i kazališna tradicija, sedamnaesto stoljeće, barok).

nema

Ovaj završni rad sadrži teorijske definicije baroka kao književnog razdoblja i stilske formacije prema radovima i istraživanjima različitih povjesničara hrvatske književnosti i znanstvenika. Nakon što je barok teorijski definiran, prikazan je i povijesni pregled razdoblja hrvatskog književnog baroka. Osim pregleda hrvatske barokne književnosti, obuhvaćen je i povijesni razvoj baroka u stranim književnostima te sami početci, nastanak i formiranje baroknog razdoblja. Poglavlje o baroknim žanrovima u hrvatskoj književnosti uključuje razvoj, formiranje, modificiranje i nastanak novih žanrova u hrvatskoj baroknoj književnosti. Pojedini barokni žanr teorijski je zastupljen i obrađen. Privatni život i književno stvaralštvo Junija Palmotića potkrepljeno je istraživanjima brojnih stručnjaka. Istraženo je i njegovo djelovanje na području kazališta, posebice dubrovačkog baroknog kazališta čemu je osobito doprinosio svojim književnim djelima. Osim književnim uradcima, kazalištu je doprinos davao i načinom pisanja o čemu govori poglavlje o semantičkoj vrijednosti metričkih elemenata u Palmotićevim djelima. Prema tome zaključujemo kako osim književnih radova, također njegov doprinos dubrovačkom baroknom kazalištu i doprinos melodrami kao žanru svrstava Palmotića među najbolje pisce baroknog razdoblja. Književno djelo Pavlimir definirano je na razini žanra, prikazano kroz povijest i interpretirano na razini sadržaja. Završno poglavlje donosi podatke o nastanku samog djela Pavlimir i izvorima s kojima se povezuje njegovo podrijetlo.

U radu se proučava koncept romantične ljubavi u djelima hrvatske književnosti od 16. do 19. stoljeća. Koncept se romantične ljubavi analizira u sljedećem korpusu književnih tekstova: Robinja autora Hanibala Lucića, Grižula autora Marina Držića, Pavlimir i Danica autora Junija Palmotića i Teuta autora Dimitrija Demetera. Istražuju se sličnosti i razlike između ljubavnih zapleta različitih drama. Rad se teorijski temelji studijama iz područja sociologije i psihologije, autora Niklasa Luhmanna, Pavla Brajše i Hellen Fisher. U radu se jednako tako uzimaju u obzir osobitosti različitih književnopovijesnih razdoblja kojima odabrani književni tekstovi pripadaju: renesansne, baroka i romantizma. The paper studies the concept of romantic love in works of Croatian literature from the 16th to the 19th century. The concept of romantic love is analyzed in the following corpus of literary texts: Robinja by Hanibal Lucić, Grižula by Marin Držić, Pavlimir and Danica by Junije Palmotić and Teuta by Dimitrije Demeter. The similarities and differences between the love plots of different dramas are explored. The work is theoretically based on studies from the fields of sociology and psychology, by Niklas Luhmann, Pavle Brajša and Hellen Fisher. The work also takes into account the peculiarities of different literary and historical periods to which the selected literary texts belong: Renaissance, Baroque and Romanticism.

U prvome dijelu članka uspoređuju se postojeće odredbe pojma domovine u hrvatskome jeziku te ih se postavlja u odnos s odredbama u drugim europskim jezicima. Ta je usporedba poticajna za omjeravanje suvremenih znanstvenih i općih pojmova s razumijevanjem tekstova iz prošlosti. Primjena mogućih značenja pojmova domovine i nacije na stariju hrvatsku književnost daje nov impuls kritike donedavnih dominantnih ideja da bi naciju i domovinu određivalo pretežito moderno doba, od romantizma do danas. U francuskoj i njemačkoj kulturi prije romantizma, na kraju 18. i početkom 19. stoljeća gospođa de Staël komentirala je »duh nacije« posredstvom Montesquieuova prepoznavanja nacionalnoga duha u književniku 18. stoljeća, klasicistu Voltaireu, a u hrvatskoj kulturi prema kriteriju književnoznanstvenih interpretacija hrvatskoga kanona, odgovor upućuje na Junija Palmotića, književnika baroknog 17. stoljeća. Povezanost domovine i nacije kroz razmišljanja gospođe de Staël, kao i Montesquieua, Voltairea, Palmotića, prigoda je da se istaknu – napokon i u Hrvatskoj – sve glasnije kritike donedavno dominantnih tumačenja netom izdvojenih ključnih pojmova. To se često naziva »modernističkim obratom« prema kojem je nacija fenomen koji nastaje krajem osamnaestog stoljeća te »konstruktivističkim obratom« prema kojem naciju ne čine »objektivni« kriteriji poput zajedničkoga jezika, podrijetla, sudbine, nego zajedničko vjerovanje u te kriterije. Važan obol debati dali su Henfried Münkler i Caspar Hirschi: pristupajući problemu iz isključivo konstruktivističke perspektive, početke modernoga nacionalističkog diskursa pomaknuli su iz devetnaestog duboko u petnaesto stoljeće, u vrijeme renesanse, identificirajući humaniste kao njegove ideološke začetnike. Tzv. modernistički obrat niti je toliko obrnuo vrijednosti niti je toliko modernistički. Ono što je Voltaire za francusku naciju, povjesničari hrvatske književnosti prepoznali su u životu i djelu Junija Palmotića. O duhu hrvatske nacije u djelu Junija Palmotića najutjecajnije su tekstove tijekom 20. stoljeća pisali Branko Vodnik (Drechsler), Wilfried Potthoff, Rafo Bogišić, Nikola Batušić, Vlaho Bogišić, Fedora Ferluga-Petronio, Dunja Fališevac i Divna Mrdeža Antonina. Prikazom odnosa ključnih pojmova unutar pojedinih tekstova te njihovoj primjeni na Palmotićeva djela, a poglavito na dramski tekst Pavlimir, utvrđen je aktivan Palmotićev odnos prema pojmovima domovine i nacije., The first procedure is to compare the existing determinations of the notion of homeland in the Croatian language and in the relation with the other european languages. This comparison induces the proportions of scientific and general notions with the comprehension of readings from the past. In the focus is the oeuvre of Junije Palmotić, included in the criticism of the »modern« position of the notion of the nation (with remarks of Henfried Münckler and Caspar Hirchi), especially when contrast with Mme de Staël, Montesquieu and Voltaire. Palmotić’s oeuvre is for Croatian literature that Voltaire is for the French literature. A contrastive reading of papers of B. Vodnik, W. Potthoff, R. Bogišić, N. Batušić, V. Bogišić, F. Ferluga-Petronio, D. Fališevac and D. Mrdeža Antonina gives the clearer conception of the nation spirit in the ancient croatian literature. The application of the key notions on Palmotić’s play Pavlimir reveals the active relations of the epoch to the concept of homeland and nation.

U korpusu baroknih književnih djela odabranih za ovaj rad nalaze se dva povijesna viteško-junačka epa – Gundulićev Osman i Dionirićev Dubrovnik ponovljen, te pet Palmotićevih melodrama, od kojih dvije nastaju na tematskoj podlozi iz grčke mitologije (Ipsipile i Captislava), jedna na temelju pripovjednog izvora iz 12. stoljeća i stare dubrovačke predaje (Pavlimir), zbog čega se atribuira kao pseudopovijesna, a druge dvije (Armida i Alčina) nadahnute su dvama talijanskim renesansnim epovima – Tassovim Oslobođenim Jeruzalemom i Ariostovim Bijesnim Orlandom. U svim djelima ovoga istraživanja očituje se tassovska barokna poetika. Povijesna tematika okružena je kvazipovijesnim i romantičnim epizodama, čak i eshatološkim prizorima, u fabulu ulaze različiti tematski sadržaji; radnja je vjerojatna u kontekstu djela jer se egzistencija fantastično oblikovanih likova i pojava ne propituje, a istovremeno je i čudesna, čime se na tematskoj razini ispunjava poetička norma ranog seičenta i postiže temeljna funkcija baroknog teksta – proizvodnja meraviglie. Temeljni istraživački koncept ovoga rada analiza je romantično-fantastičnih junakinja u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća koje u nekoj mjeri posjeduju otklon od norme i oblikovani su kao nositelji nadnaravnih moći, a kao polazište se koriste teorije fantastike i fantastičnoga. Na početku se nudi sustavan i jezgrovit pregled značajnijih promišljanja o fenomenu fantastike i fantastičnoga, iz kojeg proizlaze tri moguća određenja: fantastika kao žanr, pripovjedni modus ili ontološka dominanta, odnosno impuls kojim se zahvaća sve što nije mimetičko, od čudovišta do metafore. Nakon toga se na oblikovanje ženskih likova nastoji primijeniti teorija fantastike i fantastičnoga francuske autorice I. Bessière, što dovodi do zaključka da su takvi likovi uvelike preuzeti iz različitih slojeva kulturne tradicije i zasnovani u maskulinoj perspektivi, a moguće ih je razvrstati u tri skupine: žene ratnice, koje utjelovljuju legendarne Amazonke, demonske ženske likove, čija djela nastaju u dosluhu sa Sotonom, i dobre vile, koje su redovito izvršitelji Božje volje. Uočava se ambivalentna slika žene kojoj se uzrok može tražiti u sedamnaestostoljetnom zagovaranju kršćanske svjetonazorske koncepcije, zbog koje se nekršćanski likovi prikazuju kao demonski, a kršćanski, njima antitetički, kao utjelovljenje najviših moralnih vrijednosti. In the corpus of baroque literary works which have been selected for this work, there are two historical knightly-heroic epics – Osman by Gundulić and Dubrovnik ponovljen by Dionorić, as well as five melodramas by Palmotić. Two of the melodramas are based on themes from Greek mythology (Ipsipile and Captislava); one is based on a narrative source from the 12th century and an old Dubrovnik folktale (Pavlimir), which is why it has been attributed as pseudo-historical; and the other two (Armida and Alčina) are inspired by two Italian Renaissance epics – Tasso's Oslobođeni Jeruzalem and Ariosto's Bijesni Orlando. Tasso’s baroque poetics is evident in all parts of this research. Historical themes are surrounded by quasi-historical and romantic episodes, and even by eschatological scenes. The plot includes various thematic contents; the action is probable in the context of the work because the existence of fantastically shaped characters and phenomena is never questioned. At the same time, it is miraculous, and therefore fulfils the poetic norm of the early seicento and achieves the basic function of a baroque text – the production of meraviglia. The basic research concept of this paper is the analysis of romantic-fantastic heroines in Dubrovnik literature of the 17th century who have, to some extent, deviated from the norm and are shaped as bearers of supernatural powers, using theories of fantasy and fantastic as a starting point. At the beginning, a systematic and concise overview of significant reflections on the phenomenon of fantasy and fantastic is offered, from which three possible definitions emerge: fantasy as a genre, narrative mode or ontological dominant, i. e. an impulse that captures everything that is not mimetic, from monsters to metaphors. After that, the theory of fantasy and fantastic by the French author I. Bessière is applied to the formation of female characters, which leads to the conclusion that such characters are largely taken from different layers of cultural tradition and are based in masculine perspective. They can be classified into three groups: warrior women, who are embodied by the legendary Amazons; demonic female characters, whose works are created in collusion with Satan; and good fairies, who are regularly executors of God’s will. There is an ambivalent image of a woman whose cause can be sought in the seventeenth-century advocacy of the Christian worldview, which is why non-Christian characters are portrayed as demonic, and Christian (antithetical to non-Christians) as the embodiment of the highest moral values.

Sv. Stjepan prvi je svetac koji se spominje u pisanim povijesnim izvorima o Dubrovniku, tijesno povezan s legendama o osnutku grada. Taj je kult u Dubrovniku promoviran u sklopu papinske politike prema gradu i čitavoj regiji, što potvrđuje i legenda o Pavlimiru, osnivaču grada koji je stigao iz Rima i donio relikvije svetaca. Papinsku politiku, odnosno politiku jačanja utjecaja Rima, provodili su biskupi koji su se pritom uvelike oslanjali na kult svetaca. Promoviranjem određenih kultova i nabavkom relikvija najbolje su predstavljali određene političke težnje. Izgradnja identiteta srednjovjekovnog Dubrovnika bila je neodvojiva od vjerskog osjećaja, crkvene pripadnosti i vrijednosti kršćanstva na kojima je komunalna elita gradila svoju etiku i ideologiju. Kult Sv. Stjepana i svečeva crkva, prvi moćnik srednjovjekovnog Dubrovnika, činili su uporište takve politike dubrovačke općine i Crkve, kao i Rimske Crkve., St Stephen is the first saint mentioned in the written historical sources on Dubrovnik, in the account of the Byzantine emperor Constantine Porphyrogenitus, who associated the development of the city with the cult of this martyr and his church in which the relics of St Pancratius were kept. According to Ragusan chronicles, starting from Miletius, the relics of other Roman martyrs, the first city protectors, were also kept at the mentioned church. This fact the chroniclers relate to the founding of the city. What needs to be elucidated here is as to how the cult of St Stephen the First Martyr became related to the development of the city, and where exactly it had come from, Constantinople or Rome. In support of the assumption that the cult of this saint spread to Dubrovnik from Rome, despite his veneration throughout the Byzantine Empire, is the cult of St Pancratius, also martyr, a cult of Roman provenance, followed by the cults of the Saints Nereus, Achilleus, Domitilla and Petronilla. Given the fact that all these Roman saints are connected with the church of St Stephen, there is reason to assume that this cult, too, was promoted in Dubrovnik within the papal policy towards the city and region as a whole. This is further confirmed by the legend of Pavlimir, founder of the city, who arrived from Rome, bringing holy relics with him. Ragusan chronicles tend to emphasise Epidaurian tradition and the arrival of Pavlimir from Rome, while the group of Roman saints sanctifies Roman tradition, and is most closely related to the foundation myths. Before St Blaise, bishop from the East, was chosen as a symbol of the city, patron saints of Dubrovnik were generally of Roman provenance. This Roman policy was mainly adopted by the bishops who had strong influence in the cities in the period marked by dissolution of old municipal structures and the weakening of public administration. Midst the upheavals of late antiquity and early Middle Ages, the Church managed to maintain continuity and was replacing ancient organisation of the civil government as a strong and stable institution around which the society gathered, gradually creating new political forms and social relations. The bishops mainly leaned on the cult of the saints through the acquisition of relics and promotion of cults that best conveyed specific political goals. Early Dubrovnik cults were strongly linked to papal policy and diocesan jurisdiction. The construction of the city’s identity was inseparable from the religious feeling, church identity and the value of Christianity upon which the communal elite built its ethics and ideology. This harmony is most vividly displayed in the cult of the city’s patron saints, who at the same time were the foundations and backbone of the community’s unity. The Church, patron saint and lay community moulded a unique feeling of belonging, self-consciousness and identity. The cult of St Stephen and the saint’s church with the first reliquary of medieval Dubrovnik constituted a stronghold of thus shaped policy of the Dubrovnik commune and Church, as well as that of the Church of Rome.

Despite the fact that he did not attend the manifestation Hvar Theatre Days often, Josip Torbarina’s contribution to it was great just like his contribution to the development of Croatian comparative literature. He first attended the manifestation in 1794 with the paper entitled Dubrovnik’s Romeo and Giuliette, his second attendance occured in 1976 with the paper entitled Palmotić’s Pavlimir and Shakespeare’s The Tempest and his third attendance occured in 1978 with the paper entitled Illyrian Queen in Coleridge’s Play. Torbarina had written his PhD thesis in London in 1930 and the title was The Italian Influence on the Poets of the Ragusan Republic and since that moment he had tried to combine the interest in both English and Croatian literature in his scinetific work. His papers on the manifestation are a result of studying both literatures for a long time. His thesis was a matter of a serious critques written by another Croatian scientist Mihovil Kombol. In wasn’t until after Kombol’s death that Torbarina wrote his best scientific papers because he no longer felt the pressure of Kombol’s critique. Torbarina also criticized Kombol and one of these critiques was presneted at the manifestation. With this article we try to put some light on the way in which Torbarina came to his most important conclusions and that is why we start from his thesis and his disagreement with Kombol, we continue with his bold comparisons of Držić and Shakespeare to come to his papers on the manifestation. The author of this article claims that Torbarina’s scientific work and his presentations at this manifestation represent a very imortant step in the development of Croatian comparative literature and are therefore worth studying.

Polazeći od teorijskih uporišta suvremene paradigme prostornog obrata (spatial turn), disertacija se bavi analizom književnog prostora u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća. Pristupajući književnom prostoru kao proizvodu diskursa, u analizi se nastoje detektirati procedure diskurzivne proizvodnje prostora na trima međuovisnim razinama: tekstnoj, intertekstnoj i kontekstnoj. Također, književnim se prostorima pristupa iz vizure oblikovanja kolektivnih identiteta/alteriteta. Na temelju analize provedene na korpusu koji obuhvaća reprezentativne tekstove četvorice Dubrovčana (Dubravka, Osman, U slavu visine privedre Ferdinanda II Ivana Gundulića ; Pavlimir, Danica, Captislava i Bisernica Junija Palmotića ; Trublja slovinska Vladislava Menčetića ; Dubrovnik ponovljen Jakete Palmotića Dionorića), književni prostori u tekstovima dubrovačkih autora otkrivaju se nositeljima mnogostrukih i višeslojnih značenja – literarnih, povijesnih, (geo)političkih, društvenih, religijskih i kulturnih – generiranih različitim tipovima diskursa, karakterističnima za Dubrovnik, ali i (zapadnu) Europu u 17. stoljeću. Osvrt na konstruiranje prostora identiteta/alteriteta upućuje pritom na višestruka razgraničavanja kao i na dominantnu auto/raguzo/centričnu perspektivu oblikovanja prostora. Fokusiranjem na književni prostor, zanemaren u dosadašnjih proučavatelja, te analizom utemeljenoj na suvremenoj teoriji prostora (spatial turn) disertacija pridonosi istraživanjima prostora u hrvatskoj književnosti 17. stoljeća.

Referencije na povijesne prostore razmjerno su česte u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća, o čemu svjedoče djela Ivana Gundulića, Junija Palmotića, Jakete Palmotića-Dionorića, Nikolice Bunića, Bara Bettere, Petra Kanavelića i dr. Posredujući se preko radnje lokalizirane na povijesne teritorije (Dubrovnik, slovinske zemlje, Osmansko Carstvo), preko (pseudo)povijesnih likova kao njihovih označitelja (npr. Osman, Pavlimir, Vladislav) ili preko izravnih iskaza, povijesni prostori uključuju ponajprije ideju političke, državne zajednice. Njihovo pak oblikovanje i vrednovanje u književnim tekstovima upućuje na koncepte identiteta poput domoljublja, slovinstva i kršćanstva, koji su karakteristični za tadašnji historiografski, kulturni, politički i ideološki diskurs. Pritom reprezentacija prostora uključuje autocentričnu perspektivu, tj. razgraničavanje vlastitosti i drugosti u kojem se vlastitom prostoru uglavnom pridaje pozitivni vrijednosni predznak, a prostoru (nedubrovačkog, neslovinskog, nekršćanskog) drugog najčešće negativni. U tom smislu, u mreži autopredodžbi i heteropredodžbi nazire se i imaginarna vrijednosna hijerarhijska ljestvica povijesnih prostora koja, prizivajući povijesni, društveni i politički kontekst, otkriva da su u književnosti Dubrovčana u 17. stoljeću ideologija, politika i etika snažno povezane.

References to historic territories appear rather frequently in Dubrovnik’s literature of the 17th century. Works of Ivan Gundulić, Junije Palmotić, Jaketa Palmotić – Dionorić, Nikolica Bunić, Bara Bettera, Petar Kanavelić and others, witness to that fact. Being intermediaries between plots (Dubrovnik, Slovene countries, Ottoman Empire), through (pseudo)historic characters as their representatives (for instance Osman, Pavlimir, Vladislav), or through direct sources, historic territories include, first of all, the idea of political, state community. However, their forming and evaluation in literary works directs to concepts of identity like patriotism, Slovenism and Christianity, which are characteristic for historiographical, cultural, political and ideological discourse of the time. At the same time, the representation of territories includes auto-centric perspective, i.e. by defining »own« and »other« in which the »own« territory mostly has positive value prefix, while »other« territories (not Dubrovnik, not Slovene, not Christian) have negative prefixes. In that sense, in the net of auto-ideas and hetero ideas, imaginary values on a hierarchical scale of historic territories, could be vaguely seen. Through historic, social and political context, it reveals that the ideology, politics and ethics in the 17th century literature of Dubrovnik, are strongly connected.

The category of historical space is a major feature of Croatian baroque texts produced in seventeenth-century Dubrovnik literature. Images of historical spaces are mediated in literary discourse by localising the plot in concrete historical territories, through characters that act as signifiers of particular, primarily politically defined, spaces, or through individual enunciations. A special place within the fictional worlds of Dubrovnik residents is assigned to their city, that is, the Dubrovnik Republic, the image of which is positive in value and as a rule linked with the idea of the border as an ambivalent space of separation and encounter. The confirmation of this thesis can be found in, among others, canonical literary works, such as the baroque historical epic Osman by Ivan Gundulić, or the pseudo-historical tragicomedy Pavlimir by Junije Palmotić. In their discourse, the space of Dubrovnik acquires features of the border and space of encounter in the political, confessional, and cultural sense: it is a meeting/separation point between political forces – the Ottoman Empire, the Republic of Venice, and the Habsburg Monarchy – as well as between different religions – Catholicism, Orthodox Christianity, and Islam. Such a concept will also produce the image of Dubrovnik as a space of freedom, peace, and a haven, which marks the entire Dubrovnik culture of the early modern period, and which represents a link to the then neighbouring Italian communal discourses. On the other hand, the representation of the space of Dubrovnik as Christian, Slovin, and European, as opposed to the foreign, non-Christian, enemy, Turkish space of the Other, follows the then European trend of discursive constructions of collective identities. It is thus possible to discern within the literary construction of the space of Dubrovnik concrete political circumstances (the Dubrovnik Republic was the only territory in the Balkans to have kept its autonomy in the seventeenth century, outside the direct governance of the Ottoman Empire), the ideology of the Dubrovnik nobility, ideas of Slovin fellowship (which are related to the ideology of Catholic renewal and the activities of the Congregation for the Propagation of the Faith), early modern concepts of civic humanism, and the Christian world view characteristic of Croatian, but European literary baroque as well.

Unutar bogata opusa dubrovačkog autora Junija Palmotića (1607-1657) četiri se tragikomedije (Pavlimir, Danica, Captislava i Bisernica) u književnoj historiografiji zbog brojnih referencija na povijesne prostore, vrijeme i događaje obično određuju kao pseudopovijesne. Povijesni su prostori u njima bitni konstituenti dramskoga svijeta i javljaju se na svim razinama dramskoga teksta: radnja je u njima lokalizirana na konkretne povijesne teritorije (Epidaur/Dubrovnik, Bosansko Kraljevstvo, Ugarsko Kraljevstvo) ; protagonisti, čija imena prizivaju (pseudo)povijesne osobe sa "slovinskih" dvorova, označitelji su određenih političkih prostora ; na temelju pak pojedinačnih iskaza, djelovanja likova te u dramskom sukobu i njegovu razrješenju iščitava se vrednovanje povijesnih prostora i u tom smislu njihova hijerarhija. Pritom se ističu pozitivne predodžbe o dubrovačkom, ugarskom i bosanskom prostoru, negativne o turskome, dok se vrijednosna ambivalencija otkriva u predodžbi o srpskom prostoru. Otkrivajući se kao prostori obogaćeni kulturnim značenjem, povijesni prostori u tim tragikomedijama nisu tek neutralna pozadina dramskoga zbivanja te čine bitan element u konstrukciji identiteta. Unutar Palmotićevih fikcijskih svjetova preko mreže autopredodžbi i heteropredodžbi konstruiraju se kao stožerne ideje zajedništva dubrovačko domoljublje, kršćanstvo i slovinstvo, koje jasno upućuju na kulturni i politički diskurs u Dubrovniku u 17. stoljeću.

Ivana Milčetića uz Rijeku vezuje gimnazijsko školovanje te kasniji nastavnički rad na istoj gimnaziji. Podatke o tim razdobljima daju njegovi biografi (npr. A. Musić), te gimnazijska izvješća. Kao profesor na Riječku je gimnaziju Milčetić dospio službenim dekretom kojeg su ?isposlovali? njegovi politički protivnici, no godine provedene u Rijeci (1886 ? 1891) rezultirale su s nekoliko književnopovijesnih radova. U radu se analizira tekst o J. Palmotiću, koji je Milčetić napisao kao uvodnu studiju uz dramu "Pavlimir", i teskt "Talijanski i latinski prevodioci Gundulićeva Osmana", objavljen u "Izvješću gimanzije u Rijeci za školsku godinu 1886./87.", te se na temelju tih tekstova zaključuje o Milčetićevu odnosu prema starijoj hrvatskoj književnosti.