Postkritika – interpretativna logika postpolitičkog doba ili krivost na neoliberalnom sveučilištu?

Posljednje desetljeće u studiju književnosti obilježeno je takozvanim postkritičkim obratom. Člankom se daje pregled najvažnijih postkritičkih tendencija, analitičkih pristupa, metodoloških alata, ideja za reformu discipline i stavova o namjenama književnosti. Kritički usmjeren na prevlast hermeneutike sumnje, rad znanstvenika sklonih postkritičkim analizama književnih tekstova ubrzo je i sâm postao predmetom kritičkog propitivanja. Kritičari, mahom lijeve orijentacije, postkritičarima uglavnom zamjeraju manjak znanstvene objektivnosti, sužavanje disciplinarnih granica, napuštanje provjerenih interpretativnih metoda i teorijskih uvida, ali i kooptiranje s neoliberalnim silama na sveučilištu i u društvu koje umanjuju važnost studija književnosti i humanistike uopće. Koplja se uglavnom lome oko političke djelotvornosti discipline i njezine korisnosti za zajednicu. Postavlja se pitanje u kojoj mjeri studije Rite Felski, Stephena Besta, Sharon Marcus, Heather Love i drugih čuvaju društveni utjecaj znanosti o književnosti i humanističkih vrijednosti, a u kojoj ga mjeri oslabljuju te podvode li književnokritičku profesiju pod ekonomsku logiku kapitala afirmirajući istodobno etos postpolitičke nekritičnosti. Ovdje se ti polemički tonovi nastoje predstaviti što je moguće iscrpnije kako bi se dao uvid u složenost problema te kako bi se u konačnici ponudio alternativni pogled na mogući ishod novih ratova za metodu.