Ljudi nahvao, Platon i grubi maskari

Priopćenje razmatra problem dvaju prologa Držićevu Dundu Maroju, posebno temu opreke ljudi nazbilj i ljudi nahvao u Negromantovoj priči o Starim Indijama. Nakon raščlambe dvaju ključnih komentara (Ž. Jeličića i L. Košute) pristupam Dundu Maroju kao dramskome tekstu u karnevalskom kontekstu, što omogućuje potpunije razumijevanje mitske priče u prvome prologu. Uzimajući u obzir dvije glavne odrednice karnevala (magijsku i kritičku) te prepletanje učene i narodne kulture u karnevalu tumačim govor Dugog Nosa kao sinergiju mita i politike. Mitska se dimenzija iskazuje na razinama dviju kultura (učene i narodne) – te se razine stvaralački ujedinjuju u Negromantovom iskazu o sukobu ljudi nazbilj i ljudi nahvao u onostranom svijetu Starih Indija. Držić pod negromantskom maskom učeno pripovijeda Dubrovčanima o idealnom neoplatonističkom svijetu, ali sukob koji opisuje ne pripada tome učenom svijetu i upućuje na tezu o izravnom uključivanju narodne kulture, konkretnog karnevalskog zbivanja u mitsku priču. Podjela na ljude nazbilj i ljude nahvao odgovara uobičajenoj karnevalskoj opreci lijepih i grubih maškara, a to otvara mogućnost novog tumačenja.