Europska stambena povelja

Pocetkom 1990-ih u zemljama Europske unije, na krilima liberalnih ideja, cinilo se da su stambeni problemi jednom zauvijek rijeseni, a nove generacije ionako ne poznaju moru stambene oskudice poslije Drugog svjetskog rata. Stovise, živjelo se u uvjerenju da je stambeno obilje, u prostoru, njegovoj opremljenosti i okolini, dostupno najsirim slojevima stanovnistva. Zagovornici vece uloge tržista prodavali su socijalne stanove i smanjivali poticaje za stambeno zbrinjavanje građana. Stambeni su troskovi bili na udaru prilikom prvih reformi socijalne države. Potresi na stambenim tržistima 1990-ih izgledali su kao prolazni, a povecane stope rasta trebale su lijeciti sve te probleme cija se priroda i struktura otkrivaju tek u novije vrijeme. Cini se da je povlacenje države sa stambenog tržista krajem 1980-ih i 1990-ih skupo stajalo razvijene europske zemlje. O tim se temama s puno argumenata govorilo na konferenciji Europske mreže stambenih istraživaca održanoj u Roterdamu 2007. Temeljem nacela supsidijarnosti, u okviru Europske unije, stanovanje i stambena politika odgovornost su zemalja clanica i sve donedavno cinilo se da procesi europskih integracija u tom podrucju razvoja nemaju nikakvog prepoznatljivog utjecaja. Iskustva sa stambenom krizom u mnogim europskim gradovima govore o visokim cijenama stanova koji neosporno utjecu na kvalitetu života građana. Oskudica pristojnih stanova po prihvatljivim cijenama prepreka su kompetitivnosti, zaposljavanju, mobilnosti i socijalnom ukljucivanju. Nedavni nemiri u Francuskoj povezani su i s problemima stanovanja. Problemi stanovanja u novoprimljenim clanicama neusporedivo su dublji i složeniji. Stambeni je standard uglavnom skroman, a pristojan stan tesko može zaraditi prosjecno kucanstvo. Naslijeđeni stambeni fond u ovim zemljama jos ce dugo određivati kvalitetu života u ovim zemljama. Ovo su bili poticaji unutar parlamentarne skupine »Urbano stanovanje« Europskog parlamenta da poslije sirih rasprava i konzultacija u travnju 2006. usvoji Europsku povelju za stanovanje. Stanovanju se pristupa kao bitnoj komponenti europskog socijalnog modela i kao kljucnom cimbeniku socijalne integracije. Ostvarivanje ciljeva Lisabonske strategije glede socijalne kohezije uvelike je uvjetovano razvojem situacije na stambenom tržistu gdje se svim građanima treba omoguciti pristojno stanovanje. U povelji se istice i važan doprinos zaposljavanju prilikom gradnje, renoviranja i obnove stanova. U radnoj skupini za izradu Povelje važnu su ulogu imali Francuzi. U Francuskoj je novijim mjerama pravo na stan izjednaceno s pravom na obrazovanje, a osobe bez stana mogu racunati na stambeni zajam s nultom kamatnom stopom. Europska unija ovime doprinosi uspostavi povoljnog i poticajnog okvira za uspostavu nacionalnih stambenih politika u skladu s interesima Zajednice. Europska stambena povelja osnažena je i »Odlukom Europskog parlamenta o stanovanju i regionalnoj politici« iz svibnja 2007. godine. Povelja kao instrument dio je koncepta dobre vladavine u EU-u i služi kao poticaj i uputa izradi nacionalnih stambenih programa. Europska je praksa da vlade u stambenoj politici osiguraju opci okvir, a gradovi – lokalne vlasti oblikuju stambene programe koji su primjereni njihovim potrebama. Rasprave u pripremi i usvajanju Europske stambene povelje dale su konkretne rezultate. Nove clanice EU-a mogu od 2007. godine koristiti strukturne fondove za gradnju socijalnih stanova i urbanu obnovu. Novije rasprave u Europskom parlamentu stavile su na dnevni red pitanje visine poreza na dodanu vrijednost na građevinski materijal i usluge kao dio strategije snižavanja cijena stanova. Europska stambena povelja usko je povezana s programskim dokumentima koji se odnose na podrucje urbanizma. Leipziska povelja o europskim gradovima, usvojena 2007. godine, govori o kulturi građenja koja je posredovana gospodarskim, socijalnim, kulturnim, tehnoloskim i ekoloskim okruženjem. Zauzimajuci se za primjenu europskog Urbanog acquisa iz 2004., te Europske teritorijalne agende, povelja zagovara politiku integriranog urbanog razvoja u kojoj se koordiniraju prostorni, sektorski i vremenski okviri održivog razvoja gradova. Urbana politika dio je dobre vladavine u kojoj se iskazuju interesi razlicitih dionika. Gradovi se razvijaju za građane kao bi im pomogli u ostvarivanju aspiracija za kvalitetnijim životom, gdje je stanovanje na vrhu liste prioriteta. Može li Europska stambena povelja biti korisna u Hrvatskoj? Imajuci u vidu karakter i razmjere stambenih problema u Hrvatskoj, Europska stambena povelja nudi poticajan okvir za nove inicijative. Konacno, to može biti poticaj za izradu Nacionalne stambene strategije. Nekoliko velikih gradova u zemlji koji iskazuju sve veci interes za izgradnjom svojih stambenih politika na putu su primjene preporuka ove Povelje. Mudro bi bilo pripremati projekte socijalnog stanovanja i urbane obnove koji ce se po pristupanju EU-u moci financirati iz strukturnih fondova. Zasto ne staviti na dnevni red snižavanje PDV-a kao cimbenika snižavanja cijena stanova? Može li se pokrenuti rasprava o suzbijanju spekulanata na hrvatskom stambenom tržistu? Za ocekivati je da ce se u Hrvatskoj sve vise iskazivati interes za europskim dokumentima koji nas upucuju u nacela dobre vladavine te da ce ovakve povelje imati prepoznatljivog utjecaja u pripremi, donosenju odluka i primjeni razlicitih javnih politika.