Smrt u jedinici intenzivnog liječenja (JIL) – poraz ili pobjeda

Neki pacijenti u JIL-u se oporave brzo i bez posljedica, neki sporo ili djelomično, a neki nikada. Pacijenti s upitnim oporavkom su često ovisni o mehaničkoj i medikamentoznoj potpori. U njihovo liječenje i njegu uključen je niz zdravstvenih djelatnika koji su educirani za održavanje života, a ne i za kvalitetnu brigu o umirućem pacijentu. Neki imaju osjećaj da je smrt pacijenta njihov osobni neuspjeh. Cilj zdravstvene njege umirućeg pacijenta nije ubrzati ili odgoditi smrt već smanjiti patnju i bol, omogućiti najveću moguću kvalitetu umiranja i očuvati osobni dignitet. Mirnu i dostojanstvenu smrt često zdravstveni djelatnici shvaćaju različito od bolesnika pa to može biti razlog manjkave skrbi. U anketi provedenoj među djelatnicima u JIL-u, koji su se s prvom smrti pacijenta susreli s u prosjeku 21 godinom, oko 50 % njih smatra da bolesnici nemaju ili rijetko imaju dostojanstvenu smrt. Prema njima dostojanstveno umiranje je bez boli i patnje, ne u samoći, uz ispunjenje želja i bez nepotrebnog produžavanja agonije. Pacijenti su im u trenutku smrti najčešće nesvjesni. U svim JIL-ovima postoje protokoli za održavanje života, ali ne postoje protokoli o dostojanstvenom umiranju.