Povjesničari koji proriču unatrag i povjesničari koji pišu buduću povijest

Odgovor na pitanje o poimanju prirode i uloge povijesnog znanja i povijesne znanosti može pojasniti zašto je povjesničar dr. Franjo Tuđman iz dugogodišnje potpune izolacije mogao u godinu dana doći na čelo stranke i države (1989./1990) i ostvariti ono čemu su generacije težile a nisu uspjele postići. Odnosno, odgovor može pokazati koliko je poznavanje povijesti, te koje je povijesno znanje, bilo presudno za stvaranje hrvatske države i vođenje državne politike. U radu se analiziraju obrasci po kojima se organizira i funkcionira javno i povijesno znanje. Ono što je presudno za funkcioniranje vladajuće političke paradigme koja oblikuje javno znanje, jest da ona ne raspravlja i ne priznaje postojanje i funkcioniranje anomalija i "nepravilnosti" u zbilji. Kada bi bila u stanju riješiti anomalije koje proizvodi, ili nepravilnosti s kojima je suočena, vladajuća bi politička elita raspravljala o meritumu stvari. Nespremna na raspravu o sadržaju problema vladajuća dogma nastoji eliminirati protivnike, tj. „revizioniste“, iz javnoga prostora služeći se različitim metodama i tehnikama propagande i informacijskog rata, te kaznenog progona i fizičkih eliminacija. Analizom političkih odrednica "traljave znanosti" i političke sudbine "revizionista" i njihovih djela, možemo prepoznati dva potpuno oprečna pristupa istraživanju povijesnih događaja, te dva oprečna poimanja smisla povijesnih istraživanja i zadaća povijesnog znanja. Upravo te razlike u metodologiji istraživanja povijesnih događaja mijenjaju ne samo predmet istraživanja nego i prirodu povijesnog znanja. Povjesničari koji iz sadašnjosti gledaju u prošlost, doživljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost kao niz zakonitih, jedino mogućih i logičkih zbivanja. Za njih je, u pravilu povijest niz događaja i zbivanja, koja jedva da su se mogla i dogoditi s drukčijim ishodom. Oni akteri koji u tim zbivanjima nisu uspjeli ostvariti svoje mogućnosti, ti su sporedne ličnosti sa sporednim ulogama u povijesti. Povjesničari koji događaje prosuđuju gledajući ih iz prošlosti u budućnost, događaje prosuđuju kao radnju, kao proces, u kojem je sadašnjost "ukupnost čitavog niza jednako vjerojatnih mogućnosti". Takav pogled na povijest, kao na niz zbivanja, odnosno kao na otvoreni proces i radnje koje se odigravaju u vremenu, ima za posljedicu i dvije potpuno različite "uporabe" povijesnih znanja. Za one koji na povijest gledaju kao na niz zbivanja koja su se dogodila zato što je to bilo jedino moguće, a nije se ostvarilo ono što je bilo efemerno, za njih je povijest završena pri-povijest. A budućnost će biti jednako tako određena logikom povijesnih "zakonitosti" a ne prevagom neke od niza vjerojatnih mogućnosti. Za one povjesničare koji na povijest gledaju kao na radnju i učinke aktera koji pokušavaju ostvariti svoje šanse, povijest je neiscrpno vrelo primjera iskorištenih i propuštenih šansi. Za njih je povijest znanje za akciju i za oblikovanje budućnosti. Iz povijesti se može naučiti koje greške se ne smiju ponavljati, te kada se i u kojim okolnostima mogućnosti mogu ostvariti. Povjesničar dr. Franjo Tuđman nije polazio od teorijskih postulata "velikih ideja", on je polazio od povijesti kao događajnice, kao 'bivstvujuće stvarnosti svijeta, tj. kao prošle i sadašnje zbilje, ili minule dogodovštine i trajne događajnice (res gestae)'. Zato nije mogao prihvatiti "nepravilnosti" i "anomalije" vladajućih političkih elita i „traljave znanosti“, o kojima teoretici velikih ideja nisu željeli voditi računa. Istražujući uzroke i razloge nefunkcioniranja višenacionalnih država, a vodeći interesa o svom hrvatskom narodu, došao je do povijesnih postavki i kriterija prema kojima je ocjenjivao povijest svih višenacionalnih država i sudbine svih malih naroda u Europi. Te su spoznaje za njega bile znanje za akciju, za oblikovanuje budućnosti Hrvatske u kontekstu povijesnih promjena u Europi koncem dvadesetog stoljeća.