Intenzifikacija u jeziku: s primjerima iz hrvatskog i talijanskog jezika

Intenzifikacija postoji u svim jezicima, obuhvaća klasične strategije intenzifikacije propozicijskog sadržaja (semantička kategorija) kao i strategije intenzifikacije povezane s ilokucijskim ili perlokucijskim činovima (pragmatičko-funkcionalna kategorija). Iako je to univerzalan jezični proces, sredstva i strategije koji se koriste za ostvarenje intenzifikacije specifični su za svaki pojedini jezik, nestalni su i promjenjivi, kontekstualno su uvjetovani i ne mogu se u potpunosti popisati. U tom smislu naša analiza uključuje formalna jezična sredstva i strategije koji imaju funkciju intenzifikacije ili pomoću kojih se ta funkcija ostvaruje. Budući da je leksička razina najviše proučavana i analizirana, pokušali smo ukazati na činjenicu da, osim leksičkih pojačivača, postoje i druga sredstva i strategije koji se koriste u funkciji intenzifikacije iskaza ili dijela iskaza. Cilj nam je bio istražiti vrste formalnih jezičnih sredstava i strategija u hrvatskom i talijanskom jeziku kako bi se razumjeli njihovi odnosi i kako bi se utvrdile prototipne strategije intenzifikacije u obama jezicima. Sredstva i strategije intenzifikacije hrvatskog i talijanskog jezika, potkrijepljena stvarnim primjerima iz odabranih korpusa, dijelimo na dvije skupine: one koji djeluju na planu jezičnog iskaza i mijenjaju propozicijski sadržaj i one koji djeluju na planu produkcije iskaza i ne mijenjaju propozicijsko značenje iskaza. U prvoj skupini razlikujemo: grafijsko- fonetska sredstva, morfološka sredstva i strategije intenzifikacije (prefiksalnu i sufiksalnu tvorbu), najčešća sintaktička sredstva i strategije u funkciji intenzifikacije (modifikaciju dijelova iskaza, ponavljanje, eliptične konstrukcije, glagolska vremena, sintaktičke jedinice posljedična značenja i red riječi u rečenici), dok među semantičkim sredstvima i strategijama intenzifikacije izdvajamo figure koje se koriste u funkciji intenzifikacije (metaforu, poredbu, ironiju i hiperbolu). Drugu skupinu čine strategije intenzifikacije koje djeluju na planu govornog čina, ne mijenjaju njegovo propozicijsko značenje, već samo upućuju na odnos govornika prema tom sadržaju. U toj skupini promatramo diskursne oznake koje su važne u smislu određenja i pojašnjenja govornikove komunikacijske namjere (pojačivači i ublaživači) kao i iskaze kojima se naglašava emocionalni stav govornika (imperativni iskazi). Intenzifikacija je prvenstveno semantička kategorija, ali je njezina svrha pragmatička jer se koristi za postizanje određenih konverzacijskih ciljeva. U ovom se radu na jednom mjestu donosi sustavan opis sredstava i strategija intenzifikacije u suvremenom hrvatskom i talijanskom jeziku.