Search

Međugrupni sukobi karakterizirani velikim stradanjem i masovnom traumatizacijom nepovratno mijenjaju zajednicu. Ključno pitanje funkcioniranja zajednice u kojoj ranije sukobljene grupe nastavljaju živjeti je kako se mogu unaprijediti njihovi poremećeni odnosi. Pretpostavlja se da priznavanje odgovornosti za prouzročenu štetu i patnju i međugrupna isprika imaju važnu ulogu u prevladavanju posljedica sukoba i unaprjeđenje odnosa između grupa u zajednici, te da bi opraštanje moglo voditi pomirenju među grupama. U ovom kvalitativnom istraživanju postavili smo sljedeća istraživačka pitanja: Kako ljudi u zajednici pogođenoj ratom razumiju značenje kolektivne isprike i oprosta? Jesu li im to osobno važno? Misle li da je to značajno za njihovu etničku grupu i dobrobit zajednice u kojoj žive? Proveden je niz fokusnih grupa (11) i intervjua (12) s pažljivo odabranim heterogenim uzorkom Hrvata i Srba, stanovnika Knina i Vukovara (35 žena, 30 muškaraca ; u dobi od 20 do 78 godina ; zaposlenih i nezaposlenih ; svih razina obrazovanja ; hrvatskih branitelja i pripadnika srpske vojske ; osoba s velikim osobnim gubicima i bez njih). Analize su pokazale da sudionici ispriku i oprost ponajprije razumiju kao individualni čin, a ne međugrupni. Zapravo ne vide tko bi u ime grupe mogao dati ispriku i zatražiti oprost, odnosno tko bi oprost mogao dati. Smatraju da isprici mora prethoditi utvrđivanje istine o počinjenom nasilju i nanesenoj patnji, pa priznavanje krivnje, jer to isprici daje neophodnu uvjerljivost. Svakodnevne oblike suživota i funkcioniranja vide kao svojevrsni oblik međugrupnog oprosta. Pojedine primjere opraštanja osoba s gubicima doživljavaju kao iznimke, ali pozitivne i hrabre. Glavna pretpostavka unaprjeđenja odnosa Hrvata i Srba u Vukovaru je utvrđivanje istine o nestalim članovima obitelji s strane.