Postpericardiotomy syndrome in aortic valve surgery – incidence, diagnosis and treatment

Postperikardiotomni sindrom (PPS) je klinicki sindrom koji nastaje u sklopu autoimune upalne reakcije perikarda i pleure, a klinicki se manifestira novonastalim ili pogorsanjem prisutnog perikardijalnog ili pleuralnog izljeva. Javlja se od prvog do sestog tjedna nakon kardiokiruskih zahvata i spada među najcesce komplikacije kardijalne kirurgije. Ucestalost pojavnosti bolesti je raznolika od 2-30% i ovisi o tipu kardiokirurskog zahvata.1-3 Retrospektivnom analizom PPS registra u Opcoj bolnici “Dr. Josip Bencevic” Slavonski Brod u razdoblju od 1. ožujka 2009. do 1. listopada 2015. godine ucestalost PPS- a sveukupno, neovisno o tipu kardiokiruskog zahvata, iznosila je 10, 1 % , dok je ucestalost PPS-a kod bolesnika podvrgnutih kirurgiji aortne valvule iznosila 26 %. Rutinskim probirom bolesnika dva do cetiri tjedna iza operativnog zahvata moguce je na osnovu jednostavnih dijagnostic- kih kriterija postaviti dijagnozu i zapoceti adekvatno lijecenje, s postizanjem remisije u vise od 95 % bolesnika. U dijagnostici bolesti povisen CRP i febrilitet imaju snažnu prediktivnu vrijednost te su uz prisutnost pleuralnog/perikardijalnog izljeva dovoljni kriteriji za dijagnozu bolesti. Lijecenje se provodi primjenom NSAR, kolhicina ili kortikosteroidima. Profilakticka primjena kolhicina prema COPPS studiji smanjuje ucestalost pojave PPS. Iako za sada nema jasnih preporuka za profilaksu, prema nasem istraživanju, identifikacija bolesnika s visokim rizikom na osnovu tipa operacije, dobi i drugih klinickih parametara podupire hipotezu o korisnosti profilakse.