Terra incognita ili čega se bojimo : nedostatak koji ne nedostaje

U ovome se radu smjera analizirati niz granica bitnih u stvaralaštvu Marije Jurić Zagorke ili u njegovoj interpretaciji, kao što su muško/žensko, grad/selo, Beč/Zagreb, trivijalno/kanonsko, domaće/strano, pravaško/narodnjačko, političko/književno, centralno/periferno, prezirano/obožavano, povijest/fikcija, mit/dokument, konstrukcija/mimesis, uređeno/radikalno, sloboda/zatočenost, privatno/javno, istinito/lažno… Najbitnije, granicu kao takvu želi se prokazati kao mehanizam reduciranja nereda na uređenost, kaosa na nomos, kao filter koji propušta samo one s kartom, istim pogledom na svijet i istim alatima za reduciranje kompleksnosti. Isto tako, bez izazivanja granice, granica nema smisla, ali provokacije ujedno afirmiraju ono unutar granica. To je normalizirajuća funkcija devijantnog. Dakle, mapiranje nepoznate zemlje, pokušaj upisivanja nedostatka, nije dokaz straha, to jest ne treba onome što možemo nazvati horror vacui pripisivati pokretačku snagu kartografske produkcije, bila ona geogarfska, književnopovijesna ili sociološka. Negacija je naime već sadržana u svakoj afirmaciji, praznina je u samoj shemi reprezentacije, pogotovo narativne. Tako se na primjeru Zagorkinih romana želi ponuditi novi pogled na mogućnost sagledavanja veze romana i sociologije, to jest osvijetliti postojanje sistemske i kulturne politike koja se krije ispod ograničavajućih pokušaja mapiranja nepoznate zemlje.