Arbanaški na raskrižju: vitalitet i održivost jednog manjinskog jezika

Sa željom da se proširi zanimanje za male, često u javnom diskursu nevidljive i ugrožene jezične zajednice u Hrvatskoj, ova je knjiga proizišla iz sociolingvističkog istraživanja zadarskih Arbanasa. Tijekom gotovo tristo godina, koliko je prošlo od doseljavanja prvih Arbanasa u Zadar (katoličkih, albanofonih izbjeglica iz okolice Skadarskog jezera), zadarski Arbanasi još uvijek čuvaju svoj identitet i jezik. Ipak, zbog niza društvenih i političkih čimbenika koji su se neminovno odrazili kako na percepciju zajednice u širem kontekstu, tako i na stavove pripadnika same zajednice prema vlastitom jeziku i identitetu, njihov se specifični identitet oblikovao tijekom stoljeća, a taj proces traje i danas. Transformacija jezika i identiteta često je podrazumijevala i njihovo uvišestručavanje i hibridiziranje te ponekad suprotne silnice koje se i danas mogu osjetiti u razgovorima s Arbanasima u vidu kompleksnih diskursa pripadanja. Sam su jezik, na strukturnoj razini, oblikovali jezici s kojima je arbanaški dolazio u dodir u novoj okolini, prije svega hrvatski (čakavski i štokavski) i mletački (zaratinski) zatim standardni talijanski i standardni hrvatski. Promjene režima, a time i strukture gradskog stanovništva, utjecale su na učestalost i intenzitet dodira s Arbanasima, njihov sve očitiji pomak s periferije u centar gradskog života, a time i na promjene učestalosti i obrazaca korištenja arbanaškog jezika. Upravo je otkrivanje raznovrsnih čimbenika koji danas utječu na održivost arbanaškog jezika u žarištu istraživanja koje je ovdje prikazano. Autorice se osvrću na različite teorijske okvire i modele pomoću kojih se nastoji razumjeti procese jezičnog očuvanja i zamjene jezika, ali i izlaze iz okvira postojećih modela ističući specifičnosti i prikrivene čimbenike koji su se pokazali važnima za razumijevanje gubljenja i zamjene arbanaškog na individualnoj i grupnoj razini. Danas su Arbanasi jedna od najmanjih jezičnih manjina u Hrvatskoj, UNESCO arbanaški svrstava u kategoriju «ozbiljno ugroženih» jezika, a u Hrvatskoj je on jedan od dvadesetak govora zaštićenih kao nematerijalna kulturna baština. Iako su stavovi prema arbanaškom i njegovom očuvanju načelno pozitivni, broj aktivnih govornika u stalnom je padu. Posljednji je dio knjige stoga posvećen analizi mogućnosti očuvanja arbanaškog kao sredstva identifikacije, komunikacije, odnosno u kontekstu bilo koje vrste institucionalizacije. Ove se mogućnosti razmatraju na temelju diskursa unutar same zajednice, a ključni su za bilo koji oblik daljnjeg upravljanja jezikom.