Search

Učinkovito ubrzavanje operacija dubokog učenja u fazi prepoznavanja, pogotovo za energetski ograničene uređaje interneta stvari, zahtijeva primjenu heterogenih računalnih sustava s akceleratorima posebne namjene. Za korištenje takvih akceleratora potrebni su programski modeli kojima se akceleratorima zadaje posao te šalju i primaju ulazni/izlazni podaci. Ovaj rad uspoređuje programske modele sustava ubrzanim akceleratorom NVIDIA Deep Learning Accelerator (NVDLA) ili Parallel Ultra Low Power (PULP) grozdom. U radu je predložena prilagodba stoga programske podrške NVDLA s cilje prilagodbe interakcije uređaja s domaćinom baziranim na PULP platformi. Efficient execution of deep learning operations in the inference phase, especially on power-constrained IoT devices, requires the use of heterogeneous computer systems with custom accelerators. In order to leverage such accelerators, there are programming models which are used to communicate work definitions to the accelerators and send or receive input/output data. This work compares programming models for systems accelerated by NVIDIA Deep Learning Accelerator (NVDLA) or Parallel Ultra Low Power (PULP) cluster. This work also proposes modification of the NVDLA software stack with the goal of supporting its integration with a PULP platform-based host.

Motivacija za problem izgradnje suparničkih primjera, opisana je u uvodnom poglavlju. Obrada prirodnog jezika i koncepti suparničkih napada ukratko su opisani. Glavni cilj rada je razvoj raznolikih napada u području prirodnog jezika. Naglasak je stavljen na učinkovite napade i na metode koje mogu očuvati strukturalnu i semantičku cjelovitost teksta. Razvijeni su novi pristupi napada. Oslanjaju se na procjenu značajnosti pojedinih riječi u tekstu, kao i na intenzivno korištenje modela za leksičku zamjenu te ručno rađenih reprezentacija riječi. Provedeni su brojni eksperimenti kako bi se procijenile i usporedile izvedbe pojedinih suparničkih napada. Rad je zaključen kratkih pregledom mogućih obrambenih mehanizama i uvidima koji su stečeni na temelju dobivenih rezultata. Motivation for this assignment, crafting adversarial examples for textual machine learning models, is presented in the introductory chapter. Natural language processing and adversarial attack concepts, important for understanding the experiments, are briefly described. Main topic of this assignment is development of various attacks in the natural language domain. Emphasis is put on effective attacks and methods that can preserve structural and semantic integrity of text. Novel approaches have been designed. They rely on evaluating importance of certain words in text, along with the heavy use of lexical substitution models and custom-crafted word embeddings. A series of experiments had been conducted in order to evaluate and compare different adversarial attacks. The thesis is concluded with short overview of possible defence mechanisms and insights gathered from numerous results.

Cilj doktorske disertacije pod naslovom „Strategije učenja i usvajanja vokabulara u funkciji razvijanja veštine čitanja“ je da utvrdi koje strategije učenja vokabulara koriste studenti engleskog jezika struke za otkrivanje značenja nepoznatih reči u tekstu. Strategije učenja vokabulara predstavljaju ne samo važne „alate“ koji omogućuju studentima da odrede značenja nepoznatih reči i olakšavaju proces njihovog usvajanja, već i važne kognitivne i praktične mehanizme koji poboljšavaju razumevanje prilikom čitanja i razumevanje receptivnog vokabulara. Empirijsko istraživanje, koje pripada oblasti primenjene lingvistike, rađeno je sa studentima pravnog fakulteta. Na prvom testu (testu poznavanja vokabulara i razumevanja pročitanog) kojim se ispituje veština zaključivanja (pogađanja značenja nepoznatih reči) korišćenje rečnika nije bilo dozvoljeno. Na istom testu poznavanja vokabulara i razumevanja pročitanog rađenom kasnije ista grupa studenata imala je pristup elektronskim rečnicima sa ciljem ispitivanja veštine korišćenja rečnika. Pored toga, korišćen je upitnik o strategijama učenja vokabulara (Qian 2004) i upitnik koji ispituje metakognitivnu svest studenata u toku čitanja (Mokhtari, Reichard 2002; Mokhtari, Sheorey 2002), kao već dokazana istraživačka sredstva pomoću kojih se meri učestalost korišćenja strategija. Strategija inferiranja i strategija korišćenja rečnika usled svoje multifunkcionalnosti istovremeno predstavljaju i strategije učenja vokabulara i strategije čitanja. Obe strategije su podvrste strategija učenja jezika koje poboljšavaju razumevanje prilikom čitanja, pa su stoga predmet istraživanja bile i strategije čitanja koje olakšavaju razumevanje teksta. U okviru mešovite istraživačke metodologije kvantitativno istraživanje je dopunjeno kvalitativnom istraživačkom paradigmom u vidu tehnike glasnog razmišljanja (koja je pružila uvid u radnje koje studenti poduzimaju kako bi izveli zaključke o značenju nepoznatih reči pomoću konteksta i drugih raspoloživih informacija) i razgovora sa celom grupom ispitanika (čime se došlo do podataka o vrstama rečnika koji se koriste za učenje vokabulara). Cilj istraživanja je utvrđivanje sledećih korelacija: povezanosti između stavova studenata engleskog jezika struke o sopstvenom strateškom ponašanju navedenih u upitniku i rezultata testova poznavanja vokabulara i razumevanja pročitanog; povezanosti između učestalosti korišćenja strategija i drugih varijabli (pola, uzrasta, dužine učenja engleskog kao stranog jezika i ocene iz srednje škole); povezanosti između rezultata testova. Istraživanje može pomoći nastavniku da uvrsti u nastavu različite strategije učenja vokabulara i strategije čitanja za koje se, na osnovu dobijenih rezultata, pretpostavlja da bi studentima bile od koristi. Strateška intervencija, koju bi sprovodio nastavnik u vidu eksplicitnog podučavanja strategijama učenja, bila bi integrisana u nastavu engleskog jezika struke kao pedagoška implikacija ovog istraživanja. Na taj način bi se promovisao model strateškog čitanja i strateškog učenja kao imperativ savremene didaktike, a studenti bi se profilisali kao stratezi koji svoje učenje kontrolišu i nadgledaju preuzimajući odgovornost za sopstveni napredak. The aim of the doctoral thesis entitled “Vocabulary learning and acquisition strategies aimed at developing reading ability in English for Specific Purposes education” is to determine which vocabulary learning strategies English for Specific Purposes students employ to discover the meaning of unknown words in the text. Vocabulary learning strategies are not only important "tools" which enable students to determine the meaning of unknown words and facilitate the process of their acquisition, but also important cognitive and practical mechanisms that enhance both reading comprehension and comprehension of receptive vocabulary. Empirical research, which belongs to the field of applied linguistics, is carried out with law students. Students were not allowed to use dictionaries on the first test (a vocabulary test and reading comprehension test) that examined students’ lexical inferencing skills (guessing the meaning of unknown words). The same group of students had access to electronic dictionaries on the same vocabulary test and reading comprehension test performed afterwards in order to investigate students’ dictionary skills. In addition, the questionnaire on vocabulary learning strategies (Qian 2004) and Metacognitive Awareness of Reading Strategies Inventory (Mokhtari, Reichard 2002; Mokhtari, Sheorey 2002) were employed as already established research instruments that measured the frequency of self-reported strategy use. Due to their multifunctionality, lexical inferencing strategy and the strategy of vocabulary use are regarded as both vocabulary learning strategies and reading strategies. Both of them are subgroups of language learning strategies used for improving reading comprehension, hence reading strategies that facilitate text comprehension were also investigated in this research. In the mixed research methodology, quantitative research was complemented by qualitative research paradigm in the form of think-aloud protocol (which provided an insight into the actions students took to infer the meaning of unknown words from the context and other available clues) and whole group discussion (which provided information on dictionary types used for vocabulary learning). The aim of the research was to determine the following correlations: correlations between statements from questionnaires given by English for Specific Purposes students about their own strategic behavior and the results of vocabulary and reading comprehension tests; correlations between the frequency of strategy use and other variables (gender, age, length of learning English as a foreign language and marks scored in English language as a secondary school subject); correlations between test results. The research can help the teacher to integrate different vocabulary strategies and reading strategies in English for Specific Purposes education that are assumed to be beneficial for students, based on the obtained results. Strategic intervention, carried out by a teacher in the form of explicit strategies-based instruction, would be integrated into English for Specific Purposes instruction as a pedagogical implication of this research. It would thus promote the model of strategic reading and strategic learning as an imperative of contemporary didactics, whereas the students would be profiled as strategic learners who control and monitor their own learning by taking responsibility for their own progress.

Istražuje se povezanost prirodnoga jezika i mišljenja analizom načina na koji prirodni jezik utječe na izvođenje deduktivnih zaključaka s posebnim naglaskom na odnos između uspješnosti korištenja složenih gramatičkih konstrukcija i jezika općenito te deduktivnoga zaključivanja. Pokazatelj mogućnosti utjecaja jezične sposobnosti na deduktivno zaključivanje može biti uočena veza između različitih jezičnih struktura i posebnosti zaključivanja. Mogući jezični utjecaji na razlike u zaključivanju između ostalog proizlaze iz razlika u značenju i dosegu veznika i kvantifikatora, kao i reda riječi u rečenici. Ako razlike u prirodnim jezicima mogu utjecati na razlike u zaključivanju, mišljenje bi moglo biti jezično uvjetovano barem u pogledu formalnih mogućnosti jezika. Nadalje, ako je uspješnost korištenja jezika izravno povezana s uspješnošću zaključivanja, to bi upućivalo na to da je zaključivanje snažno jezično uvjetovano te da čak određene razlike u zaključivanju mogu proizlaziti iz razlika u jezičnoj sposobnosti., The relationship between natural language and thinking is investigated by the analysis of the influence of natural language on deductive reasoning with the special emphasis on the correlation between the efficiency in the use of complex grammar structures and language use in general and the efficiency in deductive reasoning. The detected relation between different language structures and specificities of reasoning could imply a possibility that language capacity, meaning and scope of connectives and quantifiers, as well as in word order, influence deductive reasoning. If differences in natural languages may influence differences in reasoning, it could be concluded that thinking is language-dependent at least with respect to the formal possibilities of language. Further, if the efficiency in language use is directly related to the efficiency in reasoning, this could suggest that reasoning is strongly language-dependent and even that particular differences in reasoning may be caused by differences in language capacity.

Prikaz knjige ''Psihologija zaključivanja i logika'' autorice Dragane Sekulić.

U skladu s modelom samo-konzistentnosti (Koriat, 2008, 2013) u nizu eksperimenata pokazano je da je sigurnost u točnost odgovora kod različitih oblika dihotomnih zadataka u prvom redu povezana s konsenzualnošću odgovora, odnosno, frekvencijom odabira toga odgovora. Pri tome, konsenzualni odgovori biraju se brže i s većom sigurnošću nego nekonsenzualni, bez obzira na njihovu točnost. Iako se model u prvom redu odnosi na sigurnost kod dihotomnih zadataka općega znanja, primjenjiv je i na druge domene i na različite vrste zadataka. U ovome radu ispitali smo pretpostavke modela samo-konzistentnosti kod zadataka silogističkog zaključivanja. Cilj istraživanja bio je ispitati razlike u prihvaćanju silogističkih zaključaka, vremenu odgovaranja i procjenama sigurnosti u točnost odgovora s obzirom na valjanost (valjani, nevaljani) i konsenzualnost zaključka (konsenzualni, nekonsenzualni). U eksperimentu je sudjelovalo 37 studenata psihologije. Njihov zadatak bio je evaluirati 16 silogističkih problema. U svakom zadatku prikazane su dvije premise i zaključak, a ispitanici su trebali odrediti slijedi li zaključak iz premisa. U analizi razlika u prihvaćanju zaključaka dobiveno je da se konsenzualni zaključci prihvaćaju u većoj mjeri nego nekonsenzualni, međutim, takva razlika nije dobivene za valjane i nevaljane zaključke. Nadalje, konsenzualni zaključci prihvaćani su s višim procjenama sigurnosti u odnosu na nekonsenzualne zaključke. Osim toga, i valjani su zaključci prihvaćani s višim procjenama sigurnosti u odnosu na nevaljane. Konačno, konsenzualni odgovori prihvaćani su brže nego nekonsenzualni, dok nije bilo razlika u vremenu odgovaranja s obzirom na valjanost zaključka. Dobiveni rezultati jasno idu u prilog modelu samo-konzistentnosti i teoriji metakognitivnog zaključivanja: procjene sigurnosti ne temelje se na nadgledanju točnosti odgovora već se oslanjaju na nedijagnostičke znakove koji su asocirani i s konsenzualnošću odgovora.

U ovom završnom radu će biti govora o ekspertnim sustavima, od početaka do danas. Kroz osnovne karakteristike samih sustava objasnit ću potrebna znanja i resurse za razvijanje takvih sustava. TakoĎer ću se osvrnuti na pregled tehnika zaključivanja te na osnovne vrste ekspertnih sustava. Na kraju ću dati pregled jednog okruženja za razvoj sustava. This final paper will take a look at expert systems from their beginnings to today. With explaining the basic characteristics I will give an insight in required knowledge and resources needed for a development of such systems. I will also take a look into reasoning techniques and basic implementations of expert systems. I will finish the paper with an overview of a shell for developing such a system.

Složeni inteligentni sustavi za uspješno rješavanje problema iz stvarnog svijeta zahtijevaju veliku količinu znanja i učinkovite postupke zaključivanja. Znanje o problemima iz stvarnog svijeta je neizrazito, nejasno i dvosmisleno. Za rješenje navedenih problema predlaže se biološki, neurološki i psihološki inspirirana arhitektura hijerarhijske heterogene baze znanja. Arhitektura omogućava izgradnju složenih inteligentnih sustava prikladnih za razna područja primjene. Baza znanja ima tri razine: asocijativnu, semantičku i razinu s pravilima. Za bazu znanja razvijeni su ulančani paralelni neizraziti postupci zaključivanja koji koristite znanje pohranjeno na trima razinama koje koriste različite sheme za predstavljanje znanja. Za učinkovito paralelno raspodijeljeno pohranjivanje i pretraživanje velikog broja pojmova u asocijativnoj razini, na temelju sličnosti opisane neizrazitom lingvističkom varijablom, razvijena je prikladna arhitektura asocijativne memorije. Complex intelligent systems require a huge amount of knowledge, as well as some efficacious mechanisms for manipulating this knowledge, in order to perceive, organize and summarize stimuli obtained from the real world. They also require a large amount of information from a problem domain and efficient reasoning procedures to support a useful degree of problem-solving ability which is limited by three major obstacles. The first obstacle is complexity of world knowledge which humans acquire through experience, communication and education. The second obstacle centres on the concept of relevance which is very complex. The third obstacle is deduction from perception-based information which is fuzzy, uncertain and ambiguous. Architecture of a hierarchical heterogeneous knowledge base suitable for solving these problems is proposed in this dissertation. The architecture enables development of complex intelligent systems suitable for various problem domains. Motivation and aim of the research is to develop a knowledge base model capable for efficient reasoning with human knowledge about real or abstract concepts obtained from the real world that are fuzzy, uncertain, vague and ambiguous. The model is inspired by biological, neurological and psychological models obtained by analyzing how human and animal brains abstract, process and store knowledge from the interaction with the environment. A brain has hierarchical heterogeneous structure. It consists of distinct layers of neuron cells which are hierarchically stacked in brain’s tissues and interconnected with forward and backward connections. These layers are formed from characteristic cell types of neurons. Biological and neurological models of the human and animal brains show clear distinction between processing of familiar well known stimuli and novel stimuli during an interaction with the environment. The integration within and among specialized areas is mediated by forward, backward and lateral connections and is very complex. The important anatomical and functional distinctions between forward and backward connections are: forward connections are less divergent, and transmit known stimuli directly to higher levels, and backward connections are more divergent and they are used when processing unknown stimuli. Familiar environmental stimuli travel fast by means of the forward connections from layers of neuron cells in sensors to top layers of neuron cells in a brain’s cognitive system. Novel stimuli at one layer of neurons create an “unknown” neuron activity patterns that are unable to activate neurons at higher layers with forward connections (i.e., input stimuli are not “recognized”). In this case backward connections are used to activate large areas of a lower layer in the hierarchy of the layers in the brain. Consequent neural activity patterns at the lower layer result with multiple activations of forward connections corresponding to some similar known stimuli that are connected in the experience and have similar neuron activity patterns with the stimulus that is unknown at the upper layer. This process of activation is based on the maximum overlap of subsets of neurons that encode known and unknown stimuli. A minimum overlap which is required to recognize an incoming stimulus as a known, already learned, concept is not exactly known but it has to be significantly larger than an overlap between two random stimuli. This process enables the brain to process novel stimuli based on similarity estimations to already known concepts obtained from lower levels. In short, novel unknown stimuli at one layer are substituted with most similar stimuli obtained from a lower layer. Similarity between stimuli is automatically established based on an overlap between corresponding neural activity patterns. If some of the obtained similar stimuli are known at the upper layer than cognitive reasoning is able to continue, if not, than the procedure is recursively repeated with similar concepts retrieved in the previous step. This forward and backward connections multilayer interplay is recursive with many cycles and can last very long time for novel situations and difficult cognitive problems (i.e., seconds, days, or longer). Familiar situations and well learned stimuli can be successfully interpreted just after few milliseconds. This can explain why familiar faces are recognized in milliseconds due to dominant use of forward connections but recognition of faces of distant friends or relatives can take minutes, or even longer, due to use of the backward connections recursively in many cycles. This dissertation describes the knowledge base model inspired by the above described organization of a brain, as well as the underlining reasoning processes. Stimuli learned through the interaction with the entities from the environment are modelled as concepts. Entity is something that exists in the real or an abstract world separately from other things and has its own identity. The entities are perceived with percepts. Percepts in general are basic component in the formation of a concept. Entities are represented as concepts. A concept is an idea or a principle that is connected with an entity. A concept is described with one unique term (a word or linguistic expression) and with one or more percepts (pictures, sounds, or any other perception-based representations). Each percept can be characterised with its modality (visual, auditory, infrared, radar, ultrasound, ...) and with its specific type (shape, colour, video, face image, iris image, pitch, tone, voice sequence, song, ... ). The proposed architecture of the hierarchical heterogeneous knowledge base has three levels: an associative level, a semantic level and a rule-based level. Architecture of an associative memory suitable for efficient parallel distributed storing and searching a large number of concepts at the associative level, based on similarities expressed with values of a fuzzy linguistic variable, is developed. The associative level is composed of several modality modules, each of which is composed of several percept modules. The levels use different knowledge representation schemes which support reasoning procedures similar to cognitive processes in humans and animals. The levels in the knowledge base model are hierarchically organized and connected with forward and backward connections. Initialization of reasoning procedures performed at the levels in the model is equivalent to neuron activations mediated by forward connections in a brain. Neuron activations mediated by backward connections are modelled with an activation of reasoning procedures at a lower level. Neuron activations mediated by lateral connections at neuron layers are equivalent to reasoning processes performed at the three levels in the model. Cycles of forward and backward connections activations in a brain are modelled as chaining of reasoning procedures. The model is able to replicate cognitive processes.

Metakognicija je najviše istraživana u području pamćenja i razumijevanja pri čitanju, ali je u posljednje vrijeme prepoznata važnost istraživanja metakognitivnih procesa i u drugim domenama kognitivnog funkcioniranja. U ovome radu ispitivali smo metakognitivne procjene kod silogističkog zaključivanja. U dva eksperimenta ispitali smo metakognitivne procjene kod rješavanja silogističkih problema: procjene o izvedbi i procjene težine zadatka. U oba su eksperimenta sudionici rješavali 24 silogistička problema. Analizirana je apsolutna i relativna točnost metakognitivnih procjena. U oba eksperimenta ispitanici su pokazali nisku apsolutnu točnost metakognitivnih procjena, odnosno, bili su pretjerano samouvjereni. Relativna točnost procjena također je bila niska: procjene se uglavnom nisu razlikovale između točnih i netočnih odgovora. Nadalje, za svaki je silogizam izračunata prosječna točnost, prosječno vrijeme odgovaranja i prosječne procjene i na tim je podacima provedena korelacijska analiza. Sve su metakognitivne procjene međusobno bile visoko povezane. Međutim, procjene i točnost uglavnom nisu bili povezani. Vrijeme rješavanja zadataka bilo je negativno povezano s procjenama težine i pozitivno s procjenama izvedbe. Ovakvi obrasci rezultata u analizi po zadacima mogu se interpretirani kao oblik efekta procjenjivanja neovisnog o odabiru (Koriat, 2008). Osim toga, dobiveni rezultati idu u prilog teoriji metakognitivnog rezoniranja (Thompson, Prowse, Turner i Pennycook, 2011).

Poznato je da su posljedice oštećenja sluha na jezični razvoj djeteta značajne pa se i u čitanju učenici s oštećenjem sluha susreću s velikim preprekama. Istraživanjem smo ispitali uspješnost 54 učenika s oštećenjem sluha u rješavanju zadataka razumijevanja čitanja i vremena potrebnog za rješavanje tih zadataka, te nastojali utvrditi razlike u rješavanju zadataka s obzirom na kategoriju pitanja (neposredna i posredna). Ispitali smo, također, postoji li razlika u ukupnoj točnosti i vremenu rješavanja zadataka te uspješnosti odgovora na različite vrste pitanja s obzirom na dob sudionika (polaznici osnovnih i srednjih škola) te pripadnost ispitanika različitim obrazovnim kontekstima (redovna i posebna škola). Ispitni materijal činilo je 20 kratkih tekstova te ukupno 42 vezana pitanja višestrukog izbora. Postignuća učenika sa značajnim oštećenjem sluha u čitanju s razumijevanjem bila su vrlo niska. Odgovori na neposredni tip pitanja bili su bolji u odnosu na one posrednog tipa, ukazujući na neadekvatnu usvojenost složenijih čitalačkih vještina i strategija u ovih učenika. Nisu utvrđene statistički značajne razlike u odnosu na vrijeme rješavanja zadataka, na ukupnu točnost te točnost rješavanja pojedine kategorije pitanja (posredna, neposredna) kod ispitanika različitih dobi. Tip obrazovnog konteksta pokazao se značajnim faktorom, ukazujući da su učenici u posebnim školama postigli značajno lošije rezultate na svim ispitanim varijablama, osim vremena rješavanja, u odnosu na svoje vršnjake s oštećenjem sluha u redovnim školama. Može se pretpostaviti da bi učenicima u posebnim školama trebalo još više poticaja za napredak u vještinama pismenosti, npr. izvannastavnim jezičnim programima. Sveukupno razumijevanje pročitanog učenika s oštećenjem sluha je na niskoj razini, posebno kad se zahtijeva zaključivanje. Potrebno je razvijati određene strategije koje bi pridonijele višoj razini razumijevanja čitanja u gluhih i nagluhih osoba., Due to the fact that substantial hearing losses adversely affects spoken language development, students with such losses often struggle with reading skills. This study was aimed at assessing performance of 54 students on reading comprehension tasks and amount of time needed to complete them as well as determining any differences in performance on two types of reading comprehension tasks (literal and inferential) as a function of participants' age and educational placement. Despite very poor reading comprehension achievement of students with hearing loss, performance on literal types of questions was better compared to scores on inferential questions, suggesting inadequate higher reading comprehension skills and metacognitive reading strategies in this population. Although statistically significant age differences have not been determined, educational context has been found to be important. Students with hearing loss attending special schools for the deaf had significantly lower overall reading comprehension scores as well as poorer performance on both literal and inferential reading comprehension question categories compared to their peers attending mainstream schools, suggesting that special education context might not provide adequate support for higher literacy skills development in this population. Overall, reading comprehension skills of students with hearing loss are at a low level, especially in tasks requiring inferencing, indicating a need for explicit teaching of strategies that would support the development of reading comprehension skills in this population.

The article follows the presumption according to which analogical inferences in Chinese tradition followed a structure that connected all elements within a particular kind. This structure functioned as the basic element of analogies. Another crucial characteristic of classical Chinese analogies is the method of combining meanings. The composition of classical Chinese sentences tends towards the intrinsic connection among the individual parts of the sentence, and rarely applies morphological signs. This particular feature of the Chinese language also influenced the prevailing methods of thought that manifested themselves in the processes of inferences, based upon proximity, similarity and identity. Focusing upon early Confucian and Mohist philosophy, the author shows how and why these methods could lead to the creation of a specifically Chinese type of analogism., Članak razmatra pretpostavku prema kojoj analogijsko zaključivanje u kineskoj tradiciji prati strukturu koja povezuje sve elemente unutar određene vrste. Ova struktura funkcionira kao temeljni element analogije. Još jedna ključna karakteristika klasičnih kineskih analogija jest metoda kombiniranja značenja. Kompozicija klasičnih kineskih rečenica teži k intrinzičnom povezivanju pojedinih dijelova rečenice te rijetko primjenjuje morfološke znakove. Ovo obilježje kineskog jezika također je utjecalo na prevladavajuće metode misli koje su se manifestirale u procesima zaključivanja, temeljenog na bliskosti, sličnosti i identitetu. Fokusirajući se na ranu konfucijansku i moističku filozofiju, autorica pokazuje kako i zašto ove metode mogu voditi do stvaranja specifično kineskog tipa analogizma., Cet article analyse la présupposition selon laquelle les inférences analogiques dans la tradition chinoise suivent une structure reliant tous les éléments à l’intérieur d’une espèce particulière. Cette structure fonctionne comme l’élément fondamental de l’analogie. La méthode combinatoire de significations est une autre caractéristique cruciale des analogies classiques chinoises. La composition classique de phrases chinoises tend vers une combinaison intrinsèque de connexions entre les parties individuelles de phrases et applique rarement des signes morphologiques. Cette caractéristique particulière a également influencé les méthodes prévalantes dans la pensée qui se sont manifestées dans les processus d’inférences basés sur la proximité, la similarité et l’identité. Se concentrant sur les débuts de la philosophie confucianiste et moïste, l’auteure montre comment et pourquoi cette méthode peut mener à la création d’un type spécifique d’analogisme chinois., Der Artikel folgt der Annahme, nach welcher die analogischen Schlussfolgerungen in der chinesischen Tradition eine Struktur befolgten, die sämtliche Elemente innerhalb einer bestimmten Art verband. Diese Struktur fungierte als Grundelement der Analogien. Ein weiteres ausschlaggebendes Charakteristikum der klassischen chinesischen Analogien ist die Methode der Kombination von Bedeutungen. Die Zusammensetzung der klassischen chinesischen Sätze neigt zu einer intrinsischen Verbindung unter den einzelnen Satzteilen hin und wendet selten morphologische Zeichen an. Diese besondere Eigenschaft der chinesischen Sprache beeinflusste ebenso die vorherrschenden Denkmethoden, die sich innerhalb der Folgerungsprozesse bekundet haben, basierend auf der Nähe, Ähnlichkeit und Identität. Indem sie sich auf frühe konfuzianische und mohistische Philosophie fokussiert, erläutert die Autorin, wie und weswegen diese Methoden zur Bildung eines spezifisch chinesischen Typus des Analogismus führen können.

Poznato je da su posljedice oštećenja sluha na jezični razvoj djeteta značajne pa se tako i u čitanju učenici s oštećenjem sluha susreću s velikim preprekama. Ovim se istraživanjem željela ispitati uspješnost 54 učenika s oštećenjem sluha u rješavanju zadataka razumijevanja čitanja i vremena potrebnog za rješavanje tih zadataka te utvrditi razlike u rješavanju zadataka s obzirom na kategoriju pitanja (neposredna i posredna). Također se željelo ispitati postoji li razlika u ukupnoj točnosti i vremenu rješavanja zadataka te uspješnosti odgovora na različite vrste pitanja s obzirom na dob sudionika (polaznici osnovnih i srednjih škola) te pripadnost ispitanika različitim obrazovnim kontekstima (redovna i posebnaškola). Ispitni materijal sačinjavalo je 20 kratkih tekstova te ukupno 42 vezana pitanja višestrukog izbora. Postignuća učenika sa značajnim oštećenjem sluha u čitanju s razumijevanjem bila su vrlo niska. Odgovori na neposredni tip pitanja bili su bolji u odnosu na one posrednog tipa, ukazujući na neadvekvatnu usvojenost složenijih čitalačkih vještina i strategija ovih učenika. Nisu utvrđene statistički značajne razlike u odnosu na vrijeme rješavanja zadataka, na ukupnu točnost te točnost rješavanja pojedine kategorije pitanja (posredna, neposredna) kod ispitanika različitih dobi. Tip obrazovnog konteksta pokazao se značajnim faktorom, ukazujući da su učenici u posebnim školama postigli značajno lošije rezultate na svim ispitanim varijablama, osim vremena rješavanja, u odnosu na svoje vršnjake s oštećenjem sluha u redovnim školama. Može se pretpostaviti da bi učenicima u posebnim školama trebalo još više poticaja za napredak u vještinama pismenosti, npr. izvannastavnim jezičnim programima. Sveukupno razumijevanje pročitanog učenika s oštećenjem sluha je na niskoj razini, posebno kad se zahtijeva zaključivanje. Potrebno je razvijati određene strategije koje bi pridonijele višoj razini razumijevanja čitanja u gluhih i nagluhih osoba.

U istraživanju je razvijen klasifikacijski model koji za klasifikaciju stanja transformatora na osnovi analize otopljenih plinova koristi tri razvijene metode zaključivanja i interpretacijske metode, koje su u primjeni već niz godina. Kako su interpretacijske metode razvijane koristeći različite pristupe i ugađane na različitim podacima, one često pri interpretaciji DGA rezultata daju različite pa i kontradiktorne interpretacije. Zato je njihova primjena otežana i zahtijeva veliko znanje i iskustvo dijagnostičara pri primjeni interpretacije i određivanju dijagnoze. Novi matematički modeli metoda zaključivanja koji su razvijeni tijekom ovog istraživanja omogućuju donošenje zaključne dijagnoze na temelju odluka interpretacijskih metoda, s dovoljno visokom točnošću. Da bi model za klasifikaciju stanja transformatora bio funkcionalan implementirano je osam interpretacijskih metoda: dvije IEC metode, dvije Roger-ove metode, metoda Duval-ovog trokuta, Doernenburg-ova metoda, metoda ključnog plina i metoda logaritamskog nomograma. Pri tom je šest metoda interpretirano u izvornom obliku, metoda ključnog plina je implementirana koristeći tehniku neizrazite logike, dok je metoda logaritamskog nomograma implementirana koristeći model zaključivanja, koji se primjenjuje i na razini modela za klasifikaciju stanja. Klasifikacijski model određuje faktore podrške dijagnoza. Konačna dijagnoza je dijagnoza s najvećim faktorom podrške. Model je općenit u smislu da može provoditi klasifikaciju s promjenjivom razlučivošću, odnosno može s većom ili manjom razlučivošću dijagnosticirati stanje transformatora. Model za zaključivanje je općenit i mogao bi se primijeniti za donošenje bilo kakvih odluka na osnovi glasova više glasača, ako glasači imaju jasno definiranu proceduru glasovanja (donošenja odluka) i ako postoje podaci na kojima se model može učiti i testirati. Model ima i svoje nedostatke, a jedan od njih je njegova kompleksnost, što ga čini nepogodnim za „ručnu“ primjenu, već se praktički može primjenjivati isključivo uz pomoć računala. In this research a classification model for identification of transformer faults has been developed. The model provides diagnosis on basis of concentrations of dissolved gases in transformer oil, obtained by dissolved gas analysis (DGA) method. Traditionally, DGA data are interpreted using interpretation methods. There are many such methods. They were developed using different approaches, and they were tuned on different sets of examples. So, they often provide different, even contrary diagnoses for same DGA data. Each method can provide correct as well as incorrect diagnosis, so it is recommended to make assessment using more than one interpretation method. Therefore, using these methods for diagnosis assessment requires deep knowledge and experience of a diagnostician. Eight interpretation methods are implemented in the model: two IEC methods, two Rogers ratio methods, Duval triangle method, Doernenburg method, key gas method, and logarithmic nomograph method. Six methods were implemented as they are defined, while key gas method was implemented using fuzzy logic, and logarithmic nomograph is implemented using the same inference model used on the level of classification model. Each interpretation method in the model provides interpretation of DGA data. Inference methods are also implemented in the model, and they provide a final diagnosis on basis of said interpretations. Therefore, the interpretation methods are considered as voters, and their interpretations are considered as candidates for the final diagnosis. Three inference methods have been developed: method which validates all candidates VAC, method which validates supported candidates VSC, and method with voting of exquisite voters VEV. VAC method is designed so that any of possible candidates can win in voting process, regardless which candidates are supported in the voting process. This is the main drawback of the method, and therefore its classification properties are not high enough for practical application. VSC method is designed so that only candidates supported in the voting process can be selected for the final diagnosis. In this way the drawback of VAC method is avoided. VEV method is designed so that only voters with the best classification properties can participate in the voting process. Iinference methods have to be trained on set of DGA data with belonging diagnoses. In this research set of 100 DGA data was used for training and testing of the model. At training inference methods learn about classification properties of interpretation methods for each diagnosis, creating a specific classification patterns, which in fact are matrices. After training, inference methods select final diagnoses on basis of learned patterns and certain inference algorithm. The developed inference methods enable assessment of diagnosis with satisfactory accuracy. Classification model provides diagnosis with belonging supporting factor. Diagnosis with highest supporting factor is a final diagnosis. The model is general by means of providing diagnosis with variable resolution. Three levels of diagnosis resolution are supported: low, medium and high diagnosis resolution. At low resolution four different diagnoses can be classified (no fault NF, partial discharges PD, thermal fault T, and electrical discharges D). At medium resolution five different diagnoses can be classified (NF, PD, T, D, and mixed thermal and electrical fault DT). At high diagnosis resolution eight different diagnoses can be classified (NF, PD, low temperature thermal fault T1, medium temperature thermal fault T2, high temperature thermal fault T3, DT, electrical discharges of low energy D1, and electrical discharges of low energy D2). Classification properties of inference methods were tested. VAC method has inferior classification properties compared to classification properties of interpretation methods, while VSC and VEV methods have superior classification properties compared to classification properties of interpretation methods. Classification properties of the model were also tested on historical DGA data. This is important because model should provide consistent diagnoses even when input data change. This test confirmed satisfactory behaviour of the model. The inference model is general, so it may be used for any inference process on bases of votes of several voters, if the voters vote according to clearly defined procedure (decision making) and if there are data for training and testing of the model.

Objašnjava se pojam i fenomen racionalnosti i njegova uloga u kognitivnoj psihologiji i epistemologiji.

Govori se o određenju silogizma i o vrstama silogizma.

Određenje dokaza i njegove vrste.

Suvremene teorije učenja i poučavanja matematike naglašavaju važnost učenikovog aktivnog sudjelovanja u nastavnom procesu u kojem otkrivanjem i logičkim zaključivanjem dolazi do izgradnje (konstrukcije) učenikovog znanja. Prilikom takvog oblika poučavanja važno je otkrivati učenikove miskoncepcije i greške koje mogu nastati prilikom zaključivanja. Neotkrivene i prešutne učenikove pogrešno izgrađene koncepcije mogu uvelike pridonijeti suprotnom efektu kod konstrukcije znanja. U nastavi matematike mnogo je takvih situacija koje kod učenika ostavljaju nejasnoće i dovode do pogrešnih zaključaka, zbog kojih nastava matematike, a i sama matematička znanja, djeci ostavljaju utisak nečeg što nije moguće svima savladati. Diskusija i kognitivni konflikt metode su koje polazište nalaze u teoriji konstruktivizma. Cilj našeg istraživanje bio je utvrditi povećava li primjena metoda diskusije i kognitivnog konflikta na učenje dijeljenja decimalnih brojeva uspješnost učenikovog proceduralnog i konceptulanog znanja o dijeljenju decimalnih brojeva. U radu su longitudinalno, kroz jednu školsku godinu, praćene dvije skupine od po 117 učenika petih razreda osnovne škole. U prvoj skupini, poučavanoj prema smjernicama suvremene nastave matematike s učenicima se diskutiralo, otkrivale se njihove miskoncepcije i greške, te se kognitivnim konfliktom dovodilo do točnih koncepata. Druga je skupina učenika poučavana tradicionalnim načinom rada učenjem procedure i njezinim uvježbavanjem. Rad prezentira deskriptivnu analizu postupka poučavanja i kvantitativnu analizu uspješnosti temeljenu na usporedbi konceptualnih i proceduralnih znanja kog obje skupine. Rezultati rada pokazali su da primjena suvremenih metoda diskusije i kognitivnog konflikta utječe na povećanje uspješnosti kako proceduralnog, tako i konceptulanog znanja o dijeljenju decimalnih brojeva kod učenika.

U uvodnome dijelu analiziramo nekoliko karakterističnih mjesta iz novozavjetnoga teksta (npr. Isus i Samarijanka. Iv 4, 3-42) koja pokazuju najužu povezanost konsistentnoga i dosljednoga prosuđivanja s vjerom. Vjera se formalno-tehnički pokazuje kao pragmatička funkcija koja izrazu i njegovu značenju u danome kontekstu pridružuje djelo ili čin. U nastavku pokazujemo kako ontologijski dokazi uklapaju vjeru u teorijsku sliku svijeta, te dajemo rekonstrukciju i komentar teorijske inačice Gödelova ontogijskoga dokaza. Taj dokaz analiziramo posebice prema obziru na klasični problem dualizma prirodne uzročnosti i vjere (odnosno slobode, Kant), te pokazujemo na koji se način u okvirima Gödelovih polazišta vjera i sloboda kao posebni oblici uzročnosti uklapaju u jedinstvenu ontologiju.

Razna istraživanja zaključivanja su pokazala da možemo govoriti o dvojnom procesu mišljenja, odnosno o procesima Tipa 1 i Tipa 2. Procesi Tipa 1 su neposredniji, automatski, heuristički, često nesvjesni i utemeljeni na uvjerenjima o svijetu, dok su procesi Tipa 2 kontrolirani, svjesni, analitički te povezani s individualnim razlikama u radnom pamćenju i općom inteligencijom - često utemeljeni na formalnim pravilima poput logike. Dosadašnja istraživanja ukazuju na moguće postojanje razlika u tipu, točnosti i brzini odgovora između dva tipa mišljenja pri rješavanju raznih logičkih zadataka. Cilj ovog istraživanja je provjera tih efekata. Skupini studenata psihologije zadavani su kondicionalni silogizmi koji su svi imali modus ponens formu, a koje je slijedio ponuđeni zaključak. Zadatak ispitanika bio je da verificiraju prikazani zaključak. Pri tome su mjereni brzina i točnost odgovora. Fokus analize je bio na vremenima odgovora zbog vrlo visoke točnosti u modus ponens zaključcima. Dizajn eksperimenta je bio četverofaktorski (2x2x2x2) s ponovljenim mjerenjima, pri čemu se manipuliralo odgovarajućom uputom (kako bi se kod ispitanika potaknulo zaključivanje prema uvjerenju ili prema logičkim pravilima), zatim sadržajnom konfliktnošću zaključka te također zbog metodoloških razloga postojanjem negacije u konkluziji i točnošću konkluzije. Premda rezultati ne pokazuju razlike u efikasnosti dva tipa zaključivanja u apsolutnom smislu, postoje efekti upute koji su značajni u interakciji s drugim faktorima kako se i očekivalo. Najzanimljivija je interakcija upute i sadržajne konfliktnosti (F(1, 11) = 5, 23 ; p = , 04) gdje manipulacija sadržajnom konfliktnošću stvara veću razliku u vremenu odgovora pri uputi za zaključivanje prema uvjerenjima (Tip 1) nego pri uputi za zaključivanje prema logičkim pravilima (Tip 2). Ti rezultati su interpretirani sukladno gledištu o dvojnom procesu mišljenja. Od ostalih značajnih efekta treba istaknuti da se sadržajno nekonfliktni zadaci općenito rješavaju brže od konfliktnih (F(1, 11) = 9, 99 ; p = , 009) te da se afirmativni zadaci općenito rješavaju brže od onih s negacijom (F(1, 11) = 46, 65 ; p < , 001).

Deskriptivne logike bitan su dio razvoja aplikacija Semantičkog Weba i zaključivanja nad ontologijama. U radu su opisane deskriptivne logike kao formalni jezik te njihov povijesni razvoj. Objašnjen je osnovni jezik deskriptivne logike i njegova proširenja. Prikazani su načini zaključivanja u deskriptivnim logikama (strukturalna supsumpcija i tableau metoda), kao i primjena metoda zaključivanjem. Nakon opisa najvažnijih alata zaključivanja temeljenih na deskriptivnoj logici (Fact++, Pellet, Racer Pro, HermiT) razvijen je primjer uporabe i korisnosti zaključivanja u deskriptivnim logikama.

U radu se objašnjavaju načini na koje slušatelj izabire tumačenje koje je govornik imao u vidu. Drugim riječima, navode se principi zdravorazumskoga tumačenja. S obzirom na središnje mjesto pragmatičke teorije, objašnjavaju se i oprimjeruju Griceova načela suradnje i razgovorne maksime. Kao protuteža navedenim načelima, objašnjava se o oprimjeruje teorija relevantnosti.

Namjera je ovog članka sagledati različite aspekte strategije učenja i usvajanja nepoznatih riječi iz konteksta, koju zovemo „strategijom zaključivanja“ značenja riječi.U članku se opisuje vrijednost i učinkovitost te strategije, kao i njezine prednosti u odnosu na druge metode usvajanja vokabulara. Navedeni su i razlozi zbog kojih neki teoretičari osporavaju pozitivne učinke upotrebe konteksta pri usvajanju ciljanih riječi. Pokušava se objasniti njezina opravdanost u poučavanju vokabulara. Pokazatelji potvrđuju da razina jezične kompetencije igra veoma veliku ulogu kod strategije zaključivanja, a da nedostatan vokabular može spriječiti učenike da stvore kontekst dovoljno velik da bi mogli zaključiti koje je značenje nepoznate riječi.U tekstu se govori i o značaju kontekstualnih znakova i informacijama koje nam oni daju o značenju neke nepoznate riječi. Opisani su različiti tipovi kontekstualnih znakova, te su navedeni primjeri za svaki tip.Članak završava zaključkom da strategija zaključivanja može dati dobre rezultate i pomoći u učenju novog vokabulara, no u nekim slučajevima ona može biti i zapreka uspješnom učenju., This purpose of this paper is to view different aspects of learning strategy and of acquiring unknown words from the context, also known as ‘’the guessing strategy’’. The paper describes the value and efficiency of that strategy, as well as its advantages in relation to other methods of vocabulary acquisition. The reasons because of which some theorists neglect the positive effects of context use in learning target words have also been introduced. It has also been described why, in some cases, it is justified to use context for vocabulary instruction. Some indicators confirm that the level of language competence plays an important role in guessing, and that insufficient vocabulary can prevent learners from constructing the context necessary to guess the meaning of unknown words. The paper also deals with the significance of context clues and information that they provide us with about the meaning of an unknown word. Different types of contextual clues have been described and examples are provided for each type. The conclusion states that the strategy of guessing can give positive results in vocabulary acquisition, but in some cases it may obstruct successful learning.

Namjera je ovog članka sagledati različite aspekte strategije učenja i usvajanja nepoznatih riječi iz konteksta, koju zovemo „strategijom zaključivanja“ značenja riječi.U članku se opisuje vrijednost i učinkovitost te strategije, kao i njezine prednosti u odnosu na druge metode usvajanja vokabulara. Navedeni su i razlozi zbog kojih neki teoretičari osporavaju pozitivne učinke upotrebe konteksta pri usvajanju ciljanih riječi. Pokušava se objasniti njezina opravdanost u poučavanju vokabulara. Pokazatelji potvrđuju da razina jezične kompetencije igra veoma veliku ulogu kod strategije zaključivanja, a da nedostatan vokabular može spriječiti učenike da stvore kontekst dovoljno velik da bi mogli zaključiti koje je značenje nepoznate riječi.U tekstu se govori i o značaju kontekstualnih znakova i informacijama koje nam oni daju o značenju neke nepoznate riječi. Opisani su različiti tipovi kontekstualnih znakova, te su navedeni primjeri za svaki tip.Članak završava zaključkom da strategija zaključivanja može dati dobre rezultate i pomoći u učenju novog vokabulara, no u nekim slučajevima ona može biti i zapreka uspješnom učenju.

Teorija mentalnih modela je vjerojatno vodeća teorija koja objašnjava ljudsko deduktivno rasuđivanje. Prema teoriji, premise utječu na karakterističnu konstrukciju odgovarajućih mentalnih reprezentacija nazvanih mentalni modeli. U prethodnim istraživanjima (Valerjev, 2005 ; 2006) se obrtanje paradigme Wasonova izbornog zadatka pokazalo kao koristan alat za otkrivanje konstruiranih mentalnih modela prilikom čitanja premisa. Obzirom da je mentalni model reprezentacija konstruirana na temelju kognitivnih shema koje su građene iskustvom, očekivalo se da će kondicionali različitog stupnja uvjerljivosti utjecati na različitu konstrukciju modela i time utjecati na različite procjene mogućnosti stanja slučajeva. Konstruirani su zadaci sa šest razina uvjerljivosti kondicionala (vrlo neuvjerljiv, umjereno neuvjerljiv, neutralan, umjereno uvjerljiv, vrlo uvjerljiv, te socijalni ugovor) i to za dva tipa kondicionala (klasični kondicional i bikondicional). Skupina ispitanika, studenata psihologije je u faktorskom 6 x 2 eksperimentu imala zadatak da za svaki zadani kondicional procjeni mogućnost događanja svakog od četiri stanja slučaja prema tablici istinitosti. Kondicional je rečenica koja ima općenitu formu Ako P, onda Q, a stanja slučajeva za procjenjivanje su P i Q ; P i ne ; neP i Q te neP i neQ. Rezultati su očekivano pokazali značajne promjene u procjeni stanja P i neQ, neP i Q, te neP i neQ kao utjecaj oba ispitivana faktora. Strogo logički gledano, uvjerljivost sadržaja ne bi trebala utjecati na doživljaj pojedinog stanja slučaja kao ni na samo zaključivanje. No, to nije tako, ljudsko zaključivanje je pod utjecajem uvjerljivosti sadržaja što je još jedna evidencija u prilog teoriji mentalnih modela i tumačenju ljudske umjerene racionalnosti.

Autorica u ovome članku analizira oblik, formu i sklapanje ugovora predviđenu po novom Zakonu o obveznim odnosima.

Sigurnost na radu sastavni je dio svakog radnog procesa koji iz dana u dan poprima sve značajniju ulogu. Jedan od osnovnih ciljeva zaštite na radu je osposobiti (naučiti) radnike da rade na siguran način kako ne bi dovodili u opasnost svoj vlastiti život i zdravlje, te živote i zdravlje radnika koji rade u njihovoj neposrednoj blizini i šire. Učenje predstavlja promjenu u ponašanju nastalu na osnovu iskustva. Uči se pomoću temeljnih kognitivnih i čuvstvenih procesa: percipiranja, mišljenja i doživljavanja čuvstva. Osnovne teorije učenja su učenje uvjetovanjem, teorije socijalnog učenja i kognitivne teorije učenja. Primjena teorije učenja pomaže boljem razumijevanju procesa učenja tijekom procesa osposobljavanja za rad na siguran način. Govorimo li o osposobljavanju za rad na siguran način tada govorimo o potrebi, značaju, specifičnostima, obvezama i ciljevima osposobljavanja za rad na siguran način. Kvaliteta osposobljavanja za rad na siguran način mora se očitovati u stvaranju kulture rada na siguran način kao i stvaranju kriterija da je društveno prihvatljiv onaj radnik koji vodi računa o osobnoj sigurnosti na radu, ali i sigurnosti ostalih radnika.

Je li čovjek racionalna ili iracionalna životinja, pitanje je oko koje se odvija debata posljednjih nekoliko desetljeća na području filozofije uma. Eksperimentalno se proučavanje ljudske racionalnosti, tj. proučavanje deduktivnog i vjerojatnosnog zaključivanja, zaplelo u mrežu paradoksa. S jedne strane, za čovjeka se smatra da pripada visoko inteligentnoj vrsti sa zadivljujuće snažnim i kompleksnim kognitivnim aparatom koji je dobro adaptiran u našem okružju. No s druge strane, rezultati psiholoških istraživanja pokazuju kako se u zaključivanju izvodi cijeli niz pogrešaka. Distinkcija kompetencija / performansa uvedena je kako bi pokazala da su ispitanici u našim eksperimentalnim primjerima sposobni slijediti logička pravila, te da njihove pogreške ne pokazuju da su iracionalni, već samo to da su u izvođenju skloni devijacijama s obzirom na kompetenciju.

Knjiga se bavi problemom svakodnevnog zaključivanja logičkih laika i pokušava odgovoriti na pitanje: "zaključujemo li u skladu s logikom"? Teorije koje su sklone pozitivnom odgovoru na ovo pitanje nazivaju se "logicističkim" teorijema, dok su one koje pesimistički gledaju na problem određene kao "ne-logicističke" teoirje. U knjizi se propituju različite varijante obaju teoirjskih pozicija te se predlaže teorija koja u osnovi daje afirmativan odgovor na gornje pitanje.

Iako je na području umjetne inteligencije ostvaren značajan napredak od početaka u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća, mnoge ljudske sposobnosti i dalje su izvan dosega umjetne inteligencije. Kao poseban se problem pokazuju razne domene uobičajenog ljudskog funkcioniranja, kao što su vidna percepcija, motorika, razumijevanje i zaključivanje u realnim situacijama. Svakodnevno ljudsko razumijevanje i zaključivanje je izuzetno teško modelirati na računalu, iako su programi za simuliranje logičkog zaključivanju prisutni od najranijih dana umjetne inteligencije i na tome području su ostvareni značajni uspjesi, a razvijeni su i brojni sustavi koji efikasno koriste znanje unutar uskih domena. Razumijevanje uključuje stvaranje mentalne reprezentacije o određenim situacijama i događajima, percipiranim ili opisanim u jeziku. Računalno modeliranje ljudskog razumijevanja neće biti moguće ako se ne uzme u obzir prototipska priroda pojmovnog znanja, perceptivna utemeljenost pojmovnog znanja, stvaranje modela situacija koji uključuju više dimenzija, složenost procesiranja jezika i metaforičnost u jeziku i mišljenju. Ljudsko zaključivanje je još uvijek teško modelirati jer ljudi prilikom zaključivanja brzo pristupaju velikoj količini informacija, efikasno koriste te informacije i ono što je najvažnije, izvode relevantne zaključke i uz vremenska ograničenja. Kao izuzetno težak problem se pokazuje specificiranje pravila koja će odgovarati ljudskom zaključivanju i koja će omogućavati efikasnu upotrebu znanja prilikom zaključivanja. Rješenje problema modeliranja razumijevanja i zaključivanja vjerojatno će se zasnivati na izradi sustava sa ogromnom količinom činjeničnog znanja, na daljem razvoju logičkih formalizama, alternativnim pristupima modeliranju zaključivanja (neuronske mreže) jer i sam simbolički pristup modeliranju uključuje određena ograničenja, i najviše, na uočavanju važnosti psihologijskih istraživanja ljudskog razumijevanja i zaključivanja.

Prikazani su pokušaji objašnjenja Wasonovog zadatka odabira od njegovog konstruiranja do suvremenih teoretskih objašnjenja. Sam zadatak, kao i pretpostavljeni ispravni odgovori opisani su u terminima formalne logike uz što su iznesene kritike i nedostaci takvog pristupa. Stavljen je naglasak na tematsku verziju zadatka i na teoriju socijalnog ugovora koja teoretski okvir za objašnjenje zadatka preuzima iz evolucijske psihologije i antropologije. Razmotrene su neke osnovne postavke evolucijske psihologije i teorije recipročnog altruizma, te doprinos kojeg takav pristup može pružiti pri pokušaju objašnjenja ljudskog ponašanja i rezoniranja. Na kraju, razmotreni su i alternativni pokušaji objašnjenja Wasonovog zadatka odabira koji ne proizlaze iz okvira evolucijske psihologije (teorija razumijevanja zadatka i sheme pragmatičnog rezoniranja) i kritički su uspoređeni s teorijom socijalnog ugovora.

Postupci zaključivanja uporabom paralelnog virtualnog stroja.

Zaključivanje u matematici misaona je operacija kojom se od jednog, dva ili više matematičkih iskaza oblikuju novi matematički iskazi. Ovo je zaključivanje određeno brojem i općenitošću premisa. U članku se govori o neposrednim i posrednim zaključivanjima u matematici (indukcija, dedukcija, analogija) te o intuiciji i tradukciji, a sve se to potkrepljuje primjerima. Daju se i odgovori na sljedeća dva pitanja: prvo, u kakvom su odnosu pojedini oblici zaključivanja i, drugo, kakvo je njihovo mjesto i uloga u matematici