Search

Rad upućuje na moguće razloge zbog kojih je u jezikoslovlju naziv hrvatskoga jezika neujednačen. U tom smislu procjenjuje se povijesni nastanak srpskohrvatskoga naziva koji se nameće kada je u pitanju govor o hrvatskomu standardu kao i pojava naziva BCS tj. BKS(M) jezika te razlozi zbog kojih dio jezikoslovaca hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski standard smatra standardnim varijantama jednoga policentričnoga jezika, a dio jezikoslovaca pak četirima standardnim jezicima. Također, problematizira se jezikoslovna terminologija i povijesni pristup hrvatskomu standardu te primjena teorije policentričnih jezika na hrvatski standard. Zbog težnje (uglavnom inozemnih) jezikoslovaca da se hrvatski standard prikaže kao standardna varijanta policentirčnoga srpskohrvatskog, tj. BKS(M) jezika pažnja se posvećuje načinu nastanka policentričnih jezika te njihovim općim značajkama kako bi se moglo procijeniti zadovoljava li tzv. srpskohrvatski jezik osnovna obilježja policentričnih jezika. U radu se predlaže revizija primjene teorije policentričnih jezika na hrvatski jezični standard kako bi se moglo bolje razumjeti djelovanje Vuka Stefanovića Karadžića, a u skladu s tim jednoznačno klasificirati hrvatski standard. The thesis points to the possible reasons why the name of the Croatian language is not uniform in linguistics. In this sense, the historical origin of the Serbo-Croatian name, which is imposed when it comes to speaking about the Croatian standard, is evaluate, as well as the appearance of the name BCS, i.e. BKS(M) language, and the reasons why some linguists consider the Croatian, Serbian, Bosnian and Montenegrin standard to be standard variants of one polycentric language, and on the other hand, the reasons why other part of the linguists consider them as four standard languages. Linguistic terminology and the historical approach to the Croatian standard are also problematized, as well as the application of the theory of polycentric languages to the Croatian standard. Due to the desire of (mainly foreign) linguists to present the Croatian standard as a standard variant of the polycentric Serbo-Croatian, i.e. BKS(M) language, attention is given to the general features of polycentric languages and the way they were created in order to assess whether the so-called Serbo-Croatian language meets the basic characteristics of polycentric languages. This thesis proposes a revision of the application of the theory of polycentric languages for a better understanding of Vuk Stefanović Karadžić's work, and, accordingly, for an unequivocal classification of the Croatian standard.

Raspad Jugoslavije pratio je i raspad zvaničnog jezika zemlje – srpsko-hrvatskog. Paralelno s nastankom novih država-nacija, nastajali su novi jezici, ili bolje rečeno nove standardne varijante nekadašnjeg sprsko-hrvatskog; prema alfabetskom redu – bosanski, crnogorski, hrvatski, srpski. Svaki od ovih jezika proglašen je zvaničnim jezikom u državama naslednicama Jugoslavije i svaki se vezao za određenu etničku grupu – naciju. Iako su postojali pokušaji da se nađu naučni argumenti kako se radi o različitim jezicima, to nije urodilo plodom. Dakle, radi se o jezicima čija međusobna razumljivost prelazi 90%, ali čiji govornici insistiraju na tome da za svaki od njih koriste posebno ime i poseban standard. U ovom radu se govori jednom novom slučaju, tj. o etnickoj grupi koja ne čini ni u jednoj zemlji vecinu, koja se naziva Bunjevci, čiji identitet je osporavan i koja pokušava da uspostavi novi standardni jezik na štokavskom podrucju, koji oni nazivaju bunjevački jezik. U radu je dat pregled istorijata bunjevačke zajednice, savremene sociolingvističke situacije bunjevačkog, jezičke ideologije bunjevačkih aktivista. Studija slučaja je posvećena uvođenju bunjevačkog u nastavu kao izbornog predmeta „Bunjevački govor s elementima nacionalne kulture“. Der Zerfall Jugoslaviens wurde auch vom Zerfall der offiziellen Landessprache begleitet – des Serbokroatischen. Parallel zur Entstehung der neuen Staatsnationen entstanden neue Sprachen, oder besser gesagt, neue Standardvarianten des einstigen Serbokroatischen, nämlich Bosnisch, Kroatisch, Montenegrinisch und Serbisch, genannt in alphabetischer Reihenfolge. Alle diese Standardvarianten gehören einer einzigen Dialektgruppe innerhalb der südslavischen Sprachen an, die in der linguistischen Literatur als Neuštokavisch bezeichnet wird. Jede dieser Standardvarianten wurde in den Nachfolgestaaten Jugoslaviens zur offiziellen Sprache erklärt und jede bezieht sich auf eine bestimme Nation. Zwar gab es Versuche, wissenschaftliche Argumente dafür zu finden, dass es sich um verschiedene Sprachen handelt, diese fruchteten jedoch nicht. Es handelt sich also um Sprachen, die mehr als 90% Übereinstimmungen aufweisen, deren Sprecher jedoch darauf insistieren, für jede von ihnen einen besonderen Namen und einen besonderen Standard zu verwenden. In diesem Beitrag möchten wir jedoch über einen neuen Fall sprechen, d.h. über eine ethnische Gruppe, die in keinem Land die Mehrheit darstellt. Diese Gruppe, deren Identität umstritten ist, nennt sich Bunjevacen und sie versucht, eine neue Standardsprache im štokavischen Sprachraum zu etablieren, die sie Bunjevakisch nennt. Südosteuropa-Jahrbuch, 40

Ova analiza "Gramatike hrvatskoga jezika" pokazuje da, nažalost, autorima "Gramatike" Josipu Siliću i Ivi Pranjkoviću nedostaju neka od osnovnih lingvističkih znanja o glagolima, padežima, vremenima, subjektu, tipologiji jezika i o brojnim drugim temama iz fonologije, morfologije i sintakse. Također pokazuje da se autori gube u detaljima koji nemaju nikakvu praktičnu vrijednost, da izmišljaju neupotrebljiva pravila i pišu kontradikcije. Opis u "Gramatici" je nepregledan i nemetodičan, a na više mjesta autori kao da i ne opisuju jezik nego svoju zamisao jezika. Na taj način zastupaju preskriptivan pristup jeziku, iako je poznato da se moderna lingvistika odnosi kritički prema preskriptivnosti, naglašavajući da je potrebno opisati činjenice upotrebe jezika onakve kakve jesu, a ne kakve bi trebale biti prema nekoj zamišljenoj slici. Što se tiče termina, u "Gramatici" se očituje zanimanje više za to kako izmisliti neku novu riječ na mjestu već postojećeg domaćeg ili internacionalnog termina nego kako dati njegovu što točniju definiciju.

Analizirajući kritički knjigu Anite Peti-Stantić "Jezik naš i/ili njihov", govori se u ovome članku o nekoliko tema. Prva tema je da naziv "ilirski" u prošlim stoljećima nije značio isto što danas znači naziv "hrvatski". Druga tema je da su hrvatska nacija, srpska nacija i brojne druge nacije nastajale u 19. stoljeću, i da unutar jedne nacije ljudi nisu povezani porijeklom. Treća tema je uloga dijalektalne osnovice i kulturno- civilizacijske nadgradnje u procesu standardizacije jezika. Unutar toga govori se i o značenju termina "dijalektalni kontinuum", kao i o razlici između standardnog jezika i dijalekta. Naredna tema su sociolingvistički kriteriji za utvrđivanje da li se radi o jednom standardnom jeziku ili o nekoliko. U sklopu toga razrađuje se a) kako stvari stoje s međusobnom razumljivošću kad se gleda standardni jezik Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca ; b) koliko je udio istoga naspram različitoga u jeziku nabrojanih nacija ; c) kakve rezultate daje uvid u osnovno rječničko blago ; d) što pokazuje struktura sloga. Naposljetku, govori se i o tome da različita religijska pripadnost ne znači različit jezik.

Jedan tekst koji je napisao Zvonko Pandžić i jedan koji je napisao Tonko Maroević koriste se kao povod da bi se u ovome članku opisalo kako dolazi do nastanka naroda i nacija, i kako se oblikuje nacionalni identitet. Govori se i o tome što je u prošlosti značio pojam "ilirski", a što je značio pojam "hrvatski". Nadalje, pomoću brojnih primjera u svijetu pokazuje se da nacija nije podudarna s jezikom. Na sociolingvističkom planu razmatra se pojam policentričnosti, uloga međusobne razumljivosti i povlače se usporedbe s njemačkim jezikom. Pored toga, propituje se da li stavovi laika u narodu mogu imati status sociolingvističkog kriterija.

Članak predstavlja kritičku analizu knjige Ive Žanića "Hrvatski na uvjetnoj slobodi", a glavna tema mu je jezična politika u bivšoj Jugoslaviji i u današnjoj Evropskoj uniji. Je li jezična politika u bivšoj Jugoslaviji bila unitaristička i jesu li zakoni o jeziku bili nedemokratski? U članku se pokazuje da autor knjige prešućuje niz bitnih podataka o toj temi. Također se pokazuje da je govoreći o toj temi propustio primijeniti spoznaje o ulozi prestiža kod odnosa među jezicima ili među varijantama. U članku se pokazuju granice zakonskih odredbi o jeziku: zakoni, i kad su maksimalno demokratski, ne mogu napraviti male jezike velikima niti velike malima. Ne mogu ni promijeniti razliku u prestižu između njih. U članku se, navodeći i primjere iz Europske unije, osvještava objektivna nejednakost među jezicima ili među varijantama. Također se, na primjeru engleskog, njemačkog, španjolskog i nekih drugih jezika, opisuju svojstva policentričnog standardnog jezika. Pritom se vezano za navedene jezike ispravljaju razne netočne tvrdnje iz knjige.

U članku se kritički analiziraju teorije koje je njihov autor Josip Silić iznio u knjizi "Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika". Osnovna među njima je teorija da postoje odvojeno jedan od drugoga "jezik kao sustav" i "jezik kao standard". Na nju se nadovezuje teorija da jezik književnih djela "nije vid standardnog jezika", odnosno da književni stil nije jedan od funkcionalnih stilova standardnog jezika. Nakon što je u članku pokazana neodrživost tih teorija, kritički se pomoću brojnih primjera pokazuje da autor knjige preskriptivno pristupa jeziku. Usto se korigira i niz tvrdnji o znanstvenom stilu koje nalazimo u knjizi.

Analizirajući kritički dva teksta koja je objavio August Kovačec, rasvjetljava se u ovome članku uloga historiografije i povjesničara kod nedovoljne proširenosti spoznaja o formiranju naroda i nacija. Navode se razlozi zašto u društvu dominiraju mitovi kod teme "nacija". Nadalje, govori se o nacionalizmu, o nepodudaranju kulture s nacijom i o prepravljanju povijesti. Na planu jezika opisuju se razlike između varijanata engleskog jezika i povlače paralele s drugim policentričnim jezicima. U taj kontekst smješta se i jezična situacija u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Pokazuje se da zasebno normiranje tj. nacionalno različita kodifikacija postoji i unutar engleskog jezika, i unutar njemačkog jezika itd., odnosno da je ona čak uključena u definiciju policentričnog jezika, i to već od začetaka teorije policentričnosti. U članku se, pored toga, govori još o nazivu jezika i o međusobnoj razumljivosti kao (socio)lingvističkom kriteriju.

U članku se kritički analizira knjiga Stjepka Težaka "Hrvatski naš (ne)podobni". Riječ je o jezičnom savjetniku koji ima sva svojstva tipična za jezični nacionalizam: veličanje purizma, opsjednutost porijeklom riječi, populizam, preskriptivizam, poistovjećivanje nacije s jezikom, zastrašivanje pričom o ugroženosti jezika i nacije te pričom o stalnoj zavjeri nekih neimenovanih neprijatelja, krivotvorenje povijesti i opsjednutost vlastitom slikom povijesti, pripisivanje uloge paćenika sebi, naciji i jeziku. Navedena svojstva razrađuju se na primjeru Težakove knjige. Detaljnije se govori i o značenju riječi "ilirski" u prošlosti, te o značenju riječi "hrvatski" i "slavonski".

Povodom knjige "Hrvatski kao povijesni jezik" pokazuje se da Marko Samardžija koristi pojam "povijesni jezik" prešućujući podatke iz radova utemeljitelja tog pojma, Eugena Coseriua, na osnovi kojih bi se vidjelo da je Coseriuov pojam primjenjiv na policentrične jezike i da sam Coseriu eksplicitno spominje srpskohrvatski jezik. Pokazuje se, nadalje, da Samardžija pogrešno upotrebljava pojam "jezične zajednice" kad govori o dalekoj prošlosti, te da bitno okrnjuje podatke kad opisuje uvođenje štokavskoga za standardni jezik, i tako navodi čitatelje na pogrešne zaključke. Također se pokazuje da svi podaci o vremenu prve Jugoslavije koje Samardžija nudi u knjizi stoje u kontradikciji s njegovom tvrdnjom da je u to vrijeme vladao jezični unitarizam.

Članak je kritička analiza teksta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti pod naslovom "Hrvatski jezik" (objavljenog u časopisu "Jezik" br. 2, 2007, str. 41-50). Na osnovi obimne inozemne literature pokazuje se u članku nedovoljna upućenost članova HAZU u sociolingvističku teoriju o policentričnim jezicima, zatim u proces pravljenja nacija, u evropsku povijest 18. i 19. stoljeća. Uočava se i niz kontradikcija u tvrdnjama akademika o ilirskom pokretu, kao i prešućivanje podataka kad govore o jezičnom unitarizmu i o Novosadskom dogovoru. Razotkriva se postupak pravljenja moralne panike kojom se akademici služe da bi opravdali vlastiti jezični purizam. Govori se o neutemeljenosti izjednačavanja porijekla, kulture i jezika. Pokazuje se promjenjivost identiteta, zatim da kultura nije upotrebljiva za klasificiranje ljudi u nacije. Govori se i o prepravljanju povijesnih izvora na primjeru najnovijeg prijevoda knjige Bartola Kašića. Tematizira se i službeni jezik, i pokazuje zašto ustav ne treba sadržavati odredbu o službenom jeziku.

Analiza knjige "Prvo lice jednine" pokazuje da se u toj knjizi odstupilo od osnovnog pravila znanstvenog pisanja, a to je da se navode dokazi za tvrdnje. Uskrativši čitatelju mogućnost da čuje dokaze ili protudokaze, očekuje se od njega da tvrdnjama vjeruje. Jedna od glavnih tema u knjizi je pravopis. Koristeći emocionalno nabijeni diskurs, autor zahtijeva povinjavanje društva izmjenama koje Pravopis Babić-Finka-Moguš donosi u svakom novom izdanju. Kritički uvid u "Prvo lice jednine" razotkriva niz kontradikcija u tvrdnjama Dalibora Brozovića kako o pravopisu tako i o standardnom jeziku, a ukazuje i na netočne Brozovićeve izjave o jezičnoj situaciji u Njemačkoj.

Poznato je da slavenski jezici u usporedbi s engleskim ili njemačkim pokazuju posebnosti na planu negacije. Dovoljno je sjetiti se dvostruke negacije, koja je nezaobilazna tema kad izvorni govornik engleskog ili njemačkog uči neki slavenski jezik. Ali postoje i druge razlike u negiranju, od kojih neke razdvajaju i slavenske jezike međusobno. Uvid u mogućnosti sintaktičkog negiranja koje stoje na raspolaganju u srpskohrvatskom jeziku pruža ova knjiga Miloša Kovačevića. To je već druga monografija istog autora o negaciji.

U jeziku postoji jedan izrazito stabilan dio rječnika, koji se mijenja vrlo sporo. On obuhvaća npr. nazive dijelova tijela, tjelesnih osjeta i aktivnosti, pojava u prirodi, brojeve i zamjenice. Na osnovi tih osnovnih riječi Helmut Weinberger utvrđuje kada je došlo do odvajanja štokavice iz kasnog praslavenskog jezika. Ujedno objašnjava kako je nastao jezik i kako dolazi do promjena u jeziku.

Analiza jezičnog savjetnika "Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku" pokazuje da autorice nisu upoznate s osnovnim odrednicama standardnog jezika i da imaju preskriptivan pristup, što je suprotno od modernog lingvističkog pogleda na jezik. Na nizu primjera kritički se utvrđuje da autorice potpuno zanemaruju ulogu jezične upotrebe kad govore o normi. Pored toga, zapaža se da kad prosuđuju određene jezične pojave, nisu upućene u objašnjenja iz svjetske lingvistike. Nadalje, razotkriva se da purizam o kojem izriču niz pohvala u savjetniku nema lingvističke temelje, a ukazuje se i na neodrživost tvrdnji o jezičnom unitarizmu.

Zbornik o kojem je u prikazu riječ govori o utjecaju nacionalizma na jezičnu politiku u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji i Crnoj Gori. Pokazuje kako su se jezikoslovci od početka 90-ih godina stavili u službu nacionalističke ideologije i kako su pomoću medija propagirali purizam, isključivanje riječi i zabranjivanje riječi. Naspram takve današnje jezične politike koja je sva u znaku isključivanja, u Jugoslaviji je - podsjeća se u zborniku - srpskohrvatski jezik bio oblik mekane standardizacije (soft standardisation) jer se nisu zabranjivale i isključivale, nego su se dopuštale različite varijante.

Prikaz govori o knjizi koja pruža uvid u hrvatske medije od 1990-ih godina. Ona konstatira ključnu ulogu medija u propagiranju govora mržnje i jezičnog purizma. Kod toga posebno ističe udio državne radiotelevizije HRT.

Kako je izgledao jezika medija u Hrvatskoj 2002. godine? Odgovor na ovo pitanje potražio je M. Czerwiński analizirajući upotrebu riječi u "Vjesniku", "Hrvatskom slovu", "Zarezu", "Nacionalu" i na HRT-u. Istraživanje je pokazalo da se mediji razlikuju po tome u kolikoj mjeri sprovode purističku jezičnu politiku. Također je potvrdilo direktnu povezanost purizma s nacionalizmom: što je pojedini mediji nacionalističkiji, tim izraženija je u njemu puristička jezična politika.

Uzimajući za povod poglavlje iz zbornika "Jezik u Bosni i Hercegovini" koje je napisao urednik Svein Monnesland, pokazuje se neispravnost niza tvrdnji u tom poglavlju, npr. tvrdnje da postojanje nacije automatski znači i postojanje zasebnog jezika, ili tvrdnje da kod jezika i njegovog imenovanja nije bitna količina razlika ni međusobna razumljivost ni lingvistička srodnost. Utvrđuje se neupućenost autora u sociolingvističku teoriju o policentričnim jezicima i u nepodudaranje jezika s kulturom i religijom. Također se ukazuje na autorovo nedovoljno poznavanje jezične situacije u Njemačkoj, Švicarskoj, Kanadi i u raznim drugim državama. Usput se ispravljaju pogrešni navodi o jezičnom unitarizmu u bivšoj Jugoslaviji do 1990. godine, a i krive tvrdnje o današnjoj jezičnoj praksi u Hrvatskoj.

U članku se objašnjava kako je došlo do toga da se od 1990-ih u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Crnoj Gori proširila tvrdnja da četiri nacije koje žive u tim državama govore četiri različita jezika. Nadalje, pruža se sociolingvistički uvid u sadašnju jezičnu situaciju, razotkriva se razlog normativnih nastojanja da se povećaju jezične razlike, govori se o nazivu jezika i o nezavisnosti sociolingvistike od politike.

U ovoj analizi knjige "Hrvanja hrvatskoga" razrađuje se tema jezičnog unitarizma i jezične ravnopravnosti. Govori se o Novosadskom dogovoru, o tzv. novosadskom Pravopisu i o zajedničkom Rječniku Matice hrvatske i Matice srpske. Uvid u njih pokazuje da se nisu rukovodili unitarizmom nego ravnopravnošću, i da to potvrđuju čak i podaci koje navodi Stjepan Babić. U članku se govori i o pozitivnim izvještajima s Novosadskog dogovora i sa sastanaka pravopisne komisije koje je redovito pisao Ljudevit Jonke i objavljivao u zagrebačkom časopisu "Jezik". Govori se i o pohvalnom prikazu novosadskog Pravopisa koji je također napisao Ljudevit Jonke i objavio u "Jeziku". Pokazuje se da je sve to prešućeno u knjizi Stjepana Babića. Što se tiče opisa današnje jezične situacije, analiza knjige razotkriva neupućenost autora u policentrične standardne jezike, u situaciju na njemačkom i na engleskom govornom području. Osim toga, kritici se podvrgava autorov preskriptivan i puristički odnos prema jeziku.

Članak opisuje jezičnu situaciju u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Crnoj Gori. Povezuje je sa situacijom u drugim policentričnim jezicima i navodi sociolingvističke kriterije za utvrđivanje da li se radi o jednom ili o nekoliko standardnih jezika. U članku se govori i o nazivu jezika, o kodifikaciji, i o tome da se nacija, religija i kultura ne mogu poistovjećivati s jezikom jer se ne podudaraju s njim.

Prikaz pokazuje da se u knjizi Borisa Budena čitatelj može informirati kakva je atmosfera nastupila kod teme "jezik" u Hrvatskoj od 1990-ih godina.

Uvid u knjigu "Oblici nebrojivosti u hrvatskom jeziku" pokazuje da njen autor ne vlada osnovnim lingvističkim pojmovima: iako piše knjigu o brojivosti i nebrojivosti, nije mu poznato koje imenice su brojive, a koje nebrojive, npr. "deset riba" proglašava nebrojivima, premda se tih deset riba očito može brojati, a "mjesečinu" proglašava brojivom premda se "mjesečina" ne može brojati. Nebrojivima proglašava i "dječake", "studente", "stolove", "kuće", "crkve" itd., iako su sasvim očito brojivi. Autor ne zna svojstva padeža, ne zna da lične zamjenice izražavaju lice, ne zna da "vlak" ne označava osobu itd. Tvrdi da su bezlične rečenice "Ja sam učitelj, Ti si učitelj", premda je očito da izražavaju lice. Tvrdi da množina "masline" ne označava množinu, nego "jedinstven cjelovit pojam koji je jedini". Mnoštvo takvih i sličnih tvrdnji nalazi se u tom doktoratu, čiji autor je u suprotnosti s čitavom lingvistikom u svijetu pa čak i s radovima u domaćoj sredini, ali on od početka do kraja knjige tvrdi da je sva lingvistika stoljećima u zabludi, i da tek s njim započinje istinsko bavljenje gramatikom.

U ovom članku se kritički analizira jedan tekst kojemu je autor Ivo Pranjković. Ukazuje se na neopravdanost preskriptivnog i purističkog pristupa jezika. Na osnovi uvida u brojne radove iz svjetske lingvistike pokazuje se da purizam i preskriptivnost nemaju potpore u znanosti o jeziku, te da je lingvistika kao i svaka druga znanost deskriptivna a ne preskriptivna. Navode se dokazi za direktnu povezanost purizma i nacionalizma, opisuje se uloga purizma u doba nacističke Njemačke i kako profesori služe nacionalističkoj ideologiji propagiranjem purizma. U članku se, nadalje, pokazuje da tema jezičnog unitarizma u Jugoslaviji izgleda sasvim drukčije osobi upoznatoj s nekim temeljnim sociolingvističkim činiocima kakav je npr. prestiž. Analizira se nacionalistička ideologija, udio mitova u njoj i osnovna svojstva tih mitova. Govori se o potrebi nacionalizma za neprijateljem, o velikoj ulozi medija pri širenju nacionalizma i o utjecaju sportskih takmičenja na jačanje nacionalizma. Govori se i o usađivanju nacionalističkih predrasuda pomoću škola, u nastavi povijesti, jezika i književnosti. Opisuju se zajednička svojstva nacionalizma i religije.

U prikazu je riječ o knjizi koja pokazuje kako se jezične promjene proučavaju u okviru lingvističkih pravaca koji su obilježili 20. stoljeće, a to su mladogramatičarski, strukturalistički i generativistički pravac. Budući da najrazvijeniji dio dijakronijske ili povijesne lingvistike čini fonologija, najviše se o njoj govori u knjizi.

U ovoj kritičkoj analizi jednog teksta koji je napisao Ivo Pranjković razdvaja se znanstveni pristup jeziku od populističkoga. Navode se i objašnjavaju osnovna svojstva standardnog jezika, podsjeća se da je temeljna funkcija standardizacije poboljšavanje komunikacije, i da se normiranje jezika ravna prema jezičnoj upotrebi a ne prema subjektivnom ukusu jezikoslovaca. Govori se o neopravdanosti purističke jezične politike, o nepodudaranju kulture s jezikom i o nepodudaranju kulturnog i nacionalnog identiteta. Pruža se definicija policentričnog standardnog jezika i opisuje kada je i kako došlo do standardizacije. Govori se o nazivu jezika u prošlosti, što je značio naziv "ilirski" a što naziv "hrvatski". Također se opisuje kako dolazi do formiranja nacija i kako državna historiografija prepravlja povijest. Navodi se zašto je izraz "narodni ili nacionalni preporod" pogrešan kad je riječ o 19. stoljeću, i zašto je znanstveno opravdan izraz "pravljenje nacije".

Prikaz govori o knjizi Daniela Bluma čija glavna tema je jezična situacija na južnoslavenskom području. Opisuje se kakvu ulogu je odigrao jezik u procesu pravljenja nacija na Balkanu, i kako su nacije nastale bez podudaranja jezičnih, religijskih i etničkih granica. Uspoređujući drugu Jugoslaviju s Indijom, Blum o obje države utvrđuje da su imale uzoritu jezičnu politiku. Pokazuje da je vremenom u obje države rastao nacionalizam, što je dovelo do pokušaja povećavanja razlika među varijantama i unutar srpskohrvatskoga i unutar hindustanskoga. Oba jezika klasificira kao policentrične standardne jezike.

Prikaz pruža uvid u knjigu Dubravka Škiljana "Govor nacije", koja osporava ispravnost shvaćanja da svaki narod mora imati zaseban jezik sa zasebnim imenom: niz primjera pokazuje da ne govore svi narodi jezikom koji pripada samo njima i koji nosi njihovo ime, npr. Austrijanci, Švicarci, Irci, Belgijanci, Egipćani, Libijci, Kanađani, Amerikanci, Čileanci, Brazilci, Argentinci. To znači da nacije mogu postojati bez zasebnog jezika, premda se kod nas zadnjih desetljeća širilo suprotno uvjerenje. U knjizi se govori o odnosu između etničke zajednice i jezične zajednice, i o nepodudaranju srednjovjekovnih "nationes" s današnjim nacijama. Pozivajući se na spoznaje iz svjetske literature, Škiljan pokazuje kako je svaka nacija novovjekovna i kako je hrvatska nacija nastala tako što su se različiti etnički kolektivi u drugoj polovini 19. stoljeća počeli udruživati. U monografiji, nadalje, Škiljan kritički analizira knjigu "Hrvatski kulturni i politički identitet" kojoj je autor E. Kale.

U prikazu se govori o knjizi Stephena Dickeya koja opisuje glagolski vid u slavenskim jezicima. Autor knjige pokazuje kako se slavenski jezici s obzirom na upotrebu svršenog i nesvršenog vida mogu podijeliti u zapadnu grupu, koja se sastoji od češkog, slovačkog i slovenskog, te u istočnu grupu, koju čine ruski, bjeloruski, ukrajinski i bugarski. Prijelazne zone predstavljaju srpskohrvatski i poljski. Pritom je srpskohrvatski bliži zapadnoj grupi jezika, dok je poljski bliži istočnoj grupi jezika.

Prikaz govori o knjizi posvećenoj jezičnoj politici. U okviru toga opisuje se odnos između jezika, nacije i države. Koriste se i prilozi iz zbornika koji je uredio H. Bhabha da bi se pokazalo kako nastaju nacije. Budući da nastanak nacija nije prirodno uvjetovan, presudnu ulogu u tom procesu ima naracija.

U članku se kritički govori o purizmu i o neopravdanosti zahtjeva koji zastupa Stjepan Babić da se riječ "sport" zamijeni pomoću oblika "šport". Pokazuje se da kao što purizam i preskriptivnost nemaju uporište u lingvistici, tako ni tvrdnja pojedinih hrvatskih jezikoslovaca da svi hrvatski govornici moraju stalno učiti standardni jezik jer ga ne znaju nema lingvističko opravdanje.

U ovom članku se kritički analizira jedan tekst koji je napisao Ivo Pranjković. Govori se o temeljnim svojstvima standardnog jezika, zatim o obilježjima policentričnog jezika i o kriterijima za utvrđivanje da li se radi o jednom ili o nekoliko jezika. Upućuje se na primjere iz njemačkog, malajskog i drugih jezika. Nadalje, tematizira se naziv jezika, neznanstvenost preskriptivizma i neznanstvenost poistovjećivanja nacije s jezikom.

U prikazu se opisuje leksikografski priručnik "Osnovi leksikologije i srodnih disciplina" Danka Šipke, čiji je cilj pružiti koherentan i jednostavan model leksikona, ponuditi nova rješenja pojedinih leksikoloških problema, i na jednom mjestu dati uvid u osnovna pitanja i pristupe svih lingvističkih disciplina koje se bave leksikonom.

Povodom tekstova kojima su autori Stjepan Babić, Leopold Auburger, Stjepan Damjanović i Vinko Grubišić, u ovom članku se na osnovi obimne inozemne literature pokazuje da ne postoje čisti jezici i da je purizam suprotan od znanstvenog pristupa jeziku. Nadalje, govori se o načinu kako nastaju nacije i kada se to odvijalo na južnoslavenskom prostoru. Opisuje se teorija policentričnih jezika i odnos između nacionalnih varijanata. Navode se primjeri iz engleskog jezika, njemačkog, nizozemskog, hindustanskog i drugih. Detaljnije se govori o nezavisnosti sociolingvistike od politike, i o sociolingvističkim kriterijima za utvrđivanje da li se radi o jednom jeziku ili o nekoliko jezika.

Recenzija prikazuje monografiju "Das slavische Modalauxiliar", koja pruža sinkronijski i dijakronijski opis modalnih glagola u poljskom, ruskom, srpskohrvatskom i starocrkvenoslavenskom jeziku. Rezultati opisa mogu se primijeniti u leksikografiji, u izradi gramatika, učenju stranih jezika, a mogu poslužiti i kao obrazac za opis modalnih glagola u nekim drugim jezicima.

Prikaz govori o knjizi koja opisuje kako nacionalizam pravi pogrešan pogled na jezik. Kao prvo, pod utjecajem nacionalizma misli se da se jezik mora podudarati s nacijom premda je očito da to nije točno: jedna nacija može se služiti većim brojem jezika (npr. švicarska, kanadska) i jedan jezik može služiti većem broju nacija (npr. engleski, španjolski, njemački). Kao drugo, pod utjecajem nacionalizma jezikoslovci na južnoslavenskim prostorima ne primjenjuju lingvističke kriterije za utvrđivanje da li se radi o jednom ili o nekoliko standardnih jezika. Autor knjige, Ranko Bugarski, povlači paralele između domaće jezične situacije i engleskog jezika, pokazujući da je u oba slučaja riječ o policentričnim standardnim jezicima. U knjizi se opisuje i "govor mržnje", zajedno s ulogom medija u njegovom širenju.

In der vorliegenden Arbeit wird der gegenwärtige Gebrauch der Lokaladverbien pronominaler Herkunft (im Weiteren: LA) beschrieben. Die Beschreibung basiert auf mehreren Korpora zur geschriebenen und zur gesprochenen Sprache. Im Hinblick auf die konfuse Darstellung der LA in Wörterbüchern und anderen Arbeiten ist man von den klaren Regelmäßigkeiten überrascht, die alle hier analysierten Korpora aufweisen. Die eine Regelmäßigkeit betrifft die Frequenz der LA. In jedem Korpus sind ovdje, tu, tamo die mit Abstand frequentesten LA. Sie kommen um ein Mehrfaches häufiger vor als das der Reihe nach nächste LA (ovamo). In einigen Korpora erscheinen nur diese drei LA. Das bedeutet zum einen, dass ovdje, tu, tamo die Haupt-LA sind. Zum anderen bedeutet das, dass man von der Verdrängung oder vom Schwinden des LA ovdje nicht einmal in Bezug auf seine Frequenz sprechen kann. Andere Regelmäßigkeiten beziehen sich auf die Verwendungsweise jedes einzelnen LA. Ovdje wird vor allem deiktisch gebraucht. Das deiktische ovdje verweist auf den Ort, an dem sich der Sprecher befindet, und diesen Ort beinahe immer kontrastiert und hervorhebt. Letzteres unterscheidet ovdje von tu. Darüber hinaus grenzt ovdje einen Ort mehr als tu ein und ist präziser als tu. In den Sätzen, die ovdje enthalten, steht der Ort fast immer im Vordergrund, was für die Sätze mit tu nicht gilt. In den Telefongesprächen gebraucht der Sprecher ausschließlich ovdje, wenn er sich selbst vorstellt. Im Unterschied zu ovdje ist bei tu auch die anaphorische Verwendungsweise sehr entwickelt. Das anaphorische tu verweist auf einen vorerwähnten Ort. Die zweite anaphorische Verwendungsweise ist jene, bei der tu nicht auf einen konkreten Ort, sondern auf die gesamte im vorigen Kontext geschilderte Situation verweist. Die dritte anaphorische Verwendungsweise von tu ist metatextuell: tu bedeutet 'an der Stelle beim Reden / Schreiben / Erzählen' und leitet eine metatextuelle Ergänzung ein. Nahezu alle Beispiele mit dem deiktischen tu haben gemeinsam, dass der Ort, auf den tu verweist, nicht hervorgehoben wird. Die Betonung liegt auf der Anwesenheit einer Person, auf dem Vorhandensein eines Gegenstands oder auf der Tatsache, dass man angekommen ist, u.s.w. je nach Präposition. Dies unterscheidet das deiktische tu vom deiktischen ovdje in allen Korpora. In den Telefongesprächen fällt noch ein Unterschied auf: tu erscheint in der Anfangssequenz des Telefongesprächs, wenn der Sprecher denjenigen, der den Hörer abgehoben hat, nach der Anwesenheit jener Person fragt, die er sprechen möchte. In der Mehrzahl der Belege wird tamo anaphorisch gebraucht. Es verweist auf einen vorerwähnten Ort, an dem sich der Sprecher/Erzähler nicht befindet. Das deiktische tamo kommt häufig in Verbindung mit einer Ortsbestimmung vor. Tamo ist das einzige LA, das in gleichem Maße zum Ausdruck der dynamischen und zum Ausdruck der statischen Räumlichkeit verwendet wird. Das LA ondje verweist in der Mehrzahl der Beispiele anaphorisch auf einen vorerwähnten Ort, an dem sich der Sprecher nicht befindet. Obwohl die anaphorische Verwendungsweise bei ondje überwiegt, wird dieses LA dennoch bei weitem nicht so häufig wie tamo anaphorisch gebraucht. Das LA ovamo wird fast ausschließlich deiktisch gebraucht. Das LA onamo kommt von allen bisher beschriebenen LA am seltensten vor. Die analysierten Korpora geben ein klares Bild nicht nur von der Frequenz und der Verwendungsweise der LA, sondern auch vom Ausdruck der statischen und der dynamischen Räumlichkeit. Der Ausdruck der statischen Räumlichkeit überwiegt bei den LA. Was die primär dynamischen LA ovuda, tuda, onuda anbelangt, so sind sie in den Korpora sowohl nach den absoluten als auch nach den relativen Zahlen kaum vertreten, was von einem ausgesprochen geringen Gebrauchswert der LA ovuda, tuda, onuda zeugt. Der Blick in die Prosatexte zeigt, dass die primäre Bedeutung dieser LA öfter mit Hilfe der analytischen Konstruktionen tim putem, onim putem o.a. ausgedrückt wird U članku se opisuje suvremena upotreba mjesnih zamjeničkih priloga u korpusima pisanog i govorenog jezika. Kad se ima u vidu prilično konfuzna slika kakva se dobiva na osnovi uvida u opis tih riječi u rječnicima, gramatikama i nekim drugim radovima, iznenađuju jasne pravilnosti koje pokazuju svi korpusi ovdje analizirani. Pravilnosti se tiču učestalosti mjesnih zamjeničkih priloga, načina upotrebe svakog pojedinog od njih te izražavanja statičke i dinamičke lokalizacije.

U članku se kritički analizira knjiga "Hrvatska jezikoslovna prenja". Pokazuje se da njen autor ima neznanstveni puristički pristup i da zastupa proizvoljni preskriptivizam. Opisuje se zašto je neopravdano tvrditi da je "šport" jezično čistiji od "sporta" i zašto je posve neutemeljeno proganjati posvojni genitiv.

Prikaz pruža uvid u gramatiku srpskohrvatskog jezika objavljenu u Sofiji. Od početka do kraja gramatike pozitivno upada u oči primjeren odabir pitanja i problema obrađenih unutar pojedinog poglavlja, i to kako prema kriteriju općelingvističke zanimljivosti tako i prema kriteriju metodičnosti i praktične važnosti.

Članak je odgovor na prikaz gramatike "Serbo-Croatian", koja je objavljena u Lincom-ovoj seriji gramatika.

Prikaz govori o knjizi u kojoj se vrlo detaljno i obuhvatno analizira redoslijed riječi u srpskohrvatskom jeziku.

Prikaz pruža uvid u knjigu "Jezik i prostor", koja opisuje sredstva za izražavanje prostornih odnosa u ruskom i srpskohrvatskom jeziku.

Prikaz govori o sadržaju knjige "Dialoganalyse und Partikelgebrauch", u kojoj se analiziraju dijalozi na raznim slavenskim jezicima i na njemačkom i engleskom. Posebna pažnja posvećena je pitanju kako se koriste u razgovorima na tim jezicima izrazi poput "znate", "razumijete".

Prikaz pruža uvid u knjigu Vladimira Anića posvećenu slobodi izražavanja na vlastitom jeziku. Anić pokazuje da je u Hrvatskoj od početka 1990-ih godina zavladala jezična cenzura i lektorstvo, što je dovelo do toga da standardni jezik nije ono kako se najbolje i najprikladnije izražava, nego ono kako se najčešće ispravlja. Takvu situaciju opisuje kao apsurdnu, a odgovornom za nju smatra opsjednutost pitanjem koja riječ je više hrvatska ili samo hrvatska a koja je više srpska ili samo srpska. Također osuđuje zaokupljenost domaćih jezikoslovaca pravopisom, zapažajući da se kod novih pravopisnih pravila uopće ne gleda imaju li nekog ozbiljnijeg utemeljenja, nego je jedino bitno da se stalno nešto mijenja. Kritizira i izmišljanje novih riječi koje se odvija na domoljubnoj osnovi, uočavajući da ono uništava veliku količinu spontanosti u izražavanju.

U ovom radu govori se o jednoj temi koju su dosljedno ispuštali iz vida autori domaćih gramatika i rječnika: o sintaktičkim i semantičkim svojstvima složenih vezničkih izraza "tim više što, tim prije što, utoliko više što, utoliko prije što". Zavisne rečenice uvedene pomoću tih izraza predstavljaju poseban tip uzročnih rečenica. U radu se uspoređuju navedeni veznički izrazi u poljskom, ruskom, češkom, njemačkom i srpskohrvatskom jeziku.

U ovom članku opisuje se kongruencija ili slaganje s "Vi" iz poštovanja. Novija istraživanja pokazuju da vjerojatno u svim jezicima i kulturama postoje sredstva pomoću kojih govornik može izraziti svoje poštovanje prema sugovorniku. Iako je raspon takvih sredstava vrlo širok, ipak se u više od polovine jezika u svijetu poštovanje (distanca, službenost, potčinjenost i sl.) izražava varijacijom upotrebe lične zamjenice, preciznije rečeno, varijacijom kategorije lica ili broja zamjenice. Varijacija broja ostvaruje se upotrebom zamjenice u množini umjesto zamjenice u jedini. Takav slučaj je s "Vi" iz poštovanja. Kad se koristi taj oblik, onda dolazi do konflikta između gramatičke množine te zamjenice i stvarne jednine osobe kojoj se obraćamo. Taj sukob između gramatičke kongruencije (koja se bazira na gramatičkom pluralu zamjenice) i semantičke kongruencije (koja se bazira na prirodnom broju i rodu) predmet je opisa u ovome članku.