Search

Rad se kritički osvrće na na dvije novele Zakona o obveznim odnosima (NN 114/2022. i 156/2022.) kojima je intervenirano u opće uređenje zateznih kamata. Raspravlja se o funkcijama zateznih kamata te ukazuje na pojedine nedostatke kamatnog uređenja, posebno one koje se odnose na vezanost stopa ugovornih kamata za stope zateznih kamata i neadekvatno uređenje opće kamatne stope.

Porezni propisi uređuju kamate s motrišta poreza na dobitak odnosno poreza na dohodak. Zatezne kamate uređene su Zakonom o obveznim odnosima i Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Osim zateznih kamata, Zakonom o obveznim odnosima uređene su još i najviše ugovorne kamate u trgovačkim i drugim odnosima.

Ispituje se opravdanost označavanja kamata iz odredbe čl. 368. st. 5. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) „zateznim“ kamatama te njihovog obračunavanja primjenom zakonskih stopa zateznih kamata iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a. Predlaže se tumačenje teleološkom redukcijom odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema kojemu bi se kamate, kao naknada koristi koje je restitucijski dužnik imao od primljenog novca, u razdoblju od dana primitka novca do dana raskida ugovora obračunavale primjenom osnovne kamatne stope iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, bez njezina uvećavanja za tamo propisani broj postotnih poena.

Jednim od nedavnih zakonodavnih prijedloga usmjerenih na zaštitu fizičkih osoba kao dužnika novčanih obveza predlagalo se u hrvatsko obvezno pravo uvesti pravno pravilo prema kojemu bi se tijek zateznih kamata zaustavljao u trenutku u kojemu njihov iznos dostigne iznos glavnice, što je svojevrsna inačica tzv. zabrane ultra alterum tantum. U članku se ispituje prihvatljivost i svrhovitost takve intervencije u opće uređenje zateznih kamata u hrvatskom pravu, a na temelju poredbenopravne analize uređenja kamata u pravnim porecima onih europskih država koje su usvojile neku od inačica zabrane ultra alterum tantum. Premda prijedlog uvođenja zabrane ultra alterum tantum u hrvatsko pravo nije bio prihvaćen, rasprava o tom pravnom pravilu sadržanom u poredbenom pravu relevantna je kako za slučaj da slično rješenje bude ponovno predloženo, tako i za postupke pred hrvatskim sudovima pokrenute radi naplate tražbina proizašlih iz ugovora kojima je kao mjerodavno pravo ugovoreno pravo države u kojemu je takvo pravno pravilo prihvaćeno.

Porezni propisi uređuju kamate s motrišta poreza na dobitak odnosno poreza na dohodak. Zatezne kamate uređene su Zakonom o obveznim odnosima i Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi1. Osim zateznih kamata, Zakonom o obveznim odnosima uređene su još i najviše ugovorne kamate u trgovačkim i drugim odnosima.

ZOO/91 koji je važio i bio u primjeni do 31.12. 2005. godine, nije sadržavao odredbe o dospijeću obveze pravične novčane naknade nematerijalne štete, a sudska praksa primjenjivala je tzv. „bugojansko“ stajalište obrazloženo u Načelnom stavu od 1987. godine prema kojemu se obveza smatrala dospjelom od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naknada određena. Novim rješenjem - odredbom čl. 1103. ZOO-a - određeno je da obveza pravične novčane naknade dospijeva podnošenjem pisanog (izvansudskog) zahtjeva odgovornoj osobi ili podizanjem tužbe, osim kada je šteta nastala nakon toga. Odredbom čl. 1103. ZOO-a uvedena je značajna razlika po pitanju trenutka dospijeća pravične novčane naknade i početka tijeka zateznih kamata u odnosu na ranije normativno uređenje i postojeću sudsku praksu koja se temeljila na spomenutom „bugojanskom“ stajalištu. Rad se bavi aktualnostima u sudskoj praksi u vezi s primjenom čl. 1103. ZOO-a te pojedinim u sudskoj praksi spornim pitanjima. Prikazuju se neujednačena pravna shvaćanja u odnosu na pitanje dospijeća pravične novčane naknade u vezani s formulacijom „osim ako je šteta nastala nakon toga“, sadržanom u zakonskom tekstu. Pitanje dospijeća pravične novčane naknade u literaturi se različito tumači, a u praksi su zamjetna proturječna pravna shvaćanja i eujednačena stajališta o tome kada se pravična novčana naknada ima smatrati dospjelom. Pitanje definiranja vremena nastanka neimovinske štete kompleksno je pitanje. Neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti i povrede tjelesnog i duševnog zdravlja nastaje istovremeno samim nanošenjem štete, ali je pitanje jesu li istovremeno s nanošenjem štete stvorene i sve pretpostavke koje materijalno pravo traži da bi se naknada te neimovinske štete koju oštećenik trpi mogla potraživati?

Zatezne kamate uređene su Zakonom o obveznim odnosima i Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Osim zateznih kamata Zakonom o obveznim odnosima uređene su još i najviše ugovorne kamate u trgovačkim i drugim odnosima. U ovom članku donosimo najnovije informacije o zateznim kamatama koje su u primjeni od 1. srpnja 2019. godine te o najvišim kamatama u skladu s navedenim propisima.

Prema kriteriju osnove nastanka obveze kamata, razlikuju se ugovorne i zakonske kamate. Dok su ugovorne kamate one koje dužnik duguje na temelju pravnoga posla, zakonske kamate su one koje dužnik duguje na temelju zakona. Premda je ova temeljna podjela kamata široko prihvaćena u hrvatskoj pravnoj književnosti, zakonske kamate redovito se poistovjećuju sa zateznim kamatama. Međutim, zatezne kamate su tek jedna od nekoliko vrsta zakonskih kamata. Zatezne kamate duguje ex lege dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, a jedna od njihovih specifičnosti, kako prema ugovornim, tako i prema drugim vrstama zakonskih kamata, jest što one, pored nadoknadne, imaju i kaznenu funkciju. Opće zakonsko uređenje zateznih kamata u hrvatskom pravu sadržano je u odredbama čl. 29. – 31. ZOO-a, a u odredbama čl. 26. – 28. ZOO-a nalazi se opće zakonsko uređenje ugovornih kamata. U hrvatskom pravu ne postoji opće zakonsko uređenje zakonskih kamata. Također, ni odredbama ZOO-a niti odredbama drugih propisa nije propisana opća zakonska stopa zakonskih kamata, po čemu se hrvatsko pravo razlikuje od njemu poredbenih pravnih poredaka. Jedan od ključnih problema uređenja kamata u hrvatskom pravu, a koji je posljedica nepostojanja općeg zakonskog uređenja zakonskih kamata, jest što se pojedine druge vrste zakonskih kamata u odredbama ZOO-a pogrešno označavaju zateznima pa se i na njihov izračun primjenjuju zakonske stope zateznih kamata iz čl. 29. st. 2. ZOO-a. Time se dužnike pojedinih vrsta zakonskih kamata neopravdano strogo sankcionira, premda povod za nastanak obveze plaćanja tih vrsta zakonskih kamata nije dužničko zakašnjenje niti postoji drugi razlog zbog kojega bi bilo primjereno tim vrstama zakonskih kamata pridodati ikakvu drugu funkciju osim nadoknadne. Tipični primjeri u kojima su u ZOO-u druge vrste zakonskih kamata pogrešno označene zateznima su kamate pri vraćanju stečenog bez osnove iz odredbe čl. 1115. ZOO-a te kamate pri vraćanju novca nakon raskida ugovora iz odredbe čl. 368. st. 5. ZOO- a. Zbog sveprisutnog pogrešnog poistovjećivanja zakonskih kamata sa zateznim kamatama, u hrvatskoj se sudskoj praksi zakonska stopa zateznih kamata primjenjuje i na izračun drugih vrsta zakonskih kamata, pa i u slučajevima u kojima odredbe ZOO-a ne govore o zateznim kamatama, već općenito o kamatama. Zakonske kamate na čiji izračun se u sudskoj praksi pogrešno primjenjuje zakonska stopa zateznih kamata su, primjerice, kamate na troškove nastale pri poduzimanju posla za tuđi račun iz odredaba čl. 773. st. 1. ZOO-a te čl. 798. st. 1. ZOO-a. Također, u sudskoj praksi se zakonska stopa zateznih kamata primjenjuje i za izračun kamata koje ima pravo zahtijevati kupac koji se koristio pravom na sniženje cijene iz odredaba čl. 410. st. 1. t. 4, čl. 426. i čl. 432. st. 4. ZOO-a, iako ni ovdje kamate ne bi trebale imati kaznenu funkciju. U radu se argumentira tumačenje pojedinih odredaba ZOO-a o zakonskim kamatama kojime bi se de lege lata otklonili nedostatci postojećeg zakonskog uređenja kamata, odnosno nepostojanja općeg uređenja zakonskih kamata u hrvatskom pravu. Predlaže se unijeti u ZOO de lege ferenda opće uređenje zakonskih kamata, uključujući i propisivanje opće zakonske stope zateznih kamata. Iznosi se i obrazloženi nacrt prijedloga nužnih izmjena i dopuna uređenja kamata u ZOO-u i posebnim propisima. Rad se temelji na iscrpnoj poredbenopravnoj analizi rješenja sadržanih u njemačkom, švicarskom, austrijskom i slovenskom pravu, uz ukazivanje na neodgovarajuće uređenje zakonskih kamata i u drugim pravnim poretcima u kojima se uređenje kamata temelji na rješenjima ranijeg Zakona o obveznim odnosima iz 1978. godine

Ukazuje se na pojedine nedostatke općeg uređenja zateznih kamata sadržanog u odredbama članka 29. - 31. Zakona o obveznim odnosima. Analiziraju se rješenja austrijskog i njemačkog prava i daju prijedlozi za hrvatsko pravo de lege ferenda.

U radu se analiziraju odredbe Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi kojima se (kod ugovora koje poduzetnici sklapaju međusobno te s osobama javnog prava na strani dužnika) ograničava stranačka autonomija glede ugovaranja rokova ispunjenja novčanih obveza te kojima se sankcionira nepoštivanje navedenih rokova, a sve s ciljem kako bi se ustanovilo je li navedeni Zakon, nakon višestrukih izmjena i dopuna, napokon usklađen s Direktivom 2011/07/EU o suzbijanju zakašnjelih plaćanja u trgovačkim transakcijama. Poseban naglasak u radu je stavljen na zatezne kamate, budući da su od 30. lipnja 2013. godine uređene i ZOO-om i ZFPiPN-om, što predstavlja značajnu novinu.

U radu se analiziraju odredbe Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi kojima se (kod ugovora koje poduzetnici sklapaju međusobno te s osobama javnog prava na strani dužnika) ograničava stranačka autonomija glede ugovaranja rokova ispunjenja novčanih obveza te kojima se sankcionira nepoštivanje navedenih rokova, a sve kako bi se ustanovilo je li navedeni Zakon, nakon višestrukih izmjena i dopuna, napokon usklađen s Direktivom 2011/07/EU o suzbijanju zakasnjelih plaćanja u trgovačkim transakcijama. Poseban naglasak u radu je stavljen na zatezne kamate, budući da su od 30. lipnja 2013. godine uređene i ZOO-om i ZFPiPN-om, što predstavlja važnu novinu., This paper analyses the provisions of the Financial Operations and Pre-bankruptcy Settlement Act, which, in contracts between enterprises and between an enterprise and a public law entity as the debtor, restricts the autonomy of parties with regard to the stipulated periods of settlement of financial obligations, and which introduces sanctions for not complying with the stated periods. The analysis is conducted in order to establish whether the Act in question, after several amendments, has finally been aligned with Directive 2011/07/EU on combating late payment in commercial transactions. Special emphasis in this paper is placed on default interest for late payment, which, from 30 June 2013, has been regulated both by the Public Obligations Act (POA) and FOPBSA, which is a significant novelty.

Dana 1. siječnja 2012. godine na snagu je stupio Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza (ZRINO) kojim se uređuju rokovi ispunjenja novčanih obveza i pravne posljedice zakašnjenja s ispunjenjem u cilju suzbijanja zakašnjenja s ispunjenjem novčanih obveza. Suzbijanje zakašnjenja s plaćanjem primarni je i izravni cilj ZRINO-a, a on predstavlja konkretizaciju općeg cilja jačanja financijske discipline u hrvatskom gospodarstvu u kojemu je nelikvidnost prouzrokovana zakašnjenjem s plaćanjem prepoznata kao izraziti problem koji može dovesti i koji dovodi do većih poremećaja u gospodarstvu. Sekundarni i posredni cilj ZRINO-a je usklađenje hrvatskog prava s pravnom stečevinom Europske unije, pri čemu namjera zakonodavca nije u potpunosti uskladiti hrvatsko pravo s onim dijelom acquia koji se odnosi na problem zakašnjenja s plaćanjem u trgovačkim ugovorima, već mu je namjera usklađenje provesti za sada samo djelomično. Izvor prava Europske unije koji je za ovo usklađenje relevantan jest Direktiva 2011/7/EU o suzbijanju zakašnjenja s plaćanjem u trgovačkim ugovorima koju su države članice Europske unije obvezne pretvoriti u odredbe nacionalnog prava najkasnije do dana 16. ožujka 2013. godine, a s kojim danom će biti i opozvana ranija direktiva Europske unije kojom se uređuje isto područje. Predmetom rada su novine koje donosi ZRINO u pogledu rokova plaćanja u ugovorima među poduzetnicima i ugovorima između poduzetnika i osoba javnog prava, kao i novine koje u istome području na razini Europske unije donosi nova Direktiva 2011/7/EU. Ocjenjuje se usklađenost ZRINO-a sa zahtjevima Direktive 2011/7/EU, te daje naznaka mogućih budućih izmjena i dopuna hrvatskih propisa na području suzbijanja zakašnjenja s plaćanjem.

Osobe slobodnih zanimanja u hrvatskom se pravu u pravilu ne smatraju trgovcima jer se djelatnosti slobodnih zanimanja tradicionalno ne smatraju gospodarskim djelatnostima. Jedna od posljedica takvog uređenja je i da se ugovori s osobama slobodnih zanimanjima ne smatraju trgovačkim ugovorima, što dovodi do toga da se na ugovore s osobama slobodnih zanimanja primjenjuje niža zakonska stopa zateznih kamata od one koja se primjenjuje na trgovačke ugovore. U radu se dovodi u pitanje opravdanost postojećeg uređenja kako s aspekta zahtjeva suvremenog tržišnog gospodarstva, tako i s aspekta obveza preuzetih u postupku pridruživanja Europskoj uniji. Iznosi se i obrazlaže stav kako već i prema pozitivnom uređenju postoji mogućnost da se osobama slobodnih zanimanja prizna pravo na zatezne kamate po stopi predviđenoj za odnose iz trgovačkih ugovora, te stav da će danom pristupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije takav pristup iz mogućnosti prerasti u pravnu obvezu države prema osobama slobodnih zanimanja preuzetu na razini Europske unije.

Predmetom rada su pojam zakašnjenja s plaćanjem izložen u Direktivi 2011/7/EU o suzbijanju zakašnjenja s plaćanjem u trgovačkim ugovorima te pravne posljedice zakašnjenja s plaćanjem predviđene odredbama direktive. Jedan cilj rada je pojmovnom analizom te gramatičkim, sustavnim i teleološkim tumačenjem utvrditi značenje pojedinih odredbi direktive. Drugi cilj rada je ocijeniti u kojoj se mjeri može ostvariti operativni cilj direktive: pružanje vjerovnicima instrumenata koji će im omogućiti da potpuno i učinkovito ostvare svoja prava u slučajevima zakašnjenja s plaćanjem. Analizom pojma zakašnjenja s plaćanjem izloženog u Direktivi 2011/7/EU, utvrđuje se da direktiva predviđa subjektivni koncept zakašnjenja dužnika s plaćanjem. Raspravlja se o razlikama subjektivnog i objektivnog koncepta zakašnjenja dužnika s plaćanjem te se izvodi zaključak da je objektivni koncept prihvatljiviji i povoljniji za vjerovnike novčanih obveza. U svjetlu teorijskih prijepora o funkciji zateznih kamata, razmatra se funkcija koju zatezne kamate, kao pravna posljedica zakašnjenja s plaćanjem, imaju u kontekstu odredaba direktive. Kako je direktivom uvedena i posebna naknada za troškove prouzrokovane vjerovniku dužnikovim zakašnjenjem s plaćanjem, raspravlja se i o funkciji te posebne naknade. Kao praktično pitanje, utvrđuju se nedostaci uređenja zakašnjenja s plaćanjem predviđenog Direktivom 2011/7/EU, te iznose prijedlozi za učinkovitija rješenja de lege ferenda.

U ovome članku autorica analizira način obračunavanja zateznih kamata na tražbine u stranoj valuti te na obveze koje imaju valutnu klauzulu.

Autorica u ovom članku analizira manifestaciju zateznih kamata na tražbine koje su izdane u stranoj valuti.

Predmet rada je uređenje zateznih kamata odredbama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (ZFPPN) koje se od lipnja 2013. godine primjenjuje uz opće uređenje zateznih kamata sadržano u Zakonu o obveznim odnosima (ZOO). Odredbe ZFPPN-a o zateznim kamatama analiziraju se u poredbi s odredbama ZOO-a o zateznim kamatama, utvrđuje se polje primjene odredaba ZFPPN-a te se međusobno razgraničavaju odnosi na koje će se primijeniti opći pravni režim za zatezne kamate predviđen odredbama ZOO-a od onih na koje će se primijeniti odredbe ZFPPN-a kao lex specialis. Jedan od ciljeva rada je utvrditi koje je od konkurirajućih pravnih uređenja zateznih kamata povoljnije za vjerovnike novčanih obveza, a drugi je ocijeniti jesu li odredbe ZFPPN-a u skladu sa zahtjevima Direktive 2011/7/EU o suzbijanju zakašnjenja s plaćanjem u trgovačkim ugovorima zbog čijeg transponiranja u hrvatsko pravo su i usvojene nove odredbe o zateznim kamatama sadržane u ZFPPN-u. Ukazuje se na manjkavosti uređenja sadržanog u ZFPPN-u i iznose prijedlozi za primjerenijim pravnim rješenjima de lege ferenda. Zaključuje se da uređenje zateznih kamata iz odredaba ZFPPN-a narušava pravnu sigurnost, osujećuje zaštitu vjerovnika novčanih obveza i izaziva dvojbe ustavnopravne prirode, a pored toga je u pojedinim elementima protivno i Direktivi 2011/7/EU., The subject of the paper is the legal regime of default interest contained in the Law on the Financial Operations and Pre-Bankruptcy Settlement (ZFPPN) which is in force since June 2013 alongside with the general legal regime of default interest provided for in the Law on Obligations (ZOO). Provisions of the ZFPPN are analyzed in comparison with the provisions of ZOO and the scope of application of the provisions of ZFPPN is being determined as the relations which fall under the general legal regime of ZOO are separated from those which fall under the application of the special legal regime set forth in the ZFPPN as lex specialis. One objective of the paper is to determine which of the competing legal regimes of default interest is more favourable to the creditors of monetary obligations. Second objective of the paper is to evaluate whether the provisions of ZFPPN are in conformity with the requirements set out in the Directive 2011/7/EU on Combating Late Payment in Commercial Transactions, for the purposes of whose transposition the new provisions on default interest contained in the ZFPPN were adopted. The shortcomings of the legal regime of the ZFPPN are pointed out while proposals for the more adequate legal solutions de lege ferenda are being given. It is concluded that the legal regime of default interest under the provisions of the ZFPPN undermines legal certainty, circumvents the protection of creditors and causes doubts of the constitutional nature, while in addition its particular features are contrary to the Directive 2011/7/EU.

Smanjivanje zakašnjelog plaćanja u izvršavanju ugovornih obveza u EU ne može biti ostvareno djelovanjem država članica pojedinačno već samo djelovanjem EU kao cjeline.Autorica analizira smjernicu EU o sprječavanju zakašnjelog plaćanja, mjere koje ona utvrđuje i potrebu usklađivanja hrvatskog prava.

Tuženi, željeznica, pogrešno je označio kontejnere koje prevozio od T.U. do K., gdje ih je preuzeo otpremnik (špediter) i uputio za SAD onako kako su označeni. Tužitelj traži naknadu štete od tuženog. Tuženi nije priznao svoju obvezu već ju je osporavao. Odgovornost otpremnika ne postoji jer je on primio robu od tuženog i dalje je proslijedio onako kako je označena i upućena. Šteta za tužitelja je nastala radnjom radnika tuženog, koji je pogrešno označio kontejnere. Radnici tužitelja nisu imali obvezu prisustvovati ukrcaju i etiketiranju kontejnera i vagona., The goods were transported by railway from an inland point to a seaport, where they were handed over to a freight forwarder who continued the transportation by sea. The railway made a mistake in labeling the containers. The freight forwarder consigned the containers according to this labelling, which caused damage to consignor-claimant. The claimant brought an action against the raiway claiming indemnity. The defendant objected that the action was brought too early, i.e. that the claimant had first to seek indemnification directly from the defendant. He further objected that tha freight forwarder was responsible because he did not control the goods and the documents, and also the claimant himself, because his representative assisted the loading. Both the Higher Commercial Court and Supreme Court confirmed the first-degree decision determining that the damage was caused by the defendant's employees who wrongly labeled the containers. Labeling of containers was their duty and not the duty of the claimant. Overdue interest was awarded from the moment when the claim became due and payable, and not from the day when the judgment was rendered.