The stigmata of St Franics and other Saints charismatics: between miracle and scientific answer

Polazeći od definicije stigmi kao rana koje se, povremeno ili trajno, manifestiraju u stanovitim slučajevima ekstaze slijedom imitacije odabranog modela trpnje (Isus, Muhamed i dr.), ovaj rad analizira fenomenologiju stigmatizacije na nekoliko najpoznatijih povijesnih ili aktualnih primjera: Franjo Asiški, kao prvi stigmatik uopće; Katarina Sijenska, jedina osim Franje Asiškog čijim je stigmama Crkva priznala nadnaravnost; Rita iz Cascie (XIV. st.); Marie de Mörl (1812.–1868.) iz Tirola; Belgijanka Louise Lateau (1850.–1883.); Izabele Hendricks (1844.–1874.), koja je umrla od iskrvarenja; Gemma Galgani (1878.–1903.), koja je na sebi otkrivala osim stigmi i tragove bičevanja; Bavarka Therese Neumann (1898.–1962.), o kojoj je vjerojatno najviše pisano; popularni propovjednik otac Pio iz Pietrelcine (1887.– 1968.); Giulio Massa (r. 1970.) iz Montecorvina kod Salerna, nazvan već “ocem Piom XXI. stoljeća”, koji u ekstazi progovara aramejski; i prvi hrvatski stigmatik, Zlatko Sudac (r. 1971.). Na temelju razmatranja starijih i novijih tumačenja fenomena stigmi, predlaže se njihovo preciznije određenje kao stihijskih, izoliranih slučajeva lokalizirane deautonomizacije utjecanja na površinsko krvožilje, posredovanih izmjenom svijesti te se ukazuje na potencijalne goleme probitke koje bi medicina priskrbila iznalaženjem pravilnosti i metoda kojima bi se ovaj postupak izvodio kontrolirano, pri punoj svijesti, bez vanjske pomoći i na bilo kojemu mjestu na tijelu.
Departing from the definition of the stigmata as the wounds which, temporarely or permanently, manifest in some cases of extasy following a selected model of suffering (Jesus, Mohammed etc.), the present paper analyzes the phenomenology of stigmatization on several most famous historical and actual examples: Francis of Assisi, as the first stigmatized at all; Catherine of Siena, the only one beside Francis whose stigmata have been recognized by the Church as supernatural; Rita of Cascia (14th c.); Marie de Mörl (1812-1868) from Tirol; the Belgian Louise Lateau (1850-1883); Izabele Hendricks (1844-1874), who died from bleeding; Gemma Galgani (1878-1903), who presented stigmata and the traces of flagellation; the Bavarian Therese Neumann (1898-1962), of whom probabely the most has been written; the popular mendicant father Pio from Pietrelcina (1887-1968); Giulio Massa (b. 1970) from Montecorvino near Salerno, already known as the “Father Pio of the 21st century,” who speeks out in Aramaic during extasy; and the first Croatian stigmatized, Zlatko Sudac (b. 1971). Considering some older and more recent interpretations of the stigmata, a more precise definition of that phenomenon is suggested. Acording to it, the stigmata might be considered spontaneous, isolated cases of the localized deautonomization of influence upon superficial blood vessels, mediated by altered consciousness. Pointed out are the potential enormous benefits which medicine might provide by finding out the regularity and methods by which that phenomenon would be initiated in a controlled way, at full consciousness, without external help and at any place on the body.