Utjecaj poljoprivredne politike razvijenih zemalja na poljoprivredni sektor zemalja u razvoju

Naglo širenje modernog gospodarskog razvoja, odnosno industrijske revolucije u drugoj polovici 18. stoljeća, u različitim omjerima i na različitim mjestima, stvorilo je nejednakost u globalnom bogatsvu i moći, nejednakost kakva do tada nikad prije nije postojala. Zemlje koje su prve krenule s industrijalizacijom, doživjele su nagli gospodarski rast i stvorile veliku prednost ispred zemalja koje su počele sa gospodarskim rastom prije par desetljeća i naišle na velike prepreke. Izostanak dugog gospodarskog razvoja, dobrih geografskih uvjeta, te loša politika stvorili su veliki jaz između "bogatih" i "siromašnih". Tako su nastali i pojmovi "razvijene zemlje" i "zemlje u razvoju", koji prema određenim značajkama, obuhvaćaju bogate, industrijalizirane, tj. one koje imaju visok nivo razvoja i one više ili manje siromašne, koje imaju nizak nivo razvoja, te su tek nedavno industrijalizirane ili još uvijek nisu. Agrarna prenaseljenost, manje proizvedene količine poljoprivrednih proizvoda i niži dohodci poljoprivrednika, glavne su značajke poljoprivrednih područja zemalja u razvoju, posebno onih siromašnijih. Sve to uz veliku brzinu povećavanja pučanstva, pridonosi velikom, svjetskom problemu, problemu gladi. Glad nije rezultat nedostatka hrane, već složenijih društveno-političkih razloga o kojima ovisi preraspodjela dobara. Liberalizirano globalno tržište smatra se najučinkovitijim načinom za poticanje rasta, jer se svaka zemlja specijalizira u proizvodnji dobara i usluga u kojima ima komparativnu prednost. Ipak, bogate zemlje i velike korporacije dominiraju globalnim tržištem i stvaraju vrlo nejednak odnos moći i informacija, pa je trgovina nejednaka i siromašne zemlje rijetko iskuse poboljšanje. Upravo ta nadmoć omogućuje im iskorištavanje zemalja u razvoju i uspostavljanje kontrole nad njihovom poljoprivredom. Slobodna trgovina najčešće nije "jednako" slobodna za sve. Poljoprivredne subvencije i ostale prepreke trgovini u SAD-u i EU onemogućuju pristup najvažnijim tržištima zemljama u razvoju, a istodobno, te zemlje otvaraju vlastita tržišta za izvoz SAD-a i EU-a. SAD je svjetska supervelesila koja, uz dominaciju nad svjetskim tržištima nafte i nad prodajom oružja, želi uspostaviti dominaciju nad svjetskim poljoprivrednim proizvodima. To je jedan od glavnih smjerova američke politike nakon 2. svjetskog rata. Uvođenjem novog proizvoda na tržište, genetski modificirane hrane, pokušava se kontrolirati poljoprivredna proizvodnja, ponajviše u zemljama u razvoju.