Search

Kako je događaj s polovice 20. stoljeća uspio obilježiti jedno selo u Istri za čitav vijek njegovog postojanja? Stravična ubojstva kao dio odmazde u Drugom svjetskom ratu urezala su se u pamćenje svim preživjelima, ali i njihovim potomcima koji priče o tome slušaju od malih nogu. Ne samo da je sjećanje na taj događaj vrlo živo, nego je kod pojedinaca i nakon 77 godina još uvijek prisutan antagonizam prema počiniteljima i narodu kojem su počinitelji pripadali. Razloge tome možemo tražiti u dugom nizu godina neuspješnog procesa suočavanja s prošlošću., In October 1943, the Germans occupied Istria to secure the area from Allied attacks, and the only ones who defied them were the partisans. Partisan actions interfered with German governance, so in the last years of the war, strict measures were taken to suppress such actions. These measures included burning down villages and killing the population in retaliation for partisan attacks. Such massacres were remembered in the collective memory of burning villages as the greatest tragedy of all time, and witnessing individuals remembered the event to the last detail for the rest of their lives. Some events, such as the burning of the villages Šajini and Bokordići in January 1944, have remained unexplained to this day. Moreover, no one has ever been convicted of burning those villages. The causes of this are most likely poverty caused after the end of the war, which made additional investigation impossible, but also the political situation of the newly formed state in which individuals may not have liked a full investigation. Because of this, the inhabitants of the village blamed the Germans and the Italians for the massacre of the innocent Croatian population for unknown reasons for years, which made the process of dealing with the past difficult, and has not yet been fully implemented to this day.

Die Vergangenheit ist das, was die Ich-Erzählerin ausmacht. Ihr ganzes Leben lang wird sie mit der Vergangenheit konfrontiert. Das Ziel dieser Diplomarbeit war es, den Umgang mit der Vergangenheit in der Familie zu analysieren und Mechanismen der Vergangenheitsbewältigung festzustellen. Es konnte festgestellt werden, dass jede Generation auf ihre Weise mit der Vergangenheit der Familie umgeht. Sie sind entweder von der Vergangenheit auch viele Jahre nach den traumatischen Erlebnissen schwer belastet oder haben daraus gelernt und Schlüsse für die Zukunft gezogen. Eine wichtige Rolle spielt dabei auch die dritte Generation, die den Krieg nicht miterlebt hat, aber von den Erlebnissen und Erfahrungen ihrer Familienmitglieder dennoch geprägt ist. Anders als die ersten beiden Generationen kann die Enkelin die Vergangenheit mit einem größeren Abstand betrachten. Haderlaps Roman kann eindeutig dem Genre des Generationenromans zugeordnet werden. Dafür sprechen das Erzählen aus der Perspektive der dritten Generation, die Darstellung von drei Generationen einer Familie, die Präsentation der Geschichte und ihrer Auswirkungen auf eine Familie und ein ganzes Volk. Prošlost je ono što oblikuje pripovjedačicu u romanu. Cijeli svoj život suočena je s prošlošću. Cilj ovog diplomskog rada bio je analizirati kako se obitelj nosi s prošlošću te utvrditi mehanizme suočavanja s prošlošću. Može se zaključiti da se svaka generacija na svoj način suočava s prošlošću obitelji. Ili su i nakon mnogo godina i dalje jako opterećeni traumatičnim iskustvima iz prošlosti, ili su iz toga nešto naučili i izvukli zaključke za budućnost. Važnu ulogu u cijeloj priči ima i treća generacija koja nije doživjela rat, ali je ipak oblikovana doživljajima i iskustvima članova svoje obitelji. Za razliku od prve dvije generacije unuka prošlost može promatrati s većim odmakom. Roman Maje Haderlap jasno se može odrediti kao generacijski roman. To svakako potkrepljuje pripovijedanje iz perspektive treće generacije, predstavljanje triju generacija jedne obitelji, prikaz povijesti i njezini učinci na jednu obitelj kao i na čitav narod. The past is what shapes the narrator in Haderlap’s novel. Her whole life she faces the past. The aim of this thesis was to analyse how the family deals with the past and to determine the mechanisms of dealing with the past. It can be concluded that each generation faces the family’s past in its own way. Either, after many years, they are still heavily burdened by traumatic experiences from the past, or they have learned something from it and have drawn conclusions for the future. Important role in the whole story is played by the third generation who did not experience the war, but is still shaped by the experiences of their family members. Unlike the first two generations, the granddaughter can observe the past from a distance. Haderlap’s novel can clearly be attributed to the generational novel genre. This is certainly supported by the narration from the perspective of the third generation, the presentation of three generations of one family, the presentation of history and its effects on one family as well as on the whole nation.

Pitanje pomirenja u Bosni i Hercegovini je i nakon 25 godina od završetka rata aktuelna tema. Etničke podele prisutne su na svim nivoima društva i imaju direktnog i indirektnog uticaja kako na unutrašnju i spoljnu politiku države, tako i na svakodnevni život građana. Pitanje pomirenja u socijalnoj psihologiji kao istraživački koncept postalo je zanimljivo tek u protekle dve decenije, a njegova važnost je dovedena u fokus nakon neuspeha nekih mirovnih sporazuma. Iako je sproveden veliki broj studija o međugrupnom pomirenju nakon nasilnih konflikata u svim regionima sveta, uključujući i turbulentni Balkan, definicija ovog koncepta ostala je do kraja nejasna i veoma rastegljiva. Pomirenje je od strane različitih autora iz različitih oblasti definisano na različite načine, a u velikom broju studija merena je spremnost na pomirenje čija se definicija „podrazumevala“, odnosno jasna definicija koncepta nije data.Važnost definisanja koncepta koji se istražuje se podrazumeva, jer neadekvatna definicija ne može dovesti do adekvatne operacionalizacije. Definisanje pomirenja osim u istraživačke svrhe ima značajne političke i društvene posledice. Međutim, možda je još važnije kako pomirenje definišu i razumeju sami pripadnici zajednica, laici na koje sve politike imaju direktnog uticaja. Ipak, glas običnih ljudi je tek nedavno uzet u obzir i postoji mali broj studija koje su se bavile pitanjem kako laici definišu međugrupno pomirenje. Njihovo razumevanje pomirenja daje informacije o tome kako oni na njega mogu da reaguju, koje potrebe imaju kada je u pitanju njegovo ostvarenje, i koji su to uslovi koji treba da se ispune da bi do njega došlo – ukoliko je uopšte potrebno. Samim tim, glavni problem istraživanja je kako Srbi i Bošnjaci u BiH definišu pomirenje u aktuelnom kontekstu, te koji su procesi koji su za pomirenje od značaja i kakav je njihov međusobni odnos. U istraživanju je primenjen sekvencijalni miks-metod, pri čemu je prvo sprovedeno kvalitativno istraživanje, a zatim na osnovu njegovih nalaza kreirani upitnici i sproveden kvantitativni deo istraživanja.U prvoj studiji podaci su prikupljeni metodom fokus grupa. Ukupno osam etnički homogenih fokus grupa sprovedeno je sa Srbima i Bošnjacima u Sarajevu i Banjaluci. U grupama je učešće uzelo 50 ispitanika, 28 Srba i 22 Bošnjaka, uzrasta od 21 do 70 godina (M = 32.48, SD = 12.41), od kojih 31 (62%) ženskog pola. Gubitak člana porodice u ratu doživelo je njih 42 (84%). Protokol za fokus grupe sadržao je pet grupa pitanja: šta je pomirenje, šta je ostvarivo pomirenje, koliko i šta ste spremni da pružite za pomirenje, šta očekujete od druge grupe za pomirenje i gde se sada nalaze grupe po pitanju pomirenja. Fokus grupe trajale su 50-90 minuta. Ukupno 132 strane transkribovanog materijala su korišćene u analizama.Analiza podataka vršena je u softveru MAQDA, a primenjene su kvalitativna analiza sadržaja i tematska analiza. Ukupno je kodirano 710 segmenata. Rezultati kvalitativne analize sadržaja pokazale su da postoje određene sličnosti u definisanju pomirenja između Bošnjaka i Srba. Obe grupe pomirenje definišu kao prihvatanje drugih bez obzira na grupnu pripadnost; normalan život koji podrazumeva komunikaciju, saradnju, provođenje zajedničkog vremena; političko pomirenje i izvinjenje i oprost. Sa druge strane, postoje određene razlike u definicijama, te tako Bošnjaci definišu pomirenje još i kao ekonomsku stabilnost, suočavanje s prošlošću, razrešenje, koegzistenciju i orijentaciju na budućnost. Srbi pomirenje definišu i kao promenu retorike o počiniocu/žrtvi, a i u većoj meri nego Bošnjaci smatraju da se ono ne može definisati. Kada govore o percepciji pomirenja druge grupe, Bošnjaci smatraju da Srbi očekuju da se prihvati njihov narativ o istorijskom stradalništvu i njihovoj ulozi žrtve u ratu u Bosni. Srbi, pak, smatraju da Bošnjaci pomirenje definišu kao islamizaciju, unitarnu BiH i ujedinjavanje naroda. Kao najznačajniji faktori koji ometaju pomirenje javljaju se politika i mediji, a Srbi navode još i diskriminaciju i nacionalizam. Takođe, obe grupe govore o potrebi suočavanja sa prošlošću – ali sa njihovo verzijom prošlosti. Tematskom analizom opisano je 12 tema raspoređenih u četiri nadređene kategorije: prihvatanje, sistemski faktori, suočavanje s prošlošću i neodstupanje od grupnih normi.U kvantitativnoj studiji uzorak je činilo 337 ispitanika, od toga 174 (51,6%) Srba. Ženskih ispitanika bilo je 56,4%. Raspon uzrasta kretao se od 18 do 73 (M = 33.3, SD = 11). Direktno učešće u ratnim dejstvima imalo je 7,4% ispitanika, dok je gubitak bliskog člana porodice doživelo 39,2%. Baterija upitnika sastojala se od Upitnika definicija pomirenja, Upitnika faktora pomirenja i Upitnika spremnosti na pomirenje kreiranih na osnovu kvalitativnih podataka, zatim kratke verzije Skale konfliktnog etosa, Skale kompetitivne viktimiziranosti, Skale percepcije međugrupne pretnje, Skale etničkog identiteta, Skale individualne sklonosti međugrupnom oprostu, kvaliteta i učestalosti kontakta sa drugom grupom, važnosti etničkog i nacionalnog identiteta, Skale socijalnog konzervativizma i socio-demografskih podataka.Rezultati su pokazali da se Bošnjaci i Srbi razlikuju po skoro svim definicijama pomirenja (izuzev Priznavanja uloge žrtve drugoj grupi), tako da su Srbi skloniji definisanju pomirenja kao promene psihološke orijentacije, a Bošnjaci kao suočavanja s prošlošću i jedinstvene države. Kada su u pitanju faktori pomirenja izolovani upitnikom (Kontekst i Identitet), Srbi postižu više skorove na oba. Srbi su takođe skloniji međugrupnom oprostu, a Bošnjaci kompetitivnoj viktimiziranosti i važnosti nacionalnog identiteta. Bošnjaci takođe postižu više skorove na svim skalama konfliktnog etosa osim mira. U radu su opisane i razlike u odnosima između varijabli.Mrežna analiza pokazala je da se mreže pomirenja Bošnjaka i Srba značajno razlikuju. Kod Srba najcentralnije varijable su promena psihološke orijentacije i sklonost međugrupnom oprostu, dok kod Bošnjaka pored te dve, visok indeks snage ima i kompetitivna viktimiziranost. Uticanje na promenu psihološke orijentacije izazvalo bi najbrže i najsnažnije promene u mreži. Najviše uticaja na promenu psihološke orijentacije imao bi kontekst, odnosno uloga politike, medija i ekonomije kao činilaca pomirenja. Takođe, međugrupni oprost igra značajnu ulogu, ali različitu kod različitih grupa, to jest konstelacija veza u mreži se razlikuje. U mreži pomirenja Bošnjaka kompetitivna viktimiziranost igra značajnu ulogu.Promena psihološke orijentacije javila se kao centralni aspekt definisanja pomirenja u BiH, te aspekt koji je u velikoj meri povezan za bottom-up pristupom pomirenju, na čiju potencijalnu efikasnost je ukazala i mrežna analiza. Takođe, kontekst, a naročito politika i mediji, značajni su faktori koji ometaju pomirenje. Još jedan veoma značajan nalaz je da se definicije pomirenja između Bošnjaka i Srba razlikuju i da to ima značajne implikacije za praksu i političku realnost u BiH. Naime, Srbi pomirenje definišu kao težnju za promenom psihološke orijentacije jedne grupe prema drugoj i potrebu priznavanja uloge žrtve drugoj grupi (i njima samima), dok Bošnjaci pomirenje definišu kao jedinstvenu državu i suočavanje sa prošlošću (naročito druge grupe).

Diese Diplomarbeit analysiert drei österreichische Dramen aus den 80er Jahren: Burgtheater. Posse mit Gesang (1985) von Elfriede Jelinek, Kein schöner Land (1987) von Felix Mitterer und Heldenplatz (1988) von Thomas Bernhard. In allen drei Dramen behandeln die SchriftstellerInnen das Thema der nationalsozialistischen Vergangenheit Österreichs, was in der österreichischen Öffentlichkeit als Hass gegenüber der eigenen Heimat interpretiert wurde. Elfriede Jelinek zeigt, wie leicht sich die nationalsozialistische Ideologie durch die Propagandakunst in Österreich verbreitete. Bernhard und Mitterer zeigen, wie groß die Folgen von Nationalsozialismus in Österreich für die jüdischen Familien in Wien und in einem Dorf in den Tiroler Bergen waren. Die Vermeidung und Nichtbeachtung der nationalsozialistischen Vergangenheit schaden der Gesellschaft sogar fünfzig Jahre nach dem Zweiten Weltkrieg. Deswegen brechen diese SchriftstellerInnen das Schweigen und gehen mit der Vermeidung von Schuldbekenntnis scharf ins Gericht. Sie bringen die Vergangenheit absichtlich ans Licht, um in der Öffentlichkeit Diskussionen über dieses wichtige Thema zu initiieren und so das für die Gesellschaft schädliche Problem zu lösen. Ovaj diplomski rad analizira tri austrijske drame iz 80-ih godina: Burgtheater. Posse mit Gesang (1985) Elfriede Jelinek, Kein schöner Land (1987) Felixa Mitterera i Heldenplatz (1988) Thomasa Bernharda. U trima dramama autori obrađuju temu suočavanja s austrijskom nacističkom prošlosti, što se u austrijskoj javnosti obično interpretiralo kao mržnja prema vlastitoj domovini. Elfriede Jelinek u svom djelu pokazuje kako se nacistička ideologija kroz propagandnu umjetnost lako proširila Austrijom. Bernhard i Mitterer pokazuju koliko su ozbiljne bile posljedice nacionalsocijalizma u Austriji za židovske obitelji u Beču i na selu u Tirolu. Izbjegavanje i zanemarivanje nacionalsocijalističke prošlosti štete društvu čak i pedeset godina nakon Drugog svjetskog rata, a autori prekidaju šutnju i oštro se suočavaju s izbjegavanjem kolektivne krivnje. Svjesno i namjerno iznose prošlost na vidjelo kako bi pokrenuli javne rasprave o ovoj temi te kako bi riješili ovaj po društvo štetan problem. This thesis analyzes three Austrian dramas from the 80s: Burgtheater. Posse mit Gesang (1985) by Elfriede Jelinek, Kein schöner Land (1987) by Felix Mitterer and Heldenplatz (1988) by Thomas Bernhard. In all three dramas, the authors deal with the issue of National Socialist past in Austria, which the Austrian public interprets as hate towards their homeland. Elfriede Jelinek shows how easily the Nazi ideology spread through the art of propaganda in Austria. Bernhard and Mitterer, on the other hand, show how serious the consequences of National Socialism in Austria were for Jewish families in Vienna and in a village in Tyrol. Avoiding and ignoring the Nazi past has its harmful effects on the society even fifty years after the Second World War. That is the reason why these authors break the silence and take a sharp stand against the avoidance of admitting the collective guilt. They deliberately bring the past to light in order to initiate public discussions about this important topic and to solve the problem harmful to society from within.

Godine 2017. navršilo se osamdeset godina od osnutka Komunističke partije Hrvatske, koja je 1952. promijenila svoj naziv u Savez komunista Hrvatske. U domaćoj javnosti postoje brojni prijepori o arhivskome gradivu nastalom djelovanjem te političke organizacije čiji se najveći dio čuva u Hrvatskome državnome arhivu u Zagrebu. O tom arhivskom gradivu i kontroverzama koje se uz njega vežu razgovarat ćemo s dr. sc. Jozom Ivanovićem iz Hrvatskog državnog arhiva. Autori emisije su Gordan Ravančić i Josip Mihaljević. Urednica je Antonia Hrvatin Roth.

Autor se u radu osvrće na probleme s kojima su od 1990. susretali hrvatski povjesničari u istraživanjima razdoblja komunističke vladavine u Hrvatskoj, prvenstveno se referirajući na pitanje dostupnosti arhivske građe. Autor zaključuje da su problemi istraživanja povezani s jednim širim društvenim problemom suočavanja s problematičnom prošlošću Hrvatske.

Izgradnja je snošljivog društva preuzeta kroz prihvaćanje principa koji proizlaze iz ljudskih prava. Pravo mjesto za učenje o konfliktima koji nastaju kroz krivo ili polovičino shvaćanje univerzalnih vrijednosti, kroz dovođenje u pitanje opstanka moralnog pojedinca kao pojma, učenje je o genocidu, ali i suočavanje s vlastitom prošlošću. Genocid je nad Romima (i drugim narodima, grupama) pregledan primjer posljedica koje nastaju odstupanjem od minimalnih (a u isto vrijeme i jedino dovoljnih) uvjeta za opstanak demokratskog društva - tolerancije. Rasprava o građanskom odgoju u Hrvatskoj, kao o nastavnom predmetu, utoliko mora pronaći svoje mjesto u nastavnom programu da bi se stvorili preduvjeti za kontakte subjekta prema državi u smislu institucionalnog multikulturalizma.

Općenita definicija lustracije pretpostavlja zabranu sudjelovanja u javnom životu zemlje dužnosnicima i suradnicima bivšeg režima koji su počinili zločine. Nakon raspada komunističkih režima krajem 80-ih godina prošlog stoljeća nove su se demokratske države u Srednjoj i Istočnoj Europi suočile s pitanjem kako se suočiti s komunističkom prošlosti s obzirom na činjenicu da je dio elita surađivao s bivšim režimom u kojem su pojedincima sustavno kršena temeljna prava i slobode. Pred demokracijama u nastajanju načela se dilema kako se nositi s naslijeđem svrgnutog represivnog režima i kako obeštetiti zloupotrebe prošlost bez stvaranja nove nepravde te u društvo mirnim putem integrirati žrtve i počinitelje? Osim toga, pitanje o tome kako se nositi s naslijeđem komunističke represije bilo je i važan izvor političke podjele u novim demokracijama. Cilj lustracije treba je biti suočavanje s prošlošću u cilju obnavljanja društva utemeljenog na demokratskim vrijednostima i osnaživanja novouspostavljenog poretka. No, u nekim slučajevima cilj lustracija nije bilo rasvjetljavanje prošlosti već razračunavanje s onima koji više nisu vladali te uspostavljanje novih poželjnih društvenih kategorija.

U Hrvatskoj, kao i ostatku post-socijalističkih zemalja, kod organizacija civilnog društva rijetko nalazimo dobro razvijene sustave pismohrane, arhiva, i informacijskih sustava koji opslužuju cjelokupni protok dokumenata i informacija. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću jedinstven je primjer takve organizacije u Hrvatskoj koja ima radnu poziciju arhvista te razvija vlastiti informacijski sustav pohrane podataka. U radu se, na primjeru ove organizacije nastoje problematizirati strukturalni uzroci koji su uvjetovali razvoj njezina registraturnog i arhivskog odjela, specifičnost Documentina arhiva kao vrste privatnog arhiva ali i otovorene baze podataka o stradanjima stanovništva u ratovima na području bivše Jugoslavije, te konkretne faze nastanka i razvoja informacijskog sustava.

Nakon dugih priprema početkom 2011. godine Documenta – Centar za suočavanje iz Zagreba, Fond za humanitarno pravo (Srbija) i Fond za humanitarno pravo (Kosovo) krenuli su s procesom razvoja informacijskog sustava koja služi kao kompatibilna baza podataka o žrtvama u ratovima na području bivše Jugoslavije, ali i kao aplikacija koja omogućuje prelazak cjelokupne organizacije na elektroničko poslovanje. Aplikacija se sastoji od modula upravljanje dokumentima, analiza, procesuiranje zahtjeva, financije, evidencije, edukacije/događaji. Proces razvoja te aplikacije također uključuje i podrazumijeva fizičko sređivanje i pripremu dokumentacije za digitalizaciju ; razvijen sustav arhiviranja kao i razvoj formalnih procedura koje usklađuju prijelaz sa klasičnog na elektroničko poslovanje. U radu se objašnjavaju faze razvoja sustava, a posebnim naglaskom na njegove tehničke karakteristike i logiku funkcioniranja.

Kultura sjećanja: 1991. četvrti je i završni zbornik edicije koja tematizira sjećanja na prijelomne godine XX. stoljeća – 1918, 1941, 1945. – godinē koje označavaju lomove starih, ali i početke stvaranja novih političkih poredaka i država na ovim prostorima. U tom kontekstu 1991. godina predstavlja završetak burnog "jugoslavenskog stoljeća". Istraživački prilozi bosanskih, hrvatskih i srpskih povjesničara, politologa, filozofa, psihologa, ... upozoravaju na činjenicu da su postjugoslavenski ratovi, započeti velikosrpskom agresijom na Hrvatsku i potom Bosnu i Hercegovinu, rezultirali ne samo velikim stradanjima Bošnjaka, Hrvata i Srba nego i bolnim sjećanjem kao dijelom kolektivnih memorija svih triju nacija. Pritom se kritički raščlanjuju ona sjećanja i tumačenja prošlosti koja čine osnovu za šovinizam i agresivnu politiku, te se ukazuje na to da interpretacija prošlosti služi kao političko oružje i da je njezin borbeni karakter i danas prisutan u nacionalističkom političkom diskursu. U zborniku se interdisciplinarnim pristupom najprije teorijski propituje funkcija kulture sjećanja i historiografije u legitimaciji političkog poretka, a zatim se preko niza studija slučaja pokazuje odraz te funkcije u politici parlamenata i političkih stranaka, zatim u najšire shvaćenom semantičkom polju (primjerice: u preimenovanju trgova i ulica te sjećanju na političke lidere) te u medijima i novonapisanim udžbenicima povijesti.

Knjiga Christiana Meiera Zapovijed zaborava i neotklonjivost sjećanja je dobar povod da se raspravi o prošlim nepravdama i zločinima, kakvi su se dogodili i u nas tijekom Drugoga svjetskog rata i Domovinskog rata.

Rad uspoređuje odnos Hrvatske i Srbije prema novijoj povijesti, posebno prema Drugom svjetskom ratu, te nudi objašnjenje zašto Srbija njeguje potpuno drugačiji pristup prema ovoj povijesnoj epizodi od Hrvatske.

Prikaz rasprave "Suočavanje s prošlošću na internetskim portalima", održane 14. travnja 2011. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Rasprava je organizirana s ciljem propitivanja internetskih portala kao rasprostranjenih i utjecajnih mjesta javne upotrebe povijesti, a na njoj su sudjelovali: Branimir Janković, Mladen Tomorad, Miljenko Hajdarović, Tanja Petrović i Stefan Treskanica.

Razgovor povjesničarke N. Kisić Kolanović s Louis L. Lambrichs, francuskom spisateljicom i filozofkinjom centriran je oko problematike oblikovanja povijesnog pamćenja i značenju koncepta "suočavanja s prošlošću".

Prikaz knjige: Radonić, Ljiljana (2010): Krieg um die Erinnerung: Kroatische Vergangenheitspolitik zwischen Revisionismus und europäischen Standards, Frankfurt: Campus-Verlag

Knjiga predstavlja rezultate prvog empirijskog istraživanja u Hrvatskoj koje na sveobuhvatan način nastoji istražiti stavove i mišljenja hrvatskih građana o nekim traumatičnim mjestima iz novije hrvatske prošlosti. Autori u knjizi obrađuju temu prerade nasilne prošlosti kroz empirijsko istraživanje provedeno u Hrvatskoj tijekom 2006. godine. U prvom, uvodnom dijelu knjige se daje pregled dosadašnjih pravnih i teorijskih doprinosa u procesima suočavanja s prošlošću te se obrađuju povijesne odrednice i različiti društveni konteksti dosadašnjih iskustava u tom procesu, od postratne Njemačke, naslijeđa autoritarnih režima do zemalja s komunističkim nasljeđem. Drugi dio knjige predstavlja istraživački izvještaj koji se sastoji od metodološkog okvira i razultata istraživanja.

"Kultura sjećanja: 1941" zbornik je radova 14- oro hrvatskih, srpskih i bosanskih politologa, filozofa i povijesničara u kojem se- s obzirom na zadanost "historijskog materijala" ili "historijskih činjenica", ali i s obzirom na aporije koje u različitim nacionalnim, odnosno nacionacentričnim ili solipsističkim nacionalnim historiografijama selektivno iskrivljuju sliku ili sjećanje na (zajedničku ili separatnu?)povijest- nastoji izbjeći ideološka zatamnjenja i osigurati metododlošku perspektivnost uvida i tumačenja 1941. godine kao kompleksnog historijskog čvora u kojem se- kao kauzalna rezultanta- sustižu silnice prethodne povijesti, u kojem se istodobno razrješavaju ali/i/ili umnožavaju (novi/stari) konflikti i oblikuje nova društvena i politička zbilja. Sama ta "nova zbilja" ostavlja neriješenim i potisnutim frustracije prethodne povijesti te se ne može razumjeti kao klimaks razrješenja i opuštanja, nego kao resurs odloženih konflikata koji su stupili na scenu u dolazećem vremenu. Cijeli taj kompleks tematiziraju prilozi ovog zbornika, uzimajući u obzir specifičnu faktografiju posebnih nacionalnih zajednica (Hrvata, Srba, Bošnjaka, Židova, Roma...), njihova položaja u konstelacijama rata 1941. te njihove političke sudbine i uloge, zahvaćajući pritom širok registar pitanja i problema čije se kritičko osvjetljenje nastoji oblikovati s one strane "udešavanja", "pripitomljvanja", "selektiranja" ili "prilagođavanja" "historijske istine" nekom ideološki poželjnom nacionalnom interesu.

Sudjelovanje u raspravi, posebno kao moderator/voditelj radionice "Značaj i budućnost haškog arhiva.

Autor analizira zašto su neke epizode hrvatske povijesti prisutne u javnom diskursu i još uvijek teme sukobljavanja i podjela. Napose su problematični događaji vezani uz nastanak jugoslavenske države i odnos s istočnim susjedima RH. Problematizira se i pitanje povijesne istine i kako ona određuje što je povijest koja utječe na mentalitet stanovništva.

Predstavljeni su preliminarni rezultati istraživanja javnog mnijenja o suočavanju s prošlošću s naročitim naglaskom na stavove i iskustva populacije branitelja, lakših i težih hrvatskih i srpskih žrtava u Hrvatskoj te opće populacije u Hrvatskoj.

Suočavanje s prošlošću na prostorima bivše "druge" Jugoslavije uspješno se, već niz godina (1998.-2005.), odvija na međunarodnima znanstvenim skupovima "Dijaloga povjesničara/istoričara", u organizaciji njemačke liberalne Zaklade Friedrich Naumann, što je obznanjeno i u devet do sada tiskanih knjiga/zbornika radova s tih skupova (Zagreb, 2000.-2005.).