AFRIČKA SVINJSKA KUGA – jesmo li spremni?

Afrička svinjska kuga (ASK) je virusna kontagiozna bolest domaćih i divljih svinja koja se očituje hemoragijskim sindromom te vrlo visokim pobolom i pomorom (do 100%). Prvi je put opisana u Africi početkom 20. stoljeća, gdje je danas poprimila endemska obilježja (Costard i sur., 2009.). Europa se susreće s ASK krajem 50'tih godina prošlog stoljeća, te ponovno danas, 50 godina kasnije kada virus sa područja Afrike biva unesen u domaćih, a potom i divljih svinja Gruzije i Azerbajdžana te Rusije. Usprkos sustavnom provođenju svih mjera nadzora i suzbijanja bolesti u zahvaćenim državama i okružju, ASK je od 2007. godine potvrđena i prisutna u Rusiji (2007.), Ukrajini (2012.), Bjelorusiji (2013.), Estoniji (2014.), Latviji (2014.), Litvaniji (2014.), Poljskoj (2014.), Moldaviji (2016.), Rumunjskoj (2017.), Republici Češkoj (2017.) te Mađarskoj (2018.). Do infekcije u pravilu dolazi izravnim ili neizravnim dodirom bolesne i primljive domaće ili divlje svinje, te prijenos putem kontaminiranih sirovina i proizvoda podrijetlom od inficiranih svinja. U Africi se infekcija prenosi i vektorom, tj. vrstama mekog krpelja roda Ornithodoros (Plowright i sur., 1994.), dok na području Europe prijenos vektorima nije dokazan. Klinički znakovi ASK nisu specifični. Ovisno o virulenciji virusa, inkubacija ASK iznosi 4-19 dana. Ukoliko svinja preživi infekciju, ili je inficirana slabo virulentnim sojevima, ostaje trajnim izlučivačem virusa. Prema dosadašnjim spoznajama, na europskom je području jednaka osjetljivost na infekciju domaćih i divljih svinja, dok u Africi neke podvrste divljih svinja nakon infekcije virusom ASK ne pokazuju znakove bolesti. ASK se javlja perakutnim tijekom uz naglu i povećanu smrtnost svinja kao jedinim znakom infekcije. Akutni tijek bolesti se očituje općim infekcijskim i hemoragijskim sindromima te gotovo 100% uginućem svinja od šestog do trinaestog dana od infekcije. Subakutni i kronični tijek bolesti očituju se pojavom znakova bolesti 14., pa i do 45. dana nakon infekcije a karakterizira ih intermitentna groznica, slabiji prirast, pobačaji u gravidnih krmača, te simptomi od strane dišnog i probavnog, a ponekad i živčanog sustava (Penrith i sur., 2004). Smrtnost je niža i može iznositi 30-70%. Diferencijalno dijagnostički treba svakako isključiti klasičnu svinjsku kugu, ali i druge klinički srodne bolesti poput cirkovirusne infekcije svinja, reproduktivnog i respiratornog sindroma u svinja, vrbanca, pastereloze, salmoneloze, aflatoksikoza te trovanja. ASK je pri ulasku na područje Kavkaza 2007. bila zamijenjena cirkovirusnom infekcijom svinja te je točna dijagnoza postavljena sa tri mjeseca zakašnjenja, kada je već došlo do pojave infekcije i u populaciji divljih svinja i širenje infekcije nije bilo moguće sprječiti. Uzročnik ASK je DNK virus složene građe, te je prepoznat kao jedini pripadnik roda Asfivirus, porodice Asfaviridae (Dixon et al., 2005.). Danas je poznato više genotipova i podgenotipova virusa koji se razlikuju po virulenciji, sposobnosti hemadsorpcije i antigenim svojstvima (Ruiz-Gonzalvo i sur., 1993.). Virus je vrlo otporan u vanjskom okolišu. U posušenoj krvi infektivan je do 15 tjedana, 60 do 100 dana u fecesu, u svinjcu i do mjesec dana, dok u proizvodima svinjskog podrijetla i do 400 dana (šunka), u svježem mesu može ostati infektivnim do 5 dana, a u smrznutom do 1000 dana (Farez i Morley, 1997.). ASK se ne može liječiti niti postoji dostupno učinkovito i sigurno cjepivo protiv ove infekcije. Poznato je da inaktivirana cjepiva ne pružaju dovoljnu zaštitu od infekcije, atenuirana cjepiva su učinkovita, ali virus zaostaje u limforetikularnim tkivima, te nisu sigurna (Lewis i sur., 2000., Leitao i sur., 2001.), dok subjedinična (Ruiz-Gonzalvo i sur., 1996.) i DNK cjepiva potiču tek djelomičnu zaštitu nakon pokusne infekcije (Gomez-Puertas i sur., 1998.). Složena građa virusa, nedostatak cjepiva te visoka kontagioznost ASK uvjetuju da su stroge mjere nadzora prometom svinja, stroge biosigurnosne mjere te brza i sigurna dijagnostika jedine alatke pri sprečavanju pojave i/ili širenja infekcije. Stoga u prepoznavanju bolesti moraju sudjelovati svi dionici poput uzgajivača i držatelja svinja, doktora veterinarske medicine, lovaca, veterinarskih inspektora, te svih koji dolaze u doticaj s domaćim i divljim svinjama. Premda se sumnja na ASK može postaviti temeljem kliničke slike i patoanatomskog nalaza, te temeljem nalaza većeg broja uginulih svinja bilo domaćih ili divljih, sigurna je dijagnoza moguća isključivo laboratorijskim metodama. Metode koje se koriste u tu svrhu su opisane u stavku 2.8.1. Dijagnostičkog priručnika Organizacije za zdravlje životinja (OIE) ili Manual of Diagnostic Tests and Vaccines for Terrestrial Animals (2012) i Odlukama Europske komisije (Commission Decision 2002/106/EC) te Pravilnicima Republike Hrvatske (N.N. 112/07 i N.N. 116/2008) koji su usuglašeni s preporukama i regulativama Europske komisije. Valja napomenuti da ASK nije nikada dokazana na području Republike Hrvatske (RH), međutim, sve mjere za rano otkrivanje i brzo prepoznavanje bolesti te rane dijagnostike infekcije su pravovremeno poduzete. Ministarstvo poljoprivrede ovlastilo je Hrvatski veterinarski institut, laboratorij za dijagnosticiranje klasične svinjske kuge, molekularnu virologiju i genetiku (u daljnjem tekstu Z-III-1) za Nacionalni Referentni Laboratorij (NRL) za dijagnostiku ASK. Laboratorij redovito i uspješno od 2010. sudjeluje u međudržavnim međulaboratorijskim testiranjima koje organizira Europski referentni laboratorij (EURL) sa sjedištem u Madridu, te provodi stalnu kontrolu domaćih i divljih svinja na prisutnost protutijela i antigena/DNK virusa ASK, a u skladu s aktivnim i pasivnim nadzornim programom kojeg na godišnjoj ravni propisuje Ministarstvo poljoprivrede, Uprava za veterinarstvo. Zbog održavanja i unaprjeđivanja kvalitete rada, djelatnici laboratorija pohađali su radionice za dijagnostiku ASK u EURL te NRL za ASK u Ljubljani, Slovenija. Laboratorij. Od 2010. do 2018. Provodilo aktivno nadziranje ASK (2010. i 2011. godine), a koje je podrazumijevalo serološko (Ab ELISA) i virološko (PCR i RT-PCR) pretraživanje krvi i organa.divljih (1%) i domaćih (3%) svinja dostavljenih u laboratorij zbog pretraživanja na klasičnu svinjsku kugu. Nakon 2011. provodi se pasivno nadziranje koje se temelji na obveznom pregledu svih uginulih domaćih i divljih svinja RT-PCR metodom uz određenu kvotu pretraživanja živih svinja.U budućem radu NRL će nastojati i dalje jačati kapacitete edukacijama i osposobljavanjem djelatnika Hrvatskog veterinarskog instituta za provođenje ELISA testa kako bi u slučaju pojave infekcije moglo brzo i sigurno biti primjenjeno nadziranje na području cijele RH.Laboratorijska dijagnoza ASK se postavlja izravnim dokazivanjem uzročnika ASK (izolacija virusa i hemadsorpcijski test ; izravni imunofluorescentni test, imunoenzimni test za dokazivanje virusnih antigena i molekularnim metodama) i/ili neizravnim dokazivanjem putem utvrđivanja prisutnosti specifičnih anti-ASK protutijela (imunoenzimni test te potvrdni imunoblotting test ; neizravni hemadsorpcijski test i imunoperoksidazni test). Uspješnost provedbe metoda je razmjerna osjetljivosti i specifičnosti odabranog testa, stručnosti osoblja koji test provodi i interpretaciji rezultata. Kako bi laboratorijsko testiranje bilo valjano, treba u laboratorij dostaviti i kvalitetan materijal za pretraživanje (krv kojoj je dodan antikoagulans, serum, koštana srž, slezena, limfni čvorovi, tonzile i bubreg). Materijal treba dostaviti najbrže moguće u laboratorij Z-III-1 (Savska cesta 143, Zagreb) u rashlađenim uvjetima (4 do 8oC), ali bez smrzavanja. Uz materijal je potrebno dostaviti ispunjene obrasce i tražene dokumente. Obzirom da virus ASK nakon ulaska u organizam svinje dospijeva u krv, upravo je krv optimalan materijal za rano dijagnosticiranje ASK. U krvi je moguće molekularnim metodama virus dokazati i nekoliko sati nakon infekcije, dok vrlo visoki titar u krvi nastaje trećeg postinfekcijskog dana i traje do pojave protutijela (sedmog do 10 dana od infekcije). Stoga su molekularne metode dijagnostike koje su danas najosjetljivije i najspecifičnije metode dokazivanja virusa ASK (Fernández-Pinero i sur., 2013), u kombinaciji sa metodama dokazivanja protutijela (ELISA, imunoperoksidazni test) one koje preporučuju OIE i EURL. Nadalje, molekularnim metodama je moguće utvrditi i genotip virusa analizom nukleotidnih slijedova. Time je moguće dokazati uzajamno srodstvo pojedinih izolata, te pretpostaviti podrijetlo (izvor) virusa. Dosadašnji rezultati genetske tipizacije pokazuju postojanje 22 genotipa virusa od kojih su neki specifični za pojedino područje, način širenja ili razdoblje unutar kojeg se pojavljuju (Lubisi i sur., 2005., Boshoff i sur., 2007.). Genetskom je tipizacijom izolata virusa ASK izdvojenih nakon 2007. godine iz svinja s područja Kavkaza, Rusije i Europe dokazana njihova međusobna visoka srodnost i pripadnost genotipu II, što upućuje na zajednički izvor infekcije. Obzirom da su jednaki izolati ASK izdvojeni iz domaćih svinja u Mozambiku, Zambiji i Madagaskaru, smatra se da je do ulaska virusa na područje Kavkaza došlo prometom i otpatcima s brodova dospijelih iz Afrike u luku Poti na obali Crnog mora (Lubisi i sur., 2005., Beltran-Alcrudo i sur., 2008.).