Ples u intervenciji osoba starije životne dobi s Parkinsonovom bolesti

Ples je jedna od komplementarnih metoda koja se koristi u intervenciji osoba oboljelih od Parkinsonove bolesti (PD), a koja je prisutna uglavnom u osoba starije životne dobi. Poznato je da je ples kombinacija tjelesnih, kognitivnih, socijalnih, emocionalnih i ritmičkih karakteristika, a glazba doprinosi otpuštanju dopamina iz bazalnih ganglija te poticanje živčanog sustava odgovornog za emocije i motivaciju. Ples potiče kortikalnu aktivnost koja je popraćena emocionalnim odgovorom uz to ostvaruje socijalnu interakciju pojedinca prilikom koje se razvija mogućnost emocionalnog prepoznavanja, empatije i komunikacijskih gesti što uvelike pomaže podizanju motivacije i samopouzdanja te utječe na bolju kvalitetu života pojedinca. Glazba kao vanjski senzorni utjecaj facilitira pokrete osoba s PD, a ples kao aktivnost budi želju za imitacijom aktivnosti istim ritmom, amplitudom pokreta i brzinom provođenja aktivnosti. Neurološki gledano dolazi do senzorne aktivnosti tijekom pokazivanja pokreta gdje postoji mogućnost spontane reakcije tijela. Poremećaji hoda poput brzine, kadence i „freezinga“ predstavljaju najveći izazov u rehabilitaciji. Ipak, Ventura (2016) te Duncan & Earhart (2012) u svojim istraživanjima pokazali su kako glazba i ples ubrzavaju kretnju te kratkoročno smanjuju freezing tijekom hoda. Allen i Bears (2017) u svojim istraživanjima navode kako komplementarne terapije plesom utječu na poboljšanje balansa. Dosadašnja istraživanja upućuju da ples pozitivno utječe na brzinu i smanjenje „freezinga“ kod hoda, balans, emocionalno stanje oboljelih od PD. Uz to ples utječe pozitivno na percepciju kvalitete života što nam je iznimno važno za motivaciju pacijenata. Međutim, ima premalo istraživanja koja govore u prilog pozitivnog utjecaja kod oboljelih pa bi daljnja istraživanja bila uputna u cilju unapređenja kvalitete života starijih osoba oboljelih od PD.