Search

Piretroidi su sintetski spojevi, pesticidnog djelovanja, dobiveni derivacijom prirodnih insekticida piretrina sadržanih u piretrumu. Budući da je dokazano da piretroidi mogu djelovati kao endokrini disruptori, cilj ovog rada bio je istražiti utjecaj prenatalne peroralne izloženosti piretroidu αcipermetrinu na parametre endokrine disrupcije reprodukcije majki te parametre endokrine disrupcije razvoja i reprodukcije ženskih potomaka F1 generacije. Skotne Wistar štakorice izlagane su αcipermetrinu u dozama od 1, 10 i 19 mg/kg tj. m./dan (1 mL/dan, per os) od 6. dana graviditeta do okota. Usporedno su uspostavljene skupine negativne kontrole (voda), kontrole otapala (kukuruzno ulje) i pozitivne kontrole (dietilstilbestrol, 10 µg/kg tj. m./dan). Parametri endokrine disrupcije reprodukcije praćeni su u majki štakorica pri okotu, a u ženskih potomaka F1 generacije praćeni su parametri endokrine disrupcije razvoja i reprodukcije do puberteta sukladno odgovarajućim OECD protokolima. Tijekom gestacije izmjerene su tjelesne mase majki i potrošnja hrane. Određene su razine steroidnih hormona u serumu ženskih potomaka u pubertetu imunokemijskom metodom ELISA Peroralna izloženost α-cipermetrinu tijekom gestacije ne utječe na reprodukciju majki i na razvoj i reprodukciju ženskih potomaka F1 generacije, kao ni na razine steroidnih hormona u pubertetu. Pyrethroids are synthetic compounds, with pesticidal action, obtained by derivation of natural pyrethrin insecticides contained in pyrethrum. Since it has been proven that pyrethroids can act as endocrine disruptors, this work aimed to investigate the effects of prenatal oral exposure to the pyrethroid αcypermethrin on the endocrine disruption parameters of maternal reproduction and the endocrine disruption parameters of F1 female offspring development and reproduction. Pregnant Wistar rats were exposed to α- cypermethrin in doses of 1, 10, and 19 mg/kg b.w./day (1 mL/day, per os) from the 6 th day of pregnancyuntil delivery. Groups of negative control (water), solvent control (corn oil), and positive control (diethylstilbestrol, 10 µg/kg b.w./day) were established concurrently. The parameters of endocrine disruption of reproduction were monitored in mothers at delivery, and in F1 female offspring the parameters of endocrine disruption of development and reproduction were monitored until puberty following the appropriate OECD protocols. During gestation, maternal body mass and food consumption were measured. Levels of steroid hormones in the serum of pubertal female offspring were determined using immunochemical method ELISA. Oral exposure to α-cypermethrin during pregnancy does not affect the reproduction of mothers and the development and reproduction of F1 female offspring as well as the levels of steroid hormones in puberty.

Steroidni hormoni so naravno prisotne spojine, ki v človeškem in živalskem telesu sodelujejo pri razvoju, razmnoževanju in vzdrževanju hormonskega ravnovesja. Poleg naravno prisotnih poznamo tudi sintezne steroidne hormone, ki se uporabljajo predvsem v različnih hormonskih terapijah. Zaradi pogoste rabe v farmacevtski industriji je neizbežna vse večja pojavnost steroidnih hormonov v okolju. Preko procesa bioakumulacije (predvsem preko morske hrane) prihajamo ljudje v ponoven stik s steroidnimi hormoni, hkrati pa so le-ti v okolju podvrženi tudi številnim transformacijskim in razgradnim procesom. Nastali transformacijski/razgradni produkti (RP) so v določenih primerih še bolj (eko)toksični in imajo lahko večji endokrini potencial, raziskav s področja transformacijskih/razgradnih produktov steroidnih hormonov pa je le malo. Iz tega smo izhajali pri zasnovi magistrske naloge, kjer smo devetim steroidnim hormonom iz skupin estrogenov, androgenov, progestinov in glukokortikoidov, ter njihovim RP določali potencialno endokrino delovanje, okoljski vpliv in akutno ekotoksičnost z metodami in silico. Uporabili smo dve računalniški orodji, Endocrine Disruptome in VegaNIC, in na podlagi pridobljenih rezultatov ocenili, kateri izmed izbranih steroidnih hormonov je potencialno najbolj in kateri najmanj (eko)toksičen. Izbor je temeljil na podlagi verjetnosti vezave na človeške jedrne receptorje, kjer so rezultati izmed 13 jedrnih receptorjev nakazali največjo verjetnost vezave izbranih spojin na pet receptorjev, in sicer na AR, AR an, ER α, ER ß in ER ß an. Poleg visoke verjetnosti vezave na receptorje smo upoštevali tudi izračunane vrednosti clogP, biokoncentracijski faktor (BCF) in LC50. Večja kot je vrednost parametra clogP, večja je verjetnosti za nalaganje spojine v maščobnem tkivu organizmov, hkrati pa je večja tudi verjetnost za bioakumulacijo spojine v okolju (v organski snovi sedimenta) in njenem potencialnem (eko)toksičnem učinku. Prav tako lahko o bioakumulaciji spojin v okolju sklepamo na podlagi visokih vrednosti parametra BCF. Pri končni oceni toksičnosti smo na podlagi izračunanih vrednosti LC50 sklepali tudi o akutni toksičnosti spojin za vodne organizme. Nižje kot so vrednosti, večja je akutna toksičnost spojine in večji so škodljivi učinki na vodne organizme. Na koncu smo ocenili, da je izmed vseh izbranih steroidnih hormonov največjo (eko)toksičnost izkazal progesteron in njegov razgradni produkt PR-RP4, najmanjšo (eko)toksičnost pa prednizolon in njegov kloriran razgradni produkt PRED-RP3. Ne glede na izbor najbolj in najmanj toksičnega steroidnega hormona oziroma razgradnega produkta pa so nekateri razgradni produkti izkazali večji endokrin učinek kot izbrani spojini. Takšni rezultati in silico brez dvoma izpostavljajo dejstvo, da lahko vsi razgradni produkti v določeni meri izkazujejo neželene učinke, nakazujejo na potrebo po raziskovanju in proučevanju razgradnih produktov steroidnih hormonov, hkrati pa nam služijo kot smerokaz za usmeritev nadaljnjih raziskav in vitro ter in vivo. In humans and animals, steroid hormones are naturally occurring compounds, involved in development, reproduction and in maintaining hormonal balance. Apart from the naturally present steroid hormones, different hormonal therapies also include synthetic analogs. Due to increased use in pharmaceutical and animal industry, the occurrence of steroid hormones in the environment is inevitable. On account of bioaccumulation, humans are re-exposed to steroid hormones mostly through seafood consumption. Moreover, steroid hormones in the environment are subjected to transformation and degradation processes. The resulting transformation or degradation products can in certain cases become more (eco)toxic or have higher endocrine potential as the parent compound however, very little research has been conducted in this regard. This prompted us to explore this field more thoroughly in this Master´s thesis. The potential endocrine activity, the environmental impact and the acute ecotoxicity of nine steroid hormones from the estrogen, androgen, progestin and glucocorticoid families and their transformation products were determined by utilizing in silico tools, including Endocrine Disruptome and VegaNIC. Based on the results obtained, the steroid hormones were classified as the most and the least (eco)toxic. The endocrine toxicity of compounds was evaluated on their probability to bind to 13 nuclear receptors. The results obtained with Endocrine Disruptome indicate that steroid hormones bind mainly to the following five nuclear receptors: AR, AR an, ER α, ER ß in ER ß an. In addition, the calculated clogP values, the bioconcentration factor (BCF) and LC50 were included in the toxicity profile construction. The higher the value of clogP, the greater the possibility for the compound accumulation in the fatty tissue of organisms, their bioaccumulation in the environment (in the organic substance of the sediment) and their potential (eco)toxic impact on the organisms. Furthermore, high BCF values are yet another indicator of bioaccumulation potential. In the final toxicity screening, the calculated LC50 values were included to predict the acute toxicity of compounds towards aquatic organisms. The lower the LC50 values of compounds, the higher their acute toxicity and the greater the hazardous effects on aquatic organisms. Some in silico predictions differ from the experimental results. Nonetheless, the final toxicity profiling was performed to elucidate compounds with the highest and the lowest (eco)toxicity. Progesterone (including its degradation product PR-RP4) was predicted to be highly (eco)toxic and to have the highest potential to act as an endocrine disruptor. On the other hand, glucocorticoids display the lowest (eco)toxic effect and the lowest endocrine potential, in particular prednisolone and its degradation product PRED-RP3. According to in silico BCF predictions pertaining to the selected steroid hormones researched and their degradation products (except EE2-RP3), the compounds have been classified as non-bioaccumulative. It should be noted that certain degradation products have been predicted with higher endocrine potential compared to those of their parent compounds. This emphasizes the need for further research in the field and, at the same time, guides the prioritization of ensuing in vitro and in vivo studies.

Ferritin is the main intracellular storage of iron. Animal studies show that female liver and kidney express more ferritin and accumulate more iron than male. However, no study so far has investigated sex and age differences in light (FtL) and heavy (FtH) ferritin chain expression. To address this, we relied on specific antibodies and immunochemical methods to analyse the expression of both ferritin chains in the liver and kidney of 3-month and 2-year-old male and female Wistar rats. To see how sex hormones may affect expression we also studied adult animals gonadectomised at the age of 10 weeks. FtL and FtH were more expressed in both organs of female rats, while gonadectomy increased the expression in males and decreased it in females, which suggests that it is stimulated by female and inhibited by male steroid hormones. Normal kidney ferritin distribution and change with aging warrant more attention in studies of (patho) physiological and toxicological processes., Feritin je glavni skladišni protein unutarstaničnoga željeza. U korelaciji s ekspresijom feritina, istraživanja na životinjama pokazuju da jetra i bubrezi u ženki nakupljaju više željeza nego u mužjaka. Međutim, dosad se nijedno istraživanje nije bavilo spolnim i dobnim razlikama u ekspresiji lakog (FtL) i teškog (FtH) lanca koji čine feritinski nanokavez. Kako bismo to riješili, oslonili smo se na specifična protutijela i imunokemijske metode za analizu ekspresije obaju feritinskih lanaca u jetri i bubrezima odraslih i starih mužjaka i ženki štakora soja Wistar. Da bismo vidjeli kako spolni hormoni mogu utjecati na ekspresiju feritina, proučavali smo i gonadektomirane odrasle životinje. FtL i FtH bili su izraženiji u odraslih i starih životinja u obama organima u ženki štakora; gonadektomija je povećala ekspresiju u mužjaka, a smanjila je u ženki, što upućuje na to da feritine stimuliraju ženski, a inhibiraju muški steroidni hormoni. Normalna raspodjela feritina u bubrezima i promjena sa starenjem zahtijevaju više pažnje u proučavanju (pato)fizioloških i toksikoloških procesa.

High-grade serous ovarian cancer (HGSOC) is currently treated with cytoreductive surgery and platinum-based chemotherapy. The majority of patients show a primary response however, many rapidly develop drug resistance. Antiestrogens have been studied as low toxic treatment options for HGSOC, with higher response rates in platinum-sensitive cases. Mechanisms for this difference in response remain unknown. Therefore, the present study investigated the impact of platinum resistance on steroid metabolism in six established HGSOC cell lines sensitive and resistant against carboplatin using a high-resolution mass spectrometry assay to simultaneously quantify the ten main steroids of the estrogenic metabolic pathway. An up to 60-fold higher formation of steroid hormones and their sulfated or glucuronidated metabolites was observed in carboplatin-sensitive cells, which was reversible by treatment with interleukin-6 (IL-6). Conversely, treatment of carboplatin-resistant cells expressing high levels of endogenous IL-6 with the monoclonal anti-IL-6R antibody tocilizumab changed their status to "platinum-sensitive", exhibiting a decreased IC$_{50}$ value for carboplatin, decreased growth, and significantly higher estrogen metabolism. Analysis of these metabolic differences could help to detect platinum resistance in HGSOC patients earlier, there by allowing more efficient interventions.

Proces uključivanja gena u cilju produkcije RNK i proteina naziva se genska ekspresija, dok se proces regulacije koji će se geni u stanici DNK koristiti da se napravi funkcionalni produkti naziva nadzor nad genskom ekspresijom. Steroidni hormoni su bilo koja grupa hormona koji pripadaju skupini kemijskih spojeva steroida. Njihov mehanizam rada temelji se na interakciji sa tkivno specifičnim vezivnim mjestima i nastanku hormon-receptor kompleksa. Iako se steroidi mogu podijeliti u nekoliko grupa, generalni mehanizam djelovanja im je zajednički. Oni potiču sintezu specifičnih proteina u staničnim reakcijama što utječe na razne tipove stanica i to daje vrlo različite odgovore od kojih je svaki karakterističan za određeni steroid i njegovo ciljno tkivo. Detaljnije istraživanje steroidnih hormona i ekspresije gena omogućiti će manipuliranje rezultatima njihovog utjecaja. The process of gene incorporation to produce RNA and proteins is called gene expression, while the process of regulating which genes in a DNA cell will be used to make functional products is called gene expression control. Steroid hormones are any group of hormones that belong to the class of chemical compounds od steroids. Their mechanism of action is based on the interaction with tissue specific binding sites and the formation of hormone-receptor complexes. Although steroids can be divided into several groups, the general mechanism of action is the same. They stimulate the synthesis of specific proteins in cellular reactions which affects different cell types and gives various responses, each characteristic for a particular steroid and its target tissue. A more detailed study of steroid hormones and gene expression will make it possible to manipulate the results of their influence.

Prehrana matere med nosečnostjo predstavljajo edini vir energije za zarodek (razen v primeru stradanja). Po rojstvu otroka pa je najprimernejša hrana za otroka materino mleko, saj vsebuje vse potrebne makro- in mikronutriente ter bioaktivne snovi, ki so nujni za zdravo rast in razvoj otroka. Ustrezna prehrana matere mora torej upoštevati potrebe materinega zdravja, rast in zdravje zarodka oziroma otroka ter pripomore k hitrejšemu okrevanju po porodu. Poleg prehrane pa je pomembno tudi materino splošno počutje in ravnovesje hormonov, še posebej stresnih hormonov. Študije so pokazale, da prav ti dogodki (podhranjenost, prekomerna prehrana, izpostavljenost toksinom, neravnovesja hormonov mater) lahko vplivajo na otrokovo dovzetnost na določene kronične bolezni v odrasli dobi. V magistrski nalogi smo poskušali ugotoviti, kako prehrana mater v nosečnosti vpliva na njihovo sestavo mleka in na koncentracije steroidnih hormonov v mleku in plazmi. Rezultati raziskave bodo pripomogli k boljšemu razumevanju omenjene povezave v projektu o predispoziciji perinatalnega metaboličnega programiranja debelosti. Najprej smo se osredotočili na rezultate vprašalnikov o pogostosti uživanja živil in pijače, ki so jih izpolnile nosečnice v 36. tednu nosečnosti. Obdelali smo podatke o prehranskem vnosu proteinov, ogljikovih hidratov, maščob in energije. Vsem navedenim makronutrientom in energiji smo glede na literaturo postavili najprimernejša referenčna območja za zmanjšan, normalen in povečan vnos ter ustrezno mersko enoto. Ugotovili smo, da je večina nosečnic v študiji imela povečan vnos energije in proteinov glede na potrebe telesa. Vnos ogljikovih hidratov je bil normalen ali zmanjšan, pri vnosu maščob pa so udeleženke v enaki meri zasedle vsa tri območja. Makronutrienti v mleku mater so bili izmerjeni z MIRIS analizatorjem za človeško mleko v dveh časovnih točkah, pri obisku v 8 in v 16 tednu po porodu. Rezultati so bili podani kot g/100 mL mleka, te pa smo prav tako primerjali z rezultati dosedanjih študij. Povprečna vrednost vseh vzorcev za vsak makronutrient je bila primerljiva z literaturo, razen vrednosti ogljikovih hidratov v mleku, ki so bile zelo povišane in neprimerljive z dosedanjimi študijami. Treba je omeniti, da je pri analizah mleka zelo pomemben način odvzema, saj sestava mleka zelo variira glede na čas po porodu (kolostrum ali zrelo mleko), v katerem delu dneva je odvzet, število hranjenj in količino, če gre za nedonošenčke itd. Najprimernejši odvzem je 24-urni, takšnega odvzema pa pri naši študiji ni bilo mogoče izvesti, zato so matere pri vsakem obisku v različnih časovnih točkah iztisnile 20 mL mleka. Temu primerni so bili rezultati, lahko pa rečemo, da je v obeh primerih šlo za zrelo mleko, odvzeto dopoldan. Rezultate sestave mleka smo razdelili v skupine po zmanjšanem/normalnem/povečanem prehranskem vnosu za vsak makronutrient in energijo in s pomočjo programa MetaboAnalyst 5.0 obdelali rezultate. Najboljši prikaz podatkov omogoča hierarhična analiza s toplotnim zemljevidom, iz katere smo lahko razbrali, da prehrana nosečnic in vnos makronutrientov ne vpliva na sestavo mleka. Koncentracije steroidnih hormonov smo določili s tekočinsko kromatografijo sklopljeno s tandemsko masno detekcijo v plazmi in mleku mater. Pri tem smo uporabili že uveljavljeno metodo detekcije, ki smo jo morali prilagoditi zaradi različnih bioloških vzorcev. Za pripravo vzorca smo uporabili podprto tekočinsko ekstrakcijo. Izmerili smo devet steroidnih hormonov, ki spadajo v skupine androgenov, kortikosteroidov in progestogenov. V plazmi smo lahko izmerili vseh devet steroidov, v materinem mleku pa samo kortizon, hidrokortizon (kortizol) in androstendion. Ugotovili smo, da so vrednosti v mleku in plazmi primerljive, kar je prav tako opisano v literaturi. Izmerjene vrednosti steroidnih hormonov so znotraj referenčnih območjih omenjenih v različnih študijah, rezen pri 17α-hidroksiprogesteron, kjer smo imeli znižane koncentracije. Umeritve krivulje so bile pripravljene v območjih od 0,0002 do 100 ng/mL, glede na pričakovane koncentracije posamičnega analita. Pri validaciji metode za plazmo smo dokazali ustrezno točnost, ponovljivost, selektivnost in izkoristek. Pri mleku pa smo imeli več težav z motečimi snovmi v vzorcu in zamašitvijo kolone. Posledično smo imeli slabšo ponovljivost. Točnost, selektivnost in izkoristek so bili še vedno ustrezni. Neustrezne vrednosti so bili tudi pri vplivu ozadja, a zaradi uporabe internega standarda ni vplival na naše meritve. Za konec smo primerjali koncentracije steroidnih hormonov s prehrano mater, kjer smo ponovno razdelili vzorce v tri skupine po prehranskem vnosu. Tudi tokrat smo za boljši pregled podatkov izbrali toplotni zemljevid, iz katerega ni bil razviden noben specifičen vzorec, ki bi namigoval na povezano med prehrano in koncentracijo steroidnih hormonov. Lahko povzamemo, da prehrana nosečnic v zadnjem trimesečju ne vpliva na sestavo zrelega mleka in prav tako ne na koncentracijo steroidnih hormonov kasneje po porodu. Raziskava je pokazala pomembno sposobnost ženskega organizma, ki ohranja zdravo sestavo materinega mleka z normalno koncentracijo steroidnih hormonov, tudi če njena prehrana ni idealno zdrava v smislu vnosa makronutrientov in energije. The woman's diet during pregnancy is the main source of nutrients for the fetus (except in the case of starvation). Later, after the birth of a child, the mother produces breast milk, which contains all the necessary macro- and micronutrients and bioactive factors important for the healthy development and growth of the infant. Studies have shown that maternal events of undernutrition, overnutrition, exposure to toxins, maternal hormone imbalances (especially stress hormones) affect a child's susceptibility to certain chronic diseases in adulthood. In the master's thesis, we tried to find a relation between nutrition during pregnancy and composition of the breast milk as well as concentrations of steroid hormones in milk and plasma of mothers. First, we focused on the results of the food frequency questionnaire completed by pregnant women in the 36th week of pregnancy. We presented the data as dietary intake of protein, carbohydrates, fats, and energy. The most suitable reference ranges were set for all mentioned macronutrients and energy as low, normal, and high intake. Breast milk samples were obtained at 8th and 16th weeks postpartum and macronutrients in these were measured by a MIRIS human milk analyzer. The results of milk composition were divided into groups according to low/normal/high nutritional intake for each macronutrient and energy. For better overview of the data, we performed a hierarchical cluster analysis with heatmap using the program MetaboAnalyst 5.0. From created heatmaps, we were able to deduce that the diet of pregnant women and the intake of macronutrients and energy do not affect the composition of milk. Steroid hormone concentrations were determined by liquid chromatography coupled with tandem mass spectrometry in maternal plasma and breast milk. We used the already established quantitation method, but due to different biological samples, we had to modify it and validate it. A supported liquid extraction was used to prepare the samples. We measured nine steroid hormones in maternal plasma and human milk. We found that the values in milk and plasma are comparable. Finally, we investigated the possible influence of maternal diet on steroid hormones concentrations, applying the same intake groups as mentioned before. Once again, for a better overview of the data, we created heatmaps, that visually showed no specific patterns which could suggest a link between diet and steroid hormone concentration of mothers. Our research has shown an unexpected, but very important capability of a woman’s organism – to maintain the healthy composition of breast milk with normal steroid hormone levels even if her diet is not ideally healthy in terms of macronutrient and energy intake.

Stress system consists of the hypothalamicpituitary-adrenal (HPA) axis and the locus caeruleus/norepinephrine-autonomic nervous system (ANS). Traditionally, HPA axis activity is evaluated by measuring its end-product cortisol, while the activity of ANS is assessed using heart rate variability (HRV) indices. Alterations in cortisol levels and HRV measures during laboratory-based stress tasks were extensively studied in previous research. However, scarce data exist on the associations of HRV measures with the levels of other adrenal steroid hormones under baseline conditions. Thus, we aimed to evaluate the activity of the HPA axis by measuring salivary cortisol, cortisone, dehydroepiandrosterone (DHEA) levels, and their ratios and to examine its association with HRV measures in a sample of healthy young and middle-aged adults.For each participant (n=40), three data collection sessions taking place at the same time of the day were scheduled within five working days. Participants completed a self-reported questionnaire on sociodemographic and lifestyle characteristics, filled out t h e Perceived Stress Scale and State-Trait Anxiety Inventory. Also, saliva samples were collected, and physiological measures, including resting HR and HRV, were recorded during three data collection sessions.Statistically significant associations between diminished parasympathetic vagal tone evaluated by time domain HRV measures and higher salivary cortisol, lower DHEA levels, as well as decreased DHEA to cortisol ratio, were found. Also, physiological stress indicators (i.e., HRV) showed greater intraindividual stability compared with biochemical biomarkers (i.e., salivary steroid hormones) within five days.Our findings suggest that both cortisol and DHEA mediate the link between two stress-sensitive homeostatic systems.Sistem stresa se sastoji od hipotalamusno-hipofiznoadrenalne (HPA) ose i plavog jedra/norepinefrina - autonomnog nervnog sistema (ANS). Tradicionalno, aktivnost HPA ose se procenjuje merenjem kortizola u krajnjem produktu, dok se aktivnost ANS procenjuje pomoću indeksa promenljivosti otkucaja srca (HRV). Promene nivoa kortizola i HRV merene tokom stresnih zadataka u laboratorijskim uslovima su detaljno proučavane u prethodnim istraživanjima. Međutim, postoje nedovoljni podaci o povezanosti merenja HRV-a sa nivoima ostalih nadbubrežnih steroidnih hormona u osnovnom stanju. Stoga smo želeli da procenimo aktivnost HPA ose merenjem nivoa kortizola iz pljuvačke, kortizona i dehidroepiandrosterona (DHEA) i da ispitamo njihovu povezanost sa HRV merenjima na uzorku zdravih mladih ljudi i ljudi srednjih godina.Za svakog učesnika (n=40) su zakazane tri sesije prikupljanja podataka u isto doba dana tokom pet dana. Učesnici su samostalno popunili upitnik o sociodemografskim i životnim karakteristikama, ispunili su Percipiranu skalu stresa i Upitnik o anksioznosti kao stanja i osobine ličnosti. Takođe, prikupljeni su uzorci pljuvačke i urađena su fiziološka merenja, uključujući HR i HRV u mirovanju tokom tri sesije prikupljanja podataka.Otkrivene su statistički značajne veze između smanjenog parasimpatičkog vagalnog tona procenjenog vremenskim domenom HRV i višeg nivoa kortizola u pljuvački, nižeg nivoa DHEA, kao i smanjenog racija DHEA i kortizola. Takođe, pokazatelji fiziološkog stresa (tj. HRV) pokazali su veću intraindividualnu stabilnost u poređenju sa biohemijskim biomarkerima (tj. steroidnim hormonima pljuvačke) u periodu od pet dana.Naša otkrića sugerišu da kortizol i DHEA posreduju u vezi između dva homeostatska sistema osetljiva na stres.

U zdravih rodilja nakon ročnog rodničkog porođaja procijenjen je utjecaj glavnih izvora izloženosti toksičnim metalima u općoj populaciji, pušenjem cigareta (Cd i Pb) i konzumacijom morske hrane (Hg), te polimorfizma MT2A rs28366003 na koncentracije toksičnih metala (Cd, Pb i Hg) i s njima povezanih esencijalnih elemenata (Fe, Zn, Cu i Se) u krvi majke, posteljici i krvi pupkovine, steroidne hormone u posteljici kao i koncentracije MT2 i slobodnih –SH skupina u serumu majki. Uspoređene su ispitanice iz geografskog područja prebivališta u priobalju s mediteranskom prehranom bogatom ribom (n = 96) s ispitanicama u kontinentalnoj Hrvatskoj (n = 196). Sve analize provedene su najsuvremenijim metodama, dobivene vrijednosti povezane su s podacima o ispitanicama iz anketnog upitnika i rezultati statistički obrađeni. Pušačice u odnosu na nepušačice imale su povećane koncentracije Cd i Pb u krvi majke, posteljici i krvi pupkovine, Fe i Cu u krvi pupkovine i Zn u posteljici te smanjene koncentracije Se u krvi i slobodnih –SH skupina u serumu majke dok je povećanje MT2 u serumu majke bilo je srazmjerno intenzitetu pušenja. Nije bilo promjena koncentracijama hormona progesterona i estradiola u posteljici. U svim biološkim uzorcima koncentracije Hg i Se su pozitivno korelirale s učestalošću konzumacije ribe. Ispitanice iz priobalnog područja imale su veći unos morske hrane (>55 % ispitanica u priobalju konzumiralo je ribu barem 1 puta na tjedan, a u kontinentalnom području rjeđe ili nikada). Ispitanice u priobalju imale su veće koncentracije Fe u krvi pupkovine i Zn u posteljici te Cd i Cu u krvi majke i posteljici. Nije nađen utjecaj polimorfizma jednog nukleotida u genu MT2A c.-77A>G (rs28366003) na koncentracije Cd, Pb ili Hg u krvi majke niti na porođajne mase i duljine. Nepušačice s genotipom AG/GG u odnosu na genotip AA imale su smanjeno Fe u posteljici. Izvoran doprinos rada jesu rezultati koji mogu poslužiti kao temelj za istraživanja utjecaja polimorfizma MT2A na koncentracije toksičnih i esencijalnih elemenata i njihove moguće učinke na zdravlje u žena tijekom reprodukcijskog razdoblja i njihovih potomaka u uvjetima svakodnevne izloženosti iz okoliša. Daljnja istraživanja u osjetljivim skupinama opće populacije u Hrvatskoj, kao što su parovi majke–dijete, trebala bi uključiti veliki broj ispitanika uzimajući u obzir glavne izvore unosa metala. In healthy postpartum women after term vaginal delivery, the combined effects of the main sources of exposure to toxic metals in general population were evaluated, i.e. cigarette smoking (for Cd and Pb) and seafood/fish consumption (for Hg), and maternal gene polymorphism MT2A rs2836600 on the concentrations of the main toxic metals (Cd, Pb and Hg) and essential elements (Fe, Zn, Cu and Se) in maternal blood, placenta and cord blood, on the concentrations of steroid hormones in the placenta, and on concentrations of MT2 and free –SH groups in maternal serum. Study participants from coastal Croatia with a traditional Mediterranean diet rich in fish (n = 96) were compared with subjects from continental Croatia (n = 196). All samples were analysed by state-of-the-art methods, the analytical findings connected with the data on subjects from the questionnaire and all of the results were statistically evaluated. Smokers vs. non-smokers had higher Cd and Pb in maternal blood, cord blood and placenta, Fe and Cu in cord blood and Zn in placenta and lower concentrations of Se in maternal blood and free –SH groups in maternal serum whereas an increase of maternal serum MT2 was related to smoking intensity. No changes were found in hormones progesterone and estradiol in the placenta. In all of the biological samples, the levels of Hg and Se positively correlated with the frequency of fish consumption. Subjects from the coastal area had higher seafood intake (>55 % participants from the coast consumed fish at least once a week, and continental participants less than this or never). They also had higher concentrations of Fe in cord blood, Zn in placenta and Cd and Cu in maternal blood and placenta. No impact of single nucleotide polymorphism MT2A, c.-77A>G (rs28366003) was found on concentrations of Cd, Pb or Hg in maternal blood or birth weight and length. Non-smokers with AG/GG vs. AA genotype had lower concentrations of Fe in placenta. The original contribution of this work are the results that may lay the foundation for studies on the impact of the single nucleotide polymorphism MT2A on toxic and essential element levels and their health effects under conditions of everyday environmental exposure in women during the reproductive period and their offspring. Further studies in vulnerable population groups such as mother–child pairs and in the general Croatian population should include larger numbers of subjects and representative population groups considering main sources of metal intake.

Iako glavnu skladišnu ulogu željeza u organizmu ima jetra, bubrezi filtracijom i reapsorpcijom održavaju stanje opće homeostaze, ali i homeostaze prijelaznih metala u organizmu. U bubrezima štakora, kao i u jetri, sadržaj željeza pokazuje spolne i starosne razlike u korist ženki naspram mužjaka, a starenjem se povećava. Željezo se pohranjuje u obliku feritinskog kompleksa, odnosno nanokaveza građenog od ukupno 24 podjedinice. Laki (FtL) i teški (FtH) lanci formiraju šuplju sferu koja može pohraniti i do 4500 atoma željeza u bioraspoloživom obliku. Spolne i starosne razlike u nakupljanju željeza u jetri i bubrezima utvrđene su najranijim istraživanjima i naknadno povezane s razinom feritina koji ga pohranjuje. Poznate spolne razlike feritinskog kompleksa u bubrezima, koje prate sadržaj željeza, do sada nisu istražene praćenjem podjedinica feritina pojedinačno niti je utvrđen utjecaj spolnih hormona i starenja. Ovim radom praćen je učinak spola, gonadektomije i starenja na razini raspodjele i prisutnosti FtL i FtH u bubrezima tromjesečnih i dvogodišnjih eksperimentalnih životinja primjenom imunokemijskih metoda. Rezultati ukazuju na spolne razlike u korist ženki za oba lanca feritina nakon spolnog sazrijevanja koje prate nakupljanje željeza, a određene su u manjoj mjeri pozitivnim učinkom estrogena, i negativnim učinkom testosterona. Starenjem se pojačava ekspresija FtL i FtH u oba spola, ali ne u potpunosti u skladu s nakupljanjem željeza u bubrezima. Iako zaštićeno u feritinu, ovo željezo bi moglo biti odgovorno za veću osjetljivost bubrega, ali i cijelog organizma na reaktivne vrste kisika u starijoj dobi te nakon bilo kojeg poremećaja. Model spolnih i starosnih razlika u nakupljanju željeza i feritina izvrsna je baza je za proučavanje fiziologije prijelaznih metala i proteina koji ih prate, te mogućih intervencija za zdravije starenje. Although the main storage organ for iron is liver, the kidneys maintain the state of general homeostasis, but also the homeostasis of transition metals by filtration and reabsorption. In rat kidneys, as well as in the liver, the iron content shows sex and age differences in favor of females vs. males, and increases in both with age. Iron is stored in the form of a ferritin complex, the nanocage built of a total of 24 subunits. Light (FtL) and heavy (FtH) subunits form a hollow sphere that can store up to 4500 iron atoms in bioavailable form. Sex and age differences in iron accumulation in the liver and kidneys were determined by the earliest research and subsequently related to the level of ferritin. Known sex differences of the ferritin complex in the kidneys, which reflect iron content, have not been investigated by monitoring ferritin subunits individually so far, nor has the effect of sex hormones and aging been established. This work studied the effect of sex, gonadectomy, and aging on the distribution and presence of FtL and FtH in the kidneys of three-month and two-year-old experimental animals using immunochemical methods. The results indicate that pronounced sex differences in favor of females for both FtL and FtH that exist in mature animals following iron accumulation, and are determined to a lesser extent by the positive effect of estrogen, and by the negative effect of testosterone. With aging, the presence of FtL and FtH in both sexes strongly increases, not following the accumulation of iron in the kidneys of males and females. Even protected in ferritin, this iron could be responsible for a higher sensitivity of the kidneys, but also the whole organism to reactive oxygen species in old age and after any kind of insult in old age. The model of sex and age differences in iron and ferritin accumulation is an excellent basis for studying the physiology of transition metals and proteins that accompany them, but also possible interventions for healthier aging.

Metallothioneins are peculiar cysteine rich, heat resistant, small cellular plasma proteins expressed through almost all life forms. The currently established biological functions of metallothioneins are the homeostasis of essential metals and protection against toxic transitional metals (TM) alongside defence from oxidative stress by direct scavenging of reactive oxygen and nitrogen species (ROS and RNS). In mammals, among the four main evolutionary conserved forms, only the ubiquitously expressed metallothionein 1 and 2 (here abbreviated as MT) are inducible by TM, oxidative stress, glucocorticoids and starvation among various other stimuli. However, more than sixty years after being discovered, metallothioneins still bear unresolved issues about their possible physiological function and regulation. The biological function of MTs has still not been associated with the in vitro-demonstrated capacity of MT interaction with cellular molecules glutathione (GSH) or adenosine triphosphate (ATP), or with the possibility of direct iron-MT binding in the reducing intracellular environment of some organelles, e.g. lysosomes. Iron as the most abundant cellular TM is also one of the main physiological sources of ROS. Moreover, iron exhibits strain, sex and age differences that reflected ROS generation and MT induction in (patho)physiology and toxicology studies. A recent study showed that iron sex differences follows expression of both ferritin and MT leading to wide implications from essential TM interconnectivity to aging. This review places emphasis on biochemically proven but physiologically ignored interactions of MT with iron to stimulate advanced research for establishing a wide frame of the biological roles of MTs important for health and longevity., Metalotioneini su mali proteini stanične plazme specifični po zastupljenosti cisteina i otpornosti na toplinu, a izraženi su kroz gotovo sve oblike života. U sisavaca, među četirima glavnim evolucijski očuvanim oblicima, samo se sveprisutno izraženi metalotioneini 1 i 2 (u daljnjem tekstu MT) induciraju s različitim prijelaznim metalima (TM), oksidacijskim stresom, glukokortikoidima, gladovanjem između ostalih stimulansa. Trenutna uspostavljena uloga MT-ova u stanici je homeostaza esencijalnih i zaštita od toksičnih TM-ova, zajedno s obranom od oksidacijskoga stresa izravnim uklanjanjem reaktivnih kisikovih i dušikovih vrsta (ROS/RNS). Međutim, čak i više od šezdeset godina nakon otkrića, oko metalotioneina i dalje postoje neka neriješena pitanja o njihovoj funkciji i regulaciji. Naime, funkcija MT-ova još uvijek nije povezana s in vitro dokazanom sposobnošću vezanja MT-ova sa staničnim molekulama GSH-a ili ATP-a, zajedno s važnim procesom vezanja željeza MT-a u reduktivnom okolišu npr. lizosoma. Željezo kao najzastupljeniji stanični TM također je i glavni izvor ROS-a. Ujedno željezo pokazuje razlike između vrsta i sojeva te među spolovima i u starenju, koje mogu odražavati nastajanje ROS-ova i izražaj MT-ova u (pato)fiziološkim i toksikološkim istraživanjima. Promjene MT-ova koje prate razlike u željezu nedavno su dokazane i imaju široke implikacije od međusobne povezanosti esencijalnih TM-ova do starenja. Ovaj pregledni članak stavlja naglasak na biokemijski dokazane ali većinom fiziološki ignorirane interakcije in vitro MT-ova i željeza za poticaj naprednih istraživanja koja bi izgradila širu mrežu MT-ove biološke uloge važne za zdravlje i dugovječnost.

U postupku in vitro fertilizacije i prijenosa zametka kontrolirana stimulacija jajnika gonadotropinima dovodi do suprafiziološkog porasta koncentracije steroidnih hormona u folikularnoj i luteinskoj fazi menstruacijskog ciklusa. Takav izmijenjeni hormonski status utječe na funkcionalne te morfološke karakteristike endometrija i kaskadu aktivacije molekularnih medijatora koji definiraju razdoblje receptivnosti endometrija u ciklusu liječenja, poznato kao „implantacijski prozor“. Brojna dosadašnja istraživanja nisu u potpunosti razjasnila ovaj jedinstveni događaj u reprodukciji ljudske vrste. Potrebna su daljnja istraživanja molekularnih medijatora koji sudjeluju u implantaciji kako bi se usavršio postupak IVF/ET i povećala učinkovitost liječenja neplodnosti postupcima medicinski pomognute oplodnje., In the process of in vitro fertilisation and embryo transfer, the controlled ovarian stimulation with gonadotrophins leads to the supraphysiological increase of steroid hormone concentration in the follicular and luteal phase of the menstrual cycle. Such altered hormone levels significantly affect the morphological and functional characteristics of the endometrium in the treatment cycle and the activation cascade of the molecular mediators that define the preiod of the endometrial receptivity, known as the „implantation window“. Until today, the number of previous studies have not fully clarify this unique event in the human reproduction. Further researches are needed to reveal new molecular mediators involved in the implantation in order to optimise the IVF/ET procedures and to maximize the effectiveness of infertility treatment in assisted reproduction.

U postupku in vitro fertilizacije i prijenosa zametka kontrolirana stimulacija jajnika gonadotropinima dovodi do suprafiziološkog porasta koncentracije steroidnih hormona u folikularnoj i luteinskoj fazi menstruacijskog ciklusa. Takav izmijenjeni hormonski status utječe na funkcionalne te morfološke karakteristike endometrija i kaskadu aktivacije molekularnih medijatora koji definiraju razdoblje receptivnosti endometrija u ciklusu liječenja, poznato kao „implantacijski prozor“. Brojna dosadašnja istraživanja nisu u potpunosti razjasnila ovaj jedinstveni događaj u reprodukciji ljudske vrste. Potrebna su daljnja istraživanja molekularnih medijatora koji sudjeluju u implantaciji kako bi se usavršio postupak IVF/ET i povećala učinkovitost liječenja neplodnosti postupcima medicinski pomognute oplodnje., In the process of in vitro fertilisation and embryo transfer, the controlled ovarian stimulation with gonadotrophins leads to the supraphysiological increase of steroid hormone concentration in the follicular and luteal phase of the menstrual cycle. Such altered hormone levels significantly affect the morphological and functional characteristics of the endometrium in the treatment cycle and the activation cascade of the molecular mediators that define the preiod of the endometrial receptivity, known as the „implantation window“. Until today, the number of previous studies have not fully clarify this unique event in the human reproduction. Further researches are needed to reveal new molecular mediators involved in the implantation in order to optimise the IVF/ET procedures and to maximize the effectiveness of infertility treatment in assisted reproduction.

Galektini su evolutivno očuvana grupa lektina, sa afinitetom prema β-galaktozidnoj strukturi. Zahvaljujući lektinskoj aktivnosti, galektini su uključeni u regulaciju vitalnih ćelijskih procesa kao što su preživljavanje ćelija, apoptoza, regulacija ćelijskog ciklusa, obrada iRNK transkripta, ćelijska adhezija i migracija. Postoje indicije da su galektini uključeni u različite reproduktivne procese, uključujući i proces implantacije embriona i placentacije, kao preduslova za razvoj fetusa. Iako mehanizmi nisu nedovoljno poznati, ekspresija galektina je precizno regulisana i može biti specifična za određeno tkivo ili fazu razvića. Steroidni hormoni imaju važnu ulogu u pripremi, uspostavljanju i održavanju trudnoće. Ćelije ekstravilusnog trofoblalsta (EVT) ne sintetišu steroidne hormone, ali prisustvo odgovarajućih receptora omogućava da steroidni hormoni mogu ispoljiti svoje delovanje na ove ćelije. U ćelijama EVT je pokazano prisustvo galektina-1, -3 i -8. Poznavanje regulacije ekspresije galektina u EVT je veoma oskudno, ali postoje podaci za druga tkiva koji ukazuju na ulogu steroidnih hormona. U promotorskim regionima gena za ova tri galektina prisutne su odgovarajuće hormon-response sekvence, pa postoji mogućnost da steroidni hormoni mogu uticati na ekspresiju galektina-1, -3 i -8. U ovom radu je ispitan uticaj steroidnih hormona progesterona (P4), 17β-estradiola (E2) i testosterona (TE), zatim sintetskog analoga kortizola, deksametazona (DEX), kao i odgovarajućih antagonista steroidnih hormona na nivoe galektina-1, -3 i -8 u EVT ćelijskoj liniji HTR-8/SVneo. Efekat je praćen na nivou genske ekspresije, sadržaja galektina unutar ćelija, kao i mogućim promenama u sekreciji. Dobijeni rezultati su pokazali da su galektini-1, -3 i -8 u EVT ćelijskoj liniji HTR-8/SVneo modulirani steroidnim hormonima, steroid specifično i zavisno od doze. Steroidni hormoni mogu različito delovati na transkripciju gena (iRNK), na nivoe intracelularnih galektina, odnosno na galektine sekretovane van ćelija. Nivo iRNK za LGALS1, kao i nivoi galektina-1 u ćelijama i galektin-1 oslobađen van ćelija su bili povišeni pri koncentraciji od 10 nM E2, dok su pri višoj koncentraciji (1000 nM) bili smanjeni. S druge strane, nivo proteina galektina-3 i njegova sekrecija su stimulisani P4 (10 nM). U prisustvu mifepristona, antagonista glukokoritikoida i progesterona, uočen je efekat na nivoe galektina-1 i -3 suprotan u odnosu na P4, što sugeriše da je ova regulacija posredovana progesteronskim receptorom. Iako su uočene najmanje promene kod galektina-8 pod uticajem steroidnih hormona, njegova sekrecija je povećana nakon tretmana P4, DEX i E2 (10 nM)... Galectins are an evolutionarily conserved lectin family, with affinity for β-galactosides. Galectins are involved in regulation of vital cellular processes such as cell survival and apoptosis, regulation of cell cycle, RNA splicing, cell adhesion and migration. Galectins are assumed to participate in different reproductive processes including embryo implantation and placentation, and fetal development. Despite paucity of data, galectins seem to be precisely regulated, they are expressed in different tissues, or are specific for certain developmental phases. Steroid hormones are well known for their role in priming, establishing and maintenance of pregnancy. Extravillous trophoblast (EVT) cells do not synthesize steroid hormones, but are steroid-responsive, and steroid receptors are expressed in EVT cells. Three members of the galectin family are detected in EVT, galectin-1, -3 and -8. However, not much is known regarding regulation of galectins’ expression in EVT. The presence of corresponding hormone-response sequences in promotors of genes for galectins indicate that steroid hormones could regulate galectins-1, -3 and -8. In this study, the effect of steroid hormones progesterone (P4), 17β-estradiol (E2) and testosterone (TE), synthetic cortisol analog dexamethasone (DEX), as well as relevant steroid hormone antagonists on galectin-1, -3 and -8 levels in EVT cell line HTR-8/SVneo was investigated. The effect was studied at both RNA and galectin protein levels, following intracellular content, and secreted galectins. The results obtained showed that galectins-1, -3 and -8 in EVT cell line HTR-8/SVneo are modulated by steroid hormones, in steroid and dose-specific manner. Steroid hormones had different impact at gene expression (mRNA level), intracellular galectins and secreted galectins. LGALS1 gene expression, total cellular galectin-1 and secretion of this protein were increased with low concentration of E2 (10 nM), while higher concentration (1000 nM) had inhibitory effect on mRNA, total cellular galectin-1 and galectin-1 secretion. On the other hand, intracellular galectin-3, and secretion of galectin-3 were increased with P4 (10 nM). Mifepristone, a synthetic, steroidal antiprogestogen and antiglucocorticoid, had the opposite effect to P4 on galectin-1 and -3 levels, suggesting the progesterone receptor involvement. Galectin-8 was the least sensitive to treatment with steroid hormones. Nevertheless, secretion of galectin-8 was increased with P4, DEX and E2 (10 nM). Estradiol was also found to affect function of EVT in vitro, dose-independently inhibitting cell migration and invasion...

Lažna gravidnost u kuja predstavlja pojavu koja uključuje neke od simptoma gravidnosti odnosno laktacije u nesparenih kuja nakon tjeranja. Simptomi variraju u intenzitetu, a uključuju povećanje obujma trbuha s hiperplazijom mliječnih komplksa, laktogeneza, simprome pripreme za porod, trudova, brige za potomstvo, a pojavljuje se oko 60 dana nakon estrusa. Dijagnostika se provodi na osnovu prisutnosti i izraženosti kliničkih simptoma te na osnovi ultrazvučne i rendgenološke snimke maternice. Glavnu ulogu u pojavi laže gravidnosti ima prolaktin. Taj hormon ima širok spektar dejlovanja i važnu ulogu u reproduktivnom ciklusu kuja, a najvažnija mu je uloga stimulacija mliječne žlijezde na laktaciju i održavanje funkcije žutog tijela. Njegovo pojačano oslobađanje iz adenohipofize potaknuto je padom koncentracije progesterona u krvi što posljedično dovodi do pojave kliničkih znakova tijekom metestrusa karakterističnih za taj sindrom. Terapija se temelji na liječenju agonistima dopamina (kabergolin, bromokriptin, metergolin) ili kastracijom.

Steroidni hormoni vrlo su važna skupina hormona, te svi imaju zajednički ishodni spoj kolesterol. Najznačajniji su aldosteron, kortizol, estrogeni, progesteron i testosteron, koji djeluju na gotovo sve važne sustave u tijelu i održavaju homeostazu. Specifični su po tome što nastaju u određenoj žlijezdi, iz nje se izlučuju u krv te se vezani na proteine krvne plazme prenose do ciljnih organa gdje će djelovati. Svi steroidni hormoni regulirani su sustavom negativne povratne sprege, koja osigurava da je hormon prisutan uvijek u optimalnoj količini. Da bi započeli djelovanje, moraju ući u ciljnu stanicu. U njoj djeluju na povećanje sinteze bjelančevina, a učinak im nije trenutan, već odgođen za određeno vrijeme. Poremećaji izlučivanja mogu biti pretjerano ili pak nedostatno izlučivanje hormona. Pretjerano izlučivanje najčešće se liječi odstranjivanjem ili ozračivanjem žlijezde koja je zahvaćena bolešću. Smanjeno izlučivanje se nadomješta unosom farmaceutski proizvedenih steroidnih hormona, kako bi se nadoknadio manjak prirodne proizvodnje. Korisni učinci steroidnih hormona kod ubrzavanja metabolizma i povećanja mišićne mase ubrzo su iskorišteni kod treniranja vrhunskih i amaterskih sportaša u svrhu poboljšanja sportskih rezultata. Danas su androgeni steroidi u vrhunskom sportu strogo zabranjeni jer ne daju stvarnu sliku mogućnosti pojedinog sportaša, te uzrokuju brojne teške nuspojave koje ne samo da su štetne za zdravlje, već mogu biti i opasne za život ako se dugotrajno koriste. Steroid hormones are very important group of hormones; and all are a common outcome combination of cholesterol. The most important are aldosterone, cortisol, estrogen, progesterone and testosterone, which operate at almost all the important systems in the body and maintain homeostasis. They are specific becouse they occur in a particular gland, are excreted to the blood and are bound to plasma proteins transferred to target organs where they will operate. All steroid hormones are regulated by negative feedback system, which ensures that the hormone is always present in optimal quantities. To initiate action, they must enter the target cells. There they work on increasing protein synthesis, and their effect is not immediate but delayed for some time. Excretion disorders may be excessive or inadequate secretion of hormones. Excessive secretion is usually treated by removing the gland or irradiation of a gland affected by illness. Reduced secretion compensates entering pharmaceutically produced steroid hormones, in order to compensate for the lack of natural production. Useful effects of steroid hormones with speeding up metabolism and increasing muscle mass are used by training elite and amateur athletes to improve sports results. Today, the androgenic steroids in elite sports is strictly prohibited because it does not give the actual capabilities of individual athletes, causing numerous serious side effects that are not only detrimental to health, but can be life threatening if they are used for a long period of time.

Prijašnje studije nisu pokazale točnu lokalizaciju prijenosnika glukoze SGLT1 i SGLT2 u bubrezima štakora i ljudi jer postojeća protutijela nisu bila dovoljno specifična. U ovom radu primijenila sam novostvorena specifična protutijela za dotične prijenosnike te metodama imunocitokemije, western analize i RT-PCR napravila podrobnu karakterizaciju tih prijenosnika u bubrezima i tankom crijevu ovih sisavaca, istražila spolne razlike u njihovoj ekspresiji u bubrezima te odredila hormone odgovorne za te spolne razlike. Rezultati su pokazali da spolne razlike postoje u ekspresiji štakorskih, ali ne i humanih proteina SGLT1 i SGLT2. Spolne razlike kod štakora pojavljuju se nakon spolnog sazrijevanja i određene su inhibicijskim djelovanjem androgena na SGLT1 i SGLT2 i stimulacijskim djelovanjem estrogena na SGLT2. Ovim istraživanjem ustanovila sam da štakor nije podoban model za studij bubrežnih SGLTa kod ljudi jer postoje razlike u njihovoj lokalizaciji u proksimalnim kanalićima, a spolne razlike svojstvene su jedino štakorima.

Cilj: Ispitati koncentracije hormona važnih za procjenu funkcije osovine hipofiza-jajnici u žena fertilne dobi tijekom menstruacijskog ciklusa. Ispitanice i metode: U studiju je bilo uključeno 35 ispitanica, prosječne dobi 32± 6 godina, s redovitim menstruacijskim ciklusom (30± 2 dana). Uredni hormonski status smo potvrdili određivanjem koncentracija lutropina (LH), folitropina (FSH), estradiola (E2), ukupnog i slobodnog testosterona (T) te proteinskog nosača spolnih hormona (SHBG) u folikularnoj fazi (3.-5. dan ciklusa). U ovulacijskom periodu (13.-15. dan) određivali smo koncentracije LH, FSH i E2, a u luteinskoj fazi (20.-23. dan) koncentracije progesterona (P). Analize hormona proveli smo elektrokemiluminiscentnom metodom (ECLIA) na autoanalizatoru „ Roche-Ellecsys“ . Koncentracije slobodnog T izračunavali smo pomoću izmjerenih koncentracija ukupnog T i SHBG. Rezultati: Normalna distribucija izmjerenih parametara potvrđena je Kolmogorov- Smirnovljevim testom. Prosječne koncentracije hormona u folikularnoj fazi bile su: LH 5.6± 3.0 IJ/L, FSH 7.1± 2.0 IJ/L, E2 174± 65 pmol/L, ukupni T 1.03± 0.5 nmol/L, slobodni T 11.4± 5.5 pmol/L te SHBG 73.9± 28.8 nmol/L. U ovulacijskoj fazi su dobiveni slijedeći rezultati: LH 11.9 ± 7.0 IJ/L, FSH 6.0± 2.1 IJ/L, odnosno E2 734± 477 pmol/L. Prosječna koncentracija progesterona u luteinskoj fazi bila je 48.4± 19.5 nmol/L. Zaključak: Određivanje koncentracija hormona na analizatoru Roche- Ellecsys omogućava jednostavno i brzo mjerenje parametara menstruacijskog ciklusa u žena, što je osobito važno zbog pravovremenog isključivanja hormonskih poremećaja, odnosno liječenja stanja i bolesti praćenih ovarijskom disfunkcijom. Također, metoda je prikladna za kontinuirani nadzor ovarijske funkcije, kao i stimulacije ovulacije tijekom postupaka medicinski potpomognute oplodnje.

Prijašnje studije pokazale su da postoje spolne razlike u bubrežnom izlučivanju različitih organskih aniona (M>Ž) i da neki toksični metali (TM) inhibiraju tu sekreciju, ali nije poznato kakvu ulogu u tome imaju glavni bubrežni prijenosnici organskih aniona OAT1 i OAT3. U ovom radu primijenila sam metode imunokemije i RT-PCR te istražila učinke spola, gonadektomije, obrade spolnim hormonima i nekim TM (kadmij, živa, cisplatina) na ekspresiju obaju prijenosnika u bubrezima štakora. Rezultati su pokazali da spolne razlike u ekspresiji OAT1 i OAT3 proteina: a) postoje isključivo u kori bubrega (M>Ž), b) da se pojavljuju nakon spolnog sazrijevanja i c) da su određene glavninom stimulacijskim učinkom androgena i inhibicijskim učinkom estrogena. Za smanjenje bubrežnog izlučivanja organskih aniona nakon obrade životinja TM dijelom je odgovorna smanjena ekspresija OAT1 i OAT3 na razini proteina i mRNA, a dijelom gubitak sekrecijske (bazolateralne) membrane u epitelnim stanicama proksimalnih kanalića.

Procjenjivani su učinci na steroidogenezu u štakorica soja Sprague-Dawley izloženih ukupnoj dozi od 0, 3 ili 5 mg Cd (klorida) na kg tjel. tež., supkronično od 1. do 19. dana skotnosti (osmotskim pumpicama usađenim s.c.) ili akutno 16. dan (jednokratnim ubrizgavanjem s.c.). U oba slučaja štakorice su hranjene standardnim laboratorijskim krmivom (Teklad, Madison, WI) i usmrćene 19. dana skotnosti u CO2 anesteziji. Svakoj živitinji odstranjeni su desni jajnici i po dvije posteljice (s oba kraja rogova maternice). Analizirine su koncentracije progesterona (P4), testosterona (T) i estradiola (E2) u serumu i jednosatna produkcija hormona u medijima kultura isjeckanog cijelog jajnika. Također su analizirane jednosatne produkcije P4 u medijima kultura isjeckanog posebno maternalnog i fetalnog dijela posteljice. Za analizu hormona rabljen je specifični radioimunoesej. U izloženih štakorica nije bilo znakova općeg otrovanja. Supkronična izloženost: serumske koncentracije E2 bile su snižene i linearne. Nije bilo učinaka na steroidnu produkciju jajnika. Opažen je učinak na posteljični P4 u maternalnom dijelu; učinak je bio linearan sa smanjenjem posteljične produkcije P4 pri dozi od 5 mg/kg. Akutna izloženost: serumske koncentracije i P4 i E2 bile su snižene i linearne. Težine jajnika bile su snižene. Produkcija P4 u jajnicima bila je smanjena i linearna, a E2 je porastao pri dozi od 5 mg/kg. Opažen je porast broja kasnih resorpcija i fetalnih uginuća ovisan o dozi i pri 5 mg/kg praktički nije bilo živih fetusa ni vitalnih posteljica. Pri dozi od 3 mg/kg nije bilo učinka na produkciju poteljičnog P4. Zaključeno je da i akutna i supkronična izloženost kadmiju izazivaju poremećaje u produkciji steroidnih hormona u štakorica u posljednjoj trećini skotnosti. (Engleski i hrvatski sažetak)

Visokodjelotvorna tekućinska kromatografija (high performance liquid chromatography - HPLC) s UV detekcijom kori tena je za određivanje ostataka steroidnih hormona (17 *-estradiol, progesteron, testosteron) i sintetskog estrogenog analoga (dietilstilbestrol) kao promotora rasta u urinu i serumu ivotinja za klanje odnosno za proizvodnju mesa. Dobivene granice detekcije (limit of detection) analitičke metode zadovoljavaju uvjete koje je propisala Komisija Europske Zajednice (direktiva 86/469). Za ocjenu valjanosti metode kori ten je postupak određivanja postotka djelotvornosti (recovery test) za svaki hormon zasebno. U razdoblju od 1995. do 1997. analizirano je 676 hormona u urinu i serumu životinja za klanje, a u svim uzorcima koncentracija hormona bila je ispod granice detekcije kori tene visokodjelotvorne tekućinske kromatografije.

Djelovanje pesticida, spojeva prisutnih u hrani kao posljedica zagađenja okoliša, odgovorno je neposredno za ozbiljne promjene u reproduktivnom procesu. Ispitana je toksičnost selektivnih liposolubilnih pesticida (s-triazinski herbicid, atrazin i organoklorirani insekticid, lindan) na biokemijske mehanizme odgovorne za normalno funkcioniranje gonadotropnog mehanizma povratne sprege. Androgeni 5alpha-reducirani metaboliti djeluju kao medijatori unutar stanice za nekoliko reproduktivnih biokemijskih mehanizama. In vitro eksperimenti su pokazali da atrazin (A) i lindan (L) u subtoksičnim koncentracijama (0,07-0,35 mikromol), ali različitom jačinom smanjuju: (a) pretvorbu testosterona (T) u aktivne metabolite (aktivnosti 5alpha-reduktaze i 3alpha- i 17beta-hidroksisteroid dehidrogenaze) u prostati štakora (A 5-23%, L 9-41%) i hipofizi (A 4-21%, L 11-35%), u hipofizi svinje (A 2-14%); (b) nastajanje specifičnog 5alpha-dihidrotestostreon (DHT)-receptor kompleksa u prostati štakora (A 10-48%, L 13-44%) i (c) nastajanje estradiol-receptor kompleksa u uterusu štakora (A 14-41%, L 11-42%). U in vivo eksperimentima na štakoru (p.o. 30 mg/kg t.m./dnevno 7 dana) potvrđeni su dobiveni rezultati in vitro. Enzimske aktivnosti za pretvorbu T prikazane su kao pg steroida/mg tkiva poslije inkubacije svježeg tkiva s ^14C-T i detekcije autoradiografijom. Stvaranje specifičnog ^3H-DHT-receptor i ^3H-estradiol-receptor kompleksa mjereno je analizom zasičenja prema Scatchardu.

U grupi od 6 žena fertilne dobi s regularnim menstrualnim ciklusom praćena je sekrecija LH, FSH, progesterona (P), 17-alfa- hidroksiprogesterona (17OHP), dehidroepiandrosterona (DHEA), androstendiona (A), testosterona (T), estrona (E1) i estradiola (E2) tijekom cijelog menstrualnog ciklusa. Kao kriteriji normalnog menstrualnog ciklusa pretpostavljeni su slijedeći uvjeti: 1. LH-PEAK u srednjem dijelu ciklusa 2. Trajanje lutealne faze od 12-16 dana 3. Razina plazmatskog progesterona iznad 500 ng/100 ml, 5-8 dana nakon LH-peak-a Koncentracije navedenih hormona izmjerene su u plazmi u 4- tom, 8-mom, 12-tom, 14-tom, 16-tom, 20-tom, 24- tom i 28-mom danu ciklusa. Gonadotropini su određeni radioimunološki, metodom dvostrukih antitijela, dok je radioimunološko određivanje steroidnih hormona izvršeno nakon prethodne ekstrakcije ovih hormona iz plazme, te kromatografskog razdvajanja pojedinih frakcija na mini-kolonama Sephadex-a LH-20.