Search

Ciljevi: Cilj ovog istraživanja bio je procijeniti kvalitetu života i subjektivni osjećaj zdravlja te kvalitetu života ovisnu o oralnom zdravlju u osoba s poremećajima temporomandibularnog zgloba. Materijali i metode: U istraživanju je sudjelovalo 34 ispitanika, kojima je u ambulanti za stomatološku protetiku Stomatološke poliklinike u Splitu dijagnosticiran poremećaj temporomandibularnog zgloba (TMP). Nakon kliničkog stomatološkog pregleda ispitanici su ispunili anketni upitnik o kvaliteti života (engl. 36-Item Short Form Health Survey, SF-36) koji mjeri subjektivni osjećaj zdravlja kroz osam domena / kategorija zdravlja (tjelesno funkcioniranje, ograničenja u ostvarivanju životnih uloga zbog tjelesnih poteškoća, ograničenja u ostvarivanju životnih uloga zbog emocionalnih problema, društveno funkcioniranje, psihičko zdravlje, vitalnost, tjelesni bolovi, percepcija općeg zdravlja), upitnik za procjenu kvalitete života ovisne o oralnom zdravlju (engl. Oral Health Impact Profile, OHIP) te vizualno-analognu ljestvicu (VAS) za procjenu boli. Rezultati: Od 34 ispitanika koji su sudjelovali u istraživanju bilo je 29 žena (85.3%) i 5 muškaraca (14.7%), prosječne dobi 38.2±15.4 godina. Neki od simptoma TMP-a (bol, ograničeno otvaranje usta, škljocanje, devijacija mandibule prilikom otvaranja usta, glavobolja, brusne fasete) imali su 33 ispitanika (97.1%), a bol su na VAS ljestvici procijenili s 61.2±21.8 mm od ukupno mogućih 100 mm. Žene su procijenile bol kao značajno jaču nego muškarci (žene 64.4±20.9 mm vs. muškarci 43.0±22.3 mm, P=0.034). Rezultati subjektivne procjene zdravlja prema SF-36 upitniku pokazali su najlošije rezultate u kategoriji Tjelesni bolovi (37.3±20.6 bodova), a najbolje u kategoriji Tjelesno funkcioniranje (78.9±22.6 bodova). Ukupni zbroj bodova OHIP-14 upitnika bio je 28.4±13.6 bodova (od mogućih 56 bodova). Nije bilo statistički značajne razlike između žena i muškaraca u rezultatima SF-36 niti OHIP-14 upitnika. Zaključci: Ovo istraživanje potvrdilo je rezultate prethodnih, kako ispitanici s TPM-om imaju smanjenu kvalitetu života, kao i subjektivni osjećaj zdravlja. Stoga je odgovarajuće liječenje ovisno o uzrocima i simptomima poremećaja važno za postizanje bolje kvalitete život u takvih osoba., Objectives: The aim of this study was to assess health related quality of life in individuals suffering from temporomandibular disorders (TMD). Materials and methods: There were 34 participants included in the study, who were diagnosed with TMD at the Department of Prosthodontics in the Dental Clinic Split, Croatia. Following the clinical examination, participants completed a quality of life questionnaire, the 36-Item Short Form Health Survey (SF-36), measuring subjective feeling of health through eight health domaines, oral health related quality of life (OHIP-14) and visual-analogue scale (VAS) to assess patient's pain caused by the TMD. Results: Out of 34 participants in this study, there were 29 female (85.3%) and 5 male (14.7%), mean age 38.2±15.4 years. Symptoms of TMD (pain, limited range of jaw opening, temporomandibular joint noises, jaw movement asymmetry, headache, bruxism) were experienced by 33 participants (97.1%), who rated pain on VAS scale with 61.2±21.8 mm. Female rated the pain as significantly stronger than male (female 64.4±20.9 mm vs. male 43.0±22.3 mm, P=0.034). Results of the health related quality of life assessed by SF-36 showed the highest score in the Physical functioning domaine(78.9±22.6 points), while the lowest score was presented in the Pain domaine (37.3±20.6 points). Total sum of OHIP-14 score was 28.4±13.6 points (out of maximal 56 points). There were no statistically significant differences in the results of SF-36 nor OHIP-14 between female and male participants. Conclusion: This showed that individuals suffering from TMD had reduced quality of life, as well as subjective feeling of health. Therefore, appropriate diagnostic and treatment procedures are necessary to improve their quality of life.

Temporomandibularni poremećaji (TMP) naziv je za patofiziološka stanja koja zahvaćaju temporomandibularne zglobove (TMZ), žvačne mišiće ili oboje. U liječenju TMP-a, kao i bruksizma, indicirana je primjena okluzijskih udlaga. Okluzijske udlage su mobilna terapijska sredstva izrađena iz akrilata, čiji je cilj postići stabilan položaj TMZ-a te ukloniti simptome i osjećaj boli. U njihovoj izradi koriste se konvencionalne metode, no razvoj tehnologije omogućuje i digitalizaciju procesa. Uporabom intraoralnih skenera, CAD/CAM sustava te 3D ispisa pojednostavljena je pohrana i prijenos podataka, kao i komunikacija s pacijentom i dentalnim laboratorijem. Smanjuju se pogreške u izradi, broj faza rada i utrošak vremena. Međutim, iako su prednosti digitalnog procesa izrade okluzijske udlage očite, većina terapeuta još se uvijek odlučuje za tradicionalni pristup izradi zbog skupoće ulaganja u digitalnu opremu. U budućnosti je cilj znanstvenim studijama dalje isticati potencijal i prednosti digitalnih tehnologija i potaknuti njihovu sve veću primjenu u svakodnevnoj stomatološkoj praksi. Temporomandibular disorders (TMD) comprise pathophysiological conditions affecting temporomandibular joints (TMJ), masticatory muscles or both. In the treatment of TMP, as well as bruxism, the use of occlusive splints is indicated. Occlusive splints are mobile therapeutic devices made of acrylic resin, the purpose of which is to achieve a stable position of the TMJ and to remove symptoms and pain. They are fabricated by using conventional methods, but technological development also enables digitization of the process. The use of intraoral scanners, CAD/CAM systems and 3D printing simplifies data storage and transfer, as well as communication with patients and the dental laboratories. Manufacturing errors, the number of working steps and time consumption are reduced. However, although the advantages of the digital process of occlusal splint fabrication are evident, most operators still opt for the traditional fabrication approach due to the high cost of investing in digital equipment. In the future, the goal of scientific studies is to further emphasize the potential and advantages of digital technologies and encourage their increasing application in everyday dental practice.

Temporomandibularni poremećaji (TMP) najčešći su kronični bolni poremećaji orofacijalne regije nakon bolova uzrokovanih zubima. Mogu zahvaćati temporomandibularni zglob (TMZ) i/ili žvačne mišiće, a dijele se u bolna stanja te stanja bez boli. Budući da su to višečimbenični poremećaji koji imaju svoju somatsku i psihološku komponentu, liječenje je kompleksno i dugotrajno. Za liječenje TMP-a uglavnom se primjenjuju neinvazivne metode poput: okluzijskih udlaga, farmakoterapije, kineziterapije te kognitivno-bihevioralne terapije. Iako su takve metode uglavnom uspješne, kod nekih pacijenata ponekad daju ograničene rezultate što dovodi do potrage za novim, alternativnim terapijskim mogućnostima poput botulinum neurotoksina (BoNT). BoNT bakterijski je proteinski toksin dobiven iz roda Clostridium botulinum koji se u medicinske terapijske svrhe koristi već preko 30 godina. U dentalnoj medicini razmatra se uloga BoNT-a kao glavnog ili dodatnog terapijskog sredstva u bolnim mišićnim stanjima (mialgija), intraartikularnim poremećajima (pomak diska) te parafunkcijskim navikama poput bruksizma. Smatra se kako bi BoNT u liječenju kronične boli mogao imati trojnu ulogu: 1.) blokadom otpuštanja neurotransmitera acetilkolina iz živčanih završetaka motornih neurona uzrokuje reverzibilnu paralizu mišića, 2.) smanjenjem otpuštanja medijatora boli na periferiji ima antinociceptivni učinak te 3.) djelovanjem na spinalnoj razini ostvaruje svoje centralno djelovanje. Iako recentna literatura pokazuje blagotvorni utjecaj botulinum neurotoksina na navedena patološka stanja, potrebna su daljnja kvalitetna i dobro koncipirana istraživanja kako bi se utvrdio točan terapijski učinak kao i sami protokol aplikacije botulinum neurotoksina, te eventualno proširile indikacije njegove primjene u dentalnoj medicini. Temporomandibular disorders (TMD) are the most common chronic pain disorders of the orofacial region after pain caused by teeth. They can affect the temporomandibular joint (TMJ) and/or masticatory muscles, and they are divided into painful and painless conditions. The treatment is sometimes complex and long-term since these are multifactorial disorders with somatic and psychological components. The main treatment methods of TMD are non-invasive methods such as occlusal splints, pharmacotherapy, kinesitherapy, and cognitive-behavioral therapy. Although these methods are generally successful, they provide limited results in some patients, leading to the search for new, alternative therapeutic options such as botulinum neurotoxin (BoNT). BoNT is a bacterial protein toxin obtained from the Clostridium botulinum, which has been used for medical purposes for over 30 years. BoNT, as a therapeutic option in dental medicine, is considered in painful muscle conditions (myalgia), intra-articular disorders (disc dislocation), and parafunctional habits such as bruxism. It is believed that BoNT can have a triple role in the treatment of chronic pain: 1) it causes reversible muscle paralysis by blocking the release of the neurotransmitter acetylcholine from the nerve endings of motor neurons, 2) it has an antinociceptive effect by reducing the release of pain mediators in the periphery, and 3) it achieves its central action by acting on the spinal level. Although recent literature shows the beneficial effect of botulinum neurotoxin on the aforementioned pathological conditions, further high-quality and well-designed research is needed to determine the exact therapeutic effect as well as the botulinum neurotoxin application protocol, and possibly expand the indications for its use in dental medicine.

Ovaj rad sadrži pregled nekih istraživanja karijesa i malokluziija kroz povijest te ih uspoređuje s novijim podacima koje su prikupile svjetske organizacije. Pokazalo se da ove oralne bolesti bilježe porast posljednjih nekoliko desetljeća, što se dovodi u vezu s promjenom ljudske prehrane koja sadrži veći unos ugljikohidrata i šećera, kao i s mnogim društvenim navikama. Rad se osvrnuo i na temporomandibularne poremećaje, koji mogu biti u vezi s malokluzijama. Iako se učestalost ovih bolesti smanjuje, na globalnoj razini ona je i dalje velika i stvara velik problem za zdravstveni sustav. Da bi se učestalost smanjila, potrebno je osigurati obrazovanje o pravilnoj oralnoj higijeni, bolju zdravstvenu skrb, mijenjati društvene navike i podignuti osviještenost o ovim bolestima koje loše utječu na kvalitetu čovjekova života. This thesis contains an overview of some research papers od dental caries and malocclusion throughout history and compares them with more recent data collected by international organizations. It has been shown that these oral diseases have been on the rise in the last few decades, which is linked to a change in the human diet that contains more carbohydrates and sugar, as well as to many social habits. The paper also focused on temporomandibular disorders, which may be related to malocclusions. Although the frequency of these diseases is decreasing, at the global level it is still high and creates a big problem for the health system. In order to reduce the frequency, it is necessary to provide education on proper oral hygiene, better health care, change social habits and raise awareness about these diseases that have a bad effect on the quality of a person's life.

SVRHA RADA: Analiza povezanosti biomarkera seruma i sline s temporomandibularnim poremećajima (TMP) i sistemskom upalom kod reumatoidnog artritisa (RA). MATERIJALI I METODE: Uzorak je činilo 60 ispitanika u dobi 32 – 65 godina (medijan 53 ; 82 % žena). Uzorak je stratifi ciran po bolesti (30 s RA-om i 30 bez RA-a). U slini i serumu analizirani su antiinfl amatorni interleukin-4 (IL-4), proinfl amatorni interleukin-18 (IL-18) te interferon gama (IFN-γ), dok su u serumu dodatno analizirani kalcij, magnezij, fosfati, urati, alkalne fosfataze (ALP), alanin-aminotransferaze (ALT), aspartat- aminotransferaze (AST) i gama-glutamiltransferaze (GGT). Analiza TMP-a prema fi zikalnoj dijagnozi, psihološkom statusu i psihosocijalnoj disfunkciji rađena je pomoću internacionalnog dijagnostičkog kriterija za istraživanje temporomandibularnih poremećaja (DKI/TMP). REZULTATI: Uzorci pacijenata oboljelih od RA-a imaju više razine salivarnog IL-4, serumskog AST-a, ALT-a i GGT-a te niže razine kalcija (p0, 045). Razine serumskih i salivarnih biomarkera ne koreliraju s prisutnošću TMP-a, orofacijalne boli, somatizacije i depresije. Viša je prevalencija TMP-a kod pacijenata s RA-om nego u kontrolnoj skupini (43 vs. 27 %). Veće razine orofacijalne boli, somatizacije i depresije su kod pacijenata s RA-om u odnosu na kontrolnu skupinu (p0, 018). ZAKLJUČAK: TMP je češći kod pacijenata s RA-om, dok su razine salivarnih i serumskih biomarkera povezanije s RA- om nego TMPom. Povišene razine IL-4 te niže razine kalcija upućuju na utjecaj lijekova – smanjenje stvaranja proinfl amatornih faktora te smanjena razgradnja kosti. Povišena razina jetrenih enzima upućuje na potencijalni učinak RA-a na jetru ili hepatotoksičnost lijekova koji se upotrebljavaju pri terapiji RA-a.

CILJ: Reumatoidni artritis (RA) je kronična, upalna autoimuna bolest koju karakteriziraju simetrični, periferni poliartritis i bol. Cilj je bio analizirati prediktivnu vrijednost artralgije temporomandibularnog zgloba (TMZ) u RA. MATERIJAL I METODE: Studija kontrole slučaja uključila je 80 ispitanika (u dobi 33-73 godine ; 88% žene) ; 40 s RA i 40 kontrola bez RA. Ispitanici su uzastopno odabrani iz populacije pacijenata koji su posjetili specijaliziranu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju radi dijagnostike, liječenja ili rutinskog fizičkog pregleda. Dijagnozu RA postavio je reumatolog. Analiza je uključivala povijest bolesti, klinički pregled na TMD i skalu stupnjevane kronične boli. U statističkoj analizi korišteni su Fischerov test i višestruka logistička regresija. REZULTATI: U univarijatnoj analizi RA je bio češće prisutan u ispitanika starijih od 55 godina nego mlađih (67 naspram 40% ; p=0, 037), u žena nego muškaraca (51 naspram 44% ; nije značajno), ispitanika s bolovima u licu nego bez boli (74 prema 40 ; p=0, 013) ; s većim nego niskim intenzitetom boli (77 naspram 45 ; nije značajno) i s TMZ artralgijom nego bez (82 naspram 45 ; p=0, 048). U višestrukoj logističkoj regresijskoj analizi, artralgija TMZ i dob ≥55 godina bili su prediktori RA, kada se kontroliraju učinci spola i intenziteta boli. Izgledi za RA bili su 6, 4 puta veći u osoba s artralgijom TMZ (95% CI 1, 1-37, 1 ; p=0038) i 3, 9x veći u osoba starijih od 55 godina (95% CI 1, 4-10, 8 ; p=0, 009) . ZAKLJUČAK: Artralgija TMJ je jak prediktor RA, ali ne i intenziteta boli lica.

Cilj: Somatizacija je sklonost izražavanja mnogih nespecifičnih fizičkih simptoma (vrtoglavica, lupanje srca, znojenje, drhtanje i izvještavanje o bolovima kao što su glavobolja i bol u leđima) te traženje liječničkog tretmana. Istraživanja dokazuju povezanost somatizacije s temporomandibularnim poremećajima (TMP), reumatoidnim artritisom (RA) i depresijom. Cilj ovog istraživanja je bio analizirati koji od ovih prediktora više utječe na somatizaciju. Materijal i metode: Studija je uključila 80 ispitanika (dobi 33-73 godine ; 88%žena). Uzorak je startificiran po bolesti (40 s RA i 40 bez RA). Analiza je uključivala anamnezu, somatizaciju, depresiju i klinički pregled. U statističkoj analizi rabljen je model multiple logističke regresije. Rezultati: Somatizacija se značajno razlikovala između ispitivanih grupa prema redosljedu: zdravi ispitanici bez TMP˂zdravi s TMP˂pacijenti s RA bez TMP˂pacijenti s RA sTMP. U univarijantnim analizama ispitanici s izraženom somatizacijom u odnosu na one bez izražene somatizacije (bez somatizacije ili s blagom) češće su bile žene (95% vs. 76% ; p=0, 045), stariji od 55 godina (49% vs. 26% ; p=0, 040), pacijenati s RA (76% vs. 23% ; p˂0, 001), TMP (44% vs. 26% bez statističke značajnosti) a češće su prijavljivali umjerenu ili tešku depresiju (68% vs. 10% ; p˂0, 001). Prediktori izraženije somatizacije su RA (OR 5, 7 ; 95% CI 1, 7- 19, 6) i depresija (OR 10, 1 ; 95% CI 2, 6-39, 1) kada se kontrolura dob, spol i TMP. Zaključak: Somatizacije je više povezana s RA nego TMP te više s depresijom nego s RA.

Uvod: Usporediti pojavnost specifičnih polimorfizama (SNP) u genima povezanim s odgovorom na bol između oboljelih od kroničnih temporomandibularnih poremećaja (TMP) i zdravih ispitanika. Materijali i metode: Svim ispitanicima uzet je obrisak sluznice obraza (59 bolesnika i 49 zdravih ispitanika). Oboljeli od TMP-a su, prema ljestvici stupnjevanja kronične boli, razvrstani u skupinu s niskim (n= 26) i visokim (n=33) intenzitetom boli (CPI, od engl. Characteristic Pain Intensity ; raspon 0-100). Nakon izdvajanja DNA prethodno uspostavljenom metodom, genotipizirana su tri polimorfizma metodom TaqMan SNP Genotyping: a) u genu za opioidni µ-receptor (OPRM1, rs1799971), u genu za opiorfin (OPRPN, rs1387964) i u genu za percepciju boli (COMT, rs4646310). Podaci su analizirani χ2- testom, t- testom i analizom varijance. Rezultati: Genotipovi rs1799971: a) ukupno: A/A 75%, G/G 0%, A/G 25% ; b) TMP: A/A 71%, A/G 29% ; c) zdravi ispitanici: A/A 79%, A/G 21%. U skupini s visokim intenzitetom boli je značajno viša učestalost homozigota A/A, u odnosu na skupinu s niskim intenzitetom boli (81, 8% vs. 57, 7%, χ2-test: p=0, 042). Genotipovi rs1387964: a) ukupno T/T 61%, C/C 6, 5%, T/C 32, 5%, ; b) TMP: T/T 65, 5 %, C/C 7%, T/C 27, 5 % ; c) zdravi ispitanici: T/T 55, 1 %, C/C 6, 1%, T/C 38, 8%. Niže vrijednosti intenziteta boli pronađene su u skupini homozigota C/C (CPI=39, 5), u usporedbi s homozigotima T/T (CPI=53, 7) i heterozigotima T/C (CPI=50, 93), ali bez statistički značajne razlike među skupinama (F=1, 476, p=0, 238). Genotipovi rs4646310: a) ukupno: A/A 3, 7%, G/G 68, 9%, A/G 27, 4% ; b) TMP: A/A 1, 8%, G/G 71, 9%, A/G 26, 3% ; c) zdravi: A/A 6, 1%, G/G 65, 3%, A/G 28, 6%. Najviše vrijednosti intenziteta boli su u skupini homozigota A/A (CPI=86), a slijede homozigoti G/G (CPI=50, 05). Intenzitet boli je u ove dvije skupine značajno viši nego u heterozigota A/G (CPI=45, 26) (F=3, 941, p=0, 025). Zaključak: Usporedbom bolesnika s TMP i zdravih ispitanika nisu pronađene razlike u pojavnosti odabranih SNP, u genima povezanim s odgovorom na bol. Razlike u pojavnosti genskih polimorfizama unutar skupine TMP mogu se povezati s intenzitetom kronične boli, što ukazuje na potrebu za ovakvim razvrstavanjem, u daljnjem istraživanju. Potpora: Istraživački projekt Hrvatske zaklade za znanost IP‐2019‐04‐6211 (Glavni istraživač: Iva Alajbeg) i Projekt razvoja karijera mladih istraživača (DOK-2020-01) (student: Marko Zlendić).

Cilj istraživanja bio je usporediti učinkovitost edukacijske intervencije s kinezioterapijom s terapijom stabilizacijskom udlagom i placebo udlagom u pacijenata s temporomandibularnim poremećajima te ispitati utječe li učestalost oralnih parafunkcija na terapijski uspjeh. Četrdeset i pet ispitanika nasumično je podijeljeno u tri terapijske skupine: Edukacija o poremećaju u kombinaciji s vježbama (EIV), Stabilizacijska udlaga (SU) i Placebo udlaga (PU). Prema upitniku Popis oralnih navika ispitanici su podijeljeni u skupinu s “visokom frekvencijom parafunkcija” (VFP) i “niskom frekvencijom parafunkcija” (NFP). Primarni ishodi liječenja uključivali su spontanu bol procijenjenu vizualno analognom ljestvicom (VAS) i intenzitet kronične boli (eng. Chronic pain intensity, CPI), a sekundarni opseg otvaranja usta, stupanj anksioznosti, kvalitetu života ovisnu o oralnom zdravlju, razinu percipiranog stresa te funkcijsko ograničenje donje čeljusti. U ispitanika liječenih EIV došlo je do značajnog smanjenja CPI vrijednosti (p = 0,0005), dok se u SU i PU skupini CPI vrijednosti nisu značajno promijenile u odnosu na početno mjerenje. Iznos bezbolnog otvaranja usta značajno se povećao u EIV i SU skupini u usporedbi s PU skupinom (nakon 3 mjeseca: p = 0,040, nakon 6 mjeseci: p=0,005). Analiza ponovljenih mjerenja unutar skupina pokazala je značajno smanjenje percipiranog stresa, stupnja anksioznosti i funkcijskog ograničenja te poboljšanje kvalitete života ovisne o oralnom zdravlju samo u skupini liječenoj EIV. Pacijenti s VFP imali su značajno viši stupanj anksioznosti (3.mjesec: p=0,002; 6.mjesec: p=0,014) od pacijenata s NFP. Analiza ponovljenih mjerenja unutar skupina pokazala je značajno smanjenje anksioznosti (p = 0,042) i stresa (p = 0,033) te poboljšanje funkcijskog ograničenja (p25 and a “low-frequency parafunction” (LFP) group with an OBC score of 0-25. RESULTS: In patients treated with EwE, there was a significant reduction in the intensity of chronic pain (F=27.25; p=0.0005,), while CPI values in the SS and PS group did not change significantly compared to the initial measurement. The amount of pain-free opening increased significantly in the EwE and SS groups compared to the PS group (after 3 months: F=3.737, p=0.040, after 6 months: F=6.665, p=0.005). Within- group analyses showed a significant reduction in perceived stress (Wilks Lambda=0.42, p=0.03), degree of anxiety (F=3.55, p=0.049) and functional limitation (F=19.84, p=0.001) and improvement in oral health-dependent quality of life (Wilks Lambda=0.29, p=0.007) only in the EwE-treated group. Patients in HFP group had a significantly higher degree of anxiety (3rd month: p=0.002; 6th month: p=0.014) than patients in LFP group. Withingroup analysis showed a significant reduction in anxiety (Wilks Lambda=0.65, p=0.042) and stress (Wilks Lambda=0.63, p=0.033) and an improvement in functional limitation (F=16.60, p

Sve se više odraslih pacijenata odlučuje na ortodontsku terapiju. Oni zahtijevaju poseban pristup i iskusnog ortodonta, ali i suradnju s ostalim specijalistima dentalne medicine. Razlog tome je već postojeće stanje usne šupljine. Kod odraslih pacijenata nalazimo restaurativne nadomjestke, istrošene zube, protetske radove, gubitak zubnog tkiva i parodontološke probleme. Oni najčešće pristupaju samoj terapiji zbog nedostataka koji im smetaju još od adolescentske dobi, ali nisu ranije imali priliku za terapiju ili u sklopu šireg dentalnog plana. Nedostatak prostora u području prerano izgubljenog prvog molara i mezijalizacije drugog molara, cervikalni defekti u fronti koji narušavaju estetiku, dijastema medijana te zbijeni i rotirani sjekutići razlozi su pristupanja ortodontskoj terapiji prije one protetske. Pacijenti su svjesni svog izgleda i često mogu imati nerealne zahtjeve i očekivanja. Poželjno je napraviti dijagnostički set up kako ne bi došlo do razočaranja na kraju terapije. Parodontološki problemi često prate odrasle pacijente pa je potrebno provesti inicijalnu parodontološku terapiju prije ortodontske. Neestetski izgled gingive također spada u parodontološku terapiju, a njega podrazumijevaju prekomjerna vidljivost gingive, gubitak interdentalne papile te nejednaka vertikalna pozicija ruba gingive. Restaurativna terapija je opcija kojoj su pacijenti skloniji zbog pristupačnije cijene i trajanja, za razliku od protetike. Kako bi se postigao zadovoljavajući estetski izgled prednjih zubi pomoću kompozitnih materijala, važno je na umu imati konačan plan i osigurati dovoljno prostora. Temporomandibularni poremećaji se često povezuju s lošim okluzijskim odnosima i mogu biti razlog posjeta pacijenta ortodontu, međutim ta uzročno-posljedična veza nije još potvrđena.

Cilj: Utvrditi orofacijalnu bol i temporomandibularni poremećaj (TMP) u bolesnika s reumatoidnim artritisom (RA) u odnosu na zdrave ispitanike (kontrola). Ispitanici i metode: Presječna studija uključila je 90 ozubljenih ispitanika dobi 32-75 godina (medijan 53 ; interkvartilni raspon 46-57 ; 76% žena). Uzorak je stratificiran po bolesti (45 s RA i 45 bez RA). Korišteni su Dijagnostički kriteriji za TMP. Rezultati: Orofacijalna bol je zastupljenija u bolesnika s RA nego u kontroli (37.8% vs.15.6%, p=0.031), a intenzitet orofacijalne boli (p=0.005) i stupanj kronične boli (p

Hijaluronska kiselina linearni je polisaharid koji se nalazi u gotovo svim organima kralježnjaka. Najviša razina prisutna je u mekom vezivnom tkivu (pupkovina, sinovijalna tekućina, koža), a najniža u krvnom serumu. Prisutna je također i u tkivima oralne sluznice, osobito u nemineraliziranim tkivima kao što su gingiva i parodontni ligament. U mineraliziranim tkivima, kao što su cement i alveolarna kost, prisutne su niske količine. Većina stanica u tijelu ima sposobnost sinteze hijaluronske kiseline. Biokompatibilna je i neimunogena. Njeno djelovanje je protuupalno, bakteriostatsko i potiče cijeljenje. Primjena hijaluronske kiseline u terapijske svrhe u dentalnoj medicini počela je početkom 21. stoljeća. U terapiji parodontitisa primjenjuje se lokalno u kombinaciji s nekirurškom i kirurškom parodontnom terapijom te dovodi do značajnog kliničkog poboljšanja. Lokalnom primjenom gela hijaluronske kiseline uočen je pozitivan učinak i kod pacijenata s gingivitisom. Inhibira patološki učinak dentalnog plaka na periimplantno tkivo i poboljšava cijeljenje mekog tkiva. Injekcije gela hijaluronske kiseline dovode do smanjenja „crnih trokuta“ čak i nakon jednokratne primjene, a bolji i dugotrajniji rezultati postižu se višestrukim injekcijama hijaluronske kiseline u područje interdentalne papile. U terapiji temporomandibularnih poremećaja dovodi do poboljšanja funkcije temporomandibularnog zgloba i ublažavanja boli, ali potrebna su daljnja istraživanja kako bi se dodatno istražila njezina primjena. Kod pacijenta s rekurentnim aftoznim ulceracijama dobra je alternativa kortikosteroidima jer dovodi do bržeg cijeljenja, ublažava bol te je sigurna za primjenu kod dojenčadi i trudnica. Kod pacijenata sa sindromom pekućih usta uočeno je ublažavanje simptoma. Hyaluronic acid is a linear polysaccharide found in almost all vertebrate organs. The highest concentrations are found in soft connective tissues (umbilical cord, synovial fluid, skin) and the lowest in blood serum. Hyaluronic acid has been identified in all periodontal tissues, being particularly prominent in the non-mineralized tissues such as gingiva and periodontal ligament. Low quantities are to be found in mineralized tissues such as cementum and alveolar bone. Most of the cells have the ability to synthesize hyaluronic acid. Hyaluronic acid is biocompatible and non-immunogenic. It has an anti-inflammatory and bacteriostatic properties, and promotes healing. It has been in use in dental medicine since the beginning of the 21st century. In the treatment of periodontitis, it is applied topically in combination with non-surgical and surgical periodontal therapy and leads to significant clinical improvement. Topical application of hyaluronic acid gel has been observed to have a positive effect in patients with gingivitis. It inhibits the pathological effect of dental plaque on peri-implant tissue and improves soft tissue healing. Hyaluronic acid gel injections lead to a reduction of ‘black triangles’ even after a single application, but better and longer-lasting results are achieved by multiple injections of hyaluronic acid into the area of the interdental papilla. In the treatment of temporomandibular disorders, it leads to improved temporomandibular joint function and pain relief, but more research is needed to further investigate its application. In patients with recurrent aphthous ulcers, it is a good alternative to corticosteroids because it leads to faster healing, relieves pain and is safe for use in infants and pregnant women. Relief of symptoms has been observed in patients with burning mouth syndrome.

Stabilizacijska udlaga terapijsko je sredstvo koje se najčešće koristi u liječenju temporomandibularnih poremećaja različite etiologije, te za sprječavanje neželjenih posljedica bruksizma. Iako sami mehanizam djelovanja udlage nije do kraja razjašnjen, dokazano je ortopedsko djelovanje udlage pri osiguravanju stabilnog položaja čeljusnog zgloba, kao i relaksaciji mišića koji sudjeluju u žvakanju, te povećanje vertikalne dimenzije okluzije. S obzirom na napredak tehnologije, trenutno postoji više načina izrade stabilizacijske udlage, koji se mogu podijeliti na digitalne, analogne i njihovu kombinaciju. 3D printanje se zadnjih godina dosta koristi u dentalnoj medicini, pogotovo u stomatološkoj protetici. Svrha ovog preglednog rada je opisati konvencionalne i digitalne tehnologije za izradu udlage, te prikazati način izrade stabilizacijske udlage tehnologijom 3D printanja. Stabilization splint is a therapeutic tool that is most often used in the treatment of temporomandibular disorders of various etiologies, and also to prevent the side effects of bruxism. Even though the very mechanism of the splint has not yet been clarified, its orthopedic effect has been proven in ensuring the stable position of the temporomandibular joint, as well as the relaxation of the muscles involved in chewing, and increasing the occlusal vertical dimension. With the respect to the advancements of technology, there are currently several ways of stabilization splint production, which can be divided into digital, analog and their combination. 3D printing has been widely used in dental medicine in recent years, especially in prosthodontics. The purpose of this review is to describe conventional and modern technologies for making splints, and to describe the technique of making a stabilization splint with 3D printing technology.

According to available scientific references and textbooks, there are contradictory views concerning the etiology of signs and symptoms of TMD. Objectives: The aim of this study was to determine a correlation between the incidence of signs and symptoms of TMD in children aged 12-18 who do not wear a fixed orthodontic appliance and the incidence of signs and symptoms of TMD in children who wear a fixed orthodontic appliance. Material and Methods: The total number of 120 subjects were included in this survey and divided into two groups. There were 60 respondents in the experimental group that consisted of 30 boys and 30 girls with different types of malocclusion, who were treated with a fixed orthodontic straight wire technique. The remaining 60 respondents, which was a group that also consisted of 30 boys and 30 girls, were patients with neutroclusion. Results: The results of the study have shown that the TMJ clicking sound symptom, the most common symptom of TMD, occurs with almost equal prevalence in both groups of respondents; specifically, 56.4% in orthodontic patients, and 46.6% in the control group respondents. A statistically significantly higher percentage of female respondents in both groups have experienced headache problems (p, U dostupnoj literaturi postoje oprečna mišljenja kad je riječ o etiologiji znakova i simptoma temporomandibularnih, tj. čeljusnih disfunkcija. Svrha rada: Cilj istraživanja bio je ustanoviti korelaciju između incidencije znakova i simptoma TMD-a kod djece od 12 do18 godina koja se ne koriste fiksnim ortodontskim aparatom i incidenciju znakova i simptoma TMD-a kod djece koja se njime koriste. Materijal i metode: U ovom istraživanju sudjelovalo je ukupno 120 ispitanika, a bili su podijeljeni u dvije skupine. Njih 60 iz eksperimentalne skupine – 30 dječaka i 30 djevojčica s različitim tipovima malokluzija – bilo je u tretmanu fiksnom ortodontskom tehnikom ravnoga luka. Preostalih 60 – također 30 dječaka i isto toliko djevojčica – bilo je s neutrookluzijom. Rezultati: Rezultati istraživanja pokazuju da se simptom škljocanja, kao jedan od najčešćih znakova TMD-a, pojavljuje približno jednako u objema skupinama ispitanika u postotku od 56,4 % kod ortodontskih pacijenata i 46,6 % kod ispitanika u kontrolnoj skupini. Statistički je značajno veći postotak ispitanica u objema skupinama imalo problem s glavoboljom (p < 0,03). Zaključak: Na temelju dobivenih statističkih rezultata možemo zaključiti da ne postoji povezanost između fiksnoga ortodontskog tretmana i pojave znakova i simptoma temporomandibularnih disfunkcija

Temporomandibularni poremećaji (TMP) heterogena su skupina patoloških stanja koja zahvaćaju temporomandibularni zglob (TMZ), čeljusne mišiće ili oboje. Očituju se klasičnim trijasom simptoma: bolovima mišića i/ili TMZ-a, zvukovima TMZ-a u funkciji te otvaranjem uz devijaciju/defleksiju ili otežanim otvaranjem usta. Svrha ovog rada bila je uočiti kliničke osobitosti pacijenata koji su na Zavod za mobilnu protetiku Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu bili upućeni zbog simptoma boli u području žvačnih mišića i/ili temporomandibularnih zglobova ili zbog nekih znakova poremećaja u području žvačnog sustava (npr. prisutnosti parafunkcija, izrazitog trošenja zuba, itd.) te procjena istih s obzirom na spol, dob te moguće dijagnostičke podskupine TMP-a. Istraživanje se temeljilo na podatcima iz postojećih povijesti bolesti 352 pacijenta sa sumnjom na neki oblik TMP-a. Od ukupnog broja pacijenata 81,8 % bile su žene, 18,2 % muškarci, a njihova srednja dob iznosila je 34,5 ± 17,2 godina. Prema podatcima iz pregledane baze većina pacijenata kao primarne razloge dolaska navodila je bolove TMZ-a (69,6 %). Pacijenti su svrstani prema mogućoj dijagnozi od kojih su najučestalije bile dislokacija diska s redukcijom (23,9 %), miofascijalna bol (13,9 %) te zglobna bol (artralgija) (13,9 %). Rezultati prevalencije među spolovima, prosječne dobi, propisivanja terapijskih sredstava te dijagnoza prema RDC/TMD protokolu u skladu su s relevantnim epidemiološkim studijama. Temporomandibular disorders (TMD) are a heterogeneous group of pathological conditions involving the temporomandibular joint (TMJ), jaw muscles, or both. They are characterized by a classic triad of symptoms: muscle and/or TMJ pain, clicking of the TMJ during function, and opening with deviation/deflection or difficulty in opening the mouth. The purpose of this study was to record clinical features in patients referred to the Department of Removable Prosthodontics, University of Zagreb, due to symptoms of pain in the masticatory muscles and/or temporomandibular joints or due to some signs of masticatory disorders (eg. presence of parafunctions, severe tooth wear, etc.). The study was based on data from existing dental records of 352 patients who were suspected to have a form of TMD. Of the total number of patients, 81,8 % were women, 18,2 % were men, and their mean age was 34,5 ± 17,2 years. According to the data from the examined database, the majority of patients stated TMJ pain as the primary reason for their dental visit (69,6 %). Patients were diagnosed according to the RDC/TMD protocol. The most common diagnoses were disc displacement with reduction (23,9 %), myofascial pain (13,9 %) and joint pain (arthralgia) (13,9 %). The results of gender prevalence, mean age, modes of therapy and diagnoses are similar to other relevant epidemiological studies.

Uvod: Temporomandibularni poremećaji (TMP) su karakterizirani disfunkcijom zgloba i/ili boli u području čeljusti i lica oko temporomandibularnog zgloba (TMZ). Za procijenu fizičkih i psiholoških osobitosti osoba s TMP koriste se standardizirani Dijagnostički kriteriji za temporomandibularne poremećaje (DK/TMP). Cilj istraživanja je procijeniti u kojoj mjeri su orofacijalna bol i poremećaji čeljusnog zgloba prediktori ograničenosti funkcije čeljusti. Metode i materijali: Uzorak je činilo 174 ispitanika dobi 10-69 godina (medijan 23, interkvartrilni raspon 22-32; 66% žena) koji su pacijenti ambulanti za orofacijalnu bolu u Rijeci i Medulinu te studenti Sveučilišta u Rijeci. Probir ispitanika na orofacijalnu bol kod poremećaja funkcije čeljusnog zgloba načinjen je uz pomoć instrumenta TMP – Probir boli. Klinički pregled načinjen je prema protokolu DK TMP. Za procjenu funkcije čeljusti korištena je Ljestvica ograničenja funkcije čeljusti. Rezultati: Žene su znatno češće imale orofacijalnu bol u odnosu na muškarce (41 vs 22%; p=0.018), ali ne i poremećaj funkcije zgloba niti ograničenje funkcije. Veća ograničenja žvakanja i pokretljivosti mandibule imaju osobe s glavoboljom, mišićnom boli i višom dobi, a ograničenja komunikacije je nešto povećana još i kod osoba koje imaju artralgiju i pomak diska s redukcijom. Zaključak: Orofacijalna bol je značajnija odrednica ograničenja funkcije čeljusti nego zglobni poremećaji. Glavobolja povezana s TMP i mišićna bol su najznačajnije odrednice ograničenja funkcije čeljusti. Žvakanje je najviše, a komunikacija najmanje ograničena orofacijalnom boli i poremećajima funkcije čeljusnog zgloba. Introduction: Temporomandibular disorders (TMD) are characterized by dysfunction of joint and/or pain in the jaw area and temporomandibular joint (TMJ). The standardized Diagnostic criteria for temporomandibular disorders (DC/TMD) are used to assess the physical and psychological characteristics of TMD persons. The aim of the study is to evaluate to what extent orofacial pain and jaw disorders are predictors of jaw function limitations. Methods and materials: The sample consisted of 174 subjects aged 10-69 years (median 23, intercvartril range 22-32, 66% of women) who are ambulatory patients for orofacial pain in Rijeka and Medulin and students of the University of Rijeka. The screening of the orofacial pain in patients with jaw joint disorder was made with the help of the TMD – pain screening instrument. Clinical examination was done according to the DC/TMD protocol. To evaluate the function of the jaw, the Jaw function limitation scale was used. Results: Women were more likely to have orofacial pain than men (41 vs. 22%, p = 0.018), but no jaw joint disorder or function limitation. Major limitations on chewing and mandibular mobility are those with headache, muscular pain and adulthood. Communication limitations are somewhat increased even in patients with arthralgia and shift disks. Conclusion: Orofacial pain is the most important determinant of jaw function limitation than joint disorders. Headache associated with TMD and muscular pain are the most important determinants of jaw function limitations. Cheating is the most, and communication is least restricted by orofacial pain and dysfunction of the jaw joint.

Svrha istraživanja: Cilj ove studije bio je procijeniti dugoročnu učinkovitost stabilizacijske udlage u liječenju pacijenata s kroničnim temporomandibularnim poremećajima (TMP-om) te usporediti ishode liječenja s onima postignutima placebo udlagom kod pacijenata s dijagnozom miofascijalne boli i onih s pomakom zglobne pločice. Materijali i metode: U dvije terapijske skupine bile su podijeljene 34 pacijentice s kroničnim TMP-om – u prvoj su se skupini, kao terapijskim sredstvom, koristile stabilizacijskom udlagom (SU-om), a u drugoj placebo udlagom (PU-om). Ishodi liječenja (bol procijenjena vizualnom analognom ljestvicom (VAS-om), maksimalno bezbolno otvaranje usta (MCO), maksimalno neasistirano otvaranje usta (MMO), kvaliteta života ovisna o oralnome zdravlju (OHIP-14), razina percipiranog stresa (PSS), karakteristični intenzitet boli (prema graduiranoj ljestvici kronične boli – GCPS-u) i funkcijska ograničenja čeljusti (prema ljestvici ograničenja funkcije čeljusti – JFLS-u) praćeni su tijekom šest mjeseci. Rezultati: Nisu zabilježene statistički značajnije razlike među skupinama prije početka liječenja (p > 0,05). Rezultati procijenjeni VAS-om i srednji rezultati za OHIP-14 značajno su se razlikovali između terapijskih skupina (p = 0,004, p = 0,02, respektivno), s većim smanjenjem boli i većim poboljšanjem kvalitete života u skupini sa SU-om u odnosu na skupinu s PU-om. Tijekom šest mjeseci nije zabilježeno statistički značajno povećanje iznosa maksimalnoga bezbolnog otvaranja usta (MCO), no vrijednosti MCO-a značajno su se razlikovale između terapijskih skupina, s većim ukupnim vrijednostima u skupini sa SU-om u usporedbi s onom s PU-im (p = 0,046), te između dijagnostičkih podskupina s TMP-om, s većim ukupnim vrijednostima u skupini s MP-om u odnosu prema skupini s DD bolesnicima (p = 0,03). U skupini sa SU-om postojala je značajna razlika u kategorijama JFLS-a između početne vrijednosti i nakon šest mjeseci liječenja u svim kategorijama, osim u emocionalnoj i verbalnoj ekspresiji (žvakanje p = 0,00015; okomita pokretljivost čeljusti p = 0,00018). U skupini s PU-om nije bilo značajnih promjena u pojedinim kategorijama JFLS-a. Zaključak: Tijekom šestomjesečnog liječenja stabilizacijska udlaga pokazala se učinkovitijom od placebo udlage u smanjenju spontane boli, unkcionalnih ograničenja donje čeljusti te u poboljšanju kvalitete života ovisne o oralnome zdravlju. U skupini liječenoj stabilizacijskom udlagom također su uočene značajno veće vrijednosti maksimalnoga bezbolnog otvaranja usta. Iako bi placebo mogao dijelom biti odgovoran za poboljšanje simptoma TMP-a, vjerojatno ne može zadržati kontinuirani dugoročni pozitivni terapijski učinak., Purpose: The aim of this study was to compare long-term effectiveness of stabilization splint (SS) with that of placebo splint (PS) in chronic TMD patients and to investigate differences in treatment outcomes based on diagnostic subgroups [disc displacement (DD)/myofascial pain (MP)]. Materials and Methods: Thirty-four female participants, diagnosed with chronic TMD, were classified in groups: one provided with SS and other with PS and were followed for six months. Treatment outcomes included spontaneous pain [visual analogue scale (VAS)], self-perceived quality of life (OHIP-14), painfree maximal mouth opening (MCO), maximal mouth opening (MMO), level of perceived stress (PSS), characteristic pain intensity [graded chronic pain scale (GCPS)], and functional jaw limitation [jaw functional limitation scale (JFLS)]. Results: Baseline characteristics did not differ significantly between the two groups (p>0.05). After six months of treatment the changes in spontaneous pain and OHIP-14 scores differed significantly between treatment groups (p=0.004, p=0.02 respectively), with greater reduction in SS compared to the PS group. Pain-free maximal mouth opening did not change significantly over time, however MCO values differed significantly between the two treatment groups, with greater overall values in the SS compared to the PS group (p= 0.046), as well as between TMD subgroups, with greater overall values in MP compared to DD patients (p= 0.03). In the SS group, significant difference in JFLS categories was found between baseline and after 6 months of treatment in all except emotional and verbal expression (mastication p=0.00015; vertical jaw mobility p=0.00018). No such changes in JFLS categories were observed in the PS group. Conclusions: During 6-month period, SS was more effective than PS in reducing spontaneous pain and improving self-perceived quality of life and functional limitations of the lower jaw. Moreover, significantely higher values of pain-free mouth opening were observed in patients treated with stabilization splint. While placebo might be partly responsible for improving the symptoms of TMD, it seems that it cannot maintain a continual long-term positive therapeutic effect.

Sve znakove i simptome mastikatorne disfunkcije zajedno sa problemima povezanim s temporomandibularnim zglobom (TMZ) zajedničkim imenom nazivamo temporomandibularni poremećaji (TMP). Dijagnoza TMP-a nije komplicirana ako poznajemo anatomiju orofacijalne regije, kliničku i/ili instrumentalnu analizu i rtg, MRI, a uključuje poznavanje fiziologije i patologije stomatognatog sustava, okluzije, TMZ, neuromuskularnih poremećaja te diferencijalne dijagnoze. Retrodiscitis upalna je promjena retrodiskalnog tkiva nastala kao posljedica pritiska kondila na tkivo. Najčešći uzroci retrodiscitisa su makrotraume (ekstrinzične traume) i mikrotraume (intrinzične traume) (2). Nagli pokret kondila u područje retrodiskalnog tkiva stvara ekstrinzičnu traumu. Kod jakog udarca u bradu, kondil se pomiče posteriorno u retrodiskalno tkivo, koje na takvu vrstu traume reagira upalom. Retrodiscitis izazvan intrinzičnom traumom nastaje kada je prisutan anteriorni pomak ili dislokacija diska. U takvom stanju kondil je smješten na posteriornoj granici diska i retrodiskalnog tkiva i svojim pritiskom na ta područja uzrokuje upalu. Simptomi retrodiscitisa jednaki su kod onih uzrokovanih mikro- ili makro- traumom. Glavni simptom tupa je bol i napetost koja se pojačava za vrijeme funkcija poput žvakanja i govora, a prisutno je i ograničeno otvaranje usta. Kondil je pomaknut naprijed i dolje te nije moguće spojiti zube. Pacijent često prisilno zatvara usta čime se još dodatno pojačava bol u zglobu. Simptomi retrodiscitisa jednaki su kod retrodiscitisa uzrokovanog makro ili mikrotraumom. Međutim, terapija retrodiscitisa ovisi o etiologiji. Ukoliko se radi o stanju uzrokovanom makrotraumom ordinira se terapija protuupalnim lijekovima (NSAR), npr. ibuprofen, ili anksioliticima za relaksaciju mišića. Za retrodiscitis uzrokovan mikrotraumom karakteristično je da simptomi poput škljocanja, boli i diskluzije traju dulje vrijeme. Terapija koja se primjenjuje sastoji se od kombinacije farmakološke terapije (NSAR, anksiolitici) te izrade stabilizacijske udlage, tzv. Michigan udlage.

Temporomandibularni poremećaji (TMP) najčešći su orofacijalni bolni poremećaji nedentalnoga podrijetla. Primarno se pojavljuju u odraslih osoba između 20. i 40. godine života, češće u žena. Klasični trijas kliničkih znakova TMP-a čine: bol žvačnih mišića i/ili temporomandibularnoga zgloba (TMZ), zvukovi u TMZ- u te ograničenja kretnji donje čeljusti, osobito pri otvaranju. TMP je vjerojatno posljedica kombinacije više čimbenika rizika poput traume, parafunkcijskih navika, genskih čimbenika, pretjeranog odgovora organizma na stres, pojačana odgovora organizma na bol zbog promjena u živčanim putovima, itd. Detaljan klinički pregled temelj je dijagnostike, a rijetko postoji potreba za dodatnim dijagnostičkim metodama, kao što su magnetska rezonancija ili kompjutorizirana tomografija. Metode liječenja obuhvaćaju kognitivno-bihevioralnu, fizikalnu i farmakološku terapiju te korištenje okluzijskih udlaga, s ciljem suzbijanje boli i vraćanja funkcije čeljusti.

Temporomanidbularni poremećaji (TMP), engl. „temporomandibular disorders“, zajednički je naziv za skupinu dijagnoza koje karakterizira bol u području čeljusnog zgloba i žvačnih mišića. Uz bol često je prisutna smanjena pokretljivost donje čeljusti, koja se obično manifestira kao ograničeno otvaranje usta, te zvukovi u zglobu.

Temporomandibularni poremećaji uključuju poremećaje temporomandibularnog zgloba, žvačnih mišića i popratnih struktura. Najčešće simptomi su: bolovi u zglobu, škljocanje, krepitacije, devijacije mandibule i smanjena mogućnost otvaranja usta. Najvažniji etiološki faktor koji je povezan s temporomandibularnim poremećajima je trauma. Najčešći poremećaji unutar samog zgloba su poremećaji kondil-disk kompleksa i osteoartritis i osteoartroza. Miofascijalna bol spada među najčešće poremećaje žvačnih mišića. Postavljanje dijagnoze ponekad može biti iznimno teško s obzirom na veliki broj bolesti koje mogu zahvatiti zglob i pripadajuće strukture (autoimune bolesti, infekcije, benigni i maligni tumori, pseudotumori, frakture, kongenitalne i stečene bolesti i sl.), a također i zbog diferencijalne dijagnoze, jer mnoge druge bolesti (glavobolje, pulpitis, denticio difficilis, sinusitis, itd.) mogu imati slične simptome. Temporomandibular disorders include temporomandibular joint disorders, masticatory muslces disorders, and disorders of accompanying structures. Patients usually complain of joint pain, sneezing, creptions, mandibular deviations, and reduced mouth opening. The most important etiological factor associated with temporomandibular disorders is trauma. The most common disorders within the joint include condylar disorder and osteoarthritis. Miofascial pain is one of the most common disorders of masticatory muscles. Diagnosing can sometimes be extremely difficult because of a large number of diseases that may affect the joints (autoimmune diseases, infections, benign and malignant tumors, pseudotumors, fractures, congenital and acquired diseases, etc.).

Stomatognatni sustav sloţena je cjelina ĉije se funkcije mastikacije, gutanja i govora isprepliću u svakodnevnom ţivotu. Sastoji se od gornje i donje ĉeljusti, temporomandibularnih zglobova, ţvaĉnih mišića, zuba koji su u okluzijskim odnosima i pripadajućih potpornih struktura. Okluzija je pojam koji se odnosi na meĊusobne kontakte antagonistiĉkih zubi u svim kretnjama mandibule. Podrazumijeva statiĉke i dinamiĉke okluzijske odnose. Temporomandibularni poremećaji su široko rasprostranjena skupina simptoma koji pogaĊaju stomatognatni sustav. Etiologija im nije u potpunosti razjašnjena, ali smatra se da postoji pet glavnih etioloških ĉimbenika, meĊu kojima se nalazi i stanje okluzije. Istraţivanja su pokazala kako statiĉki okluzijski odnosi nemaju mnogo utjecaja na pojavu simptoma temporomandibularnih poremećaja. Dinamiĉki okluzijski odnosi utjeĉu na pojavu simptoma putem ortopedske stabilnosti i iznenadnim ili akutnim promjenama okluzijskog stanja. Terapija okluzijskih odnosa koji mogu uzrokovati simptome temporomandibularnih poremećaja u domeni je rada stomatologa. Moţe se podijeliti u dvije skupine: reverzibilnu i ireverzibilnu. Ireverzibilna terapija moţe biti selektivno ubrušavanje okluzijskih dodira, ortodontsko pomicanje zuba, restaurativna metoda, kirurška metoda ili kombinacija metoda. Reverzibilna terapija provodi se okluzijskim udlagama i moţe se provesti kao inicijalna terapija i dijagnostiĉka metoda za procjenu je li okluzijsko stanje dovelo do simptoma te kao konaĉna terapija. The masticatory system is a complex entity, with its important functions of mastication, swallowing and speech that interfere in everyday life. It consists of the upper and the lower jaw, temporomandibular joints, masticatory muscles, teeth in occlusal relationships and associated support structures. Occlusion is a term which relates to mutual contacts of opposing teeth during mandibular movement. It includes static and dynamic occlusal relations. Temporomandibular disorders are a common group of symptoms that affect the masticatory system. Their etiology is not completely understood, but it is considered that there are five main groups of causes, including the state of occlusion. Previous research has shown that static occlusal relations do not affect the symptoms of temporomandibual disorders. Dynamic occlusal relations affect the occurrence of temporomandibular disorder symptoms through orthopedic stability and sudden or acute changes of occlusal state. Treatment of occlusal relations that can cause temporomandibular disorder symptoms is in the scope of dental practice. It can be divided into two groups: reversible and irreversible. Irreversible treatment can include occlusal adjustment, orthodontic repositioning, restorative and surgical procedures or a combination of different methods. Reversible treatment is carried out by means of occlusal splints, and it can be applied both as an initial treatment and a diagnostic method for assessment whether the occlusal state caused symptoms, and as a final treatment.

Relaksacijska je udlaga mobilna intraoralna naprava koja se rutinski primjenjuje pri liječenju temporomandibularnih poremećaja (TMP) i neželjenih posljedica bruksizma, a osigurava točkaste kontakte s antagonističkim zubima u centričnoj relaciji (CR) te osigurava vođenje očnjakom u laterotruzijskim kretnjama. Budući da je mehanizam djelovanja udlaga i dalje nepoznat, svrha je rada opisati terapijski koncept djelovanja te prikazati primjenu relaksacijske udlage u kliničkom radu. Najčešće je indicirana kod mialgije žvačnih mišića, artralgije temporomandibularnog zgloba (TMZ) te zaštite zuba od prekomjernog trošenja pri bruksističkim aktivnostima. Udlagom se postiže stabilniji ortopedski položaj kondila te samim time i normalizacija mišićnog tonusa što pridonosi otklanjanju simptoma. S obzirom na to da je izrada relativno jednostavna, da je terapijski pristup neinvazivan i bez posebnih kontraindikacija, relaksacijska udlaga pokazala se idealnim terapijskim sredstvom u inicijalnoj fazi otklanjanja znakova i simptoma temporomandibularnih poremećaja. Michigan splint is a removable intraoral appliance which is routinely used in the treatment of bruxism and temporomandibular disorders. It provides occlusal contacts between teeth in centric relation and canine guidance in laterotrusal movements. Since the mechanism of the splint action is still unclear, the aim of this paper is to describe therapeutic concept and indications of the Michigan splint in clinical practice. The most common indications for its use are myalgia of the masticatory muscles, arthralgia of the temporomandibular joint and protection of dental tissue from excessive wear during bruxism activity. The splint provides stable orthopedic condylar position, and normalization of muscular tone which contributes to the eliminations of the symptoms. With relatively simple fabrication, non-invasive treatment method and without any special contraindications, the Michigan splint has proven to be ideal therapeutic device for the initial treatment and elimination of the signs and symptoms of temporomandibular disorders.

Cilj: Svrha ovog istraživanja bila je odrediti uspješnost stabilizacijskih udlaga u smanjivanju simptoma bruksizma i različitih tipova temporomandibularnih poremećaja iz pacijentove perspektive. Materijali i metode: Studija je uključivala 98 pacijenata (Zavod za mobilnu protetiku, Stomatološki fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska) koji su nosili stabilizacijsku udlagu zbog bruksizma ili temporomandibularnih poremećaja. Ispitanici su bili podijeljeni u tri grupe (prema najučestalijim dijagnozama, koje su bile zabilježene u pacijentovom kartonu): bruksizam, poremećaj disk-kondil kompleksa i bol u temporomandubularnom zglobu. Pacijenti su kontaktirani putem telefona i pitani da (subjektivno) procijene rezultate tretmana stabilizacijskom udlagom. Upitani su da iskreno ocijene rezultate tretmana stabilizacijskom udlagom, koji su kategorizirani u tri skupine: udlaga je pomogla, udlaga nije pomogla, nisam siguran. Rezultati su statistički analizirani. Rezultati: Prikazana studija zabilježila je 50 dijagnoza bruksizma, 23 dijagnoze pomaka diska, 21 dijagnozu boli u temporomandibularnom zglobu i 4 ostale dijagnoze (podatci iz pacijentova kartona). Hi- kvadrat test nije pokazao razlike ishoda pacijentova tretmana između bruksizma, poremećaja disk-kondil kompleksa i boli u temporomandibularnom zglobu ( vrijednost=1, 50 ; p=0, 83). Od svih pacijenata, 67, 35% odgovorilo je da je udlaga pomogla, 9, 18% da udlaga nije pomogla i 23, 47% da nisu sigurni. Zaključci: Većina pacijenata smatra terapiju stabilizacijskom udlagom korisnom pri smanjivanju simptoma zbog kojih su i došli u kliniku. Terapija stabilizacijskom udlagom je djelotvoran način da se pomogne pacijentu u smanjivanju simptoma bruksizma i temporomandibularnih poremećaja.

Temporomandibularni poremećaji najčešći su bolni poremećaji žvačnog sustava nedentalnog porijekla, a zbog kompleksnosti dijagnoze, različitih etiologija te nedovoljno istraženih terapijskih postupaka liječenje takvih poremećaja i dalje se ne smatra dijelom opće kliničke stomatološke prakse. Bol kao glavni simptom i razlog traženja liječničke pomoći nalazimo u svim uzrocima temporomandibularnih poremećaja. Etiologija TMP-a ima bitnu ulogu u daljnjoj terapiji. Najčešćim uzrokom smatra se poremećaj u odnosu kondil-disk, gdje se uz bol pojavljuju i simptomi poput škljocanja, šuštanja ili zakočenosti zgloba. Također, uzroci miogenih bolova ili degenerativnih procesa slične su simptomatologije, zbog čega dolazi do izražaja kompleksnost liječenja TMP-a. Promjena okluzije nekad se smatrala glavnim terapijskim sredstvom koje je pacijentima davalo trenutno olakšanje, no novija istraživanja prednost daju reverzibilnim metodama poput udlaga, farmakoloških metoda i vježbi mišića. Stabilizacijska udlaga često je indicirana u slučajevima boli miogenog karatkera te parafunkcijskog škripanja zubima. Njezina je uloga smanjivanje hiperaktivnosti mišića te stabilizacija zgloba. Riječ je o jednostavnoj metodi s visokim postotkom uspješnosti i širokim spektrom indikacija, zbog čega se smatra metodom izbora kod velikog broja pacijenata s TMP-om. S obzirom na kompleksnost postavljanja dijagnoze, liječenje TMP-a treba usmjeriti k jednostavnijim, reverzibilnim metodama, a agresivniji pristup treba izbjegavati.

Znanstvena knjiga sa šestog po redu znanstvenog skupa o temporomandibularnim poremećajima obrađuje tematiku suvremenih elektrodijagnostičkih metoda i njihove primjene u pacijenata s temporomandibularnim poremećajima. Sadržaj je namijenjen širem krugu znanstvenih djelatinka - stomatologa i medicinara različitih specijalnosti, ali i užem krugu specijaliziranih stručnjaka iz elektrootehničkih disciplina, u želji da se s različitih motrišta prikažu rezultati znanstvenih istraživanja i iskustva iz svakodnevne kliničke prakse.

Recognition and treatment of temporomandibular disorders (TMD) is still a problem, mainly because the term encompassed many symptoms of different etiology. Classification on joint and muscle disorders alleviated the diagnosis and treatment of TMD. However, in the absence of a validated pathophysiological model, there is still need for acquiring new knowledge. Furthermore, the diagnosis and treatment of TMD usually require a multidisciplinary approach. Orthodontic treatment is sometimes associated with the occurence of signs and symptoms of TMD. The recent scientific literature, however, considers such association unfounded, and some clinical studies even show reduction in TMD symptoms due to orthodontic treatment. Beside causing confusion in scientific world, such contradictory information create problems to practitioners in their daily work when treating patients suffering from orofacial pain. Through the presentation of clinical cases, this lecture will try to answer how to clearly recognize the signs of TMD as well as patients who are at increased risk of their occurrence. In a simple manner, accessible to the practitioner, it will describe the procedures and guidelines that are recommended for treating these disorders with an emphasis on the description of occlusal splints fabrication.

Rječnik protetskih pojmova definira bruksizam kao parafunkcijsko škripanje ili stiskanje zubima ili oralnu naviku koja se sastoji od nekontroliranog ritmičnog ili nejednoličnog nefunkcijskog brušenja, škripanja i stiskanja zubima pokretima mandibule. Ovisno o jačini izraženosti simptoma, pacijent može primijetiti bol i napetost u žvačnim mišićima, glavobolje, zubnu preosjetljivost, a stomatolog nalazi istrošenu caklinu na griznim plohama i vidljiv dentin. Iako predstavlja čest problem u populaciji, etiologija bruksizma još nije u potpunosti razjašnjena. Uzrok je bruksizma multifaktorski s posebnim naglaskom na utjecaj psiholoških čimbenika (stres, anksioznost, napetost). Dijagnoza bruksizma postavlja se na temelju kliničkog oralnog pregleda i anamnestičkog podatka da pacijent bruksira pri čemu je putem upitnika potrebno dobiti podatak o tome stišće li pojedinac i/ili škripi zubima, kao i je li mu netko rekao da škripi zubima tijekom sna. Terapija bruksizma je multidisciplinarna i može uključivati primjenu udlaga, kontrolu stresa i, farmakoterapiju te zaštitu preostalog tvrdog zubnog tkiva i rekonstrukciju uništenoga.. Ipak, najčešće se primjenjuju udlage kojima se uspješno smanjuju simptomi bruksizma. No kako trenutno ne postoji ni jedna metoda liječenja koja bi trajno uklonila bruksizam, svi su napori uglavnom usmjereni na prevenciju njegova destruktivnog učinka. U svrhu očuvanja zubne strukture najčešće se koriste stabilizacijske okluzijske udlage.

Adaptivni potencijal stomatognatskog sustava povezan je i s različitim odstupanjima od idealne okluzije pa gotovo nema osobe koja nema neko obilježje poremećaja okluzije. Potrebno je prihvatiti okluzijske odnose u rasponu od idealne okluzije do raznih okluzijskih varijacija jer one nisu presudni čimbenik rizika disfunkcije stomatognatskog sustava. Stvaranjem ortopedske nestabilnosti žvačnih mišića i temporomandibularnih zglobova samo se pojačavaju simptomi koji su nastali iz nekog drugog razloga. Temporomandibularni poremećaj otežava ortodontsko liječenje, te se tada preporučuje prethodno provesti inicijalnu terapiju. Ortodontsko liječenje ne uzrokuje simptome temporomandibularnih poremećaja u prethodno asimptomatskih osoba.

U liječenju temporomandibularnih poremećaja koriste se različite metode i sredstva: palijativna, konzervativna i adjuvantna terapija. Najčešće se u inicijalnoj terapiji koriste udlage, i to michiganska, stablizacijska, repozicijska i distrakcijska. Sredstvo izbora su michiganska i stablizacijska udlaga jer one ne dovode do neželjenih ireverzibilnih i iatrogenih promjena u žvačnom sustavu.

Trauma are common in sports where blows are directed at the facial area. Injuries that occur during such trauma result in teeth injuries, injuries of temporomadibular reef, injuries of surrounding soft tissue, injuries of bone basis of the upper and lower jaws and injuries of temporomandibular joint. The stronger the force is, more destructive the punch is and can next to fracture of any part of dental system. Many patient athletes and people who are engaged in recreational sports visit clinics of dental medicine with similar symptoms when they are injured in the area of temporomandibular joint. Symptoms that are typical of temporomandibular joint injury are pain in the joint or short – termed or long – termed headache, migraine headaches that are in most cases difficult to relate with joint injuries. Present is also a snap, „the overriding feeling in the joint“, crepitation, deviation of the mandible during mouth opening, inability of opening or closing the mouth. Except X – rays, useful can be an orthopantomogram, an ultrasound, an arthrography, computed tomography and „the golden standard“ in the diagnosis of temporomandibular disorders, magnetic resonance. The clinical examination includes palpation of temporomandibular joint and surrounding soft tissue, that is, muscle. In order to prevent injuries or reduce their volume to a minimum it is necessary to educate athletes, all the members of a particular team, including coaches, support staff, parents and people who are athletes close to. The biggest problem of the temporomandibular joint injury and the entire dental system is that serious injuries may rule out the promising sport careers that could be preserved if the use of quards and decision on their use is required by law and not left to the individuals to decide.

Cilj: Cilj ovog istraživanja bio je procijeniti učinak stabilizacijske udlage na poboljšanje kvalitete života pacijenata s temporomandibularnim poremećajima (TMP). Materijali i metode: U istraživanju je sudjelovalo 30 ispitanika (7 muškaraca i 23 žene) redovitih pacijenta Zavoda za stomatološku protetiku Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Po utvrđenom postojanju TMP-a (DKI/TMP protokol), pacijentima je putem OHIP-14 upitnika procjenjena kvaliteta života te utjecaj TMP-a na svakodnevno funkcioniranje. Za procjenu intenziteta boli korištena je vizualno-analogna skale (VAS). Potom je svim pacijentima izrađena stabilizacijska udlaga. Pacijenti su praćeni u intervalima: nakon mjesec dana, nakon tri mjeseca te nakon šest mjeseci nošenja stabilizacijske udlage. Procjenjivane mjere ishoda uključivale su VAS, OHIP-14, iznos otvaranja usta, postojanje defleksije kod otvaranja, škljocaj zgloba, te iznos kretnji donje čeljusti. Rezultati: Pronađene su značajne razlike u intenzitetu boli tijekom terapije udlagom i to između svih mjerenja (p

Svrha je ovog sistematskog osvrta iznošenje kritičkog pregleda o uspjehu terapije stabilizacijskom udlagom na temelju danas dostupnih podataka iz znanstvene literature. Stabilizacijska udlaga je najčešće korištena metoda liječenja u inicijalnoj terapiji TMP-a, no mehanizam njenog djelovanja još nije točno utvrđen. Pretraživane su dostupne baze podataka te su u rad uključena dvadeset i četiri istraživanja objavljena od 1990 do danas. Istraživanja su uspoređivala stabilizacijsku udlagu s raznim konzervativnim metodama liječenja TMP-a (akupunkturu, neokludirajuću udlagu, biofeedback/terapiju stresa (stress management) (BF/SM), fizioterapiju, vježbe, lijekove, relaksaciju) ili s kontrolnim skupinama s minimalnom terapijom ili bez nje. Usporedbom s drugim aktivnim terapijama (lijekovima, akupunkturom, vježbama, fizioterapijom, relaksacijom ili biofeedback metodom) možemo reći da je stabilizacijska udlaga jednako učinkovita, a s kontrolnim skupinama (neokludirajućim udlagama ili skupinama bez terapije) možda i učinkovitija u otklanjanju simptoma TMP-a. Limitirajući čimbenici u istraživanjima bili su značajna varijabilnost metodologije uključenih istraživanja, mali broj ispitanika u skupinama, kratkoročno praćenje, mali broj jednostruko ili dvostruko slijepih istraživanje te raznoliki kriteriji procjene. Rad je pokazao samo slabe dokaze u smjeru korisnosti SU te bi u budućnosti trebalo provesti detaljne i dobro dizajnirane RTC studije koje bi potvrdile sadašnju kliničku praksu.

Temporomandibularni poremećaji su poremećaji koji se odražavaju na tkivima žvačnoga sustava: žvačnim mišićima, čeljusnome zglobu, zubima i njihovim potpornim aparatima. Najrašireniji su poremećaji žvačnih mišića zbog kojih se u većini slučajeva pacijenti javljaju svojim liječnicima. Glavni simptom ovih poremećaja je bol. Trijas simptoma koji su karakteristični za TMP-e su bol, zvukovi u zglobu i ograničene kretnje donje čeljusti. U većini slučajeva pacijenti nisu svjesni poremećaja. Uzroci koji dovode do nastanka TMP-a mogu bit lokalnog i sustavnog djelovanja. Lokalni čimbenici su trauma, promjene stanja okluzije, parafunkcijske aktivnosti, a glavni sustavni uzročnik je emocionalni stres. U zbrinjavanju i liječenju TMP-a može se provoditi konačno liječenje kojim se uzroci poremećaja uklanjaju ili kontroliraju, te potporno liječenje kojim se postiže ublažavanje simptoma. Budući da su TMP-i sve više zastupljeni u općoj populaciji, potrebno je upoznati se s potpornim liječenjem koje omogućuje lakše funkcioniranje pojedinog pacijenta s okolinom. U potpornu je terapiju osim farmakoloških metoda uključena i fizikalna terapija. Fizikalna terapija raspolaže manualnim tehnikama i raznim modalitetima u liječenju poremećaja. Manualne tehnike kao što su površinske i dubinske masaže, distrakcija zgloba i mišićno kondicioniranje korisni su u početnom zbrinjavanju poremećaja. Dodatni impuls fizikalnoj terapiji daju modaliteti. Najraširenija je primjena ultrazvuka, a često se koriste termoterapija i terapija hlađenjem. Osim navedenih modaliteta koriste se i ostali: EGS, TENS, laser, iontoforeza, akupunktura kao alternativna metoda. Primjena botulinum toksina postaje sve raširenija, kako u liječenju mišićnih tako i u liječenju zglobnih poremećaja. Temporomandibular disorders (TMD) are disorders of masticatory system and its tissues: masticatory muscles, temporomandibular joint, teeth and their support system. Most common disorders are disorders of masticatory muscles which make patients to visit their doctors of dental medicine. The main symptom of TMD is pain. Triad of symptoms, which are characteristic for TMD, is formed by pain, joint sounds and limited mandibular movement. In most cases patients are not aware of TMD. Causes of TMD can have local or systematic action. Trauma, oclusal changes, parafunction activities are causal factors with local action. The main causal factor with systematic activity is emotional stress. In care and treatment of TMD doctor can use definitive therapy or supportive therapy. Definitive therapy uses methods which removes or controls causal factors. In supportive therapy methods are focused and directed to relieve symptoms. It's important to own a knowledge about supportive therapy because it makes patients symptoms and life easier. Except pharmacal, physical therapy is also a part of supportive therapy. Physical therapy has manual technique and modalities which are useful in treatment of TMD. Surface and deep massage, joint distraction, muscle conditioning are useful manual techniques in initial treatment. Except manual techniques in treatment of TMD can be also used modalities. Modalities such as ultrasound therapy, thermotherapy and criotherapy are most used modalities in treatment. EGS, TENS, cold laser, iontophoresis and acupuncture are also used but not so often as ultrasound and thermotherapy. The use of botulinum toxin is increased in treatment of muscles and joint disorders.